Nikola Tesla – portret u neprestanoj mijeni

Teslina popularnost

Nikola Tesla popularan je lik u hrvatskoj javnosti. Nema sumnje da bi u našoj zemlji teško bilo pronaći čovjeka koji o Tesli ne zna gotovo ništa, a kamoli nekoga tko za Teslu uopće nije čuo. Mnogo je onih koji o Tesli znaju i nešto više od činjenice da je bio slavni izumitelj rođen u Lici, a dosta bi ih se možda i pohvalilo kako im je Tesla bio više ili manje značajan životni uzor. Tomu su zacijelo pridonijele mnogobrojne prigode u kojima se Teslin lik promovira u našoj javnosti. Javne tribine po našim gradovima, pogotovo Zagrebu, na kojima se predstavlja Teslin život i djelo, nisu rijetkost. Primjerice, u zagrebačkom Tehničkom muzeju, koji je 2015. godine nazvan Teslinim imenom, po nekoliko se predavanja posvećenih tom našem velikanu održava svake godine samo u sklopu manifestacije pod nazivom »Dani Nikole Tesle«. Potkraj protekle godine u Meštrovićevu paviljonu otvorena je multimedijska izložba »Tesla – Mind from the future«. U Dramskom kazalištu »Gavella« prikazuje se predstava pod nazivom Tesla Anonimus. Knjiga o Tesli koje su u nas objavljene ima mnoštvo – od novijih izdanja koja nalazimo u knjižarama možemo spomenuti monografiju posvećenu Teslinim otkrićima, izumima i vizijama pod naslovom Nikola Tesla – Istraživač, izumitelj, genij, grupe autora predvođenih akademikom Vladimirom Paarom, zatim prijevod opsežne Tesline biografije Tesla – Izumitelj električnog doba američkog povjesničara W. Bernarda Carlsona, te dvojezično (hrvatsko-englesko) izdanje Tesline autobiografije Moji pronalasci (My Inventions). Članaka u tisku ili na internetu posvećenih Tesli veoma je mnogo. Na kioscima se može naći i Večernjakov specijal Tesla – Čovjek koji je izumio 20. stoljeće. Smatramo kako nije pretenciozno ovdje spomenuti i edukativni CD Učimo s Teslom, koji je nedavno izradio autor ovoga teksta, na poticaj i uz asistenciju predstavnika izdavača, tvrtke Foris Muri d.o.o.

Teslina rodna kuća i kip koji je izradio Mile Blažević (Memorijalni centar »Nikola Tesla«, Smiljan)

Interes za Teslu dodatno uvećavaju njegove obljetnice. Aktualna događanja potaknuta su tako i 75-om godišnjicom Tesline smrti (7. siječnja ove godine). 150-a obljetnica Teslina rođenja bila je obilježena proglašenjem 2006. godine »Godinom Nikole Tesle« i tom su se prigodom održavale mnogobrojne manifestacije od kojih su neke, poput pariške izložbe posvećene Tesli pod pokroviteljstvom UNESCO-a, bile organizirane i u inozemstvu. Uz ovu je prigodu bila obnovljena Teslina rodna kuća u Smiljanu, kao i obližnja pravoslavna crkva, u kojoj je službovao Teslin otac. Ti su objekti, uz još neke novosagrađene, uklopljeni u »Memorijalni centar Nikola Tesla« koji je tada bio osnovan. Uz 120. godišnjicu Teslina rođenja također su se odvijala mnogobrojna događanja – tiskano je bilo prvo dvojezično izdanje Tesline autobiografije Moji pronalasci (My Inventions), a tadašnja Radio-televizija Zagreb snimila je televizijsku seriju od deset epizoda u kojoj je bio prikazan Teslin život.

Povijest interesa za Teslu i njegovo djelo u nas datira inače još od 1892. godine, kad se pri svojoj drugoj europskoj turneji taj naš velikan zadržao u Zagrebu, gdje je pred gradskim vijećnicima i zainteresiranom publikom održao izlaganje posvećeno mogućnostima elektrifikacije grada i kad se za njega prvi put čulo u našoj javnosti. Od toga je vremena ovaj interes u stalnom usponu. Možda je jedino tijekom Domovinskog rata Tesla u hrvatskoj javnosti bio pomalo gurnut u drugi plan, vjerojatno zbog toga što su njegovo ime u propagandne svrhe iskorištavali pobunjeni Srbi (bilježi se i slučaj miniranja Teslina spomenika u Gospiću početkom 1992. godine), no to se može tumačiti kao izraz trenutačnog raspoloženja i kaotičnih okolnosti u kojima se tada našlo hrvatsko društvo. Danas međutim, kako rekosmo, Tesla u našoj zemlji plijeni dužnu pozornost i uživa zasluženo priznanje.

Čini se da sličnu ili još veću pozornost Tesla privlači u susjednoj Srbiji, gdje ga se tretira kao najvećega srpskog znanstvenika svih vremena. Ovdje je primjetna aktivnost i na svjetskoj promociji njegova »brenda«, posebice kroz djelatnost »Muzeja Nikole Tesle« u Beogradu, gdje se čuva Teslina ostavština. Značajan interes za Teslu postoji i drugdje u svijetu, posebice u Rusiji te u Sjedinjenim Državama, u kojima je proveo najveći dio života, ostvario svoje pronalazačke uspjehe i čiji je na kraju bio građanin.

Plime i oseke globalnog interesa
za Teslin lik i djelo

Primjetno je, kako to napominje i Teslin biograf Carlson, da je u novije vrijeme taj interes u porastu, posebice nakon što se, usporedo s ekonomskom depresijom s kraja proteklog desetljeća i sve proširenijom sviješću o nagomilavanju ekoloških problema koji za našu vrstu kao i planet u cjelini mogu biti kobni, u javnom mnijenju počelo učvršćivati uvjerenje kako ključne probleme progresa naše civilizacije ne mogu, kako se to prije mislilo, rješavati znanstvene elite, ograničene krutim okvirima »znanstvenog sustava« neprimjerena stvaranju i podupiranju revolucionarnih (»razornih«) inovacija, nego smioni i nesputani vizionari Teslina kova, kakvim se u posljednje vrijeme recimo predstavlja Elon Musk.

Prototip Teslina indukcijskog elektromotora. Taj elektromotor iznimno je jednostavan i efikasan pa danas ima tolike praktične primjene da bi nam život bez njega bio nezamisliv. Njegov izum bio je presudan korak za prihvaćanje polifaznog sustava izmjenične struje u širokoj potrošnji, koji se također može smatrati Teslinim djelom (u vezi s njegovim razvojem Tesla je tijekom 80-ih i 90-ih godina XIX. st. objavio niz patenata).

