Prostor za novi rast

Upravljanje školama kao cilj ili politika?

Sve veći zahtjevi tržišta za specijaliziranim i modernijim kadrovima koji bi svojom stručnošću i znanjem zadovoljili zahtjeve i potrebe modernog društva za progresijom u sferi obrazovnog i ekonomskog djelovanja nameću potrebu suvremenog upravljanja obrazovnim sustavom s akcentom na permanentno-cjeloživotno obrazovanje nastavnoga kadra i poticanje kreativnosti učenika i samih prosvjetnih djelatnika. Škole imaju važnu zadaću i ulogu glavnog aktera u formiranju djece i mladih prema kriterijima moderno orijentirana društva sa svim poticajnim konotacijama gospodarski zrelog i modernog društva. Takva uloga škole podrazumijeva cijeli sustav reorganizacije čija je europeizacija snažno započela osobito od 2000-ih na svim razinama obrazovanja (europski Lisabonski ciljevi, Europa 2020, Bolonjski proces, HNOS, Hrvatski kvalifikacijski okvir itd.).

Smisao promjena, posebice kada je riječ o školskom sustavu, pretendira razvoju veće stručnosti te razvoju kadrova koji bi trebali sukladno modernim školskim trendovima postati nositelji uloge upravljanja školom kao prosocijalnom zajednicom. Prema Nacionalnoj klasifi­kaciji škole po svojoj funkciji pripadaju neprofitnim organizacijama, što znači da se ne osnivaju radi direktnog stjecanja profita (isključujemo privatne škole), nego radi zadovoljenja potreba društva (privatne i državne škole). Takvo stajalište apelira na sintezu okoline (društva) i školske sredine te prikazuje uzročno-posljedičnu vezu između škole i društva kao dvaju entiteta koja ne mogu funkcionirati neovisno jedan o drugome. Možemo reći da se škole, osnovne i srednje, nalaze pred velikim izazovima moderne menadžment kulture koja u sebi inkorporira cjelovit put prema stvaranju novih vrijednosti i sukcesivnih reorganizacija sa svrhom boljeg plasmana škole na tržištu kao još jednog moderatora uspješnijeg društva. Ne možemo više govoriti da je menadžment u odgoju i obrazovanju relativno nov pristup u obrazovanju, jer su određeni pomaci već učinjeni, ali možemo reći da takav sustav upravljanja nije još doživio svoju punu asimilaciju u našoj obrazovnoj sredini, iako Europa već godinama naglašava da škola (školsko znanje) ne treba biti svrha samoj sebi, nego sve treba biti sukladno potrebama tržišta i upotrebljivo u praksi. Vrijeme je da se organizira jedan cjelovit specijalistički interdisciplinarni (multidisciplinarni) studij ili stručni doktorski studij čija bi funkcija bila školovanje sadašnjih i budućih ravnatelja s radnim nazivom menadžer obrazovne struke. Takav pristup obrazovanju naglasak bi trebao staviti na obrazovne politike (pedagogije, povijesti obrazovanja, psihologije, ekonomije...). Današnjica međutim nije zadovoljna samo prilagodbom škole kao još jednog kooperatora u razvoju, nego se postavljaju pred nju novi zahtjevi koji uključuju naprednije oblike menadžmenta kao ekipiranog rada stručnjaka neopterećenih starim tenzijama koji će školom razviti društvo, a ono će mu zahvaliti uspjehom stručnih i znanstvenih kadrova koje je ona i proizvela.

Tradicionalni pristup obrazovanju temeljio se na mehaničkom usvajanju priznatih činjenica i generalizacija te na jednosmjernoj komunikaciji između nastavnika i učenika gdje je onaj drugi bio u ulozi pasivnog slušatelja. U suprotnom, svaki oblik samostalnog izražavanja vlastitih ideja mogao je biti okarakteriziran kao neposluh prema autoritetu ili sumnja u njegovu nastavničku kompetenciju. Rigidnost takvoga školskog sustava nije dopuštala nagla­šavanje kreativnih pojedinaca ili nekoga drugog inovativnog eksponiranja jer je takvo ponašanje moglo svojom mladenačkom ekspresivnošću unijeti poremećaj u strogo određeni pravilnik koji je svoj model poslušne ličnosti kao jedinoga moralnog savršenstva već plasirao u javnost generacijama prije. Što se dogodilo? Takav frontalni oblik rada u nastavi bez mogućnosti plasmana ideja izvana i opterećen velikim opsegom nastavnog sadržaja doveo je učenike u šah-mat poziciju. Naučiti novo, a da prethodno nije naučeno staro i opet sve to povezati u jednu cjelinu kao novo stečeno znanje, dovelo je u krizu cijeli način rada u predavačkoj nastavi i rezultiralo velikim brojem sve »lošijih učenika«, sukobima i nejasnim ciljevima mladih u sferi egzistencijalnog istraživanja tržišta. Dakako, takvim tradicionalnim metodama zakinuti su ostali i mnogi talentirani pojedinci kao i svi kreativni učenici i nastavnici. Suvremeni pristupi organizaciji strategija obrazovanja i nastavnih kadrova za razliku od postojećih ističu ličnost djeteta, potenciraju inovacije i kreativnost te pokušavaju teoretski – stručni dio nastavnoga gradiva implementirati u praktične životne, radne situacije koje nameće postojeća ekonomija. Naglasak nije na količini, nego na kvaliteti znanja i radnog učinka.

