Izazovi suvremenog obrazovanja i hrvatski nacionalni kurikul

Dinamične promjene u hrvatskom društvu diktiraju brzinu promjena u odgoju i obrazovanju. Opće je poznato da globalizacijski procesi potiču i globalizaciju obrazovanja. U takvim okolnostima posebno je važno pitanje kako čuvati i razvijati kulturni i nacionalni identitet, ali i kako razvijati cijeli sustav koji izravno i neizravno gradi odgoj i obrazovanje. Svrha obrazovanja nije samo omogućiti nova znanja i vještine nego i razviti odgojne i socijalizirajuće sadržaje i vrijednosti kod učenika/studenata kao i tijekom cjeloživotnog obrazovanja. Uz to, važno je sustavno razvijati nastavne metode i strategije kao i još toliko toga drugoga, jednom riječju, svrha je obrazovanjem stvoriti boljeg čovjeka. Politike obrazovanja pozvane su planirati, organizirati, voditi, ali i organizirati nezavisno vanjsko vrednovanje obrazovanja kako bi se sustavno mogla pratiti njegova kvaliteta i napredak. Sve to skupa traži visoki stručni i društveni konsenzus i puno rada, što u hrvatskom društvu, dosada, čini mi se, nije najbolje spoznato i prihvaćeno.

Izazovi suvremenog obrazovanja

Hrvatski odgojno-obrazovni sustav u raskoraku je između vlastitih znanstvenih dosega, iskustava i praksi u obrazovanju i prihvaćenih i transferiranih aktualnih europskih obrazovnih ciljeva i modela, kao i pokušaja integracije i prilagodbe raznih svjetskih iskustava i modela obrazovanja. Opće je poznato kako se europeizacija hrvatskoga školstva intenzivnije odvija od početka novoga stoljeća i tisućljeća kada i započinje proces pridruživanja i ulaska Hrvatske (2013) kao punopravne članice u Europsku uniju. Sustavno se pokušava izgraditi novi sustav općega, strukovnoga, visokog obrazovanja i obrazovanja odraslih.^[1] Europeizacija hrvatskoga školstva posebno se može sagledati i u nizu zakonskih rješenja,^[2] ali i u donošenju Državnoga pedagoškog standarda osnovnoškolskog sustava odgoja i obrazovanja te srednjoškolskog sustava odgoja i obrazovanja (2008. i 2010), tako i u smislu i sadržaju osnivanja više agencija^[3] kao važnim potporama tim procesima. U tom pogledu važno je spomenuti izradu i uvođenje prve inačice Hrvatskoga nacionalnoga kurikula u sve osnovne škole šk. godine 2006./07. u sklopu Nastavnog plana i programa izrađenog prema Hrvatskom nacionalnom obrazovnom standardu (HNOS-u), a nakon iskustva jednogodišnje eksperimentalne primjene i provedene nezavisne vanjske evaluacije koja je pokazala veću motiviranost škola u HNOS-u i bolje pokazatelje u nizu postignuća.

Europeizacija hrvatskoga školstva sagledava se i u uvođenju državne mature za srednjoškolce, Bolonjskog procesa za studente, kao i izradi Hrvatskoga kvalifikacijskog okvira s ključnim ciljem jasnoće i sukladnosti kvalifikacija u povezivanju hrvatskog i europskog obrazovnog prostora i tržišta rada. Time kao i mnogim drugim inicijativama i aktivnostima gradi se hrvatsko društvo znanja u kojem cjeloživotno učenje ima osigurati učinkovitost i konkurentnost gospodarstva (najprije u sklopu europskih Lisabonskih ciljeva, a od 2010. u sklopu europskog programa Europa 2020), ali ne bez poteškoća. Sasvim je razumljivo kako bi umjesto sustizanja europskih ciljeva i modela obrazovanja puno bolje bilo prihvaćati europske preporuke i predloške u skladu sa svojim potrebama, razumijevanjem i stvarnošću. Zapravo, razvijati svoj model obrazovanja od vrtića do sveučilišta. Danas je razvidno koliki su prijepori u hrvatskome društvu u traženju pravih rješenja za hrvatsko školstvo, što je započelo još u vrijeme kada je učinjen raskid sa starim socijalističkim ideologiziranim sustavom školstva u ranim devedesetim. Tada je ostvarena u uvjetima demokratske tranzicije i agresije na Hrvatsku, tijekom oslobodilačkog i pobjedničkoga Domovinskog rata samostalna i suverena hrvatska država Republika Hrvatska. Time su stvorene i osnove za demokratski i suvremeni iskorak hrvatskoga školstva.

