STEM, post-STEM i odgojno-obrazovna reforma u 21. stoljeću

U ovom prilogu sistematski se analizira problematika STEM i post-STEM područja koja predstavljaju važne obrazovne reformske koncepte. U suvremenoj strategiji razvoja obrazovanja ključno značenje ima takozvano STEM područje. Taj termin iz engleskoga govornog područja uključuje četiri riječi: science (skraćeno S), što podrazumijeva prirodne znanosti – fiziku, kemiju, biologiju, geologiju; technology (skraćeno T), što uključuje kao važnu sastavnicu i digitalnu tehnologiju; engineering (skraćeno E), što obuhvaća tehničke znanosti i struke; te mathematics (skraćeno M) – matematiku.

Recenzije članova Znanstvenog vijeća za obrazovanje i školstvo HAZU-a upozoravaju na znatne nedostatke dosadašnjeg prijedloga kurikula, osobito u sljedećim aspektima: neadekvatno uvažavanje STEM područja kao važnoga čimbenika za gospodarski i društveni razvoj; odsutnost postupne orijentacije Hrvatske na srednjoeuropski model kurikula, osobito na njemački i austrijski model kao orijentir; potrebu orijentacije strukovnoga školstva na dualni sustav obrazovanja afirmiran u Njemačkoj i Austriji; nedovoljan naglasak na temeljna znanja koja su preduvjet za promjenjive i nepredvidive buduće potrebe razvoja gospodarstva i društva te za buduće cjeloživotno obrazovanje; potrebu naglašavanja u svim nastavnim predmetima na svjetske trendove razvoja sposobnosti rješavanja problema (problem solving capabilities) i inovativne aktivnosti učenika; potrebu da se u obzir uzmu suvremene spoznaje neuroznanosti koje ističu važnu ulogu emocionalne inteligencije i daju argumente protiv rane izbornosti u obrazovanju i protiv pretjerane uporabe digitalne tehnologije u nastavi; potrebu usklađenoga usvajanja temeljnih znanja i prirodoslovno-matematičko, tehnološko i tehničko (STEM područje) te naročito STEM u koegzistenciji s društveno-humanističko-umjetničkim područjem (post-STEM područje), što je temelj za cjeloživotno obrazovanje i nepredvidive promjene u budućnosti.

Što se tiče informatičkoga obrazovanja, kurikul treba usmjeriti na novi koncept pristupa informatičkome obrazovanju, koji uključuje rani razvoj kompjutorski prijateljskog (computer-friendly) senzibiliteta i potrebnoga logičkog i apstraktnog načina mišljenja, počevši već od dječjega vrtića. Moderno učenje informatike u svijetu nije učenje recepture ili dijelova računala, nego učenje koncepata koji se mogu primijeniti na bilo kojoj tehnologiji i problematici koja se u informatici brzo mijenja. Nastavu informatike treba prioritetno usmjeriti projektnoj nastavi, gdje učenici samostalno ili u skupinama izvode projekte i radom stječu potrebna trajna znanja, razvijaju sposobnost snalaženja u realnome i promjenjivom informatičkom okružju. Koncepti učenja pomoću informatičkog alata Python mogu se primjenjivati u najednostavnijem obliku, od predškolskih ustanova pa sve do najviših stupnjeva obrazovanja. Glavne poveznice informatičkoga obrazovanja s fizikom, matematikom, informatikom, biologijom i kemijom treba artikulirati kroz dodirne interdisciplinarne sadržaje. Također, u nastavi ne treba pretjerati s digitalnom tehnologijom.

