Hrvatski Feniks u južnoj Italiji

 

 

 

 

I.

O moliškim Hrvatima više se kod nas znade u znanstvenim, poglavito jezikoslovnim krugovima, nego u široj javnosti. A oni traju i čuvaju svoj materinski jezik unatoč neljubaznim stoljećima, dugotrajnoj otrgnutosti od matičnoga naroda i potrebnih dodira i veza s njim. Objavljivanje nekoliko godišnjaka na moliškohrvatskom govoru u izdanju Zaklade »Agostina Piccoli« (Fondazione »Agostina Piccoli«) pruža mi mogućnost donekle ispraviti tu nepravdu. Zaklada djeluje u gradiću Mundimitar (tal. Montemitro), jednome od triju naselja u južnoj talijanskoj pokrajini Molize (Molise) u kojima žive pripadnici hrvatske jezične manjine, kako ih Italija službeno tretira prema svome zakonodavstvu, poznati po pokrajinskome nazivu moliški, odnosno molizanski Hrvati. Riječ je o jednome od najstarijih dijelova hrvatskoga narodnog rasuća. Naime, njihovi su predci napustili svoju staru domovinu u XV. stoljeću, u vrijeme najezde nezaustavljive otomanske vojne sile.

  

Imajući na umu način i posljedice otomanske invazije i okupacije za hrvatski etnos, s današnjeg motrišta agresor je izvršio etnocid. Zbog te višedecenijske invazije trećina hrvatskoga etnosa bila je prisiljena na bježanje u udaljene i strane krajeve izvan dosega turskih kopita, dio muške populacije u fertilnoj dobi ubijen je tijekom vojnih operacija, velik broj muškaraca, žena i djece zarobljen je i prodan u roblje, odakle se nikada više nije vratio u domovinu, dio pučanstva koji je dočekao tursku okupaciju i prihvatio islamizaciju vrlo brzo se morao poturčiti, dakle odreći hrvatske etničke samobitnosti, ili je na to bio prisiljen zbog osmanlijskog etnocentrizma. Kada sve to zbrojimo i pogledamo kartu »Ostatci ostataka nekoć slavnoga Kraljevstva hrvatskoga« sve nam biva jasno. Dodajmo tomu činjenicu da su Mlečani u Istri, Dalmaciji i Boki kotorskoj odnarođivali hrvatsku etničku elitu, a ona je tada bila politički narod, a snažne muškarce prisiljavali da im služe kao galioti na vojnim i trgovačkim brodovima. Takvim su postupcima smanjivali biološku supstancu etnije.

Hrvatsko je rasuće imalo nekoliko velikih selidbenih valova koji su se razlili na istoku u Rumunjsku, na jugu u južnu Italiju, na sjeveru u mađarske krajeve, najviše u zapadnu Mađarsku (danas savezna austrijska pokrajina Burgenland / hrv. Gradišće), na sjeverozapadu u slovenske pokrajine, Donju Austriju, Slovačku i Moravsku (Češka).

Zbog navedenih je razloga u XVII. stoljeću Hrvatska bila teritorijalno svedena na »ostatke ostataka«, a koliko je pripadnika hrvatskoga etnosa opstalo na vlastitome narodnosnom području još se istražuje. Najvjerojatnije ne više od jedne trećine koliko je hrvatski narod brojio prije otomanske invazije i okupacije.

II.

Iz cetinskog i neretvanskog područja te Boke kotorske, južnih dijelova hrvatskog etničkog prostora, koji je također bio izložen otomanskoj agresiji, iselile su se u XV. i XVI. stoljeću brojne obitelji u kraj koji im je bio najbliži, a koji nije bio izložen turskim kopitima – u južnu Italiju, od Marke do Apulije – »s one bane mora«. O tome već danas postoje dostatne i fundirane historiografske studije.^[1]

Hrvatska etnička manjinska zajednica u pokrajini Molise, odnosno današnji moliški Hrvati, nastanjeni, kako rekosmo, u gradićima Živavoda Kruč (tal. Acquaviva Col­lecroce), Mundimitar (tal. Montemitro) i Štifilić (San Felice del Slavo, što je Mussolini promijenio u San Felice del Molise, a poslije talijanske vlasti zadržale), ostatak su velikoga selidbenog vala koji se tijekom vremena utopio u talijanskome etničkome moru. O njima se u stručnoj literaturi i publicistici počelo pisati relativno kasno, tek potkraj XIX. stoljeća. I tada su počele diskusije, vrlo često zbog razloga koji su bili političke naravi, o njihovoj etničkoj pripadnosti. Zbog zaboravljenog etnonima pokušavalo ih se pretvoriti u bugarsku, crnogorsku, srpsku i srpsko-hrvatsku etničku manjinu.

 

 

Pokrajina Molise, u kojoj žive Hrvati

 

Zahvaljujući toj hrvatskoj dijaspori u južnoj Italiji zapisana je prva naša bugaršćica. Sačuvana je u talijanskome epu Lo Balzino, koji je napisao Ruggero de Pazienza. On je u taj ep našu pjesmu unio po sluhu, kako bi se narugao izvođačima, čiji jezik nije razumio. Nju su izveli hrvatski doseljenici u južnotalijanskom gradiću Gioia del Colle u čast napuljske kraljice Isabelle del Balzo za njezina putovanja Napuljskim Kraljevstvom u susret suprugu Ferdinandu I. Aragonskom. Taj se susret zbio u četvrtak 1. lipnja 1497. u dvorcu A. M. Acquavive na priređenoj svečanosti. Tada su tamošnji Šklavuni, kako su ih talijanski izvori nazivali, u čast visokih gostiju izveli ples i pjesmu na svome materinskom jeziku. Dvorski pjesnik doživio je taj slavenski puk poput koza koje skaču (soltando como caprii) i viču na svojem jeziku (gridando ad alta voce in lor sermoni), a onda su pili po svojem običaju, i to muškarci, žene i mladež.

 

Podsjećamo: spomenuti R. de Pazienza zabilježio je našu pjesmu u V. pjevanju svojega spjeva onako kako je mogao zvukovno razabrati izgovorne cjeline koje nije razumio.

  

Orauias natgradum smereuo nit core

nichiasce snime gouorithi nego Jamco

goiuoda gouorasce istmize molimtise

orle sidi maolonisce dastibome

progouoru bigomte bratta zimaiu

pogi dosmederesche dasmole slauono

mo despostu damosposti istamice

smederesche Jacomi bopomoste

Jslaui dispot pusti Jsmederesche

tamice, Jatechui napitati serene

creucze turesche bellocatela vitesco cha.