Sva nesnalaženja i poteškoće u oblikovanju hrvatskog obrazovnog sustava vidljivi su iz učinaka politika obrazovanja. Bez obzira na to što su se na izborima od 2000. više puta mijenjale koalicije na vlasti, koje su predvodili SDP i HDZ, ciljevi europeizacije hrvatskoga školstva u svojoj osnovi ostali su isti – uostalom njih je diktirao i diktira proces pridruživanja i članstvo u Europskoj uniji. Drugim riječima, to znači da naš odgovor na te zahtjevne procese mora biti mobilizacija svih naših potencijala koji su u stanju oblikovati suvremeno hrvatsko obrazovanje sukladno našem iskustvu i potrebama. To podrazumijeva određenu prilagodbu, ali i pažljiv izbor nama prihvatljivog modela obrazovanja. Upravo u tome je izazov suvremenoga hrvatskog obrazovanja u razumijevanju svojih dosega i potreba s onime što strateški planira Europska unija, ali i onime što se zbiva u suvremenom svijetu.

Izazovi suvremenog obrazovanja leže i u sustavnom podizanju obrazovnog standarda i opremljenosti škola, jasno definiranim vrijednostima u hrvatskome društvu te odgojnim i socijalizirajućim ciljevima obrazovanja, što je bez sumnje tema koja pripada svim disciplinama u školi, drugim riječima to je sadržaj važan za život svakoga od nas. Posebno valja istaknuti kako je jedan od najvažnijih izazova u obrazovanju poboljšati položaj učitelja, jer sve analize pokazuju da se sustav odgoja i obrazovanja mijenja/poboljšava proporcionalno s osposobljenosti učitelja za promjene, dakako i svih drugih dionika u tom glomaznom sustavu. Isto tako postoji i niz drugih mogućnosti putem kojih se može ojačati odgojno-obrazovni sustav.

Velika rezerva, kao izazov u razvoju odgoja i obrazovanja jest razvoj upravljanja obrazovanjem i razvoj kreativnosti, na čemu imamo već određena postignuća. No, upravljanje obrazovanjem ima cilj ostvariti kvalitetan proizvod (učenik/student) za razvoj gospodarstva i društva. Dosadašnja praksa upravljanja menadžmentu obrazovanja pristupa s aspekta vođenja. Istraživanja pokazuju kako funkcije upravljanja-menadžmenta u obrazovanju uključuju još četiri važna radna procesa: planiranje, organiziranje, ljudske resurse i kontrolu procesa. Što se tiče razvoja kreativnosti i izvrsnosti u školstvu, bez obzira na to u kojem se obliku ona javlja: pisanom, verbalnom, crtanom, glasovnom... ona postoji i zaslužuje svu našu pažnju.

Posebno je važno znati prigrliti i izravno motivirati gotovo šezdeset tisuća odgojitelja, učitelja, nastavnika, stručnih suradnika i ravnatelja, ali ne samo njih nego i sve ostale koji izravno rade u sustavu odgoja i obrazovanja, kao i pripadnike akademske zajednice, te osobito učenike i njihove roditelje. Kad se tako pristupi sustavu, onda je jasno kako je riječ o odgoju i obrazovanju kao društvenom fenomenu koji okupira pažnju svih državljana i postaje njegov najvažniji motiv. Ne samo pažnju nego i pristanak građana na takve procese da odgoj i obrazovanje postanu izravni interes svih državljana i vrlo bitne činjenice u razvoju demokracije tako i u funkciji razvoja gospodarstva i društva. Uspostavom tih suvremenih mehanizama društva, odgoj i obrazovanje postaju ključan »motor« razvoja društva, jer on usporedo raste s ljudskim razvojem i rastom, ugrađujući u sustav nove vrijednosti koje time inoviraju i ojačavaju funkcioniranje demokratskog društva.