Izjave da rad na tabletu potiče kritičko razmišljanje, poboljšava usvajanje znanja i razvija ljubav prema učenju i STEM području nisu ničim dokazane. Upravo suprotno, dokazano je da velika ulaganja u informatizaciju škola znače stagnaciju na PISA testovima koji mjere ono najvažnije – znanje učenika. Jedna od zadnjih studija koje su to potvrdile jest OECD-ova studija Students, Computers and Learning, Making the connection. Za kvalitetno obrazovanje nije dovoljno uvoditi samo digitalnu tehnologiju u naš obrazovni sustav. Za razvoj intelektualnih kompetencija naših učenika jednako je važno primijeniti istraživačke metode u svim prirodnim znanostima, a za njihovu izvedbu nužno je kvalitetno opremiti specijalizirane učionice za nastavu predmeta iz STEM područja.

Razmotrimo i neke aspekte pristupa informatičkome obrazovanju u školi. Primjena računala ili šire ICT (informacijsko-komunikacijska tehnologija) postaje sve važniji alat u svim djelatnostima gospodarstva i društva te će biti jedan od temeljnih stupova buduće uspješnosti pojedinca, gospodarstva i društva. Međutim, taj moćni i nezamjenjivi alat u rukama znalca bit će toliko uspješan koliko će se poznavati i široko područje temeljnoga znanja i primjene znanja u kojem će se taj alat koristiti, kao i razvoj budućega računalnog načina
mišljenja (computational thinking). Interaktivni nastavni sadržaji uz pomoć uporabe novih ICT-tehnologija mogu pospješiti metode poučavanja u prirodoslovno-
-matematičkim i društveno-humanističkim predmetima. Razvoj interaktivnih obrazovnih sadržaja upozorio je na izgradnju novih metodičkih pristupa učenju, koji omogućuju učeniku više samostalnoga rada u školi, ali i kod kuće. Novi pristupi u organizaciji suvremenih oblika nastave utječu na veću motiviranost i zainteresiranost učenika za učenje, razvijaju učenikovo samopouzdanje i izgrađuju svijest o sebi, unapređuju ravnopravne odnose za rad u skupinama i osposobljavanju učenika-pojedinca za samoučenje i samovrednovanje svoga znanja, što je važno za razvijanje svijesti o vlastitim znanjima i stečenim kompetencijama te za cjeloživotno učenje. Međutim, uloga učitelja, nastavnika i profesora i dalje ostaje ključni čimbenik uspješnosti školske nastave u kojoj kompjutorski alat samo povećava uspješnost rada s učenicima, što ističe i sam kompjutorski genij Bill Gates. Uvođenjem suvremenih obrazovnih tehnologija u nastavni proces pružamo mogućnost učenicima da usvoje višu razinu vještina, razviju razmišljanje te bolje shvate i prihvate znanstvene koncepte. Takva nastava pomaže učenicima da se svojim znanjima i vještinama koriste na kreativan način. A kada odrastu, tako obrazovani bit će u većoj mjeri sposobni istraživati i kreirati promjene u društvu. Uporaba informatičkih sadržaja u nastavi može se vrlo dobro iskoristiti kao istraživačka podloga usmjerena na razvijanje znanstvenog poimanja svijeta i veću uporabu prirodnih zakonitosti u životnoj zbilji.

Za informatičko obrazovanje kritična je i edukacija nastavnika. To je problem broj jedan za sve predmete, ali posebno za informatiku. Trebamo uzeti u obzir činjenično stanje da je u našim školama još uvijek samo manji broj nastavnoga kadra osposobljen za izradu i prezentaciju suvremene informatičke tehnologije u nastavnome procesu. Adekvatno educirani nastavnik može uz minimalnu opremu izvesti izvrsnu edukaciju. Mislimo da je pogrešna svaka reforma koja bi kretala izmjene programa, to jest kurikula kao ključnog čimbenika. Treba krenuti u prvom redu od intenzivne edukacije nastavnika (dakako, koji za to kroz odgovarajući sustav trebaju biti i adekvatno motivirani), a samom edukacijom poboljšava se i razvija kurikul. Svaki nastavnik u svome području može uz odgovarajuću edukaciju i sam osmisliti neke kvalitetne primjene na informatičkoj osnovi pridonoseći kvalitetnome kurikulu. »Enciklopedijski« pristupi učenju informatike i primjene računala danas su zastarjeli. Potrebna je stimulacija kadrova koji prednjače u poticanju inovativne prakse i u modernizaciji nastavnoga procesa.

