»Naš« čovjek iz tranzicije

Za sve one koji se zanimaju ili će se jednoga dana zanimati za raznovrsna pitanja tranzicije u Hrvatskoj, uza svu građu »dokumentarne kulture« (R. Williams) iz polja ekonomije, politike, kulture i medija, morat će prije ili poslije posegnuti za književnim tekstovima. To ne bi trebali napraviti zbog toga što bi književnost bila ljepša sestra ili pak sestrična – čudakinja dokumentarne građe vremena pa bi iz znatiželje trebalo i u nju poviriti, nego zbog toga što književnost na specifičan način oblikuje i posjeduje onaj tip društvenog znanja (S. Grgas) koje nije sadržano ni oblikovano igdje drugdje, a koje nudi relevantan iskaz o vremenu o kojem govori i u kojem je nastala. To znanje nije mjerljivo točnošću i preciznošću informacija, nego autentičnošću osjeta, stava i estetskog iskaza vremena. Naime, književnost na specifičan način reagira na spomenute promjene i (najmanje je) dvostruko umočena u pluralnost tranzicijskih procesa. S jedne strane hrvatska književnost je kao praksa vrlo rano zakoračila u tranzicijske procese koji su izmijenili njezin simbolički habitus, determiniran medijima i popularnom kulturom, dok je s druge strane kao umjetnička praksa ona u velikoj mjeri problematizirala tranzicijske procese u samome tekstu. Niz je tekstova, autora i autorica koji su se afirmirali u tranzicijskom književnom polju, pri čemu nove zvijezde dolaze, a neke stare gube sjaj. No, svojevrstan imperativ oblikovanja specifičnog tipa znanja o tranziciji i postsocijalizmu još uvijek tinja, što svjedoči o snažnoj radijaciji tranzicijskoga kronotopa u svim njegovim ekonomskim, političkim, kulturnim i društvenim valovima.

U tom kolopletu autorica i autora koji su oblikovali hrvatsko književno polje u tranziciji, jedno od nezaobilaznih i iznimnih imena svakako jest Robert Perišić, ne samo po svojoj tvrdoglavoj tematskoj ustrajnosti na tranzicijskom kronotopu nego i po traženju uvijek novih puteva i modusa u artikulaciji tranzicijskih tema i problema. Naime, Perišićevi su tekstovi u potpunosti umočeni u »strukturu osjećaja« (R. Williams) tranzicijskog vremena i mogli bismo reći da su afektivno dominantno premreženi procesom koji bismo mogli detektirati kao (ponovno) otkrivanje kapitalizma u hrvatskom društvu. Kapitalizam je u Perišićevim tekstovima prisutan kao jedna nova »struktura osjećaja«, ali i ona sila koja ujedno i strukturira osjećaje, jednom riječju, novi tip vrijednosti i osjetilnosti o kojima će nam malo toga pouzdano reći statistike.

Doista, razdoblje nakon raspada socijalizma u Hrvatskoj jest ne samo izazovan teren na planu društvene, političke i ekonomske transformacije, nego je to ujedno izrazito dinamičan teren velike transformacije osjetilnosti, a Perišićevi tekstovi na specifičan način oblikuju znanje o tim procesima. U svemu tome književnost ne predstavlja samo reprezentaciju nego i aktivnu kreaciju nove moralne kao i afektivne ekonomije kapitalizma u smislu društvenog odnosa zajednice i pojedinaca prema kapitalizmu, a samim time posredno i prema socijalizmu, koji kao sjena prati refleksiju kapitalizma i to ne samo inercijom memorije nego i specifične »autoimune« reakcije na kapitalizam (T. Jukić). Perišićevi tekstovi, ako ćemo ih promatrati kao specifičan tip znanja koje oblikuje književnost, upravo posjeduju onaj neizrecivi tip komentara, autentične afektivne i moralne reakcije i zabilježene mentalne figure vremena, jezično oblikovane u lokalnom kontekstu koji može iskazati jedino književnost, uza svu konkurenciju koju je u međuvremenu dobila u drugim medijima. U Perišićevu su opusu pritom nezaobilazna četiri ključna teksta koja bi mogla na svojevrstan način ocrtati tranziciju iz perspektive problemskih čvorišta književne logike. Riječ je o dvjema zbirkama priča: Možeš pljunuti onoga tko bude pitao za nas (1999) i Užas i veliki troškovi (2002) te dvama romanima: Naš čovjek na terenu (2007) i Područje bez signala (2015).