Antagonizam i strah koji pokazuju obrazovne institucije i poneki rukovoditelji tih institucija prema suvre­menim principima menadžment kulture proizlaze iz pogrešnog shvaćanja nove ekonomije kao elementa koji isključuje tradicionalnost, što u osnovi nije točno. Shvatimo li suvremeno društvo i sve aspekte njegova razvoja kao jedini pravi cilj izlaska iz trenutačne moralne, socijalne, ekonomske, obrazovne, političke krize, postoji velika šansa da svi zajedno izađemo iz začaranoga kruga u koji smo dospjeli. Menadžerski pristup ovakvoj problematici promjene nije ne-
osjetljiv, a ima svoje uporište i u ekonomskoj sferi realizacije profita. U ovom slučaju najveći su profit škole sami učenici i njihova spremnost za uključenje u proces rada nakon završetka obrazovanja. Kultura sredine u uzročnoj je vezi s kulturom obrazovne institucije. Pretpostavimo da upravljati školom podrazumijeva dobro poznavanje sredine u kojoj se ona nalazi kao i njezina očekivanja. Shvatimo li proizvod kao samog učenika, polazimo od toga da njegova stečena znanja ne smiju predstavljati »zbrku ili samo zbir informacija«, nego da mogu koristiti kao baza za stjecanje novih saznanja i radnih kompetencija. Riječ je o metaučenju ili učenju učenja te stvaralačkom, divergentnom mišljenju. Oblik rada u nastavi treba biti više koncipiran kao samostalni ili timski istraživački rad koji uključuje: problemska pitanja, hipotetičke stavove, formuliranje hipoteza, povezivanje i otkrivanje problemskih situacija. Ako je »vrijeme novac«, tada, sukladno tomu, i radni dio u nastavi (školski sati) treba biti prilagođen efikasnosti utrošenog vremena u određenoj jedinici za što kvalitetniju obradu i usvajanje novih sadržaja kako bi učenici »dobili na vremenu« tj. imali slobodno vrijeme koje će iskoristiti za neku njima važnu aktivnost. Čak je i pojam dokolice personificiran kao oblik aktivnog odmora, jer misaoni procesi nesmetano teku oslobađajući kreativne zamisli.

Kako je svaka škola jedna specifična zajednica, svaki tim menadžera u školi s ravnateljem (TOP menadžerom) treba razvijati i vlastitu strategiju/e rada. Ovisno o potrebi gdje se škola nalazi izrađuju se posebni planovi i programi u funkciji: uređenja školske zgrade (interijera, eksterijera), povećanja ili smanjenja broja zaposlenika, organizacije i raspodjele vremena (predavanja, broja nastavnih sati, slobodnih aktivnosti, ekskurzija...), povezivanje školskoga teoretskog dijela s praktičnim radom (povezivanje s gospodarskim djelatnostima), uključenje škole u širu zajednicu (suradnja s građanima, neprofitnim organizacijama), specificiranje nastavnih pomagala i drugih sredstava za rad, postavljanje točnih ciljeva obrazovanja (ovisno o vrsti škole), poticanje nadarenih pojedinaca, individualizacija rada s posebnim učenicima, omogućavanje uvida javnosti u rad i život školske zajednice. Moderni menadžment, iako orijentiran na faktor rezultata uspjeha, ne isključuje empatično razumijevanje i potrebe pojedinca i društva. Takav pristup podrazumijeva i izradu jedne cjelovite strategije razvoja i upravljanja obrazovnim sustavom s naglaskom na specifičnosti i potrebe tržišta, sredinu gdje se obrazovna institucija nalazi te na odgovornost koju bi svaka institucija trebala preuzeti s obzirom na razvoj područja gdje se nalazi, a podrazumijeva i cjelovitost razvoja same države. Odgovornost prema sebi i drugima ključni je element razvoja suvremene i gospodarski uspješno orijentirane društvene zajednice (općina, grad ili županija), kao i cijele države.