Iskustva pokazuje da su danas djeca već u dobi od četiri godine u stanju upravljati Windowsima, a sa šest do sedam godina već mogu upravljati složenim igricama, drugim aplikacijama i operativnim sustavima na razini koju nekada studenti nisu stjecali ni u fakultetskoj nastavi. Informatika se mora početi učiti već u vrtiću i nastaviti u prvome razredu osnovne škole i to ne kao zaseban predmet, nego indirektno kroz igru i učenje. Python kao informatički alat u zadnjih desetak godina potpuno je promijenio dostupnost i provedivost svih razina učenja informatike. Razvijeni su koncepti učenja pomoću Pythona koji se mogu primjenjivati od predškolskih ustanova nadalje. Hrvatska nažalost ne slijedi dovoljno takve svjetske trendove. Treba napomenuti da je moguće u nastavi raditi i u open sourceu, a ne nužno samo u operacijskome sustavu Microsoft Windows, što bi omogućilo uštede u nabavi cjelokupne opreme u školama i drugdje.

Doista, danas u razvijenom svijetu treba učenike usmjeriti na stjecanje nekih praktičnih znanja kao temelja za usvajanje budućih promjena informatičkih tehnologija. Ishodi učenja u informatici trebaju biti inovativno orijentirani. Za početak bi trebalo pomno razmisliti koje ishode učenja vezane uz informatička znanja očekujemo od jednoga polaznika u vertikali od predškolske dobi do osnovne i srednje škole.

Navodimo nekoliko primjera ishoda kojima bi učenik trebao ovladati nakon završetka srednjoškolskog obrazovanja: da se zna snaći na novom operativnom sustavu u kome do sada nije radio ili u novoj verziji sustava, instalirati i pokretati programe i upravljati datotekama; da zna upravljati programima kao što su Word i Excel; da samostalno i na svakom računalu zna napraviti i pokrenuti vlastite programe (Python); da razumije koncepte pronalaženja podataka na internetu i ocjene njihove pouzdanosti; da razumije problematiku vezanu uz računalne mreže kao način funkcioniranja, sigurnosti, izmjene podataka, autorskih prava itd.

Navedeni ishodi učenja na prvi pogled možda izgledaju prezahtjevno. No, anketa u osnovnoj školi vjerojatno bi pokazala da o tome neki osnovnoškolci već poprilično znaju i bez ikakve pomoći dobivene u okviru nastave, te bi ih u nastavi trebalo samo usmjeriti onome što često svladavaju sami. Djeca trebaju razviti osnovne vještine rada na računalu koje će moći primjenjivati u raznim poslovima, kao što je rad s osnovnim alatima za izradu dokumenata, proračunskih tablica, baza podataka, izrada web-stranica, upravljanje informacijama, multimedijom, ali i usmjeravanje učenika za razvijanje logičkog i apstraktnog načina razmišljanja pri izradi svojih programa i rješenja vezanih uz konkretne zadatke s kojima će se susretati tijekom života. Mislimo da bi učenici na kraju srednje škole minimalno trebali baratati znanjem osnovne razine ECDL-a (European Computer Driving Licence), a maksimalno razinom eksperta ECDL-a, ovisno o odabranome srednjoškolskom usmjerenju. Također, uvođenjem dodatnih izbornih predmeta ili unutar postojećih predmeta te u okviru radionica, ovisno o kojem se tipu srednje škole radi, potrebno je uvesti programiranje kako bi učenicima osigurali preduvjete za razvoj novih alata primjenjivih u razvojima novih tehnologija, gospodarskih sustava, znanosti, medicini itd. Jedan takav primjer direktne uporabe programiranja u edukaciji, od osnovnih pa do srednjih škola, jest sustav razvijen u Velikoj Britaniji pod nazivom BBC Micro Bit (https://en.wikipedia.org/wiki/Micro_Bit), sa svrhom masovne uključenosti u školama, ne samo u STEM području nego i u dizajnu, umjetnosti i ostalim predmetima. To posebno može pomoći u povezivanju nastave informatike i tehničke kulture, konkretno robotike, preko postojećih on-line kurikula – edukacije i materijala.