  

Prvi koji je upozorio na te stihove bio je srbijanski slavist dr. M. Pantić. Profesor je taj zapis prilično uspješno razriješio i u njegovu čitanju on glasi:

  

(1)    Orao se vijaše nad gradom Smederevom

(2)    Nitkore ne ćaše s njime govoriti,

(3)    nego Janko vojvoda govoraše iz tamnice:

(4)    »Molim ti se, orle, siđi malo niže

(5)    da s tobome progovoru: Bogom te brata jimaju

(6)    pođi do smederevske [gospode] sa s’ mole

(7)    slavnom despotu da m’ otpusti iz tamnice smederevske;

(8)    i ako mi Bog pomože i slavni despot pusti

(9)    iz smederevske tamnice, ja te ću napitati

(10)  črvene krvce turečke, beloga tela viteškoga«.^[2]

 

No, prof. Pantić je taj zapis proglasio srpskom narodnom pjesmom, a time i cijelu ovu dijasporu, također, dijelom srpskog etnosa. Time je počela nepotrebna politizacija moliških Hrvata i pogrešno tumačenje njihove etnogeneze. Naravno, tumačenje prof. Pantića nije utemeljeno. To je na znanstvenoj razini dokazao hrvatski akademik Petar Šimunović u studiji »Šklavunske naseobine u južnoj Italiji i naša prva zapisana bugaršćica«.^[3] U prolegomeni studiji stoji: »Proučavajući govor moliških Hrvata i njihovu antroponimiju te antroponimiju preostalih šklavunskih naselja u južnoj Italiji, autor se osvrće na prvu našu zapisanu bugaršćicu koju je pročitao i objavio prof. M. Pantić kao prvu ‘srpsku bugaršticu’. Uspoređujući tekst pjesme s jezikom moliških Hrvata, te sačuvana imena izvoditelja te bugaršćice (1497) s antroponimijom šklavun­skih doseljenika u južnu Italiju, autor zaključuje da ta pjesma odražava jezične osobine neretvanskoga područja XV. stoljeća (ikavizam, št, žd, a ne: šć, žj i sl., mnoštvo čakavskih osobina itd.), kao što se i imena njezinih izvoditelja podudaraju s imenima i prezimenima moliških Hrvata i drugih srednjovjekovnih hrvatskih iseljenika u južnu Italiju, te jedna i druga imena pripadaju istom jezičnom i duhovnom miljeu po nastanku, tvorbi i širem antroponimijskom sadržaju«.

U nastavku P. Šimunović ističe: »Ovo sretno otkriće prof. M. Pantića s pravom je imalo odjeka u našoj javnosti. Zapis te bugaršćice 60 je godina stariji od zapisa bugaršćica koje je zabilježio Petar Hektorović, koji se po načinu zapisa, i komentara uz zapise, smatra našim prvim i pravim folkloristom. U zanosu pisanja, kojim je prof. M. Pantić popratio tekst otkrivene bugaršćice, postavljene su mnoge tvrdnje (i slutnje) u vezi s porijeklom, pripadnošću, postojbinom, stvaralačkom sredinom, jezikom i izvoditeljima ove i ostalih naših bugaršćica, koje su, kako znamo, zapisane jedino u južnoj (i zapadnoj) Hrvatskoj, te u Boki kotorskoj. A, eto, prva i u dalekoj šklavunskoj koloniji u južnoj Italiji«.

Akademik Šimunović odgovara na pitanje: odakle šklavunske naseobine u južnoj Italiji:

»Iz Dalmacije i odavna. More je oduvijek spajalo ljude u svakakvim namjerama i nedaćama. U jednoj vijesti iz ‘Kronologije biskupa siponskih’ u južnoj Italiji, koju je objavio G. Rohlfs u Zborniku u čast E. Petrovicia (1962), navodi se kako je vladar Oton I. god. 970, kao nagradu za pomoć koju im je pružila slavenska vojska u borbi protiv Saracena, bio sabrao neke slavenske skupine zadržavši ih na poluotoku Garganu, gdje su one kasnije osnovale naselja Vico Garganico i Peschici. Iz potonjega naselja, i vjerojatno od kasnijih naseljenika s našega primorja, potječe poznati hrvatski leksikograf Jakov Mikalja (1600–1654). Godine 1290. spominju se u pokrajini Abruzzi »Slavi cumcasalis«, koji su onamo došli preko luke Vasto, gdje se u XIV. stoljeću spominju slavenske naseobine. Oni grade crkvu koja se zvala S. Nicolo degli Schiavoni.^[4] Mjesto je posjetio 1576–1577. dominikanac Serafino Razzi, prvi pisac povijesti Dubrovnika i jedan od posljednjih svjedoka raguzejskog, romanskog govora. On je zapisao od tih Schiavona šest vjerojatno najčestotnijih riječi: cruca (=kruha, sic!, il pane), mesa (la carne), sire (il cacio), iaia (l’uovo), vina (il vino), vode (l’acqua).

 

No glavnina šklavunskih naselja po južnoj Italiji nastala je u XV. i XVI. stoljeću na opustjelim i u novoosnovanim naseljima. Odvojeni stoljećima od matice, za koju sve što su znali bilo je da se nalazi »z one ban(d)e mora«. Gasile su se te naseobine utopljene u talijanskoj populaciji. Neki od tih Šklavuna ostali su do danas samo u tri naselja u pokrajini Molise. Dubrovački književnik i političar Medo Pucić (1821–1882) za boravka u Napulju čuo je u nekoj krojačnici šklavunski govor, a već prije od nekih talijanskih kolega o slavenskim naseobinama. Upoznao se zatim s prof. Giovannijem de Rubertisom (1813–1889), koji je govorio, kako on kaže, »slavo-molisano«, jer je potjecao iz naselja Acquaviva Collecroce, i oni su obavještavali o toj slavenskoj oazi slavenski svijet. Od tada su o tamošnjim slavenskim naseobinama pisali mnogi Talijani. Od Slavena prvi ih je posjetio i o njima pisao ruski historičar V. Makušev^[5] (s M. S. Drinovom). On je tamo čuo ‘staroslavenske riječi’: rab, teg, kut, dom, gredem itd., za koje je smatrao da su iščezle iz ‘srpskohrvatskog’, a zadržale se u bugarskom, pa te naseljenike smatra bugarskim potomcima. Tada sigurno nije znao da su te riječi u redovitoj uporabi u prekomorskoj srednjodalmatinskoj čakavštini. Od naših proučavatelja prvi je podrobnije (i najpovršnije) o njima pisao prof. Risto Kovačević pod naslovom Srpske naseobine u južnoj Italiji. On svoj izvještaj ovako počinje:

Uzmite kartu Italije, pogledajte u istočnu joj obalu, malko izviše one glavine Gargana što ono gleda u ponosni Dubrovnik miloga nam srpskoga primorja, – naći ćete Molize.