U posljednjih petnaest godina Hrvatski nacionalni kurikul jedan je od najvažnijih ciljeva hrvatskoga školstva. Iz analiza raskoraka između onoga što jest i što bi trebao biti Hrvatski nacionalni kurikul i ono što jest u hrvatskom školstvu Nastavni plan i program, moguće je zaključiti niz objektivnih prijepora u ostvarenju te suvremene hrvatske tranzicije u obrazovanju. Zapravo proces izgradnje Hrvatskoga nacionalnoga kurikula upozorio je i na važan problem znanstvene infrastrukture, teorije i pristupu istraživanja odgoja i obrazovanja. Jer, kurikulna reforma gradi se na anglo-američkoj kurikulnoj teoriji što se razvila u sustavu edukologije, prije svega u Engleskoj i SAD-u i pristupa procesu odgoja i obrazovanja drugačije od pedagogije i didaktike, uobičajnih znanosti odgoja i obrazovanja u Europi, a posebno u postsocijalističkoj Europi. Ta okolnost traži u sklopu znanstvenih teorija i istraživačkih projekata i praksi brži zaokret prema svim znanstvenim disciplinama koje se u Europi i svijetu bave odgojem i obrazovanjem jer odgojne i obrazovne znanosti jesu interdisciplinarne i multidisciplinarne, zapravo transdisciplinarne. U tom pogledu određeni iskoraci su učinjeni, no ima još jako puno prostora za nove iskorake. Posebno je potrebno hitno proučiti naše dosadašnje politike obrazovanja u svrhu spoznavanja postojećega stanja, ali i komparativne politike u obrazovanju i njihove rezultate u bližem i daljem našem okruženju.

Hrvatski nacionalni kurikul

U posljednjih petnaest godina izgraditi Hrvatski nacionalni kurikul jedan je od najvažnijih ciljeva hrvatskoga školstva. Njegovo ostvarenje ima danas ozbiljan zastoj. Za nadati se je da će najnoviji pokušaj da se eksperimentalno započne s novim kurikulom na djelu sustava s početkom nove školske godine 2018./19. biti uspješan i da će nezavisno vanjsko stručno vrednovanje pokazati svu kvalitetu toga kurikula. Jer, prijedlog Cjelokupne kurikularne reforme (CKR) iz veljače 2016. pokazao je nisku svijest razumijevanja onoga što se čini kao i nepripremljenost sustava i društva za tako važne i složene promjene, a posebno raskorak između vlastitih iskustava i praksi (HNOS) i europskih i raznih svjetskih iskustava i rješenja. Jasno je da Hrvatski nacionalni kurikul ne može riješiti sva naša očekivanja u sustavu odgoja i obrazovanja, ali ga može u mnogo čemu poboljšati, posebno može poboljšati pristup, način i organizaciju rada kao i izgraditi model koji se može sustavno inovirati. Hrvatski nacionalni kurikul nije jamstvo sam po sebi da će naše školstvo biti bolje, posebno ne na način kako je rađen Prijedlog CKR-a.

Rasprava o Prijedlogu CKR-a, dokumentu koji uz Okvir nacionalnoga kurikula čini još 51 dokument na ukupno 3791 stranicu, traje od veljače 2016., kada je javno objavljen i kada je otvorena javna rasprava. Na temelju stručnih recenzija (više od tisuću stranica razmatranja) i mnogih rasprava koje su se posebno vodile na Znanstvenom vijeću za obrazovanje i školstvo Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Hrvatskom pedagoško-književnom zboru, Sveučilištu u Zagrebu itd. nije moguće ništa drugo zaključiti nego da se zbog niza slabosti koje bi vodile u pogoršavanje hrvatskoga školstva odustane od prijedloga CKR-a i pristupi novome osmišljavanju Hrvatskoga nacionalnoga kurikula. Takva ocjena proizlazi i iz pristupa tvoraca Prijedloga CKR-a koji se nisu nimalo zabrinuli, ali ni očitovali na sadržaj niza stručnih recenzija uglednih hrvatskih stručnjaka – ima više od tisuću stranica ozbiljnih primjedbi, mahom negativnih recenzija – ali ni nositelji prosvjetne vlasti nisu adekvatno reagirali na te stručne ocjene. Takvo je ponašanje demokratski i civilizacijski neprihvatljivo, nije mi poznato postoji li negdje u Europi sličan slučaj!