Uspješnom privatnom inicijativom (Bakićev BBC micro: bit projekt) taj je učinkoviti i jeftini pristup donacijama uveden i u mnoge hrvatske škole. Primjena takvih tehnologija potiče učenike u razumijevanju uloge programiranja za razvoj novih tehnologija u industriji, medicini itd. Zanimljivo je da postoji cijelo on-line web sučelje razvijeno za korištenje Micro Bit tehnologije koje upravo olakšava programiranje preko »drag and drop« vizualnoga sustava kao kod standardnih GUI-a (kao u većini danas korištenih operativnih sustava) te na taj način omogućava postupno upoznavanje naredbi i sintakse nekoga programskog jezika (Python). Uz ostalo, preko Micro Bita omogućeno je povezivanje nastave informatike i tehnike s nastavom fizike zbog ugrađenih senzora koji mogu mjeriti fizikalna svojstva i pojave, npr. temperaturu.

Informatika je iznimno važna i u predškolskoj dobi, kada se kod djece treba početi razvijati kritičko razmišljanje, logika i kreativnost. Osnovni pojmovi informatičkih metoda već se mogu usvojiti kod djece predškolske dobi na zabavan način i bez uporabe računala. S upoznavanjem novih koncepata i vještina ujedno se moraju ponavljati i one prethodno usvojene. Osnovne teme mogle bi se obrađivati jednom tjedno u trajanju od 25 do 45 minuta. Unutar obrade tih tema trebala bi se integrirati i druga područja, kao što su jezik i matematika. Kao prvi dio takvoga obrazovanja u računalnim znanostima (četiri–šest godina) djeca bi mogla usvojiti pojmove kao sekvenca, petlje i događaji, skupni rad, rješavanje problema. U drugome dijelu obrazovanja (6+ godina) mogu se na jednostavan način početi razvijati pojmovi uvjeta, algoritama, binarni kod, pronalaženje pogrešaka unutar algoritama. Treći dio programa obrazovanja bavio bi se na jednostavan način konceptima rastavljanja problema na manje dijelove, funkcijama, ugniježđenim petljama i uvjetima. Nakon toga djeca bi mogla početi stvarati svoje prve programe-igrice. Ciljevi informatičkih znanja koji se žele postići: uporaba modela i simulacija za opis složenijih sustava i problema; doprinos radu u skupinama; razumijevanje i uporaba tehnoloških sustava; stvaranje niza instrukcija za obavljanje jednostavnoga zadatka; razumijevanje osnovnih koraka u rješavanju jednostavnih problema putem igre, pomoću algoritama bez uporabe računala; opisati i analizirati niz instrukcija.

Povezivanje s drugim predmetima i njihovim ishodima npr. matematikom vidi se kroz: uočavanje problema i pokušajima njegova rješavanja; razvoju apstraktnoga razmišljanja; težnji preciznosti; traženju i stvaranju strukture algoritma; pomicanju objekata u prostoru i određivanje njihove relativne pozicije (iznad, ispod, pored) ili u jezičnim ishodima; komunikaciji unutar skupine i s odraslima; potvrdi razumijevanja dobivenih informacija; dodavanju crteža za opis; uporabi novousvojenih izraza i fraza; postavljanju i odgovaranju na pitanja; opisu ključnih ideja.