Učinkovitost menadžmenta škole trebala bi omogućiti budućim mladim stručnjacima izlazak iz školskih klupa u sredinu gdje bi se oni direktno uklopili sa što manje pripreme u područje rada za koje su osposobljavani. Školski menadžment zato preuzima dualnost upravljanja: upravljanje prema unutra – organiziranje obrazovnog pro­cesa sa svim tekućim obvezama (ljudski resursi – nastavni kadar, pomagala u nastavi, program rada itd.) i upravljanje prema van – povezivanje škole (učenika i nastavnika) sa sadržajima i organizacijama u privredi. Valja naglasiti kako je određena vrsta autonomije škole potrebna, posebno kada je riječ o stručnim zanimanjima, iz razloga što svaka sredina prepoznaje vlastiti potencijal te ima specifične potrebe.

Kvaliteta školskog menadžmenta lokalne sredine osim što regulira procesima u školi treba biti u tijeku stalnih promjena u društvu, pratiti razvoj privrede, dogovarati moguća zaposlenja za nove kadrove u firmama, davati preporuke učenicima, sudjelovati u svim aktualnim zbivanjima koja mogu biti vezana uz školu, dogovarati kvalitetu i poticati sve aktivnosti ili inovacije svojih djelatnika. Poticanje kreativnosti djelatnika važno je utoliko što su oni direktno u kontaktu s učenicima, razgovaraju s njima i najkompetentniji su u formiranju novih ideja rada unutar same škole ili cijele zajednice. Cilj svih zaposlenih u školi u prvom je redu sam učenik i kada se djeluje s ljubavlju i razumijevanjem prema njemu, lakše je prevladati vlastite slabosti i probleme koje učenici donose u školu iz svoje sredine ili svoga doma. Kvalitetan menadžerski tim kada govorimo o školi kao prosocijalnoj zajednici može uključivati: pedagoga, socijalnoga pedagoga, psihologa, nastavnika, profesionalnog menadžera i druge stručne suradnike koji direktno ili indirektno sudjeluju u oblikovanju nastavnog odgojno-
-obrazovnog rada. Međutim školski menadžer kao poseban kadar (specificirano radno mjesto) ne postoji u školskom sustavu, iako tu ulogu može preuzeti svaka stručna osoba u domeni obrazovanja koja će naknadnim usavršavanjem i specijalizacijom ili diplomom specijalističkog studija ili stručnog doktorata dobiti kvalifikaciju menadžera (specijalist menadžmenta u obrazovanju ili stručni doktor menadžmenta u obrazovanju). Cilj svake škole je školovati mlade kadrove. To je odgovoran i aktivan proces koji uključuje sve sudionike odgoja i obrazovanja, a to su nastavnici i učenici. Oni nisu izolirane jedinke, gdje će svaki od njih tjerati vlastitu »politiku«, nego kao kompaktna cjelina moraju djelovati u istom smjeru, a taj smjer određuje znanje. Društvo smo koje uči i svi ciljevi određeni su putovima učenja. Katkad je teško odrediti koliko smo kao prosvjetni radnici spremni sudjelovati u novim preokretima organizacije rada u školama, ali je evidentno da bez dobrog upravljanja blokiramo svoj put napretku i stalnom usavršavanju. Globalizacija je svojom masovnom tržišnom politikom uvela mnoge promjene u naše živote. Svjesni turbulencije okružja u kojem živimo ne možemo zatvarati oči pred nadolazećim još većim promjenama na svim razinama društvenog očitovanja. Tržište je svuda oko nas i mi smo dio tog tržišta. Budućnost nije pred nama, nego smo svi mi već postali dio te budućnosti. Učenici nisu ti koje samo mi odgajamo i obrazujemo, oni to već čine interakcijom sa sredinom u kojoj žive. Upravo zato školu ne možemo promatrati kao izoliranu sredinu jer je i ona kao svi mi predmet socijalnih i društvenih transformacija. Naša odgovornost leži u pokušaju da nove generacije učenika usmjerimo i naučimo kako da opstanu u tako razvijenim očekivanjima i događanjima. Odgovorni smo za njihovu stvarnost iz koje izlaze rano ujutro i ponovo joj se vraćaju kad zazvoni zvono posljednjega školskog sata. Promatramo li školu ne samo kao mjesto mehaničkog usvajanja znanja nego i kao mjesto kulture i mjesto dječjeg razvoja, ili kao društvenu instituciju, smatramo da ravnatelji škola moraju imati i specifična znanja o vođenju škole kao mikro sociokulturne zajednice. Takvo znanje obuhvaća područje pedagogije, sociologije, psihologije, prava, ekonomije itd. Ravnatelji škola trebaju biti podložni cjeloživotnom obrazovanju s multidisciplinarnim spoznajama, jer je dobar organizator i vođa 80% uspjeha, a to je i cilj svakoga dobrog menadžera, menadžmenta.