Posebno kompleksne argumente o odustajanju od primjene Prijedloga CKR-a može se pronaći i u knjigama napisanim u tim okolnostima. To su tzv. Bijela – Hrvatsko školstvo u funkciji razvoja gospodarstva i društva,^[4] Plava – Prilozi za raspravu o cjelovitoj kurikularnoj reformi^[5] i Crvena knjiga – Prilozi za raspravu o obrazovnoj i kurikulnoj reformi. Kritike i vizije^[6]. Njih se može koristiti i u elektroničkom obliku na mrežnim stranicama Hrvatskoga pedagoško-književnog zbora http://hpkz-napredak.hr/ novi-kurikul/.

Pobliže, a nakon proučenih recenzija, govoreći o prijedlogu Cjelokupne kurikularne reforme, odustati od njegove primjene treba i iz sljedećih razloga:

– nije pružio uvid u postojeće stanje obrazovanja – nema polazišta što je u njemu dobro, a što treba mijenjati – suprotno svjetskoj praksi, nudi se improvizacija neprovjerenog modela što predvidivo vodi u pogoršanje obrazovanja;

– metodologija kojom je izrađen je neprovediva;

– udaljava hrvatsko školstvo od srednjoeuropskog modela školstva;

– uvodi metodologiju kurikula koja se prije nekoliko desetljeća pokazala neuspješnom u SAD-u i Njemačkoj;

– nedovoljno razrađuje i izvodi vrijednosti hrvatskoga društva, socijalizirajuće sadržaje i posebno zanemaruje odgoj kao najvažniju sastavnicu odgojno-obrazovnog sustava;

– štetan je za STEM područje koje je temelj za inženjerske, biomedicinske, prirodoslovno-matematičke i druge struke, jer nije jasno razradio to područje tako važno za gospodarski i društveni razvoj (pogrešno je STEM poistovjećivati s informatikom itd.);

– zanemaruje post-STEM komponentu obrazovanja, koja uključuje i značajna temeljna znanja iz humanističko-društvenog područja. Pluralizam u temeljnim znanjima čini sastavni dio suvremenoga obrazovanja;

– nije dovoljno razumio i uzeo u obzir spoznaje suvremenih iskustava i znanosti (osobito i iz same »Silicijske doline«), da pretjerano korištenje digitalnih medija u obrazovanju smanjuje učinkovitost učenja i ugrožava mogućim smanjenjem inteligencije učenika i opasnošću od »digitalne demencije«;

– nije uzeo u obzir nove neuroznanstvene spoznaje o kognitivnom razvoju mozga tijekom odrastanja tako važne za obrazovanje;

– nije za strukovno obrazovanje dovoljno usmjeren prema provjereno uspješnom srednjoeuropskom dualnom modelu obrazovanja; itd.

Nakon svih ovih ocjena nameće se ključno pitanje: kako izgraditi Hrvatski nacionalni kurikul? Praksa, kakva je bila u radu Ekspertne radne skupine i izrade Prijedloga CKR-a, vršenja promjena odozgo u naprednim sustavima su već odavno napuštena. O tome se jako vodilo računa tijekom izrade HNOS-a. Doista se više ne može podupirati direktivno ponašanje dužnosnika iz prosvjetne hijerarhije, pa ni tzv. »eksperata«.^[7] Crvena, Bijela i Plava knjiga kao trilogija daju bitne odgovore na pitanje kako do Hrvatskoga nacionalnoga kurikula. Jasno je da je primarno u hrvatskom odgojno-obrazovnom sustavu izgraditi povjerenje u učitelje. Valja imati na pameti da je naš odgojno-obrazovni sustav, hrvatsko školstvo i njegovi učitelji vrsni stručnjaci, marljiviji, čestitiji i radišniji nego što se o tome govori, nego što im se želi priznati. U tom sustavu još uvijek ima dovoljno idealizma i stručne strasti, životnoga humusa! S tim treba računati i partnerski se odnositi sa svim učiteljima^[8] jer jedino iz te snage može izrasti dobro, boljitak koji tako željno očekujemo.

