Državne veze između papinstva i Hrvata u 9. stoljeću

Deveto je stoljeće za razliku od prijašnjeg razdoblja bolje dokumentirano, odnosno postoji više pisanih svjedočanstva zahvaljujući kojima možemo rekonstruirati najraniju hrvatsku povijest i pratiti uspon hrvatske države. Hrvatska se nalazila između triju središta moći: Rima, Carigrada i Akvileje, a sva su tri utjecala na formiranje hrvatske države. Dok su Franačko Carstvo, isto kao i Bizantsko bili politički centri moći, pape su evidentno imali utjecaj na crkveno-pastoralna i jurisdikcijska pitanja, no nije zanemariv ni njihov politički utjecaj. Pritom valja imati na umu da je ranosrednjovjekovno poimanje papinstva ne­izbježivo odredila isprepletenost duhovne i političke domene, koja je bila prisutna sve do 11. stoljeća.

Hrvatska država tijekom 9. stoljeća jača, a njezini knezovi korespondiraju s papama, što možemo među ostalim smatrati dokazom snaženja. Sprega trona (u ovom slučaju knezova) i Crkve razvidna je već sredinom 9. stoljeća iz djelovanja kneza Trpimira (840–864), koji pomaže organizaciju Crkve, dovodi benediktince u Hrvatsku, a upravo je njegova darovnica splitskoj crkvi prvi spomen hrvatskog imena na latinskom jeziku u izvorima hrvatske provenijencije, stoga se drži »krsnim listom Hrvata«.

Svakako su veze Hrvata i papa postojale i prije. No, radilo se o neslužbenim vezama pape Ivana IV. Dalmatinca (640–642) preko misije opata Martina.

Izravne državne veze Hrvata i papa možemo pratiti od polovice 9. stoljeća kroz njihovu korespondenciju, a za te je veze ključno ime pape Ivana VIII. (872–882). Trpimirov nasljednik, knez Domagoj (864–876), komunicira s potonjim papom, a iz papina pisma možemo razabrati kako je Domagoj očito dovoljno vojno snažan da stvara probleme Mlečanima. Zbog pomanjkanja izvora za najraniju hrvatsku povijest, sačuvana pisma, kako ona koja je papa slao hrvatskim vladarima tako i ona koja su oni slali papama, iznimno su vrijedan povijesni izvor. Papa Ivan VIII. obraća se Domagoju kao »slavnom knezu« (duci glorioso) 875. godine, ali ga opominje zbog neprihvatljiva ponašanja za jednoga kršćanskog vladara. Naime, Domagoj je dao ubiti nekog urotnika, zbog čega ga papa podsjeća kako je primjerenije neprijatelje potjerati iz zemlje, a ne ubijati ih. Budući da je s Domagojem došlo do smjene na prijestolju (dolaze Domagojevići umjesto Trpimirovića), jasno je odakle Domagoju neprijatelji unutar države i odakle sumnja naspram njegove vlasti. Papa je također upozorio Domagoja na gusarenje Neretljana i tražio ga da eksplicitno istupi protiv napada na kršćanske brodove. Ovdje je stao u zaštitu Venecije, a poznato je kako su Mlečani imali probleme s Domagojem, kojeg su nazvali »najgori hrvatski vladar« (pessimus dux Sclavorum) zbog sukoba na moru i kopnu.

Papa Ivan VIII. (872–882)

Domagojev nasljednik Zdeslav (878–879), sin Trpimirov, održava s papinstvom veze unatoč činjenici da mu je Bizantsko Carstvo pomoglo doći na prijestolje. Navedeno implicira da je Zdeslav vjerojatno bio pod utjecajem Carigrada, odnosno Istočne crkve. Unatoč tomu, papa Ivan VIII. piše »ljubljenomu sinu Sedeslavu, slavnomu knezu Slavena« te ga moli da zbrine njegova legata na putu za Bugarsku.

Veza, odnosno korespondencija pape Ivana VIII. i hrvatskoga kneza Branimira (879–892) iznimno je važna u hrvatskoj historiografiji jer se papin blagoslov u jednom od pisama smatra prvim diplomatskim priznanjem hrvatske države. Riječ je o pismu koje je papa odaslao 7. lipnja 879., a u kojem je blagoslovio »dragog sina« (Dilecto filio) Branimira i njegov narod. Svakako valja razjasniti zašto se taj papin blagoslov drži činom međunarodnog priznanja. Neosporno je da se iz današnjeg poimanja papinih ovlasti blagoslov kao takav ne može smatrati činom međunarodnog priznanja jer papa nije subjekt međunarodnog prava, to su Sveta stolica i Država Vatikan. No, riječ je o ranosrednjovjekovnom razdoblju. Tada se papinska apostolska vlast doživljavala univerzalnom, a papa vrhovnim crkveno-političkim autoritetom kršćanske Europe. Papin čin blagoslova značio je de facto blagoslov zakonitosti vlasti i vladara te papinu potvrdu kako postoji pojedina država i njezin vladar kao takav. Papa priznaje Branimiru »zemaljsku vlast« nad cijelom Hrvatskom, što je u skladu s ranosrednjovjekovnom terminologijom jednako priznanju države. Stoga se opravdano datum papina pisma Branimiru (7. lipnja) obilježava kao Dan hrvatske diplomacije.