Rastući interes za Teslu širom svijeta čini, dakako, njegovu ličnost sve više eksponiranom na globalnom planu. Pritom je Teslinoj »vidljivosti« osobito pridonio poslovni uspjeh kompanije Tesla Inc., prije Tesla Motors, osnovane 2003. godine, koja je učinila presudan korak u promociji električnog vozila i koja je danas najveći proizvođač električnih automobila na svijetu. Na primjeru »Tesla automobila« zapaža se zapravo »efekt povratne sprege« koji multiplicira bilance javne percepcije: zanimanje za našega genija osnivača Tesla Motorsa (navodno je ime kompanije bilo smišljeno tijekom razgovora jednog od osnivača, Martina Eberharda i njegove djevojke) uvjetovala je nagli porast eksponiranosti Teslina imena u javnosti, a sve veća javna eksponiranost povećava interes ljudi za njegov život i djelo. Pretpostavljamo da će slične efekte izazvati i holivudska filmska priča pod naslovom »Rat struja«, koja se bavi povijesnim sukobom Edisona tj. Edisonove kompanije s jedne i Tesle i Westinghouseove kompanije s druge strane oko primjene istosmjerne odnosno izmjenične struje u širokoj potrošnji, a koja bi u distribuciju trebala krenuti uskoro.

Tesla tako, na valu rastuće popularnosti, ponovno postaje »zvijezda našeg tehnološkog napretka« i zadobiva »globalnu slavu«. Primijetimo da su se u Teslinu slučaju takvi usponi popularnosti, praćeni često i neumjerenom glorifikacijom, nakon čega bi slijedio pad u marginalizaciju i zaborav, koji su u određenoj mjeri odražavali plime i oseke njegova stvaralačkoga genija, događali u više navrata tijekom njegova života, a nešto slično primjećuje se i u kasnijem vremenu. Takvi usponi i padovi, nalik varijacijama napona tj. jakosti izmjenične struje ili pak elektromagnetskog polja putem kojega se šire radijske poruke – što su upravo bile najvažnije teme Teslinih istraživanja – mogu se pratiti još od Tesline mladosti, kada je najprije postizao briljantne rezultate u gimnaziji i na studiju, da bi potom naglo napustio studij i odao se kocki i skitnji.

Priča o Teslinim usponima i padovima priča je zapravo o njegovu životu. Jer, kao što znamo, Tesla je, nakon što se oslobodio ovisnosti o kocki i skrasio u Budimpešti, ponovno zablistao – 1882. godine otkrio je princip rotirajućega magnetskog polja pomoću kojega se može pokretati jedan dotada nepoznat električni stroj – izmjenični elektromotor. To je bio presudan moment njegove izumiteljske karijere kojim je započeo njegov meteorski uspon: desetak godina poslije, na stranicama popularnog časopisa The World, koji je izlazio u New Yorku, Tesla biva proglašen vodećim američkim izumiteljem na području elektrotehnike, većim, kako je pisalo, i od samog Edisona. Napise o njegovim ostvarenjima i njemu osobno donosile su novine i časopisi širom Amerike i Europe (ovdje osobito za njegovih europskih turneja 1889. i 1892. godine), a on sam postao je neka vrsta »medijske zvijezde« toga doba.

Međutim, neobičnim obratom sudbine, upravo u trenutcima svoga najvećeg trijumfa – u doba kad se dovršavala velika hidroelektrana na Nijagari i dalekovod do grada Buffala, kojima je bio implementiran njegov polifazni sistem proizvodnje i distribucije izmjenične struje, i kad je, kako tvrdi recimo akademik Paar, bio na pragu otkrića elektrona i X-zraka (ili ih je već bio otkrio), Tesla doživljava strašan šok – katastrofalni požar progutao je u ožujku 1895. njegov laboratorij u New Yorku, zajedno sa svim uređajima koje je tada bio razvijao i cjelokupnom dokumentacijom koja se odnosila na njegov rad. Tako nastupa zastoj u njegovim izumiteljskim uspjesima, zbog čega dolazi i do postupne stagnacije njegove popularnosti.

Neuspjeh u utrci s Marconijem vezanoj uz razvoj radio­tehnike kao i problemi s projektom gigantskog postrojenja za bežični prijenos poruka i energije u bilo koju točku zemaljske kugle, koje je počeo graditi u Wardencliffeu na Long Islandu, dovode ga do bankrota i psihičkoga kolapsa. Nova zvijezda elektrotehnike u prvim godinama 20. stoljeća postaje Marconi, a Tesla u ponekim medijskim napisima postaje čak predmetom izrugivanja. Premda neki Teslini biografi ističu kako su ti neuspjesi značili kraj Tesline izumiteljske karijere, tim prije što su pokopali njegovu reputaciju, ne samo u poslovnim krugovima nego i u tadašnjem javnom mnijenju, to se ipak tako ne može reći. Tesla nakon oporavka nastavlja sa svojim pronalazačkim naporima, pa tako razvija svoju turbinu bez lopatica, mehanički oscilator, te još neke mjerne instrumente koji su postigli zamjetan tržišni uspjeh. U centar pozornosti šire javnosti Tesla ponovno dolazi 1915. godine kad je New York Times preuranjeno objavio vijest da je skupa s Edisonom dobio Nobelovu nagradu za fiziku – što se pokazalo netočnim – a također i kad mu je 1917. godine bila dodijeljena Edisonova medalja – najviše priznanje Američkog instituta elektroinženjera. K tomu, zapažena je bila i Teslina biografija Moji pronalasci (My Inventions), koja je kroz šest nastavaka izišla u časopisu Electrical Experimenter 1919. godine. Nakon još jednog razdoblja marginalizacije, zanimanje za Teslu zapaža se početkom tridesetih godina prošlog stoljeća, kad je za njegov 75. rođendan bila organizirana velika proslava i kad je primio čestitke mnogih istaknutih ličnosti znanstvenog i kulturnog života Sjedinjenih Država i Europe. Časopis Time objavio je na naslovnici njegov »Plavi portret«, koji je izradila poznata slikarica Vilma Lwoff Parlagy, te mu je posvetio udarni članak.