Najava ministrice znanosti i obrazovanja prof. dr. sc. Blaženke Divjak kako će školske godine 2018./19. započeti eksperimentalna primjena kurikula u djelu osnovnih i srednjih škola mogla bi doći u pitanje ne samo iz organizacijskih razloga zastoja,^[9] nego i zbog stručnih recenzija kurikula. Valja upozoriti kako u ovom tematskom broju donosimo recenziju akademika Krešimira Nemeca i akademkinje Dubravke Oraić Tolić »popravljenoga« gimnazijskoga kurikula, što svi zainteresirani mogu pročitati. Već iz samoga naslova recenzije »Popravljanje nepopravljivoga« jasno je s kakvim se sve problemima ministrica su­očava u »modernizaciji« hrvatskoga školstva, tako i svi mi skupa! Jasno je kako je eksperimentalna primjena kurikula metodološki pravilan pristup, ali svakako valja izbjeći eksperimentalnu improvizaciju!

Umjesto zaključka

Umjesto sustizanja Europe treba voditi hrvatsko školstvo, zapravo strateške dokumente i promjene valja temeljiti na europskim obrazovnim ciljevima i vlastitim potrebama i iskustvu. Sustavno jačati model odgojno-obrazovnog rasta i povezivanja svih subjekata u školstvu. Sustavno ojačavati učitelja/nastavnika kao najvažnijeg nositelja promjena u školstvu, tako i školsku praksu.

Unapređenje školstva moguće je samo u suradnji s gospodarstvom. Učenici/studenti ne smiju postati svrha sami sebi, nego biti u službi razvoja društva i gospodarstva. Potrebno je što žurnije osmisliti strategiju cjeloživotnog obrazovanja učitelja/nastavnika, što uključuje radne kompetencije učitelja/nastavnika i svih u sustavu odgoja i obrazovanja. Doprinos cjelovitom pristupu obrazovanja podrazumijeva i razvoj kvalitetno, gospodarski orijentiranoga školskog menadžmenta na svim razinama obrazovnog sustava. Tako i razvoj znanstvene infrastrukture prije svega usporedive s europskim iskustvom i usmjerenjem istraživanja odgoja i obrazovanja.

U postojećim uvjetima (velike društvene podjele oko odgoja i obrazovanja, neizgrađenu metodologiju promjena, položaj učitelja i općenito školstva, financijske prilike...) oslanjajući se na vlastite uvjete, snage i spoznaje, treba nastaviti graditi hrvatski odgojno-obrazovni sustav utemeljen na demokratskim osnovama. Jedno je sigurno – samouvjerenim držanjem i prepisujući svjetske modele prema copy paste načelu u odgoju i obrazovanju nije moguće postići neki uspjeh. Dobro je sve to poznavati, ali odgoj i obrazovanje treba omogućiti da život raste iz svakoga od nas! Zapravo, moramo si postaviti pitanje koliko iz stanja svoje svijesti razumijemo vrijeme i prostor u kojem živimo. Kakva je naša sposobnost mišljenja i motivacija za kvalitetnijim i humanijim životom? Svi znamo da Hrvatska ima u srednjoeuropskom i mediteranskom prostoru izvrsnu poziciju koju trebamo znati osmisliti. No, ne možemo zatvoriti oči i reći da ne vidimo kako nam prijeti, kako je to još 1999. upozorio Slavko Kulić, postojanje u propadanju.^[10] Napor da se takva stvarnost i osjećaj promijeni pripada svima, a i područje odgoja i obrazovanja može dati bitan doprinos tomu. U protivnom, kako je to lijepo tada sažeo Slavko Kulić upozoravajući na potrebu rekonstitucije društva i države: »To bi moglo izazvati daljnje zaoštravanje i novi val raseljavanja naroda s ovoga prostora širom svijeta u potrazi za produktivnim zaposlenjem i osobnom afirmacijom«.^[11] To upozorenje kao da se ostvaruje! Područje odgoja i obrazovanja sigurna je brana tomu jer je izravno u funkciji razvoja gospodarstva i društva.