Važnost papina čina i pisma je za Hrvate evidentna. Papa je autoritet na Zapadu, stoga je takvo priznanje hrvatskom knezu korisno. Valja istaknuti kako je Branimir provodio politiku postizanja neovisnosti hrvatske države od Bizantskog, ali i Franačkog Carstva. Navedeno je bilo prilično teško ostvariti s obzirom na veličinu i snagu hrvatske države, ali i činjenicu da se nalazila na samoj razdjelnici tih dvaju carstava određenoj mirom u Aachenu 812. godine. Branimiru je u postizanju cilja bio potreban politički autoritet koji nema teritorijalnih pretenzija naspram njegove države. Upravo stoga je papa bio najpoželjniji saveznik. No, i papa ima određene koristi jer mu Branimir obećaje »odanost svoju i cijelog svog naroda«. Ako tu obećanu odanost razmotrimo u ondašnjim širim društveno-političkim okolnostima, razvidno je kako i papa vidi vlastite interese u tom savezu. Riječ je o razdoblju Focijeva raskola i misije braće Ćirila i Metoda, a s misijom se širi, na zapadu nepoželjan, utjecaj Istočne crkve na istočnojadransku obalu. Jasno je da papa nastoji zadržati i proširiti utjecaj Rima, u čemu mu je Branimirova naklonost od velike koristi. Kruna odnosa pape i Branimira bila je 880. godina, kada su razmijenili izaslanike.

Natpis iz Muća Gornjeg na kojem se uz Branimirovo ime nalazi uklesana godina 888. (Arheološki muzej, Zagreb)

Ime kneza Branimira spominje se na više kamenih sakralnih natpisa pronađenih u Šopotu, Ninu, Muću, Ždrapnju, Otresu i Lepurima. U ovom kontekstu su također crkveni izvori važni jer upućuju na graditeljsku djelatnost kojoj je morao prethoditi gospodarski prosperitet, ali i upućuju na Branimirovu potporu Crkvi. Posebice ističemo natpis iz Muća Gornjeg na kojem se uz Branimirovo ime nalazi uklesana godina 888., a riječ je o prvom dokumentiranom hrvatskom srednjovjekovnom epigrafskom spomeniku, koji se čuva u Arheološkom muzeju u Zagrebu.

Papa je uz spomenuto pismo Branimiru poslao još pet pisama različitim adresantima. Tako se obratio narodu i svim svećenicima te ninskom biskupu Teodoziju, iskazavši svoje zadovoljstvo njihovim »povratkom« u krilo Rimske crkve. Navedeno upućuje na presumpciju kako je za vladavine Zdeslava utjecaj Bizanta bio dovoljno jak da oslabi veze Hrvata s papom. Također u pismu biskupu Teodoziju papa potvrđuje njegov izbor, no ne propušta istaknuti da potvrdu biskupske časti i nadalje valja tražiti u Rimu. Sva se pisma čuvaju u Vatikanskom tajnom arhivu i nema sumnje u njihovu autentičnost.

Nakon Branimira državne veze Hrvata i papa nastavljaju se različitim intenzitetom, što je suponiramo posljedica promjenjivih društveno-političkih okolnosti.

No, papinstvo i nadalje ostaje važan saveznik hrvatskih vladara narodne dinastije, što je razvidno kroz 10. stoljeće i veze hrvatskoga kralja Tomislava (910–928) s papom Ivanom X. (914–928), koji ga prvi titulira s »rex« ili Zvonimira (1075–1089) s papom Grgurom VII. (1073–1085), koji ga je dao okruniti u crkvi svetog Petra u Solinu, a zauzvrat je Zvonimir podupro papinu reformnu politiku.

Na kraju svega navedenog možemo zaključiti kako su državne veze Hrvata i papinstva u 9. stoljeću ne samo postojale nego su pridonijele afirmaciji hrvatske države, koja je sudeći prema izvorima tada počela snažiti i intenzivnije se etablirati na međunarodnoj sceni, a u čemu je potpora papinstva bila od velike koristi narodnim vladarima.n

Literatura

Matijević-Sokol, Mirjana, Branimirova Hrvatska u pismima pape Ivana VIII, Split, 1990.

Mlivončić, Ivica, Pape i Hrvati, Zagreb, 1993.

Slišković, Slavko, »Kršćanstvo u temeljima hrvatskog identiteta: povijesno-kritički prikaz«, u: Kršćanstvo i identitet. Zbornik radova, ur. Adolf Polegubić, Frankfurt am Main, 2014., str. 45–69.

Slišković, Slavko, »Katolički identitet u suvremenoj Hrvatskoj, Kršćanstvo i identitet«, u: Kršćanstvo i identitet. Zbornik radova, ur. Adolf Polegubić, Frankfurt am Main, 2014., str. 143–161.

Šanjek, Franjo, »Uloga papinstva u afirmaciji Hrvatske u ranom srednjem vijeku (7.–12. st.)«, Problemi sjevernog Jadrana 9 (2008), str. 7–25.

Šanjek, Franjo, Kršćanstvo na hrvatskom prostoru. Pregled religiozne povijesti Hrvata (7.–20. st.), Zagreb, 1996.