Članak u časopisu The World, iz 1894., u kojem je Tesla predstavljen kao »najveći američki izumitelj na polju elektrotehnike«

Dodatnu pozornost privlačile su u to doba Tesline vizionarske ideje, posebice ideja o tzv. »zrakama smrti«, čija bi upotreba po njegovu mišljenju dovela do prestanka ratnih sukoba jer bi takva »smrtonosna zraka mogla obaviti svaku državu poput nevidljivog Kineskog zida, no milijun puta neprobojnijeg«. Premda su takve priče i tada zvučale kao čiste fantazije, baš kako zvuče i danas, one su tijekom 30-ih godina, kad se još jedan veliki svjetski sukob sve jasnije naslućivao, izazivale podosta pozornosti u široj javnosti. Teslina smrt početkom 1943. godine također je privukla značajnu javnu pozornost – gradonačelnik New Yorka Fiorello La Guardia održao je nekrolog na radiju, a sućut su izrazili predsjednik Roosevelt te mnogi drugi političari, znanstvenici i javne ličnosti tadašnje Amerike. Određen publicitet izazvala je i odluka Vrhovnog suda Sjedinjenih Država, donesena pola godine nakon Tesline smrti, kojom je potvrđena presuda iz 1935. godine prema kojoj se osporava Marconijev patent radija prijavljen u SAD-u – premda ovdje nije riječ, kako se to često zna isticati, o dodjeli prvenstva u izumu radija Tesli, jer se u presudi, uz njegovo ime, spominju i imena nekih drugih pronalazača koji su se istaknuli na polju razvoja radiotehnike. Godinu dana poslije (1944) bila je objavljena i Teslina biografija Nenadmašni genij (Prodigal Genious), koju je napisao Teslin dugogodišnji poznanik, John J. O’Neill, novinar New York Herald Tribunea specijaliziran za znanstvene teme, koja je postala veoma popularna (18 izdanja na engleskom i njemačkom jeziku). Nakon ponovnog razdoblja marginalizacije, određen publicitet Tesla dobiva 1960., kad je na Generalnoj konferenciji za mjere i utege u Parizu odlučeno da se jedinica mjerenja jakosti magnetskog polja (magnetske indukcije) nazove njegovim imenom.

Teslina popularnost, kako rekosmo, u novije vrijeme ponovno dostiže svoju amplitudu, što se ogleda i u već spomenutim »Tesla automobilima«, kao i u holivudskim filmskim hitovima poput Rata struja ili Prestigea iz 2006., u kojem je Teslin lik tumačio David Bowie. Ime Nikole Tesle danas također zatječemo i na svjetskoj glazbenoj pa i kazališnoj sceni, a zapažene su i neke izložbe te druge javne manifestacije inspirirane njegovim likom. O Tesli je dosad snimljen znatan broj kvalitetnih dokumentaraca, a velik je i broj web portala na kojima se okupljaju Teslini fanovi (kakav je primjerice teslauniverse.com).

Naslovnica časopisa Time s Teslinim »Plavim portretom« u prigodi Teslina 75. rođendana (1931)

Treba reći kako je Teslino djelo oduvijek privlačilo istraživače, znanstvenike i povjesničare pa tako nastaju kritička izdanja Teslinih rukopisa i drugih dokumenata iz njegove ostavštine, znanstveni radovi u kojima se propituju Teslini izumi, kao i njegove sve solidnije dokumentirane biografije – od novijih se uz već spomenutu Carlsonovu ističe ona Marca Seifera – Wizard – The Life and Times of Nikola Tesla te one Margaret Cheney – Tesla: Man Out of Time i Tesla: Master of Lightning.

O mijenama u percepciji Teslina djela
i Tesle osobno

Slično kao što se mogu pratiti varijacije u intenzitetu globalnog interesa za »našega velikana iz Smiljana«, tako se mogu pratiti i promjene kako u evaluaciji tako i u načinu percipiranja Teslina lika i djela u javnosti razvijenog svijeta. Raspon raspoloženja javnog mnijenja prema Tesli, i za njegova života, kao i danas, veoma je širok i proteže se od neobuzdanog preuveličavanja njegovih dostignuća i sposobnosti do potpunog podcjenjivanja i ismijavanja. O’Neill ga tako u biografiji naziva »supermenom«, a takvim ga i portretira (premda mu nalazi i određene mane), dok ga recimo Margaret Storm u knjizi Povratak goluba (Return of the Dove) iz 1959. godine prikazuje kao izvanzemaljca, točnije kao došljaka s Venere čija je misija bila unaprijediti ljudsku civilizaciju (i to sasvim ozbiljno). Istodobno, Tesla se može prepoznati u liku »zloga i/ili poludjeloga znanstvenika« iz nekih popularnih američkih stripova ili crtića iz doba između dvaju ratova (s tim da se ponegdje koristi upravo njegovo ime), a među mnogim novinskim člancima u kojima je za vrijeme sukoba s Marconijem, slično kao i u mnogim drugim prilikama, bio oštro kritiziran i napadan, možemo citirati onaj u kojem ga se naziva »jedinim američkim izumiteljem koji ne izumljuje, znanstvenikom od Delmonica i Palmina vrta Waldorf-Astorije« koji »tvrdi da je kadar učiniti sve što je učinio Marconi, ... ali to ne čini jer strepi da bi netko drugi mogao otkriti kako on to radi« i koji »priča u vjetar, dok Marconi telegrafira kroz prostor«. U današnje vrijeme, posebice na internetu, bilježimo još veće kontraste – dok jedan srpski portal donosi ekskluzivnu vijest – »Tunguska misterija razrešena! Tesla uništio meteor i spasio Planetu i čovečanstvo! – zaključak je elitnih ruskih naučnika«, jedan ga američki portal uvrštava u »Mad Scientists Hall of Fame«.