Ondje je cvalo devet lijepih srpskih naseobina, od kojih danas ima 16.000 duša.

Tri od tih naseobina, preko 4.000 duša, još čuvaju srpski jezik i veseli srpski običaj nalaganja božitnjeg badnjaka kao zavjet. S ponosom se kazuju Srbi, na srcu im je napredovanje naše drage Srbije. U odličnijim kućama do slike Njihovih Veličanstava kralja i kraljice, stoje slike Njihovih Veličanstava kralja Milana I i kraljice Natalije... I obradovaše se što im ja mogoh razdijeliti stotinjak slika slavnoga oca novije srpske književnosti Vuka ...

I tako sve dalje. Tako bi vjerojatno bilo i u drugom najavljenom nastavku da je do njega došlo. A ti Šklavuni donedavno nisu znali ni ime svojega matičnog naroda, ni naziv svojega jezika, ni ime pokrajine sa sučelnog primorja otkud su došli njihovi preci.

Od tada su o tim hrvatskim naseobinama pisali ovi naši proučavatelji: J. Aranza, J. Smodlaka, J. Barač, J. Gelcich, M. Rešetar, P. T. Badurina, M. Hraste, B. Vidov, F. Gestrin, D. Brozović i dr.(...)

J. Smodlaka (J. Smodlaka, Ostanci jugoslavenskih nase­obina u donjoj Italiji, »Hrvatska misao«, III, 1904. Isti, Posjet apeninskim Hrvatima, Zadar 1906 /posebni otisak), iako nije imao hrabrosti u naslov staviti hrvatski pridjev, u svome radu dokazuje identičnost prezimena u makarskom primorju i onih u južnoj Italiji, čime je pokazao da je stari zavičaj Šklavuna u makarskom primorju. I nošnja šklavunska slična je onoj u makarskoj i imotskoj krajini. Nazivi za odjeću su također indikativni: plâšt bròć, kòšila, gàće, bìčve, pòdveze, klòbûk, postóle, gùńica, hàla, ručìnik (»marama«), rùho itd. J. Aranza (J. Aranza, Woher die südslawischen Kolonien in Süditalien? »Archiv für slav. Philologie« XIV, Berlin 1892, 78–82) smatra da Šklavuni potječu iz zadarske okolice, a J. Gelcich (J. Gelcich, Colonie slave nell’ Italia meridionale, Spalato 1908.) drži da su te kolonije u južnoj Italiji osnovali Crnogorci između 1513 – 1517. godine, ali za takvu tvrdnju nema stvarnih dokaza, a i jezični se razlozi odlučno protive.

Isti (i neki drugi) razlozi – nastavlja akademik Šimunović – bude nevjericu i u tvrdnju prof. M. Pantića, kako su naseobinu u Gioia del Colle osnovali ‘oni nesrećni ‘Sloveni’ iz Srbije, iz Bosne i Hercegovine, najzad i sa Primorja, koji su pred turskim zavojevačem... napustili svoje domove... sklanjali svoje glave u prìmorske gradove, a najviše u Dubrovnik, a kada ih tamo više nisu hteli primati... jatimice se ukrcavali na brodove i spas tražili u Italiji’. Recimo odmah da su takve migracije iz duboke unutrašnjosti prije tog vremena, i u to vrijeme, bile neznatne, sporadične. Daleko od toga da su upravo ti doseljenici iz duboke unutrašnjosti jatimice bježali u Italiju. Bilo je, doduše, u XIII. i XIV. st. trgovine robljem preko Dubrovnika, ali sve su to bili pojedinačni slučajevi u pojedinim mjestima i po svoj Italiji, osobito sjevernoj. Nema svjedočanstava da bi taj pravoslavni živalj iz unutrašnjosti, koji se navodno tek usputno zadržao na primorju, osnovao igdje kakvu naseobinu u južnoj Italiji, u Italiji uopće, a do toga doba niti na hrvatskom primorju.

Kad bi doseljenici u Gioia del Colle g. 1497. bili Srbi, valjalo bi ne samo pronaći povijesne dokaze nego odgovoriti i na ova pitanja, ako je to uopće moguće:

a) Otkud onda tim doseljenicima u Gioia del Colle, i uopće svima u južnoj Italiji, zapadnoštokavski ikavski govor, ponešto retardiran novoštokavski naglasak itd..?

b) Otkud onda u njihovu govoru toliko čakavizama na svim jezičnim razinama, ako su, kako kaže prof. M. Pantić, samo vrlo kratko, tek usputno boravili na primorju?

c) Kako to onda da nakon toliko desetljeća provedenih pod turskim zulumom ti navodni doseljenici iz duboke unutrašnjosti nisu ponijeli sa sobom u svojem jeziku bilo kamo u južnu Italiju makar koji turcizam te materijalne i duhovne kulture u ozračju koje su prilično dugo živjeli? Ništa od toga! Ima naprotiv u govoru Šklavuna dalmatskoromanskih prežitaka kao primjerice pùč (<*puteus), pršut (<*perxūctus), žmùia (<*modiolus), koji su nastali na području dalmatskog jezika, a on se u srednjoj Dalmaciji govorio do kraja XII. stoljeća, i koji su prežici odatle s iseljenicima preneseni u južnu Italiju«.

