Popravljanje nepopravljivoga

U ime Razreda za književnost Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti imenovani smo – zajedno s predstavnicima Razreda za filologiju – u povjerenstvo koje je trebalo ocijeniti »popravljeni« gimnazijski kurikul iz predmeta Hrvatski jezik i književnost (u okviru »Cjelovite kurikularne reforme«). Recenzija jezičnoga i književnoga dijela poslije je objedinjena u zajedničku recenziju koju je sastavio akademik Ranko Matasović.

Budući da su se u posljednje vrijeme pojavile različite medijske manipulacije, »spinovi« i posve oprečne prosudbe našega rada, dajemo javnosti na uvid recenziju iz područja književnosti sa svim pojedinostima i preporukama kako bi struka, ali i svi zainteresirani, mogli procijeniti u kojoj je mjeri kurikul ocijenjen »pozitivno« i koje bi promjene (s obzirom na sva postavljena pitanja) bilo prijeko potrebno napraviti kako bi on zaista zaslužio prolaznu ocjenu.

Recenzija je izvorno pisana u tabličnome obliku i objavljena je u Školskim novinama od 27. veljače 2018. Ovdje se donosi u obliku pitanja i odgovora.

Upitnik za recenzije predmetnih kurikuluma

1. Jesu li ishodi učenja i sadržaji primjereni razvojnoj dobi učenika?

Predložen je radikalno novi model obrazovanja u kojem su primarni cilj »ishodi«, a ne sadržaji znanja. Ključna riječ cijeloga modela »ishodi« vrlo je neodređena, pa cijeli model pati od općenitosti, formalističan je i teško prohodan.

Tablice i taksonomija – preuzeti iz tehničkog i STEM područja – nisu primjereni za predmet Hrvatski jezik, književnost i kultura. U tablicama uočavamo brojna ponavljanja po načelu »copy paste«, obilje fraza, nejasnoća, zamoran didaktički metajezik.

2. Jesu li sadržaji i ishodi učenja primjereni broju sati nastave?

U svim nacionalnim kulturama, koje ne žele izgubiti identitet u globalno doba, jezik i književnost imaju prioritetnu ulogu u obrazovanju. To se posebno odnosi na tzv. male jezike i male kulture kakva je hrvatska. U doba globalne i virtualne kulture jedina je šansa za nacionalne kulture takav obrazovni sustav u kojem će se čuvati i njegovati kulturni identitet zapisan u najboljim jezičnim i književnim tradicijama. A za to je potrebna i primjerena satnica. Ne bi bilo dobro da se sadržaji iz hrvatskoga jezika i kulture umanjuju u ime fiktivnoga rasterećenja i uvođenja novih predmeta, koji su svakako potrebni, ali ne na štetu hrvatskoga jezika. Stoga mislimo da je predložena satnica premalena za tako važan cilj kao što je sadržajna, a ne samo formalna briga o kulturnom identitetu. Umjesto pretjerane orijentacije na angloameričke modele, gdje briga za jezik i kulturu ne mora biti u prvom planu jer ih štite snažna politika, ekonomija, mediji i digitalna kultura, bilo bi dobro više se orijentirati na bliske srednjoeuropske modele, pa ondje potražiti broj sati koji je za učenje nacionalnih jezika i kultura provjeren kao optimalan.

Nastavni su sadržaji nedefinirani, pa se kroz njih realiziraju mutni »ishodi učenja«. Nema nikakve postup­nosti u izlaganju nastavnih sadržaja. Kuća se ovdje gradi od krova.

3. Jesu li sadržaji i ishodi učenja relevantni i utemeljeni na znanstvenim spoznajama predmetnog područja?

Kada je riječ o književnosti, predloženi model utemeljen je u angloameričkoj literaturi i metodi »dekonstrukcije« tradicionalnih i modernih spoznaja o književnosti, napose u povijesti književnosti. Napušteno je, čini se, shvaćanje književnoga procesa kao razvoja po stilskim formacijama (renesansa, barok, romantizam, realizam, avangarda, postmodernizam i sl.) i književnim pravcima (impresionizam, ekspresionizam i sl.). Premda se u višim razredima preporučuje djelo staviti u dijakronijski niz, tj. odrediti njegovu pripadnost pojedinomu stilu ili stilskoj epohi, nije navedeno kako to učiniti, pa su takve važne spoznaje prepuštene samim nastavnicima i učenicima. Književnost se u predloženome modelu shvaća kao kolaž izoliranih djela među kojima ne postoji hijerarhija vrijednosti (riznica, kanon) ni povijesni kontinuitet, pa je razumijevanje književnosti otežano i svedeno na individualni izbor nastavnika i dobru volju učenika da sami proširuju svoja znanja.