Ipak, samoga Teslu ne možemo previše amnestirati od odgovornosti za takve i slične distorzije svoje medijske slike, posebice ne one koja je stvarana u medijima (tj. tiskovinama) njegova doba, te sve to smatrati isključivo rezultatom senzacionalizma potaknuta grčevitom borbom za čitateljsku publiku, što je i u tadašnjim medijima bilo itekako prisutno. Naprotiv, Tesla je, kako je to poznato iz brojnih svjedočanstava, vrlo aktivno sudjelovao u vlastitom medijskom portretiranju, pridonoseći pritom ne samo svom pozitivnom nego u znatnoj mjeri i svom negativnom publicitetu. S jedne strane, naime, on je veoma pažljivo gradio »image genijalnog izumitelja« i pokušavao uspostavljene veze s medijski utjecajnim osobama iskoristiti za svoje ciljeve. Pritom je zanimljivo primijetiti kako ljudi s kojima je Tesla bio u najbližem kontaktu nisu bili, kako bi se to možda očekivalo, izumitelji ili znanstvenici, nego upravo medijski poslenici – njegov najprisniji prijatelj Robert Underwood Johnson, s kojim se družio desetljećima, bio je zamjenik urednika, a poslije i glavni urednik časopisa Century Magazine, bliski znanac Thomas Commenford Martin, koji je napisao i njegovu prvu biografiju Izumi, istraživanja i zapisi Nikole Tesle (izdana 1894), inače istaknut elektroinženjer, bio je i urednik stručnog časopisa Electrical World, Teslini česti posjetitelji i sugovornici iz kasnijih godina, Kenneth Swezey te njegov drugi biograf John Joseph O’Neill, također su bili znanstveni novinari, a i poznati se pisac Mark Twain, s kojim ga je također vezalo dugogodišnje prijateljstvo, može smatrati predstavnikom medija toga doba.

S druge pak strane, nesumnjivo je da su Tesline senzacionalističke izjave, kojima je često puta pothranjivao apetite medija prema »pikanterijama«, uvjetovale da u dijelu javnosti stekne reputaciju negativca – hohštaplera koji se pokušava domoći novca bogatih magnata ili poremećenoga genija čije namjere nisu nimalo dobrohotne. U tom smislu najčešće se navodi njegova izjava kako bi »svojim mehaničkim rezonatorom mogao prepoloviti zemaljsku kuglu kao jabuku«, ili ona, ipak nešto manje preuzetna, o »mogućnosti rušenja Empire State Buildinga« na sličan način (koje su u javnosti očito bile percipirane i kao namjere). Nema sumnje da su neumjerene bile i neke Tesline izjave odnosno najave vezane uz njegov »svjetski sustav komunikacija«, tj. postrojenje u Wardenclyffeu, a pogotovo one o snazi njegovih »zraka smrti« ili o njegovu »pobijanju Einsteinove teorije relativnosti«. Bilježe se također i neke podcjenjivačke primjedbe koje je dao na račun svojih konkurenata, posebice Marconija, kao i izjave o određenim vlastitim sposobnostima koje je znao preuveličavati, a što je sve također izazivalo indignaciju ili javni podsmijeh. Carlson recimo navodi kako je u jednom intervjuu izjavio kako će živjeti 135 godina, dok se kod O’Neilla spominje »stoljeće i četvrt«.

Ovdje se, dakako, postavlja pitanje jesu li takve njegove izjave bile svojevrsni »gafovi« ili ih je smišljeno iznosio u javnost. Carlson tvrdi da je u pitanju bilo (uglavnom i otprilike) ovo drugo. Prema njegovoj ocjeni Tesla je veoma rano nakon dolaska u Ameriku uočio značenje medijskog publiciteta za uspjeh u izumiteljskim pothvatima. I brzo je shvatio da se publicitet najlakše stječe stvaranjem iluzija i fame kojima se obavija tehničko dostignuće ne bi li ga se pretvorilo u mirakul, čudo nebesko ili mađioničarski trik. I nas, današnje ljude naviknute na strelovit znanstveno-tehnološki napredak katkad može fascinirati kakva »tehnološka novotarija«, izbačena na tržište, pa možemo zamisliti kakav su dojam takve »novotarije«, poput električne žarulje, gramofona, automobila ostavljale na ljude druge polovice 19. stoljeća.

U tom smislu možemo spomenuti kako je uspjeh u komercijalizaciji svoga indukcijskog elektomotora Tesla postigao tek nakon što je pred budućim investitorima izveo demonstraciju s »Kolumbovim jajetom« (bakrom obloženo jaje koje u rotirajućem magnetskom polju rotira postavivši se na svoj vrh). Sličan efekt u poslovnoj javnosti izazivale su demonstracije njegovih žarulja koje gore, premda žicama nisu spojene na izvor električne struje, kao i mnoge druge spektakularne prezentacije vlastitih izuma, koje je Tesla izvodio i na javnim manifestacijama gdje su se okupljale tisuće ljudi. Na taj je način, kako veli Carlson, uspijevao »zagolicati maštu investitora« i osigurati izvore financiranja. A teško da je i bilo drugog načina da se »razorne« inovacije – a Tesline inovacije bile su upravo te vrste, dakle ne unapređenja postojećega kao u slučaju »adaptivnih« inovacija, nego nešto potpuno novo, što »potkopava« ono staro – probiju na tržištu i realiziraju u praksi.

Valja napomenuti kako takvi teatralni nastupi nisu bili samo Teslina specijalnost – to isto radili su i drugi izumitelji toga vremena radi promocije svojih izuma. Možda je najpoznatija takva predstava bila prvo pogubljenje na električnoj stolici koju je organizirao Edison tijekom »Rata struja«, ne bi li javnosti predočio opasnost korištenja izmjenične struje u praksi, koja je doživjela totalni fijasko i izazvala zgražanje okupljene mase. Međutim, prema Carlsonovu mišljenju, Teslu je njegova sklonost »iluzionizmu« poslije »dovela do toga da povjeruje u iluzije koje je sam stvorio o sebi«, zbog čega se našao u procijepu između svijeta vlastite imaginacije i tvrde realnosti poslovnog života tadašnje Amerike, kao i života uopće.

Tesla je u razdoblju od svibnja 1899. do siječnja 1900. boravio u Colorado Springsu, gdje je obavljao pokuse s bežičnim prijenosom energije. Ova fotografija njegova laboratorija tijekom jednog pokusa, snimljena je u propagandne svrhe za časopis Century Magazine. Budući da bi takva električna pražnjenja za čovjeka na slici bila pogibeljna, fotografija je izrađena u dvostrukoj ekspoziciji (Tesla koji sjedi i čita »dodan« je naknadno).

Primjetno je da se Tesla, ne samo kod Carlsona, nego i kod još nekih recentnijih biografa ili komentatora, prikazuje (i) kao neka vrsta iluzionista, šoumena, možda čak i ekshibicionista i manipulatora. Kao »manipulatora« ga je u jednom nedavnom razgovoru na HTV-u okarakterizirala i autorica izložbe »Tesla – Mind from the future« Helena Bulaja Madunić. Premda ta karakterizacija, kako smo upravo vidjeli, ne sadrži previše negativnih konotacija, s obzirom na kontekst u kojem je Tesla živio i stvarao (a koji je osobito dobro naglašen i opisan u Carlsonovoj knjizi), i premda se njome ne umanjuje Teslina izumiteljska veličina, ona se zasigurno mnogima čini heretičkom, posebice nama, Teslinim zemljacima.