Već smo spomenuli, nastavlja akademik Šimunović, »kako je prof. M. Rešetar o staroj domovini Šklavuna govorio najargumentiranije. Po njemu oni potječu iz područja od Cetine do Neretve, a naročito s donjeg toka i utoka Neretve. Svjedoči za to njihov ikavski govor, suglasničke skupine /št/ /žd/ (a ne /šć/ /žđ/) kao plâšt, prîšt, gùšterica, prègrist, vìštic, gòdišt, mòždane, dàždi, zvîždat..., stariji stupanj razvitka novoštokavske akcentuacije itd. Ta obilježja prisutna su bila u makarskom primorju prije kasnijih seoba, kako je to naveo D. Brozović. Istočno od te granice bili su u to doba štokavci jekavci s drukčijom akcentuacijom, a zapadno su bili čakavci ikavci, čime se objašnjavaju mnogi čakavizmi u škavunskom jeziku: a) *dj>j: prèja, tûj; b) šćakavizam nìšće; c) refIeks poluglasa /Ь/ > /a/ u riječima: màlin, zàli, mànon (I. sg.), vàzĕt(i); d) refleks /e/ > /a/ iza palatala u riječima: zàjât, òjât »oduzeti«; e) nezamijenjen skup /čr‑/ u leksemima: črîvo, črv, čŕčāk, črkle »čvarci«; f) oblici bìmo, bìte pored bismo, biste; g) leksemi sa /re-/ u mjesto /ra-/ : krèst, rêsti, répac>vrabac<; h) čakavski namještaj enklitike: sam ti rekla, te i) mnogi leksemi karakteristični u čakavskom (i gdjekad u zapadnoštokavskom): driv, dubrava>šuma<, jelitica>kobasica (od jelito>crijevo<), múka>brašno<, rab>sluga<, ušenga>uš<, prvi dân>ponedjeljak<, sagutra>sega jutra<, veće>više<, čùda>mnogo<, ògań, saga>sađa<, spûž,teg>posao<, žrt>vino<, žēljûd>žir<, žûžńa>užica za cipele< itd.

 

(…)

 

Povijesni podaci obavješćuju nas – nastavlja akademik – da slavenski doseljenici odmah nakon doseljavanja obnavljaju stare, srušene i podižu nove crkve u čast titulara koji se osobito štuju u njihovu starom zavičaju, te se te crkve često spominju s naveskom ~degli Schiavoni. Sam leksem crikva, koji je mogao biti donesen samo iz čakavskog, ili makar štokavsko-čakavskog kraja, osobna imena: Blaž, Blažeta, Juraj, Jureša, Jivan, Iveta, Juvac, i svećenici koji im dolaze iz starog zavičaja, dokazuju da je doseljeno slavensko pučanstvo bilo iz Dalmacije zapadno od Dubrovnika i da je već ondje bilo katoličke vjeroispovijesti. Očito je, dakle, da su slavenska naselja u južnoj Italiji hrvatska, da su nastala doseljenim pučanstvom iz ikavskog primorja i njegova neposrednog zaleđa i da se ono do danas sačuvalo u tri naselja: Acquaviva Collecroce (hrvatski Krùč), San Felice Slavo (hrvatski Stifìlîč ili Fìlîč) i Montemitro (hrvatski Mundìmitar), u pokrajini Molise, i da se njihovi žitelji danas predstavljaju kao moliški Hrvati. Na njihovu jeziku, i to ne odveć dugo nakon njihova doseljavanja, zapisana je g. 1497. naša prva poznata bugaršćica. Objasnit ćemo to u stihovima pjesme (1 – 10) na nekoliko izdvojenih primjera:

1. – orauias (= ora [se] vijaše). M. Pantić očito pogrešno, čita: orao. Naime /-1/ na kraju riječi i na kraju sloga nije se izgovarao već u staroj domovini. Sekvencija /-al/ u takvu položaju beziznimno se ostvaruje kao /-ā/: òrā, kòtā, pòšā itd.

2. – nitkore (= nitkore). Ova neodređena zamjenica u tom primjeru zadržava suglasnički skup od dva zatvorna suglasnika /-tk-/, koji se skup, kao i drugi slični, pod utjecajem talijanskog jezika rasterećuje: nìkor. Navezak /-r(e)/ čuva se do danas: nìkor, gen. nìkrog (nastao metatezom). —nichiasce (= ne ćaše). Vjerojatno ne tijaše, prema današnjem šklavunskom liku tije^aho (3. lice mn.). Početni h /x/ potvrđen je samo u prezentnim likovima.

3. – gouorasce (= govoraše). U ovoj pjesmi isključivo, a u šklavunskom govoru kudikamo najčešće prošlo vrijeme jest imperfekt: vijaše (1), tijaše (2), govoraše (3).– istmice (= iz tamnice) i tamice (9) (= tamnice). Suglasnički skup /mn/ pojednostavnjuje se, poput drugih sličnih suglasničkih skupova, od dva ili više zatvorenih suglasnika: nikor (= nitkore), di (= gdje), tić (= ptić), loka (= lokva), kat (= tkat), ń_at (= g^ńat), tila (= htila) itd. Tako je danas u mnogim čakavskim (i zapadnoštokavskim) govorima na primorju.

4. – sidi (= sidi). U pretiskanoj pjesmi M. Pantić (ako u pretisku nije tiskarska greška) piše siđi. Pretpostavljam da je njegovo prvo čitanje ispravnije. To je lik 2. lica jednine imperativa »ikavskog« oblika glagola sist (*sĕsti), sìdem (*sedo), kako je danas u šklavunskom. Samo dva stiha dalje Pazienza je /đ/ u 2. licu jednine imperativa glagola poći zapisao prikladnom grafijom: pogi (= pođi).

5. – progouoru (= progovoru) ... zimaju (= jimaju ?). Takvi dočeci u 1. licu jednine prezenta u našim spomenicima u XV. st. prilično su česti. U šklavunskom danas nema tih prezentskih nastavaka. Usporedi čak. hòćem, mòrem (<*možem).bigomte (= Bogom te). Usporedi bide (za: bude), kòsila (za: košulja) itd.

6. – smederesche (= smederevske). Tako i u 8. i u 9. stihu. Najvjerojatnije je ispao /v/ utjecajem talijanskog sufiksa -esco u tvorbi ktetika. Usporedi oblik turečke (10), od Turak (turački), utjecajem istoga sufiksa.

9. – jatechui (= ja te ću). U starijim čakavskim spomenicima, i u današnjem šklavunskom, pokatkad pronominalna enklitika u sličnim slučajevima prethodi glagolskoj: ja ti sam rèkla itd.U današnjem moliškom čest je proklitički (čakavski) razmještaj enklitika: Je-pòšâ Lamèrik. Neke od tih (i drugih) pojava mogu se tumačiti (ovdje i ondje) utjecajem talijanskog jezika.

10. – seruene creucze (= črvene krvce). Ako je točno Pantićevo čitanje (ser- = čr-, na što ga upućuje grafija u imenu Busicchio, što je bez sumnje Vučić), bio bi oblik črvene u ovom slučaju čakavizam. Takvih leksema s nezamijenjenim skupom /čr-/ ima u šklavunskom: črv, črîva; črčâk ..., ali uvijek crn i crńeia »crven« (m.), crńela (f.). Oblik crńeia tumači se metatezom i zamjenom palatalnosti crlen>* crńel>crńeia.