Nema popisa znanstvenih i stručnih djela na temelju kojih je izgrađen kurikul. Općenito se uočava prijezir prema struci, znanstvenim spoznajama, pa i određeni voluntarizam.

4. Jesu li domene potrebne za predmetno područje dobro zastupljene?

Provjerili smo tražilicom ključnih riječi u predloženome dokumentu pojavljivanje termina »domena«, pa smo ga našli samo na jednome mjestu u sintagmi: »u svim ciklusima i domenama područja«. To je jedan od nejasnih fluidnih termina koji zamagljuju sadržaj problematike.

Predmetno područje »Kultura i mediji« nije jasno definirano; ne zna se što se podrazumijeva pod pojmom »kultura«.

5. Sadrži li kurikulum odgovarajući omjer širine i dubine znanja, vještina i stavova iz predmetnog područja?

Zbog predloženoga sustava obrazovanja utemeljenog na apstraktnim »ishodima« i formaliziranim tablicama teško je steći uvid u »širinu i dubinu« znanja i vještina u kurikulu iz hrvatskoga jezika. Kada je riječ o području književnosti, teorijski dio o sustavu književnih vrsta bolje je zastupljen nego književnopovijesna problematika. To se posebice odnosi na periodizacijske pojmove stilskih formacija i književnih pravaca koji se naknadno nakalemljuju na aleatorički odabranu građu, umjesto da se obrađuju kao konstrukti za razumijevanje građe. Predloženi kanon obveznih književnih djela iz nacionalne kulture nedostatan je za stvaranje i održavanje kulturnog identiteta. To djeluje kao rasterećenje obrazovnoga programa, ali na krivome mjestu. Globalizacija na gospodarskome i medijskome planu traži kao protutežu pojačanu brigu oko nacionalnih identiteta na kulturnome planu. Valjalo bi stoga razmotriti kako su pitanje kanonskih vrijednosti, tj. obveznu literaturu iz nacionalne kulturne baštine riješile srednjoeuropske zemlje s kojima je hrvatska kultura tradicionalno vezana (Austrija, Njemačka, Češka, Slovačka, Mađarska).

Koncepcija je potpuno nejasna: ne zna se kada se stječu književnoteorijske i metodološke kompetencije, kada se usvajaju znanja o načinima historiografskog usvajanja građe (stilske formacije, pravci, škole), znanja o specifičnostima u razvoju književnosti (preporod/romantizam; »kašnjenje« realizma i sl.); nije jasno je li pristup književnoj građi kronološki ili nije.

6. Omogućava li kurikulum, posebice prijedlozi u poglavljima F i G (Učenje i poučavanje, Vrednovanje) stjecanje navedenih ishoda učenja?

Nije naglašeno današnje materijalno i simbolično podcjenjivanje nastavničke profesije. Nastavnici su nositelji kurikulne reforme, pa bi trebalo više inzistirati na poboljšanju njihova materijalnoga položaja, omogućiti im stalno obrazovanje i osigurati takve uvjete rada u kojima bi bilo vraćeno dostojanstvo njihovoj profesiji.

Postavlja se i pitanje tko će napisati udžbenike i ostale nastavne materijale s obzirom na velik broj fakultativnih tema i zbrku u kronologiji? Kako će izgledati državna matura, prijamni ispiti na fakultete?

7. Slijede li predloženi ishodi učenja i ostali elementi kurikuluma, europske i svjetske preporuke za predmetno područje?

Ne postoje takve »preporuke« za predmet hrvatski jezik, književnost i kultura.

Kad bi one postojale, trebalo bi se upitati tko ih je izradio, s kakvih ideoloških pozicija, u ime kojih interesa i moći? Takva pitanja trebaju osobito postavljati bivši kolonijalni narodi kako im se povijest ne bi vratila pod okriljem nove globalizacije i digitalne unifikacije. »Preporuke« za poučavanje nacionalnih jezika, književnosti i kultura ne mogu se donositi izvan tih kultura.

8. Predložite i ostale izmjene ukoliko ih smatrate nužnima.

Satnicu iz hrvatskoga jezika trebalo bi usporediti sa satnicom u poučavanju nacionalnih jezika u srednjoeuropskim kulturama, pa vidjeti koliko bi se mogla povećati u odnosu na druge predmete. Isto vrijedi i za opseg lektire kanonskih djela.

Smanjivanje kanonskih naslova u obveznom dijelu nedopustiv je prijezir prema tradiciji i nespornim vrijednostima.

Problematičan je i ekstenzivni abecedni popis lektire iz kojega će nastavnici ili učenici sami birati djela za čitanje jer se u njemu ravnopravno nalaze provjerene kulturne i estetske vrijednosti i trećerazredni naslovi. Tako se književnost pretvara u aleatorički kolaž bez estetskih mjerila. Pretjerana izbornost lektire u osnovnom i srednjoškolskom obrazovanju samo je prividno zauzimanje za slobodu pojedinca, a zapravo zatiranje osnovnoga europskoga kulturnog temelja: riznice provjerenih i priznatih vrijednosti.