Zbirka priča Možeš pljunuti onoga tko bude pitao za nas (1999) već je zarana stekla kultni status teksta koji oblikuje specifičan spleen tuđmanovskog i posttuđmanovskog vremena devedesetih godina kada je politika s velikim P polako gubila svečanu auru, a život se nakon ratnog vihora vraćao u deziluzioniranu, sivu normalu. Ta Perišićeva zbirka oblikovala je galeriju likova izgubljenih zbog velikoga društveno-političkog i ekonomskog reza čiji je tijek i dalje neizvjestan. Bio je to jedan od prvih, i to ne samo Perišićevih, književnih koraka u tranziciju i hvatanja u koštac s artikulacijom svakodnevice koja je do tada pronalazila svoj put u tekst uglavnom preko ratne tematike. Taj će fokus na svakodnevicu tranzicijskog društva autor nastaviti i u svojoj drugoj zbirci priča Užas i veliki troškovi (2002), koja se odvija u vrijeme tzv. »odgođene kulturne tranzicije« (I. Prica; D. Duda) kada je postsocijalistička svakodnevica sve više izmijenjena novim praksama i ritualima potrošačke kulture. U toj zbirci svojevrstan kolektivni glavni junak opet je izgubljeni mali čovjek u novom tipu moralne i afektivne ekonomije u kojoj mu utopijski raj potrošnje te društveni i materijalni uspjeh uvijek izmiču negdje iza ugla ili se događaju nekome drugome. Osjetilnost apatije, umora, deziluzije i razočaranja dominira svijetom književno oblikovanih tipičnih gubitnika u tim procesima ili da se poslužimo reprezentativnim citatom jednog od pripovjedača iz same zbirke: »Umaralo me sve čega sam se mogao sjetiti. Nemam pojma, možda je to bio odraz društvene situacije. Zemlja je bila u tranziciji. Ali opet smo gubili na brzini. Mogao si pitati ljude na ulici i svi bi ti potvrdili. Netko sa strane to ne može shvatiti.« (Perišić; 2002: 85)

Roman Naš čovjek na terenu (2007) u obliku višeglasnog teksta sažima te prethodno opisane tendencije, uvodeći novu komponentu medijske umreženosti hrvatske tranzicijske stvarnosti u globalni društveno-ekonomski poredak kapitalizma, pa tako inovativan dio romana donosi fiktivne izvještaje iz rata u Iraku, kao višestruko medijski fabriciranog rata čija je artificijelnost na specifičan način u ovome romanu očuđena i problematizirana. S Našim čovjekom na terenu Perišić je na inovativan način problematizirao igru postmoderne kao »kulturne logike kasnog kapitalizma« (F. Jameson) u kojoj kao žanr dominira reality show, a kao postupak fabriciranje i manipuliranje informacijama, zatim procesi kao što su odbacivanje i presvlačenje socijalističkog identiteta i dr.

U spomenutom romanu pripovjedni komentari oblikuju i specifičan moralni i afektivni kod takvog stanja, kao što je primjerice u sljedećem citatu pripovjednoga komentara: »(...) mi smo novo društvo, društvo stalno novih kulisa i nove iluzije. Svi smo praktički odjučer...Nema ovdje doma lordova, ni stare buržoazije, nego samo bivši socijalistički radni narod koji se svlači i preoblači, te se hrpimice, u karnevalskom naporu, upinje prema zvijezdama. Svi se pokušavaju lansirati: neki padaju na glavu, ali... tranzicijska varijanta američkog sna stvarno postoji, s tim da u općem metežu i brzinskom repozicioniranju uspjeh ovisi o slučaju. Sve je kao u Big Brotheru.« (Perišić, 2007: 89)