U predvidivoj budućnosti očekuje se sve veća uloga naprednoga »računalnog načina mišljenja« (computational thinking) u sve više područja djelovanja (industriji, zdravstvu, poljoprivredi, logistici, tržištu, politici, arheologiji, pravu, geografiji, glazbi, sportu, književnosti, likovnim umjetnostima...), što je mnogo šire od STEM područja, uza sve širu primjenu »otvorenoga Wolframova računalnog oblaka« (Wolfram opencloud). U svijetu se razmatra na koji bi način trebalo već sada početi uvoditi njegove elemente u školsku nastavu. U tome smislu korak u smjeru direktne komunikacije s računalima otvara programski jezik Wolfram temeljen na širokome znanju o objektima i procesima kao i metodama računalne obrade. To je mnogo veći i širi okvir programiranja nego današnja primjena računala. Nedvojbeno, reforma školstva treba krenuti od edukacije nastavnika. To je jedini uspješan put u svim predmetima, a osobito u informatici. Problem je i taj što se u sveučilišnoj nastavi educira po djelomično zastarjelim konceptima, čime se obrazuju nastavnici koji često nisu sposobni implementirati suvremene informatičke tehnologije u nastavi. Pri izradi kurikula trebalo bi proučiti kurikule i način izvedbe nastave informatike prema modelima razvijenih zemalja, na primjer:

https://code.org/educate/curriculum

http://www.udir.no/Stottemeny/English/Curriculum-in-English/

http://www.udir.no/Stottemeny/English/Curriculum-in-English/Curricula-in-English/

http://www.udir.no/Stottemeny/English/Curriculum-in-English/Upper-secondary-education-/

Ono što je sigurno, a kvalitetno je razrađeno npr. u nastavnome procesu Švedske i Norveške (kod nas u manjoj mjeri), jest projektni tip nastave gdje učenici samostalno ili u skupinama izvode projekte kojima stječu potrebna trajna znanja (ne »štreberska« i enciklopedijska) i razvijaju sposobnost snalaženja u realnome informatičkom okružju. Takav oblik nastave vrlo je zahtjevan za nastavnike tako da bez intenzivne i kvalitetne dodatne edukacije nastavnika njegovo uspješno realiziranje nije moguće. Prema svjetskim iskustvima kao najvažniji čimbenik reforme obrazovanja u žarištu pozornosti treba biti nastavni kadar: poboljšanje materijalnoga i društvenoga statusa učitelja i nastavnika, stimulacija kvalitete, privlačenje stipendijama talentiranih mladih ljudi u nastavnički poziv i kvalitetno stalno stručno usavršavanje, osobito za STEM područje, ali i drugih kreativnih poduka (stručni seminari, ogledna predavanja, ljetni znanstveni kampusi, povremena jednomjesečna istraživačka praksa u znanstvenim institucijama, studijska putovanja, doktorski studij). Bez ostvarenja tih preduvjeta nije moguća kvalitetna cjelovita reforma obrazovanja pa bi i najbolje planirana kurikulna reforma bila osuđena na neuspjeh. No, na kraći rok moguća su i potrebna neka parcijalna poboljšanja, koja se mogu provoditi korak po korak, primjerice smanjivanje broja predmeta, rasterećenje gradiva (enciklopedijski sadržaji i podatci), poticanje kreativnosti učenika te poboljšanje kvalitete udžbenika, što je već predlagano u kurikulnoj reformi HNOS 2005. godine ali u praksi nije dovoljno provedeno. Osnove kurikulne reforme hrvatskoga školstva bile su predložene u dokumentu Deklaracija o znanju – Hrvatska temeljena na znanju i primjeni znanja (dio o obrazovanju uredili su akademici Eugen Pusić i Vladimir Paar), HAZU, 2004.: U obrazovanju je bitno smanjiti opseg gradiva i enciklopedijski karakter učenja, preusmjeriti naglasak od memoriranja činjenica na njihovo međusobno povezivanje i razumijevanje. Ključna je kvaliteta usvojenog znanja, a ne njegov opseg. Na tome načelu tijekom 2003. do 2005. godine široka stručna skupina od 448 stručnjaka (iz škola, sveučilišta, znanstvenih instituta i HAZU-a) pod operativnim vodstvom tadašnjega državnog tajnika za osnovno školstvo prof. dr. sc. Nevia Šetića i pomoćnika ministra mr. sc. Nenada Markovića izradila je 2005. godine prvi kurikul za osnovnu školu u Hrvatskoj. Taj prvi kurikul – Hrvatski nacionalni obrazovni standard – ponovno je djelomično tiskan 2015. godine u knjizi Hrvatsko školstvo u funkciji razvoja gospodarstva i društva – doprinos kurikulnim promjenama.