11. – bellocatela (= beloga tela). Vjerojatno: bîloga tîla. Iako u šklavunskom ima nekoliko ekavizama: vèrijat, obedvi, spovédat, odêkar, kakve nalazimo u doba njihova iseljavanja npr. u čakavskom Splitu, smatram da je ovdje talijanski zapisivač zabilježio čest izgovor fonema /i/ kao zatvoreno /e/, kako je i danas.Pod utjecajem talijanskog dijalekta dugi se vokali u današnjem šklavunskom zatvaraju. Tako /i:/ > /i^e/: ri^êć, li^êp, cri^êkva, dri^êv »drvo«. Takav se izgovor /i:/ lako percipira kao /e/ a katkad i kao /ie/: Cvieta.

12. – belloga, vitescocha; slauomo (7). Ovi pridjevski likovi pokazuju u deklinaciji nastavke -oga, -omu (ne: -ega/-emu). Tako je bilo i u podbiokovskom primorju, a tako je i danas u odtamošnjih doseljenika iz XVII. stoljeća na istočnim naseljima Brača, Hvara i Korčule (Račišće)«.

Akademik Šimunović zaključuje:

»Očito bugaršćica o tamnovanju vojvode Janka nosi obilježja govora hrvatskih doseljenika u južnoj Italiji, kako to posvjedočuje do danas sačuvan jezik moliških Hrvata. Sačuvani stihovi naše pjesme pokazuju da je Ruggero de Pazienza stihove nepoznata jezika prilično vjerno ‘propustio kroz svoje fonološko sito’ i predočio grafemima svojega jezika. U tom zapisu na kojem su se već prije okušali Benedetto Croce i drugi, prof. M. Pantić se prilično dobro snašao, podarivši nam iz toga tobožnjeg ‘teksta pijanih ljudi’ nadahnuti odlomak naše prve zapisane bugaršćice«.^[6]

 

Diskusija o podrijetlu moliških Hrvata prenijela se potkraj osamdesetih godina 20. stoljeća u beogradski tisak i time prerasla u nacionalnu, odnosno nacionalističku političku koncepciju. Vidjevši kuda to vodi, pisac ovih redaka pokušao se suprotstaviti politizaciji koja je mogla jedino zbunjivati preostale moliške Hrvate i time ubrzavati njihovu asimilaciju. Godine 1986. uputio sam pismo redakciji vrlo utjecajnoga beogradskog lista NIN dajući mu naslov »Čija je bugarštica iz 1497?«, pozivajući se na članak Mile Gligorijevića »Srbi u Trstu priča o slatkoj patnji«, NIN, br. 1856, Beograd, 1986.

 

Interesiranje za etničke ogranke naših naroda što žive u susjednim zemljama postaje sve više predmetom zanimanja naše štampe. Tome je doprinio i NIN svojim reportažama i feljtonima.

Seriju produžujete feljtonom Mila Gligorijevića »Srbi u Trstu«. Autor je krenuo na lice mjesta, potaknut knjigom I Serbi a Trieste, storia, religione, arte koju su napisali GiorgioMilossevich i Marisa Bianco Fiorin.

NIN-ov feljtonist učinio je nekoliko previda na koje je potrebno upozoriti.

Prvo: nije uspio saznati da u Trstu živi slovenska i hrvatska etnička manjina, zbog čega u feljtonu o njima nema nijedne riječi. Time je uvelike osiromašio svoj tekst, što je šteta, jer je do potrebnih podataka mogao doći bez većih napora. Ukoliko se želio ograničiti isključivo na tekst spomenute knjige, tada nije morao putovati u Trst.

Drugo: nije dao cjelovitu informaciju u vezi naše prve zapisane bugarštice u talijanskom epu Lo Balzino. Pisac ovog epa je Ruggero de Pazienza. Pjesma je napisana 1. lipnja 1497. u mjestu Gioia del Colle. Tada su »Ščavuni« priredili »feštu« u čast napuljske kraljice Isabele del Balzo koja se ovdje zadržala na svom putu u susret mužu Ferdinandu I Aragonskom. Pazienza je zapisao pjevanje »Ščavuna« onako kako ga je čuo, jer mu nije bio poznat jezik njezinih izvoditelja. Naveo je, međutim, njihova imena. Ovaj umetak uspio je pročitati prof. Miroslav Pantić, stručnjak za stariju dubrovačku književnost. Svoje otkriće obznanio je 1977. godine u Zborniku Matice Srpske za književnost i jezik, knj. XXV (421–439), pod naslovom: »Nepoznata bugarštica o despotu Đurđu i Sibinjanin Janku iz XV veka«.

Prema sadržaju pjesme, te imenima koja su navedena, prof. Pantić je zaključio da

»Imena ‘Slavena’ iz Gioia del Colle, još više njihov jezik, a ponajviše pesma koju su pevali, navodi na pomisao da su oni u Italiju došli... iz naših severnih strana, iz Srbije despota Đurđa, i možda baš iz Smedereva, o kome njihova pesma peva«.

Drug Gligorijević se zaustavio na hipotezi prof. Pantića iz 1977. g. Međutim, godine 1984. u časopisu Narodna umjetnost knj. 21. Zagreb, p. o., dr. Petar Šimunović objavio je studiju: »Šklavunske naseobine u južnoj Italiji i naša prva bugarštica«. On je osporio hipotezu prof. Pantića. Uspoređujući tekst pjesme koju je pročitao akademik Pantić s jezikom molizanskih Hrvata, te sačuvana imena izvoditelja bugarštice s antroponimijom šklavunskih doseljenika u južnoj Italiji, dr. Šimunović je zaključio da ta pjesma odražava jezične osobine neretljanskog područja XV. stoljeća. ... kao što se i imena njezinih izvoditelja podudaraju s imenima i prezimenima molizanskih Hrvata i drugih hrvatskih iseljenika u južnu Italiju, te jedna i druga pripadaju istom jezičkom i duhovnom miljeu, po nastanku, tvorbi i širem antroponimijskom sadržaju.

Treće: drug Gligorijević piše u svom feljtonu o uglednim tršćanskim obiteljima koje su ovamo doselile iz područja SR Crne Gore. Zbog pripadnosti Srpskoj pravoslavnoj crkvi on nema dileme o njihovoj etničkoj pripadnosti. Mislim da bi osjetljivost za ovu problematiku morala postojati, jer inače – ako na to ne reagiramo – prihvaćamo identifikaciju jedne Crkve i njenih vjernika kao jedinstvene etničke zajednice.