Razlog je tomu zacijelo idealizirana slika o Tesli koja se kroz partijski kontrolirane medije stvarala u javnosti bivše države. Izgleda da je Tesla u socijalističkoj Jugoslaviji trebao poslužiti kao osoba koja će u sebi utjelovljavati genij »svih jugoslavenskih naroda i narodnosti«, tim prije što je za tu svrhu bio gotovo idealan lik – uz nepobitne izumiteljske i znanstvene kvalifikacije, posebnu je pogodnost značio njegov »srpski rod i hrvatska domovina«, a i neke druge »političke« okolnosti – recimo okolnost da je njegov nećak, Sava Kosanović, kao član Jugoslavenske kraljevske vlade u vrijeme Drugoga svjetskog rata prišao Titovoj opciji. Komunističkom su rukovodstvu vjerojatno odgovarali i neki elementi Teslina svjetonazora – pogotovo određena mehanicistička shvaćanja koja su se izražavala u njegovu određenju ljudske osobe kao »automata« koji prima podražaje iz vanjskog svijeta, a u njihove se koncepcije i kombinacije nesumnjivo uklapala i O’Neillova veoma pojednostavljena biografska storija (s tim da im mistika »Tesline bijele golubice« nije mnogo smetala). Čini se da je uglavnom prema ovome predlošku bila snimljena spomenuta televizijska serija »Nikola Tesla« iz 1976. u režiji Eduarda Galića, koja je po našem mišljenju u najvećoj mjeri utjecala na percepciju Tesle u javnom mnijenju bivše države (tim prije što je više puta bila i reprizirana na ovdašnjim televizijama). Tesla je u ovoj seriji bio predstavljen kao velikan gotovo lišen ljudskih mana i slabosti; našijenac genijalnog uma i iznimnih sposobnosti koji se probio u velikom svijetu, ali čije su ideje pokrali pohlepni kapitalisti i na kraju ga ostavili na cjedilu. Time se valjda ujedno naglašavala »zla ćud« kapitalizma i bijeda »trulog Zapada«.

»Zla ćud« kapitalizma vjerojatno je za komunističke vjernike predstavljala odgovor na pitanje koje recimo O’Neill postavlja u svojoj knjizi (ostavljajući ga bez odgovora), a koje se postavlja i samo po sebi – kako to da je Tesla umro u bijedi, premda je »zahvaljujući samo jednom svom pronalasku mogao postati prvim čovjekom onoga što bi odgovaralo moćnoj Američkoj radijskoj korporaciji (Radio Corporation of America), isto kao što je zahvaljujući svakom od dvije stotine drugih patenata mogao zgrnuti bogatstvo i steći poslovni utjecaj?«.

Kako je inače naša javnost tumačila taj paradoks nejasno je. Što se tiče autora ovog teksta, on je djelić odgovora pronašao sredinom osamdesetih u članku tadašnjeg direktora Muzeja Nikole Tesle u Beogradu prof. dr. Aleksandra Marinčića objavljenom u specijalnom broju časopisa Galaksija pod nazivom »Tesla – Neostvarena otkrića«. Marinčić, koji je očito detaljno proučavao Tesline spise iz Colorado Springsa, kao i one koji se odnose na postrojenje u Wardenclyffeu, ovdje je upozorio na neka proturječja u Teslinim izvodima vezanim uz bežični prijenos energije putem uređaja koji je bio projektirao, iz čega se mogla iščitati sumnja da je Teslin plan o »svjetskom sustavu komunikacija« uopće bio ostvariv.

Inače, u spomenutom se Galaksijinu »specijalu« mogla pročitati i Teslina »psihobiografija« koju je napisao neuropsihijatar prim. dr. Vladimir Adamović, koja je također bacila jedno novo svjetlo na Teslinu ličnost. O Tesli se naime znalo da je bio u najmanju ruku čudak, da je izbjegavao žene, da je upražnjavao neobične navike i »rituale«, da je na kraju više puta doživljavao teške psihičke lomove koji su onesposobljavali njegov intelekt na duže vrijeme, no sve se to tumačilo kao sastavni dio karaktera i sudbine svakoga genijalca. U Adamovićevu tekstu stvari su bile postavljene malo drugačije – Tesline traume iz djetinjstva i opsesivno-
-kompulzivni poremećaj koji se iz njih prema primarijusovoj »dijagnozi« bio razvio, bili su prikazani kao čimbenici ili »pokretačke snage« Teslina stvaralačkoga genija.

Percepcija »Teslina neuspjeha«

Danas u stručnim krugovima postoji konsenzus da je postrojenje u Wardenclyffeu bilo velika Teslina principijelna pogreška i da se na način kako je on to zamišljao najvjerojatnije ne mogu prenositi ni poruke ni energija, barem ne ekonomično i na neke znatnije udaljenosti. Već je Marinčić u spomenutom članku napomenuo kako se fizikalni problem koji leži u biti Tesline zamisli, a radi se o izbijanju kugle – metalne lopte na vrhu wardenclyffeskog tornja – koje je trebalo proizvesti strujni impuls koji bi se širio površinom Zemlje, mora tretirati dinamički, a ne onako kako je to Tesla radio – u okvirima elektrostatike, s tim da su upitni i njegovi podatci o svojstvima zemaljske kugle kao vodiča visokofrekventnih struja. Na kraju, odmah se vidi da Teslin način prijenosa poruka za razliku od onoga koji su koristili drugi istraživači na području radiotehnike, zahtijeva daleko kompliciraniju i skuplju opremu. S obzirom na te fakte, postavljaju se brojna potpitanja onoga pitanja o Teslinu siromaštvu u poznim godinama, koje smo postavili nešto prije. Primjerice – kako to da je naš veliki izumitelj u svom pokušaju razvoja bežične komunikacije krenuo stranputicom? Kako taj neuspjeh uklopiti u sliku Tesle kao »našega genija«? Treba li možda o svemu tome šutjeti?