Tako opsežna izbornost ostavlja prevelik prostor za improvizaciju s opasnošću od snižavanja estetskih mjerila; prijeti realna opasnost da se u fakultativnom izboru odabiru »lakša« djela ili djela popularne kulture.

Kako se moglo dogoditi da su s popisa cjelovitoga čitanja u gimnaziji izbačeni Kranjčević, Tin Ujević, Nazor, Šop i Ivo Andrić (oni su tek na »širem popisu«). Kako to da učenici više ne moraju pročitati baš ni jedan veliki poratni roman (Proljeća Ivana Galeba, Kiklop, Mirisi, zlato i tamjan)?

9. Vaš zaključni stav o predloženom kurikulumu.

Predložena obrazovna reforma radikalan je zahvat u obrazovni sustav hrvatskoga školstva. Autori su toga svjesni, pa odatle i pridjev »cjelovita« u naslovu reforme. Poznato je iz teorije sustava da postojeći sustav na kojem god području nije dobro mijenjati odjednom više od jedne trećine jer tada dolazi do kaosa. A takva radikalna promjena dogodila se upravo u predloženome modelu. Otegotna je okolnost pri takvoj radikalnoj promjeni modela da se »kopernikanski obrat« dogodio kao napuštanje tradicionalne uklopljenosti hrvatske kulture u srednjoeuropski kontekst i prihvaćanje anglosaksonskih tradicija na svim razinama, od temeljnoga polazišta (cilj su učenja »ishodi«, a ne sadržaji znanja) do odnosa prema estetskom i kulturnom kanonu (Biblija u abecednom popisu u istome nizu s trećerazrednim djelima).

Europska je kultura zasnovana na riznici kanonskih vrijednosti koju je stvorila srednjovjekovna kršćanska kultura i potvrdila moderna kultura. Taj se kanon može u dijalogu nanovo ocjenjivati, a u polemici i rušiti kao u književnim i političkim avangardama, ali takvo radikalno mijenjanje kanona nije zadaća obrazovnoga sustava. Zadaća je obrazovnoga sustava njegovanje, čuvanje i kritičko preocjenjivanje kanona, a ne radikalno mijenjanje ili ignoriranje postojećih tradicija.

Te načelne primjedbe posebno se odnose na predmet hrvatskoga jezika, književnosti i kulture. U prijedlogu programa formalno se navodi da je njegova zadaća briga oko nacionalnog identiteta, ali je taj cilj u razradi programa zamućen nejasnoćom ključnih riječi i termina. Naglasak je na izbornosti i arbitrarnosti, a ne na vrijednosnome kanonu i obveznim znanjima. Postoji opasnost da na taj način učenici posežu radije za popularnom kulturom koja pruža brzi »užitak« a ne za biranim klasicima koji se čine »teški« i »dosadni«. Elitnu i popularnu kulturu trebalo bi vrednovati zasebno, svaku u svojoj vrsti, a ne ih supostavljati, jer tada visoka književnost i kultura nemaju nikakva izgleda.

Otegotna je okolnost javne rasprave oko obrazovne reforme politizacija i medijska klima koju je stvorila nova globalistička kulturna korektnost. Po toj novoj globalističkoj korektnosti, koja vlada u javnome prostoru, njegovanje nacionalnih tradicija, identiteta, jezika, književnosti i kulture drži se natražnim, a ideja nacije i kulturni identitet dekonstruiraju se u ime globalne i digitalne kulture. U tome kontekstu svaka, pa i dobronamjerna kritika doživljuje se kao nešto natražno što koči razvoj Hrvatske.

Ako predložena obrazovna reforma bude prihvaćena u ponuđenu obliku ili s kozmetičkim izmjenama, možemo se nadati da će samostalnost nastavnika, ugrađena u program, biti zalog da reforma obrazovanja neće poharati temeljne tradicije i vrijednosti hrvatske kulture.

Predložiti:

–   Povećati satnicu iz kurikula hrvatskoga jezika po uzoru na uspješne modele iz srednjoeuropskih kultura

–   Povećati izbor obvezne literature iz hrvatske književnosti (provjerena kanonska djela moderne književnosti: Kranjčević, Ujević, Nazor, Šop te barem jedan moderni roman: Desnica, Marinković ili Slobodan Novak)

–   Unijeti u popis obvezne literature Ivu Andrića

–   Smanjiti popis izborne literature

–   Dodati u izbornu literaturu djela iz klasične i suvremene ruske književnosti koja postoje u hrvatskim prijevodima (primjerice, Iosif Brodskij, Viktor Pelevin, Ljudmila Ulickaja)