Izbornost predmeta – na prvi pogled to izgleda sjajno. Međutim, iskustvo profesora na FER-u pokazalo je da učenici često idu principom »minimuma energije« i biraju predmete koje će laganije položiti. To zasigurno neće pridonijeti boljitku Hrvatske. Naime, nedostatke znanja iz temeljnih predmeta u praksi nije moguće nadoknaditi na fakultetu. To pokazuju iskustva velikoga broja sveučilišnih profesora u STEM području. Nadalje, u malim sredinama sigurno neće biti pretjerane izbornosti i pitanje je hoće li učenici u manjim gradovima biti zakinuti za kvalitetno obrazovanje. Drugim riječima, bit će narušeno načelo jednakih uvjeta obrazovanja za sve građane Hrvatske, što pokazuje da ne treba žuriti u reformu i potrebno je dobro razmisliti što reforma stvarno donosi.

U Izjavi Predsjedništva Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti o reformi obrazovanja od 27. svibnja 2015. upozorava se na opći problem STEM područja u obrazovanju. Na skupu Global Education and Skills Forum (Dubai, 2014) ustanovljen je zabrinjavajući pad interesa učenika za temeljne prirodoslovne znanosti i tehničke discipline te je zaključeno da STEM edukacijom (matematika, fizika, kemija, biologija, geologija, tehnika) treba započeti već u osnovnom obrazovanju. Učenici općih gimnazija čine većinu gimnazijske populacije u Hrvatskoj te shodno tomu predstavljaju i glavnu bazu za fakultete iz STEM područja. Trenutačno se učenici opredjeljuju za upis na fakultet prilikom prijave ispita državne mature, odnosno na sredini 4. razreda, dok bi se modelom izbornosti prema CKR-u takva odluka trebala donijeti već nakon drugoga razreda. Kod mlađih učenika očekujemo veću tendenciju bijega iz »težih« STEM područja u »lakše« predmete, što bi moglo znatno umanjiti upisnu bazu za fakultete iz STEM područja sa svim negativnim posljedicama za budući razvoj Hrvatske. Takav model izbornosti, predložen u Cjelovitoj kurikularnoj reformi bio bi izvan kontrole.