Odgovor na prvo pitanje daje veći broj, rekli bismo i prilično ostrašćenih, traktata u kojima se Tesla gotovo u potpunosti osporava kao izumitelj na području radiotehnike. No ima i članaka koji također kritički preispituju Teslino djelo, odnosno naznačeni njegov dio, ali s razumijevanjem konteksta u kojem je ono nastajalo. Autoru ovoga teksta posebno se u tom smislu učinio zanimljivim članak beogradskog profesora Zorana Stokića pod naslovom »Tesla i Hevisajd«, koji se može naći na internetu. Uspoređujući Teslin životni put sa životnim putem još jednog velikana elektrotehnike i njegova suvremenika, engleskog znanstvenika Olivera Heavisidea, Stokić naglašava kako je Tesla, slijedom okolnosti u kojima je odrastao, koje obilježava nepostojanje elementarnih standarda življenja, a kamoli uvjeta neke ozbiljnije »znanstvene formacije«, za razliku od Heavisidea, čije su životne okolnosti bile znatno povoljnije, »nije uspijevao da izađe na kraj s brojnim matematičkim teorijama svoga vremena«, pa je zbog toga »imao problema sa praćenjem teorijske literature iz fizike«. Tom usporedbom Stokić inače naglašava ulogu »sistemskih okvira«, individualnih životnih okolnosti kao i brojnih »slučajnih faktora« koji se pogotovo na Teslinu primjeru često previđaju, a koji su, ne-
ovisno o eksperimentatorskoj vještini, izumiteljskom daru i intuiciji, znanstvenoj nastrojenosti, pa na kraju i genijalnosti, također značajni »gevihti« na vagi istraživačkog uspjeha ili neuspjeha. No rezultat se (a posteriori), po Stokićevu mišljenju, ipak može smatrati povoljnim – unatoč tomu što je »vetar (u svakom pogledu) duvao u leđa Hevisajdu, a u prsa Tesli« ipak je »sticaj srećnih okolnosti doveo do toga da svet u Tesli dobije jednog od svojih najvećih inženjera«.

I u nekim Teslinim biografijama također se ističe spomenuti Teslin hendikep, odnosno njegovo nedostatno razumijevanje klasične elektrodinamike koju je 1864. utemeljio engleski fizičar James Clerk Maxwell. Maxwellovu teoriju dalje su razrađivali pojedinci ili skupine fizičara uglavnom u Europi (Heaviside je među njima bio jedan od istaknutijih), pokušavajući ju primijeniti u praksi. Treba priznati da Tesla uistinu nije na prikladan (maksvelijanski) način shvaćao mehanizam širenja »električnih napetosti« kroz prostor, zbog čega je, umjesto da svojim odašiljačima generira elektromagnetske valove koji bi se širili kroz atmosferu, pokušavao pobuditi »električne rezonancije zemaljske kugle« (pa je radio na preniskim frekvencijama).

Također treba reći da je priča o tome kako »svjetski sustav komunikacija« nije realiziran samo zbog toga što su ga magnati odbili financirati kad su čuli da Tesla planira njegovim putem distribuirati slobodnu (besplatnu) energiju, naprosto mit. Međutim to što je Tesla razvijao jedno »egzotično« razumijevanje fizike koja leži iza fenomena bežičnog prijenosa energije, pa onda usporedo s tim i jednu »egzotičnu tehnologiju«, ne znači da nije pridonio razvoju radiotehnike uopće – tomu u prilog govori i spomenuta presuda Vrhovnog suda SAD-a, kojom je bio osporen Marconijev patent radija u SAD-u. Na kraju krajeva, zbog nemogućnosti da u potpunosti identificiramo njegove teorijske koncepte, ne možemo ni s apsolutnom sigurnošću tvrditi da su oni bili pogrešni.

Ono što u vezi s ovom temom treba naglasiti jest da, barem što se izumiteljstva tiče, znanstvena upućenost nije jedini i presudni faktor te kako nisu samo znanstvenici, oboružani temeljitim teorijskim znanjima, zaslužni za ubrzani razvoj elektrotehnike na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Primjerice, Edison, premda najslavniji izumitelj toga doba na ovome području, nije imao gotovo nikakvo formalno obrazovanje, Teslino obrazovanje također je bilo manjkavo, no to im nije smetalo da ostvare izvanredna dostignuća i u golemoj mjeri pridonesu pomicanju granica naših znanja i tehnoloških mogućnosti – služeći se uglavnom eksperimentom (u Teslinu slučaju ponajviše misaonim). Može se zapravo reći kako se tek pri susretu formalne znanosti, s mnoštvom inicijativa nezavisnih izumitelja njihova kova (od kojih su se neke pokazale izvanredno produktivnima), pokrenulo ono što mi danas zovemo drugom industrijskom revolucijom. Nešto slično događa se i u našem vremenu, dakle u doba informacijske revolucije, čije zvijezde, primijetimo, nisu znanstvenici s visokim titulama, nego inovatori od kojih mnogi posjeduju, za današnje prilike, vrlo oskudno formalno obrazovanje.

Teslino postrojenje u Wardenclyffeu na Long Islandu namijenjeno bežičnom prijenosu poruka i energije. Postrojenje se sastoji od odašiljačkog tornja i zgrade u kojoj su smješteni električni generatori i druga potrebna oprema. Tesla je ovaj kompleks počeo graditi 1901. godine, ali je zbog nemogućnosti da osigura financijska sredstva toranj ostao nedovršen i na kraju je srušen 1917., dok zgrada postoji i danas.

Odgovor na pitanje o »Teslinu neuspjehu«, gdje se ovdje podrazumijeva neuspjeh njegova »svjetskog sustava komunikacije«, pa možda i kasnijih napora čiji su rezultati bili relativno skromni, nije dakle ni jednostavan ni jednoznačan. Tu je riječ o mnoštvu faktora koje presudno određuju i »izvanjske okolnosti« na koje se tek u većoj ili manjoj mjeri može utjecati vlastitom voljom. Među te faktore možemo ubrojiti način organizacije istraživačkog rada, veze sa znanstvenim krugovima, interese ulagača, učestalost otvaranja poslovnih prilika, zanimanje šire javnosti itd. itd.