Inače, sve ostale informacije o povijesti tršćanskih Srba i njihovoj duhovnoj baštini doprinose našem boljem upoznavanju ovog dijela srpskog naroda u dijaspori. Ti podaci nam, na žalost, otkrivaju permanentnu asimilaciju našeg življa. To nas obavezuje, kao matičnu zemlju, na pomoć u skladu s dobrosusjedskim odnosima dviju država. Pri tome mislim na sve tri južnoslavenske etničke zajednice u Trstu.

Prof. Đuro Vidmarović,

Zagreb

  

U istom broju NIN-a, pod nazivom »Odjeci«, redakcija je objavila odgovor Mile Gligorijevića:

 

Odjeci

Zahvalan sam vam, profesore, što učestvujete u dijalogu. Listovi, uostalom, i služe za dijalog.

Kažete da nisam »uspio saznati da u Trstu živi slovenska i hrvatska etnička manjina«. Naravno da sam to saznao, ali – ne zaboravite – moj feljton se zove »Srbi u Trstu«. Mogao sam, dabome, pisati i o drugim etničkim zajednicama u Trstu, pa onda pričati o Slovencima i Hrvatima, ali se ne usuđujem da o tako ozbiljnim stvarima govorim uzgred.

Kažete, dalje, da je osporena hipoteza akademika Miroslava Pantića i da »Sloveni« koji su igrali i pevali pred napuljskom kraljicom, 1. juna 1497. u mestu Đoja del Kole, nisu bili Srbi nego Hrvati. A ja znam da je ta teza OSPORAVANA, da ima još osporavatelja, osim dr Petra Šimunovića, ali da ima i onih koji Pantićeve razloge smatraju nepomerljivima. Ako smo i jedne i druge ovom prepiskom podstakli da nastave raspravu (u nekom književnom časopisu) onda smo bez sumnje nešto korisno postigli.

Najzad, zamerate mi što nemam dilema o etničkoj pripadnosti porodica koje su u Trst pristigle iz Crne Gore. I zamerate mi zaista neopravdano. U vreme kada su te porodice dolazile u Trst, doseljenici iz Crne Gore su se sami izjašnjavali kao Srbi. Podgoričanin Božidar Vuković, na primer, piše pored svog imena: nazione serba. Imamo li mi prava da revidiramo njegov iskaz?!

Milo Gligorijević^[7]

  

Na žalost, neki lingvisti i dalje prihvaćaju tvrdnju prof. Pantića, a među njima i Gracijela Ćulić, lingvistica iz Kotora i ugledna predstavnica etničke elite bokokotorskih Hrvata, u knjizi Antroponimija Boke kotorske (od prvih pisanih spomenika do kraja XIX vijeka).^[8] Ona je 1996. objavila kao knjigu svoju disertaciju u kojoj je, vjerojatno podilazeći nacionalnoj mitomaniji svoga mentora, izbjegla navesti činjenicu da prof. Pantić ima jedno mišljenje, a akademik Šimunović drugo. Na takav neizbalansiran način iskazivanja onoga što bi trebalo biti znanstveni pristup problemu, reagirao sam tekstom: »Antroponimija Boke kotorske bez hrvatskog etnonima«. Izdvajam ulomak koji se odnosi na hrvatsko rasuće u južnoj Italiji:

»(…) Dio disertacije ‘Antroponimija Boke Kotorske’ smatramo čak i nedobronamjernom. To je poglavlje ‘Slovenske antroponimske potvrde u Južnoj Italiji’, u kojem autorica ne vrši diferencijaciju tog nesretnog pojma ‘Sloveni’, koji se može shvaćati i tumačiti, a to potvrđuje obimna literatura, kako kome, uglavnom politički, odgovara. Bez da se pošteno izjasni koji su to ‘Sloveni’ preselili u južnu Italiju, njezin je tekst sporan. Evo primjera koji je poznat u povijesti hrvatske književnosti. Radi se o hrvatskoj naseobini u mjestu Gioia del Colle. Dr. Čulić piše: ‘Vrlo su zanimljive potvrde o prisustvu SLOVENSKIH EMIGRANATA (spac. Đ. V.) u mjestima Đoja del Kole, naročito po mnoštvu onomastičkih podataka’. Zatim citira talijanskog jezikoslovca Perilla i kaže da on ‘daje popise imena u talijanskoj verziji i SRPSKOHRVATSKE OBLIKE (spac. Đ. V.) kao: Buca-Vuka, Bucetta-Vučeta, Busicchio-Vučić, Miliza-Milica, Radognio-Radonja, Stia-Stoja, Ziveta-Cveta i dr.’

Hrvatski lingvisti su s velikim naporima dokazali da se radi o hrvatskim antroponimima i hrvatskom etnosu. Autorica zapravo ide na ruku srpskim lingvistima koji su tamošnje Hrvate, od kojih je materinski jezik sačuvao malen broj poznat pod lokaliziranim imenom moliški Hrvati, proglašavali Srbima. Budući da se koristi zbirnom imenicom ‘Sloveni’, tko bi mogao zamjeriti Bugarima da obnove tezu o moliškim Hrvatima kao potomcima bugarskih emigranata.

Možda zbog navedene problematike, beogradski profe­sori, čiju skupnu recenziju autorica prilaže u završnom dijelu knjige, ističu kao njezinu posebnu vrijednost to što ‘ima poglavlje o antroponimskim tragovima u južnoj Italiji među stanovništvom koje potiče iz Boke Kotorske, urađeno na osnovu arhivskih dokumenata u Bariju i Napulju.«^[9]

III.

Na sreću ostao je sačuvan materinski jezik moliških Hrvata, a on je upućivao na jadranska narječja hrvatskoga jezika u obliku koji je postojao u XV. stoljeću.

Hrvatski jezik moliških Hrvata nije samo lingvistički fenomen. On je socio-psihološka, etno-psihološka i povi­jesna rijetkost. Sačuvao se u odvojenosti od jezika matičnog naroda gotovo 500 godina, i to bez škole, svećenika i državne uprave. Od izvorne narodne poezije koju su donijeli iz Hrvatske sačuvalo se desetak pjesama koje su danas neprocjenjivo kulturno, jezično i folklorno bogatstvo ne samo te manjine nego i cijelog etnosa. Bio je to svakidašnji jezik žitelja Kruča (Živa voda Kruč), Mundimitra i Štifilića ili Filiča, dok je jezik njihove naobrazbe, državne komunikacije i bogoslužja bio talijanski, odnosno latinski.