Misli li netko uistinu da je moguće da i danas ima smisla u CKR-u popunjavanjem obrazaca i tablica s unaprijed zadanom strukturom, propisanom listom poželjnih i nepoželjnih glagola, definiranim razinama usvojenosti s razrađenim detaljima za svaki ishod te primjerima zadataka, trasirati obrazovanje za učenike koji će upisati fakultet iz nekoga od STEM područja petnaest godina od danas?! Istraživač s instituta iz industrijskog sektora poručio je da se ne fokusiramo na obrazovanje fakultetski obrazovanih kadrova za njihove potrebe danas jer oni ne mogu sa sigurnosti reći koja će znanja trebati ni za godinu dana. Na fundamentalna znanja koja razvijamo i prenosimo moramo promptno nadograditi nova, specifična znanja u skladu s razvojem u pojedinoj struci i potrebama u industriji. Opsjednutost obrascima, pravilima, uniformizacijom i standardizacijom u CKR-u držimo pogrešnom i štetnom. Takva improvizacija je unaprijed osuđena na promašaj. Statističkom analizom pokazano je da će sadašnji prijedlog gimnazijskoga kurikula u CKR-u dovesti do smanjenja broja studenata na prirodoslovnim, tehničkim, biomedicinskim i biotehničkim fakultetima s dalekosežno negativnim posljedicama na tehnološki i gospodarski razvoj Republike Hrvatske. Međutim, ne postoji tehnologija koja može u potpunosti dokinuti presudan utjecaj nastavnika jer ni videoisječci ni on-line predavanja te ostali dostupni materijali (unsupervised learning) ne mogu u potpunosti zamijeniti živoga učitelja, baš zbog toga što su nedovoljno životni i emocionalni. Činjenice emocionalno jače nabijene bolje se pamte. Svako učenje uključuje i usvajanje vrijednosti. Tu ni jedan učitelj, čak i kada bi htio, ne može ostati rezerviran jer ako ostane neangažiran, prenijet će i tu svoju bezličnost na djecu. Zato nije dovoljno suhoparno prenošenje činjenica, nego je učitelj osoba koja odgaja i uči vrijednostima. Nažalost, čini se da je baš taj pedagoški aspekt učenja sve slabiji jer nedostaje ljudske povezanosti između učenika i učitelja. U tome je možda bit i korijen problema koji je teško artikulirati, a na koji utječu brojne okolnosti. Ako npr. učitelj grca u egzistencijalnim problemima, teško će se moći u potpunosti posvetiti radu i svojim učenicima.

Svima nam treba više razgovora, poštovanja i tolerancije. Tolerancija u svakodnevnome životu u obitelji, školi, s prijateljima, na poslu i drugim različitim situacijama obogaćuje, a neopravdana netolerancija narušava odnose s drugim ljudima. Opravdana netolerancija, to jest nepodnošenje neprihvatljivih oblika ponašanja (npr. mržnja i nepoštenje), pridonosi povećanju kvalitete zajedničkoga življenja. Precjenjivanje vlastite i podcjenjivanje tuđe tolerancije može se ispraviti boljim upoznavanjem samoga sebe i drugih ljudi, a vjerojatno najbolji način za to jest da se djeci od najmlađih dana vlastitim primjerom snošljivosti i uljuđenosti jasno pokazuju prihvatljivi oblici ponašanja. Jer djeca uče ono što žive. Kroz odgoj se učimo empatiji, odnosno biti boljim i tolerantnijim ljudima, prihvaćati, suosjećati i voljeti bez obzira na različitosti. U doba »digitalne revolucije« koja je uloga drugih izvora znanja? Škole trebaju pratiti razvoj suvremenih tehnologija, ali se ne smiju zanemarivati ostali izvori i kompetencije. Tako se ne smije zanemariti važnost kretanja, druženje s vršnjacima i igre, što je bitno za normalan razvoj djeteta. Važnije od tehnologije (»Što su pametni telefoni pametniji, mi se sve više oslanjamo na njih i postajemo sve gluplji«) jest poticajno okruženje za razvitak sposobnosti izražavanja, komunikacije i kritičkoga razmišljanja te iskustveno učenje, npr. kroz praktičan rad rukama (što je važno za razvitak grafomotorike). Jedna od takvih najvažnijih grafomotoričkih aktivnosti jest pisanje pisanih slova.