Kreativnost kao cilj ili politika?

Funkcija i potreba uvođenja modernog sustava upravljanja školom ne bi bila cjelovita kada bismo zatvorili oči pred najvažnijim djelom razvoja osobe kao cjelovite i kreativne pokretačke snage, a to je kreativnost kao oblik komunikacije koja je često bila zanemarivana i oskudno interpretirana kategorija. Danas se sve češće uviđa potreba za edukacijom samih učenika i nastavničkoga kadra te uvođenja različitih kreativnih programa u odgojno-obrazovni sustav. Obraća se i pozornost na pronalazak talentiranih pojedinaca (specijalni razredi). Može se pretpostaviti da smo tek na početku i da je područje kao što je kreativnost tek počelo s pravim uvažavanjem, ali biti na putu sa željom da se otkriju novi modeli ponašanja, kreativnosti i komunikacije puno je bolje od onog da se uopće nije zakoračilo na taj put. Konceptualni sukobi staroga i novog, individualnog nasuprot masovnom, inventivnost nasuprot rutini itd. dijelovi su jednoga novog modaliteta koji izvire iz beskonačnosti prošlog iskustva. Čak i onaj pristup kojim smo kao djeca »onoga« školskog sistema bili ukalupljeni u fenomen prosječnosti sadrži pozitivne konotacije jer bez poznavanja takvog prosjeka danas ne bi znali što znači biti originalan i kreativan.

Heuristički pristup poučavanju, otvaranje problemskih situacija uz režiranje kreativnih prostora događanja, sloboda izražavanja i korištenje različitih kreativnih modela grupne interakcije osnova su konstruktivnog i zanimljivoga nastavnog rada. Svaka povratna informacija koju učitelj dobiva od učenika u obrazovnom procesu, verbalno ili neverbalno, još je jedna nova spoznaja koju se može instalirati kao nit vodilju o tome kako i na koji način učenik shvaća i razmišlja. Pri tome, pozitivne potkrepe od samog učitelja imaju dominantnu ulogu. Strpljivost s učenicima iznad svega jer »strpljivost podnosi pogreške«. Razvoj kreativnosti u razvoju mlade ličnosti, posebno u institucionalnom odgoju i obrazovanju, trebao bi biti nježan, a ne administrativno opterećen. Trebao bi biti uviđavan, dosljedan, jer rezultati razvoja kreativnosti katkad izlaze na vidjelo s neplaniranom vremenskom razlikom tj. zakašnjenjem. Djeca prepoznaju, osjećaju i znaju želimo li im stvarno pomoći ili su tek dio administrativne statistike. Kriza institucije braka te manipulacija moralnim vrijednostima, težnja moći i hedonistički pristup rješavanju vlastite nemoći za posljedicu imaju strah od suočavanja s potrebama zajednice i vlastitim problemima. Kompariraju li djeca svoje vrijednosti, mogućnosti i kreativnost s potrebama društva, često su dovedena do sukoba u razvoju vlastite osobnosti, što za konačnicu nosi bijeg od stvarnosti u različite oblike ovisničke manipulacije.

Iako se promjene u modelima poučavanja ne mogu realizirati preko noći kao što se ni naše ponašanje ne formira u jednom danu, ali iskustvo koje je dobiveno generacijskim obrazovnim radom zasigurno ima sada jednu novu kvalitetu koja uz adekvatno i stručno senzibiliziran prosvjetni kadar može napraviti promjenu u sistemima poučavanja. Metodički i didaktički sadržaji potkrijepljeni mnogim istraživanjima s interdisciplinarnom i multidisciplinarnom osjetljivošću više su nego zreli za aktivne reforme odgojno-obrazovnog sustava.