 

 

Pokrajina Molise, u kojoj žive Hrvati

  

 

 

 

Kruč: dobrodošlica i obavijesti na hrvatskome i talijanskom jeziku

 

Fotodokumentacija: Premda su izgubili etnonim i lingvonim, moliški Hrvati u svojim se selima koriste dvojezičnim tablicama.

Jezikoslovci su zapisali do 3000 izvornih moliš­kohrvatskih riječi, što je prosjek u govoru jednog jezika. U tome govoru nema turcizama jer su se moliški Hrvati iselili prije nego su Turci potpuno zaposjeli njihov kraj, a to ga čini izvanrednim izvorom za proučavanje predturskog razvoja hrvatskog jezika. Specifično je to da se jezik uspio sačuvati isključivo usmenom predajom. Iako je jezik, nesumnjivo, potekao od hrvatskih govora iz »stare domovine«, »s one bane mora«, moliški Hrvati svoj vlastiti jezik nazivaju jednostavno »na našu«, ponajviše zahvaljujući izostanku buđenja nacionalnih osjećaja tijekom narodnih preporoda u Europi u XIX. st., ali i nedovoljnoj zainteresiranosti nekadašnjih jugoslavenskih vlasti za tu manjinu sve do osamostaljenja Republike Hrvatske. Mladi u selima naseljenim moliškim Hrvatima danas, zahvaljujući novoj manjinskoj politici talijanske vlade, u školama uče kao izborni predmet moliškohrvatski i standardni hrvatski jezik. No, ne ide kako se očekivalo.

Danas već možemo postaviti pitanje: kada se moliš­kohrvatski govor uzdignuo na razinu jezika književnosti, dakle pjesništva i proze? Neko narječje, ili narodni, odnosno pučki govor, postaje književni jezik onoga trenutka kada se na njemu počinje stvarati tzv. lijepa književnost, odnosno autorska književna djela. Smijemo s većom sigurnošću ustvrditi kako je za prijelaz moliškoga hrvatskoga govora u moliškohrvatski književni jezik presudna godina 1967., ali i djelatnost grkokatoličkog svećenika vlč. Božidara Vidova. Ta je godina vezana uz politička zbivanja u Hrvatskoj, odnosno tadašnjoj Jugoslaviji. Naime, 60-ih godina XX. stoljeća dolazi do uspostavljanja veza moliških Hrvata sa starom domovinom.

Zahvaljujući razumijevanju tadašnjega hrvatskoga političkog vodstva, ali i nekih firmi, poglavito koprivničke Podravke, organiziraju se u moliškohrvatskim naseljima tečajevi hrvatskoga jezika, a 1967. pokrenut je dvojezični časopis Naš jezik. Naš jezik : glasnik molisanskih Hrvata = La nostra lingua : 1(1967): 1, 2; 2(1968): 1, 2/3, 4, 5, 10/12; 3(1969): 5, 6; 4(1970): 5/6. U tome dvojezičnome glasilu prvi se put javljaju svojim književnim prilozima autori moliški Hrvati. Od 1970-ih godina njihov se govor uzdiže do razine jezika pjesništva, proze i novinskih priloga (list Naš život). Zaslugom hrvatskoga kardinala Franje Šepera veliku potporu dobili su od Crkve dolaskom hrvatskih svećenika i časnih sestara. Padom Hrvatskog proljeća 1971. dolazi do prekida. Vlč. Vidov optužen je u jugoslavenskome tisku kao neprijateljski agent pa on, vjerojatno iz sigurnosnih razloga, ali i zbog pritiska jugoslavenske ambasade u Rimu, napušta Molize i preseljava se u Kanadu. Ondje nastavlja jezikoslovnu djelatnost u korist moliških Hrvata.

Moto časopisa Naš jezik bile su riječi njihova sunarodnjaka Nikole Nerija: »Nemojte zaboraviti naš lijepi jezik!«. Navodimo tekst iz članka Ivana Žanića objavljen u Nedjeljnoj Dalmaciji 18. ožujka 1984.:

»Najsvjetliji primjer u dugoj borbi moliških Hrvata za identitet svakako je Nikola Neri, profesor fiziologije na Napuljskom sveučilištu, čije ime danas nosi kručka osnovna škola. Kada je, pod utjecajem ideja francuske revolucije, svrgnuta vlast burbonskih kraljeva i proglašena Napuljska Republika, bio je jedan od vođa revolucije i ‘politički komesar’ republikanske vojske. Već u lipnju iste godine ustanak je skršen a Neri obješen. S vješala je poručio svojim Molizanima: Nemojte zabit (zaboraviti) naš lipi jezik! Te riječi ponovo su se pojavile u zaglavlju ‘Naše riči’, lista koji su moliški Hrvati počeli izdavati u rujnu 1967. godine. U prosincu te godine list postaje dvojezičan i mijenja ime u ‘Naš jezik – La nostra lingua’, ali se ugasio 1972. godine, naravno, zbog besparice, iako u pokrajinskom statutu Molisea stoji zapisano da će Regija ‘štititi jezičnu i povijesnu baštinu i pučke tradicije etničkih zajednica koje žive na njenu području’«.

 

Mundimitar: panorama mjesta

 

Mundimitar: Ulica svete Lucije

 

Kruč: panorama mjesta

 

Štifilić između obrađene zemlje i neba

 

Piccoli, Agostina, Sammartino, Antonio: Rječnik moliškohrvatskoga govora Mundimitra

 

Povijesni preokret učinilo je glasilo Naš jezik – La nostra lingua

Primjeri narodne poezije moliških Hrvata

A) Temeljna kršćanska molitva:

»Oče naš« (Pater noster) na govoru Hrvata u Kruču (Acquaviva Collecroce)

Tata naš

Tata naš, ka jesi na nebu,
da bi bija sfe sfeti jima tvoj,
da bi doša tvoj kraljar,
da bi sa čila ono ka hoš ti,
na nebu a zgora sfita.
Daj nami naš kruh saki dan
a jam nami naše duge,
kaka mi hi jamivama drugimi.
A nomo nasa čit past na tendacijunu,
ma zdriš nasa do zlo.
Amen

»Pater noster« na govoru Hrvata u Mundimitru

Otac naš

Otac naš, ke jesi na Nebo,
neka se sveti ime Tvoj,
doješ Ti naš kralj,
bide činjena riča Tvoja,
kano na Nebo tako na Zemblj.
Daj nam danas naš kruh sakoga dana,
odjaj nam duge naše,
kako mi hi odjamamo drugimi.
Nemo nas čini past na grihe,
ma zdriši nas do zla.
Semaj bilo.