Kurikul sadrži suvremene metode i sadržaje, no potrebna je i jasna fokusiranost kurikula na STEM i zanimanja 21. stoljeća kroz stjecanje praktičnih znanja i vještina. Pri tome treba istaknuti motiviranje i inspiriranje učenika kao temeljne principe suvremenog obrazovanja. Otkrića o kognitivnom razvoju početkom 21. stoljeća donose goleme promjene u obrazovnom procesu razvijenih zemalja. Osobita se pozornost posvećuje uvođenju osnova znanstvenog obrazovanja od najmlađe dobi s jasnim strateškim ciljevima: podignuti razinu znanstvenog STEM/post-STEM obrazovanja stanovništva tako da se znatno veći broj djece odluči za zanimanja STEM područja. STEM sadržaji trebaju ravnopravno biti zastupljeni od najranije dobi (što kod nas osobito propagira udruga roditelja »Surla« i testira eks­perimentalno u predškolskim ustanovama). Predmeti poput dosadašnjih priroda i priroda i društvo ne pokrivaju ni 20% potrebnih suvremenih sadržaja. Kurikul treba dati snažan poticaj visokom obrazovanju kako bi se višestruko povećao broj studenata iz STEM područja, a paralelno tomu da se značajan postotak učenika motivira u smjeru suvremenih i budućih strukovnih obrazovanja. Strukovna zanimanja treba jasno istaknuti kao temeljnu bazu za funkcioniranje društva i perspektivu za zaposlenje. U tom okviru ističe se uloga neformalne i informalne nastave kao sastavnice cjelokupnog STEM obrazovanja. Također, naglašava uloga stručnjaka izvan odgojno-obrazovne institucije koji u sustav unose STEM sadržaje, što postaje važan segment znanstvenog obrazovanja u Europskoj uniji, zajedno s definiranjem uloge roditelja.

Treba istaknuti da je tijekom posljednjeg desetljeća bitnu ulogu u konceptu modernog obrazovanja zauzimao STEM. No posljednjih godina sve značajnija postaje uloga post-STEM-a. Sada se, osobito u SAD-u, naglašava da je svijet ušao u dinamički ekonomski razvoj, inovacije i poduzetništvo upravo zahvaljujući širokom općem obrazovanju koje potiče kritično mišljenje i kreativnost. Izloženost širokom spektru obrazovanja, i prirodoslovno-matematičko-tehničkom (STEM) i humanističko-društveno-umjetničkom (HDU), vodi do kreativne sinergije i unakrsnog obogaćivanja: STEM sam za sebe je važan, ali nije dovoljan. Nameću se i bitni razlozi za ulogu humanističko-društveno-umjetničkih (HDU) sadržaja, kao što su jezici, književnost, filozofija, povijest, umjetnost, religija i glazba. Taj aspekt obrazovanja podrazumijeva sabiranje iskustava, od kojih svako pruža svoj vlastiti doprinos prosvijećenosti i pouci ličnosti. Angažiranjem u misaonim procesima koji se koriste u tim područjima, učenici mogu biti izloženi različitim načinima mišljenja, analiziranja i propitivanja. Intelektualna iskustva stečena u različitim područjima mogu biti kvalitativno različita, ali sva su vitalni dijelovi spoznajnog procesa i podjednako važna. Također, ova područja omogućuju da se analizira i sučeljava sa složenim moralnim pitanjima i složenostima zamršenosti ljudskosti, pomažu da se razumije što se zbiva u čovjeku, što znači biti ljudsko biće. Jedan ugledni profesor iz HDU područja rekao je da se njegova prava vrijednost može u potpunosti shvatiti samo kada se iskusi i poznaje. U tom smislu, u odgovoru na pitanje »Što je odgojno-obrazovna funkcija HDO područja?«, on slikovito kaže: »To je poput pojma vremena kod sv. Augustina: ako ne pitate, mi znamo; ali ako pitate, ostajemo praznih ruku«. Svojim primjerom to svjedoči i Nikola Tesla, inovativni i znanstveni genij koji je inspiraciju i kreativne izvore za briljantne tehničke izume nalazio u svevremenskim tekstovima Homera, Shakespearea i Goethea i nadahnutoj opernoj glazbi Verdija i Wagnera kao redoviti posjetitelj Metropolitana. STEM područje je sigurno vrlo važno i korisno, ali humanističko-društveno-umjetničko područje (HDU) pruža drugačiji način gledanja na pojave i pitanja i otvara širi prostor kreativnosti i čovječnosti. To je okvir u kojem post-STEM kao sinergijsko jedinstvo STEM područja i HDU (humanističko-društveno-umjetničkog) područja postaje sve aktualnije kao osnova za odgojno-obrazovni sustav 21. stoljeća.