Značajan čimbenik Teslina »neuspjeha« u drugoj fazi njegova izumiteljskog rada vezan je bio, kako ističe Carlson, skupa s još nekim poznavateljima Teslina djela, sa situacijom na području elektrotehničkih istraživanja, koja se već u drugoj polovici zadnjeg desetljeća 19. stoljeća znatno promijenila s obzirom na onu koju je Tesla zatekao u vrijeme kad je stigao u Ameriku. Razvoj na ovom području, naime, od tada sve više postaje posao cijelih timova stručnjaka koji rade u istraživačkim odjelima velikih poduzeća. S takvim trendom započeo je nešto prije Edison, koji se smatra osnivačem prvog istraživačkog laboratorija u industrijskom sektoru (i koji zapravo znatan broj svojih patenata može zahvaliti upravo svojim inženjerima), i tu su praksu poslije prihvatile brojne druge kompanije. Tesla nije uspio ili nije htio razvijati svoj »istraživački biznis« na takav način; on je ostajao u okvirima relativno malenog laboratorija s nekolicinom pomoćnika, držeći se svoje ranije uspješne poslovne strategije »izumi – patentiraj – prodaj«, što je s vremenom sve više ograničavalo njegove prilike za uspjeh. Vjerojatno bi se moglo reći da je i Tesla svojim ostvarenjima umnogome pridonio otvaranju mogućnosti za jednu novu organizaciju istraživačkog rada na ovome polju, u kojoj su genijalno nastrojeni individualci »s margine«, kakav je bio on sam, izgubili svoj smisao.

Nema sumnje da su »Teslinu neuspjehu« pridonijele i njegove loše veze sa svijetom akademske znanosti. U prvoj fazi njegova rada te su se veze nekako i održavale – Tesla je sudjelovao na znanstvenim skupovima i pisao radove za znanstvene časopise, primio je na kraju veći broj počasnih doktorata uglednih sveučilišta, tako da ga se komotno može uvrstiti u kategoriju znanstvenika (možemo ga smatrati jednim od posljednjih velikih znanstvenika, čija su dostignuća u potpunosti rezultat individualnog rada i prirođenog talenta, a gotovo da nimalo nisu produkt uklopljenosti u »znanstveni sustav«). Međutim, u kasnijem razdoblju one osjetno slabe. Štoviše, Tesla se već od zadnjih godina 19. stoljeća našao u sukobu s mnogim znanstvenim autoritetima, te je ubrzano gubio svoju reputaciju u znanstvenoj zajednici. Nema sumnje da je tome animozitetu dodatno pridonosio i Teslin publicitet koji je on osiguravao zahvaljujući povezanosti s utjecajnim novinskim urednicima i publicistima, čijem je miljeu zapravo pripadao. Carlson tako navodi kako su se, posljedično, po novinama pojavljivale izjave nekih istaknutih znanstvenika kako su »gospodina Teslu stvorili mediji«, što je izgleda bio stav znatnog dijela znanstvene javnosti u kasnijem razdoblju Teslina života.

Teslin sukob s akademskim krugovima zanimljiv je inače iz više razloga. Zanimljivo je već i to što su dvije strane svoj spor promatrale u potpuno različitim »optikama«. Za znanstvenike radilo se očito o sukobu sa šarlatanom ne­obične vrste, koji je »objavio mnogo čudesa, no ostvario tako malo« ili »za sobom ostavio dug trag prelijepih, no nedovršenih izuma«. Nasuprot tomu, za Teslu se, kako bismo to mogli zaključiti iz većeg broja analiza, radilo o sukobu s »paradigmom«, odnosno određenim njezinim postavkama i usmjerenjima, vezanim zapravo uz složenu temu interakcije znanstvenoistraživačkog rada i »realnosti« u kojoj se on odvija. Naime, kao praktičar koji se svakodnevno iscrpljivao pri pokušajima promocije svojih izuma u krugovima krajnje sumnjičavih investitora, i još u uvjetima bjesomučnih konkurentskih bitaka s drugim izumiteljima koji su radili na istom području.

Tesla je, kako veli Carlson, shvatio kako sam izum »nije dovoljan«, nego da izumitelj »mora biti kadar zamisliti i nov uređaj i svijet u koji se on uklapa« ili drugim riječima, stvoriti »iluziju« (Carlson rabi upravo tu riječ, premda bi po našem mišljenju točnije bilo govoriti o viziji), viziju dakle, kojom će moći »povući realnost na svoju stranu«. Jer istina jest da »razorne inovacije« mijenjaju »svijet«, no za njihovo je prihvaćanje potrebno da i sam »svijet« na neki način već prethodno bude »promijenjen« – što se po Teslinu mišljenju postiže suživljavanjem s vizijama koje se nude kroz javnu komunikaciju. Akademska znanost Teslina doba svoju je ulogu u mijenama svijeta očito sagledavala i realizirala na posve drugačije načine i najvjerojatnije je i to bio bitan faktor nerazumijevanja, s tim da se Teslinim »neuspjehom« koristila kao »očiglednim« argumentom.

Dakako, ova je problematika, koju i Carlson tek površno načinje, veoma kompleksna i tiče se cijeloga jednoga tematskog spektra, od problema definiranja smjerova i tempa našega civilizacijskog razvoja – vezanog uz pitanje o »poslanju znanosti« uopće, preko problema »znanstvenih politika« i povezane »nefleksibilnosti« znanstvenog sustava, zbog kojega mu Tesla izgleda i nije htio ili nije mogao pripadati, pa sve do pitanja koja se tiču Tesline osobne situacije. Možda je Tesla zaista (kako će reći njegovi osporavatelji) definitivno otplovio u područje neobuzdane fantazije već 1900. godine kad je nakon povratka iz Colorado Spring-
sa umjesto egzaktnih rezultata svojih istraživanja objavio vizionarski traktat pod naslovom »Problem povećanja ljudske energije«. Međutim, njegovo vizionarstvo nipošto nije eksces, nego (primarno) način razvijanja društvene svijesti o značaju i ulozi našega znanstveno-tehnološkog napretka – o njegovim mogućnostima i zamkama, o njegovim smjerovima i tempu, a na koncu konca i njegovu smislu – koja se pokazuje itekako potrebnom. Zbog toga ono ima svoju vrijednost i danas, a pogotovo ga je imalo prije sto ili više godina kad je rečena svijest bila tek u zametku.