Ako je potrošnja kao aspekt ekonomije prevladavala u dosad spomenutim Perišićevim tekstovima, njegov zadnji objavljen roman Područje bez signala (2015) u središte pripovjednog interesa ekonomskog sloja radnje postavlja sam proces proizvodnje, višestruko bolne teme hrvatskog društva, kojoj pripovjedač prilazi na prepoznatljiv lucidan i kreativan način. Dominantni sloj romana odvija se u neimenovanom, gotovo arhetipskom gradiću hrvatske zabiti koji je nekoć ima tvornicu proizvodnje turbina, ali je doživio, opet tipičnu, postsocijalističku sudbinu gašenja proizvodnje, ratne devastacije i u vremenu romaneskne sadašnjosti zjapi kao ruševina. Ta ruševina upravo je snažna metafora cjelokupnog stanja hrvatske ekonomije u kojoj nema ni P od proizvodnje, u kojoj su radnici na rubu egzistencije, materijalne i psihičke, dok onaj mali bogati sloj postaje sve bogatiji. Roman je u takav stvarnosni cijep intervenirao neobičnom pričom u kojem dva netipična poduzetnika bude nadu, obnavljaju tvornicu u gotovo originalnom sastavu nekadašnjih radnika i pronalaze ekskluzivnoga kupca za stari tip turbina iz 80-ih u jednoj sjevernoafričkoj zemlji u društvenom previranju. No, u raspletu radnje ne svjedočimo nikakvom neosocrealističkom happy endu, nego postmodernom gorko-ironijskom pastišu u kojem se odvija propast ovakvog projekta, rasipanje sudbine likova, a cijelu priču zaokružuje i poentira finalan događaj izlaganja i prodaje uzalud proizvedenih turbina kao umjetničkih eksponata u jednoj modernoj hip galeriji u Londonu. Takav kraj možemo interpretirati kao svojevrsnu metaforu statusa umjetnosti, ali i socijalističkog naslijeđa u doba kapitalizma koje samo treba dobro upakirati i znati prodati na tržištu. Gubitnici su radnici i proizvođači, dok umjetnost slavi tek Pirovu pobjedu. I ovaj put roman nije domicilno statičan pa tako likovi cirkuliraju globalnim prostorom od Sibira, preko Londona i Magreba.

Ako smo u prijašnjim Perišićevim prozama kao jedne od učestalih riječi s društvenim potencijalom koje cirkuliraju značenjskim poljem njegovih tekstova redovito pronalazili riječi »tranzicija« i »socijalizam«, u ovome romanu riječ »kapitalizam« višestruko se pretače stranicama ovoga romana, označavajući mnogobrojne kategorije: vremena, mjesta, vrijednosti i osjetilnosti za čiji reprezentativni primjer donosim citat:
Nikoli nije bilo ništa logičnije od te mirne, činilo se, posve glatke promjene sistema. Njegova generacija, odrasla u trapericama, doživjela je to kao pristajanje u luku prema kojoj su davno krenuli. I nastavio je, naravno, dolaziti u Mrok, kao i drugi mrokaši njegove generacije, jer oni su zapravo oduvijek željeli, možda najviše zbog američkih filmova, živjeti u kapitalizmu, u kojem su planirali biti kapitalisti, a lako moguće da je tako, pomisli, razmišljala i većina stanovništva nekoć socijalističkih zemalja. Pomisli kako je neobično toga se sjetiti, ali većinom su, činilo mu se, planirali biti kapitalisti, ne toliko svjesno, ali ipak... Nitko nije planirao biti nezaposleni kreten u kapitalizmu. (Perišić, 2015: 67)

Kapitalistički ethos je na svojevrstan način glavni junak ovoga romana kojeg u stopu prati socijalizam, ali bez revolucionarnog potencijala, nego s gorkom ironijskom devizom po kojoj tvornica i proizvodnja u postsocijalizmu mogu egzistirati još samo kao dosjetka i umjetnički performance.

Ističući u ovom kratkom eseju provodne teme i motive »našeg« čovjeka u tranziciji oblikovane Perišićevim tekstovima, u drugi sam plan donekle stavila ostale slojeve njegova proznog pisma kao što su analitika ljubavnih odnosa, posebice promjena koje su ostavile u oblikovanju rodnih identiteta i dr. te sam ovdje svjesno odabrala govoriti o specifičnom tipu društvenog i ekonomskog znanja koje oni proizvode. No, upravo spomenuti antropološki slojevi pridonose efektu autentičnosti i »emocionalnog realizma« (I. Ang) Perišićevih tekstova, sretno spojenih sa spomenutim društvenim i ekonomskim slojem. Perišićevi tekstovi tako nerijetko progovaraju o »ljudskim« problemima ekonomije, a ne samo ekonomskim problemima ljudi, o čemu se obično priča kada se priča o ekonomiji (L. Ray i A. Sayer). Sve navedeno govori u prilog tomu kako kapitalizam nije samo svodiv na uže ekonomske i političke dimenzije. Upravo o tome nerijetko govore književni tekstovi domaćega tranzicijskog polja, a osobito tekstovi Roberta Perišića.

Odlomak iz romana u nastajanju, koji čitatelji Hrvatske revije imaju pred sobom, predstavlja lik u potrazi za izgubljenom autentičnošću u vrijeme inflacije komunikacije na društvenim mrežama. I tu progovara svojevrsna melankolija i fiksiranost na novu logiku vremena u kapitalizmu, nove ekonomije vremena i međuljudskih odnosa s prepoznatljivim humorom u pripovjednim komentarima.