Boka kotorska

O Boki kotorskoj, kao i o području današnjega crnogorskog priobalja, napisano je pregršt knjiga, studija, znanstvenih i stručnih radova. Rezultati tih istraživanja sastavni su dio crnogorske, hrvatske, srpske, talijanske, ali i historiografije drugih zemalja. Jednako tako pojedine sastavnice iz bokeljske prošlosti bile su često predmetom zanimanja znanstvenika – od povjesničara i povjesničara umjetnosti do proučavatelja književnog i etnografskog naslijeđa Zaljeva svetaca.

Ovaj tematski blok nastojanje je da se hrvatska šira javnost, ponajprije naravno čitatelji Hrvatske revije, upoznaju s još nekim sastavnicama iz prebogatoga mozaika prošlosti i kulture Boke. Povod, ali ne ujedno i glavni razlog objavljivanja ovoga temata jest udruga Bokeljska mornarica, čija povijest i statut datiraju od davnoga srednjeg vijeka (pisani statut datira u 1463. godinu). Udruga koja je u formi bratovštine stoljećima okupljala, ujedinjavala i pomagala bokeljske pomorce – od kapetana i paruna brodova do običnih mornara i »malih od palube« – danas je zorna prepoznajnica Boke i prisjećanje na zlatno doba njezina pomorskoga i kulturnog prosperiteta. Bokeljska je mornarica izravno vezana i uz višednevne svetkovine koje se odnose na blagdan sv. Tripuna, kotorskoga svetca zaštitnika (spomendan 3. veljače), čije relikvije Bokelji baštine od 809. godine. Važna sastavnica koja se odnosi na Bokeljsku mornaricu svakako je i njezino glasovito kolo (kolo sv. Tripuna ili kolo Bokeljske mornarice), obredno-vjerski ples jedinstven na obalama Jadrana. Kolo se nekoć izvodilo u crkvi uoči velikih blagdana, dočim je sadašnje kolo, koje se odigrava oko časnika Mornarice, svojevrsno odavanje počasti koja se u širem smislu odnosi na crkvu i državu i ponajprije se vezuje uz tripundanske svečanosti. Današnji način izvedbe kola s koracima u kojima igrači prezentiraju raznolike figure asimilirani su mnogo kasnije s obzirom na začetke same igre i dijelom su nastali pod utjecajem zapadnih figura. Vojnička disciplina, preciznost, vještina mornarskog poziva, ali i teškoće koje to zanimanje – često pogubno – donosi u svojoj nerijetkoj konačnici, ogleda se kroz složen, zamršen sustav figura, izvođenje kojih, uz nemalu počast za izravne sudionike, iziskuje vještinu i uvježbanost.

Kolo Bokeljske mornarice, jedan od simbola Boke kotorske i bokeljskih pomoraca, na žalost je, kako svjedoče mediji posljednjih mjeseci, predmet rasprave između dviju susjednih država koje vezuje priobalje i zajednička prošlost u višestoljetnoj državi pod stijegom svetoga Marka. Problem prijave Bokeljske mornarice, a samim time i kola, u nematerijalnu baštinu UNESCO-a od Republike Crne Gore, nije naišao na dobre reakcije s dijela hrvatske strane. Prijepori u svezi s pitanjem tko zapravo baštini Bokeljsku mornaricu i kolo, koji su se u velikoj mjeri očitovali na razini izvorne udruge Bokeljska mornarica u Kotoru i istoimenih udruga u Republici Hrvatskoj, u drugi su plan stavili vrijednost, bogatstvo i važnost onoga što je Bokeljska mornarica bila i što bi i danas zavrjeđivala biti. Put suradnje između obiju strana držimo da je neizbježiv i višestruko opravdan. Stoga ovaj tematski blok, koji naravno ne teži cjelovitosti, nije usmjeren na prijepore, nego na pozitivnu, znanstvenu i argumentiranu prezentaciju nekih sastavnica iz prošlosti Boke. Koja jest i dio hrvatske, kao i dio crnogorske i – za Boku to slobodno možemo kazati – sredozemne i svjetske baštine. U tome je smislu uredništvo časopisa surađivalo i naišlo na vrlo pozitivan odgovor povjesničara i povjesničara umjetnosti te njihovi radovi, koje predstavljamo na idućim stranicama, imaju poglavito jednu svrhu – razumijevanje i suživot u dobrome, u nečemu što je obilježilo zajedničke povijesne etape. Tematski blok započinjemo tekstom Gracijele Čulić, poetski nadahnutim razmišljanjem o Kotoru kakav je bio, kakav jest i kakav će biti u vremenu galopirajuće globalizacije i turističkih izazova. Slijedi tekst don Antona Belana, generalnoga vikara Kotorske katedrale, u kojem se – stručnom akribijom i pomnjom – predstavljaju kotorske lode (pohvale) i upućuje, uz usporedbu s nekim drugim dalmatinskim gradovima, na njihovu važnost za kulturnu baštinu Boke. Rat Svete lige (1538–1540) i Osmanskoga Carstva, uz naglasak na pokušaju Osmanlija da zauzmu Kotor te prije svega uloga bl. Ozane Kotorske u obrani grada, tema je rada Jovana Martinovića, a potom slijedi opsežniji prilog akademika Radoslava Tomića, vrsnog poznavatelja i stručnjaka za bokeljsku likovnu baštinu, u kojem se iznosi podroban pregled povijesti i umjetničkoga značenja svetišta Gospe od Škrpjela ispred Perasta. Obitelj Zmajević, ponajprije njezini najistaknutiji odvjetci tijekom 17. i 18. stoljeća – barski nadbiskup Andrija, barski i zadarski nadbiskup Vicko te ruski admiral Matija – tema su priloga Lovorke Čoralić, dočim završni tekst potpisuje Marija Mihaliček, koja obrađuje životni put i djelovanje kulturnoga pregaoca Boke Mira Montanija. Ovom prigodom uredništvo časopisa želi iskazati zahvalnost svim autorima koji su svojim prilozima oplemenili ovaj tematski blok te osobito gosp. Slavku Dabinoviću na nesebičnoj pomoći u organizaciji i prikupljanju tekstova

Kao što je prethodno već više puta izrečeno – ovi tekstovi svakako ne teže ukupnosti, jer za bokeljsku baštinu i njezino proučavanje potrebno je mnogo više. Ovo je, od strane Hrvatske revije, pokušaj da se povod koji donosi sa sobom i političke konotacije ogleda u suradnji, razumijevanju i zajedničkom dobru. Boka kotorska, dragulj istočnoga Jadrana, njezini gradovi, pomorci nekada i sada, brodovi koji su jedrili diljem svijeta i otkrivali nova obzorja – to višestruko zavrjeđuju. Jednako kao i Bokeljska mornarica i njezino kolo, koje je dio jadranske, sredozemne i svjetske baštine.