Mit o Nikoli Tesli

Za Teslu su karakteristični brojni mitovi koji su, pogotovo na našim prostorima, postali dijelom »usmene predaje« – od mita da je kao mladić »naučio Bibliju napamet« do mita o pronalasku »zraka smrti«, kojima se mogu učiniti nepojmljive stvari. Mit je najvjerojatnije i tvrdnja da je od Westinghousea za svoje patente koji se odnose na njegov indukcijski elektromotor i polifazni sustav proizvodnje i prijenosa izmjenične struje dobio milijun dolara (čini se da je ta cifra iznosila oko 300.000 dolara, s tim da ju je dijelio sa svojim kompanjonima Alfredom S. Brownom i Charlesom F. Peckom, koji su mu pomogli da »stane na noge« nakon što je kod Edisona dao otkaz i onda se jedno vrijeme uzdržavao fizičkim poslovima). Mit je, prema svemu sudeći, i podatak o izazivanju potresa koji se osjetio u dijelu New Yorka blizu njegova laboratorija i još štošta drugo. Mnogi od tih mitova nastali su i na osnovi njegovih namjernih mistifikacija. No koliko god mi danas raskrinkavali sve te mitove, nikako ne možemo, niti ćemo ikada moći doprijeti do »realne« predodžbe o ovome čovjeku, jer mit čini samu bit »fenomena Nikole Tesle«. A to tako ispada jer kroz ovaj fenomen, u prepoznavanju najdubljih ljudskih težnji i čežnji, kojima je Tesla bio apsolutno posvećen, osvještavamo vlastitu potrebu za mitom kao načinom artikulacije njihove istine – onim prometejskim mitom o našoj sposobnosti »da spustimo vatru s Olimpa«, da ukrotimo sile prirode, obuzdamo stihiju društva i napokon stvorimo svijet u kojem će svi ljudi živjeti životom dostojnim čovjeka.

U izvrsnoj Teslinoj biografiji napisanoj 2013. godine, na koju smo se u ovome tekstu najviše referirali, američki povjesničar W. Bernard Carlson govori o »iluziji« koja je Teslu gurnula na marginu i otjerala u bijedu. No izgleda da se upravo ta »iluzija« ili kako bismo mi to rekli vizija, zahvaljujući vlastitoj relevantnosti, spontano preobrazila u rečeni »mit o Nikoli Tesli«, instruktivnu priču na kojoj se gradi sve ono po čemu je Tesla danas aktualan.

To su, dakle, razlozi zbog kojih nam se Teslin portret pri svakom promatranju čini drugačijim – ili kako smo to naznačili u naslovu – podvrgnutim stalnoj mijeni. Detaljnije proučavanje Teslina djela i same njegove osobnosti, kakva su proveli njegovi noviji biografi poput Carlsona ili Seifera, otkrivaju nam jednoga »novog Teslu«, Teslu koji nije superiorni genij koji »sve zna«, nego genij koji »zna nešto drugo«, ono što nitko drugi ne zna niti može predvidjeti. Otkrivaju Teslu koji nije genijalac naprosto zato što se takvim rodio, nego zbog toga što je u borbi kako s vlastitim demonima tako i opakim svijetom u kome svi zajedno živimo, ipak uspio izvojevati pobjedu i ostaviti nam u nasljeđe djelo trajne vrijednosti. Na Teslinu primjeru još se jednom vidi kako ne postoji »stereotip genija«, kako je to primijetio Leopold Infeld, pišući biografiju Alberta Einsteina, te da je takav stereotip kakvoga obično gaje »obični ljudi« potpuno pogrešan. Osim ako taj stereotip ne predstavlja naprosto okolnost da se oko genija stalno lome koplja i da se o njemu uvijek ima što za reći.

Zanimljivo je da se Tesla lijepo uklapa u mnoge aktualne narative našega vremena – od onoga o »virtualizaciji stvarnosti«, preko onih se tiču ekološke problematike, pa sve do problematike borbe za društvenu pravdu. Posljednje se vezuje dakako uz Teslino siromaštvo i marginalni položaj, koji su karakterizirali pojedina razdoblja njegova života, pogotovo ono pozno. No tu problematiku možemo promatrati i u kontekstu Teslinih peripetija oko patentnih prava i sredstava koja je na njihovoj osnovi trebao dobiti, a koja su najčešće izostajala. Sve te Tesline nevolje upućuju zapravo na apsurde nametnute prakse prisvajanja intelektualnih dobara i forsiranja koncepta »vlasništva nad idejama«, zahvaljujući kojima stradava naš napredak, skupa s njegovim nositeljima, dok korist izvlače bogati magnati koji pritom riskiraju malo ili ništa – dok marginalci poput Tesle riskiraju sve. Koliko znamo, Tesla o tim problemima nije pisao, a možda niti govorio, no njegovo galantno odricanje od udjela u dividendama (recimo kod Westinghousea), njegova širokogrudnost, nemaran odnos prema novcu, kao i neke druge njegove manire, na kraju i ukupnost načina života, daju nam argumente za vjerovanje kako mu je ideja slobodnih intelektualnih dobara kao značajnog čimbenika novoga, pravednijeg društva bila bliska.

Portreti Nikole Tesle iz različitih razdoblja života

Nikola Tesla u 23. godini života

1885. u 29. godini života

1895. u 39. godini života

1915. u 59. godini života

1920. u 64. godini života

Na konferenciji za novinare u hotelu New Yorker, 10. kolovoza 1935. na svoj 79. rođendan

Ovaj, recimo to tako »hakerski« moment, kao još jedan aspekt »Teslina mita« iskazuje se, recimo, i u kazališnoj predstavi Tesla Anonimus, koja je odnedavno na repertoaru Dramskoga kazališta »Gavella«, a na isto je, u nekim prijašnjim člancima, upozoravao i autor ovoga priloga – posebice kroz usporedbe negdašnjeg »Rata struja« i današnjeg »Rata operativnih sustava«, odnosno likova kakvi su s jedne strane Edison i Bill Gates, a s druge strane Tesla i Richard Stallman.

Kao što se može vidjeti i iz spominjanih Teslinih biografija, a i mnoštva drugih radova, svaki tekst posvećen Tesli mora na neki način ostati »otvorenim« – poput mnogih temeljnih pitanja koja se u takvim tekstovima sama po sebi postavljaju. U suprotnom, svest će se na najobičniju propagandu ili antipropagandu (čega i tako ima previše). Zaključke o Teslinu životu svatko bi trebao izvući sam za sebe, pri čemu kao referenca može poslužiti i njegova osobna svako­dnevica, kao i svakodnevica funkcioniranja naše civilizacije. Ono bitno u priči o našem geniju, oko čega bi se zapravo trebali koncentrirati osvrti ovakve vrste, jest prepoznavanje Teslina djela u aktualnoj stvarnosti, shvaćanje njegova smisla, te razvijanje osjećaja zahvalnosti i razumijevanja. Jer razumijevanje bi za Teslu zasigurno bilo najveća nagrada.