Prilozi koji se objavljuju u ovom tematskom bloku izabrani su na način da upozoravaju na konkretne probleme u izgradnji Hrvatskoga nacionalnoga kurikula, ali i da pokažu i neke druge izazove sustava odgoja i obrazovanja, o čemu isto tako tako valja voditi računa, a što nije samo Hrvatski nacionalni kurikul.

^[1]   Više o tome vidi u: Tihomir Žiljak, »Dvije faze obrazovne politike u Hrvatskoj nakon 1990.«, Andragoški glasnik, br. 1, Zagreb, 2013., 7–25. Izvorišta europeizacije hrvatskoga školstva nakon 2000. posebno valja tražiti u više strateških dokumenata kao što su: Strategija razvitka Republike Hrvatske Hrvatska u 21. stoljeću Ureda za strategiju razvitka Republike Hrvatske (2001); Koncepcija promjena odgojno-obrazovnog sustava u Republici Hrvatskoj Ministarstva prosvjete i športa (2002); Deklaracija HAZU o znanju (2002); Deklaracija HAZU o znanju – Hrvatska temeljena na znanju i primjeni znanja (2004); 55 preporuka za povećanje konkurentnosti Hrvatske Nacionalnog vijeća za konkurentnost (2003); Vodič kroz Hrvatski nacionalni obrazovni standard (HNOS) za osnovnu školu Ministarstva znanosti obrazovanja i športa (2005); Plan razvoja sustava odgoja i obrazovanja 2005.–2010. Ministarstva znanosti obrazovanja i športa (2005) itd. sve do Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije Hrvatskog sabora (2014).

^[2]   Primjerice, Zakon o obrazovanju odraslih (2007), Zakon o odgoju i obrazovanju u osnovnom i srednjem školstvu (2008), Zakon o osiguranju kvalitete u znanosti i visokom obrazovanju (2009), zakona o strukovnom obrazovanju (2009) itd.

^[3]   Kao što su Agencija za strukovno obrazovanje (2005), Agencija za obrazovanje odraslih (2006), Agencija za mobilnost i programe EU (2007) itd.

^[4]   Bijela knjiga: Hrvatsko školstvo u funkciji razvoja gospodarstva i društva. Doprinos kurikulnim promjenama, urednici Vladimir Paar i Nevio Šetić, Hrvatski pedagoško-književni zbor, Zagreb, 2015., 354.

^[5]   Plava knjiga: Prilozi za raspravu o cjelovitoj kurikularnoj reformi, urednik Vladimir Bermanec, Sveučilište u Zagrebu, Zagreb, 2016., 242.

^[6]   Crvena knjiga: Prilozi za raspravu o obrazovnoj i kurikulnoj reformi. Kritike i vizije (Recenzije članova Znanstvenoga vijeća za obrazovanje i školstvo Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti), urednici Vladimir Paar i Nevio Šetić, Hrvatski pedagoško književni zbor, Zagreb, 2017., 316.

^[7]   O tome više vidi u: Nevio Šetić, »Kakvu svijest i okruženje trebamo za reformu hrvatskoga školstva«, Zbornik radova Razvoj hrvatskoga školstva u kontekstu Europske unije, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i Hrvatski pedagoško-književni zbor, Zagreb, 2012., 21.

^[8]   Kad govorim o učiteljima onda mislim i na sve one koji stručno rade u ranom i predškolskom, osnovnoškolskom i srednjoškolskom odgoju i obrazovanju.

^[9]   Opet zastoj u reformi školstva, Divjak: Ako reforma ne krene od ove jeseni, podnijet ću ostavku, Jutarnji list od 9. ožujka 2018., 6.

^[10]  Termin koji koristi u svojim sintezama Slavko Kulić. Vidi u: Slavko Kulić, Nužnost rekonstitucije hrvatskog društva i države, Vlastita naklada, Zagreb, 1999.

^[11]  Slavko Kulić, n. dj., 12.