 

B) Narodna pjesma

 

Do pojave časopisa Naš jezik moliški su Hrvati imali isključivo usmenu, ili narodnu književnost. Navodimo pjesmu »Lipa Mara homo u ružice«, koja u sadržaju otkriva ime hrvatskoga bana Ivana Karlovića (lat. Johannes Torquatus comes Corbauie) (?, 1485 – Medvedgrad, 9. kolovoza 1531).

 

Lipa Mara homo u ružice.

Neču ke neču, se strašim do Karloviče!

Neču ke neču, se strašim do Karloviče!

Prvu ružicu ke se ju nabrala

se ju ponila nasri nambri moru.

Se ju ponila nasri nambri moru.

 

Kako se šuši ružica nambri moru,

nako se šuši srce Ivanjolu.

Nako se šuši srce Ivanjolu.

 

Sestre ti nosu mbriže na rukave,

bratja ti nosu perja na klobuke.

Bratja ti nosu perja na klobuke.

 

Šurle noge, bičve tafatane,

sestre ti nosu mbriže na rukave.

Sestre ti nosu mbriže na rukave,

bratja ti nosu perja na klobuke.^[10]

Prvu autorsku zbirku pjesama na moliškohrvatskom govoru, točnije na subdijalektu sela Mundimitar, objavila je Milena Lalli 1972. u Torontu. Objavljivanje je omogućio grkokatolički redovnik Božidar Vidov, koji se nakon sloma Hrvatskog proljeća morao skloniti u Kanadu. Zbirka donosi samo 15 pjesama. Bez obzira na njihov broj, ta je knjižica pionirsko djelo i ima neprocjenjivu kulturno-povijesnu vrijednost. Milena Lalli je otvorila vrata u pisanu književnost moliških Hrvata. U pogovoru zbirci Vidov piše: »Ovi je prvi librić do poeziji štampan na našu. Ove poezije pisala naša mlada pajizanica Milena Lalli, već poznata u mistami ’di smo mi, aje je bila pur pisala na naše gjurnal ‘Naš jezik’. Dr. Milena Lalli je nikla u Romi, ma njeva familija je ’z Mundimitra. U Romi je učila u školi za meštre, a kad je furnila, je studijala jezike oš literature slavenske ’di Instituto Orientale u Napulu. Tamo je naučila hrvatski (naš jezik moderni) oš srpski e ruski. Je činila tezu ’di se govori do tega do Ive Andrića«.

 

 

Narodne pjesme : na ikavsko-štokavskom govoru stanovnika hrvatskog podrijetla Mundimitra – Sti Filiča – Kruča u pokrajini Molise – Srednja Italija = Popular Songs in the Dialect of the Croatian Colonies in Central Italy = Canti popolari nel dialetto delle colonie croate del Molise /: sabrao i priredio Božidar Vidov, Toronto, 1976.

 

 

Antologija kojom je počelo ubaštinjavanje pjesničkog stvaralaštva Hrvata u rasuću

 

Milena Lalli: Sfitle ‘z naduga

 

Milena Lalli je rođena 1941. godine u Rimu, u obitelji iz Mundimitra. Surađivala je u uglednom riječkom časopisu Dometi, a onda nestala s književne scene.

U pionirsko djelo Hrvatski Odisej. Antologija hrvatske poezije o iseljeništvu (Kršćanska sadašnjost & Matica iseljenika Hrvatske, Zagreb, 1986), njegov autor, književnik Ive Smoljan, uvrstio je četiri pjesme Milene Lalli. To su: »Nostalgija do moga grada«, »Moja zemlja«, »Drago mi je« i »Se jopte nahodim«. Time je govor Mundimitra, odnosno moliških Hrvata, prvi put postao dio hrvatske nacionalne književne baštine. Mileni Lalli stoga pripada mjesto prve moliškohrvatske pjesnikinje koja je uvrštena u antologiju poezije matičnog naroda.

Godine 1987. objavio je Milorad Stojević sada već fundamentalnu antologiju i studiju Čakavsko pjesništvo XX. stoljeća, Izdavački centar Rijeka, Rijeka, 1987. U njoj spominje osim Milene Lalli još i Rosettu Petrella, Angela Genovu, Matea Ferantea, Giovannija Battista Piccolija, Pasqualea Piccolija i Giuseppea Cicanesea. Z njih kaže kako pišu, doduše odlikom štokavske ikavštine, ali s primjesama infiltrirane čakavštine. Konačno ubaštinjavanje pjesništva moliškohrvatskih autora učinio je Stijepo Mijović Kočan u monumentalnom izboru Skupljena baština. Suvremeno hrvatsko pjesništvo 1940–1990, Školske novine, Zagreb, 1993. U tu antologiju uvrštene su tri pjesme M. Lalli: »Slavenska vilja«, »Sjećanje na Dalmaciju« i »Za malo čeljadi«. Uz pjesme objavljena je i leksikografska jedinica o pjesnikinji.^[11]

Nakon uspostave neovisne Hrvatske veze moliških Hrvata s domovinom ponovno dobivaju na intenzitetu posredstvom Hrvatske matice iseljenika i vladina Ureda za hrvatske manjine, a zahvaljujući suradnji s hrvatskim znanstvenim ustanovama ostvaruju se i znanstveni projekti o povijesnoj, kulturnoj i jezičnoj baštini moliških Hrvata.

Jedna od najzaslužnijih osoba iz redova moliških Hrvata svakako je profesorica Agostina Piccoli.

U službenome životopisu te iznimne osobe stoji: Agosti­na Piccoli rođena je 1962. u Mundimitru, gdje je provela djetinjstvo i ranu mladost te razvila svoj ponosni i srčani karakter, srednju je školu pohađala u Vastu, maturiravši 1981. godine. Potom je uslijedila odluka koja se poslije pokazala presudnom za njezino profesionalno i životno usmjerenje: upisala je studij na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, u Hrvatskoj – zemlji svojih predaka.

Tijekom studija nije se prestala zanimati za prilike i probleme svojih zemljaka učeći, jačajući i budeći poznavanje jezika i kulture svojega naroda, kojega je toliko voljela. Godine 1993., s izvrsnim ocjenama i uz različita priznanja, diplomirala je kroatistiku i južnoslavenske filologije. To je ju još snažnije potaknulo da nastavi sa svojim djelovanjem započetim u proteklim godinama: upoznavati znanstvenu, kulturnu i političku javnost s posebnostima moliškohrvatske sredine i buditi zanimanje za moliškohrvatsku manjinu u svakoga koga je upoznala. Surađivala je s raznim organizacijama i institucijama u Republici Hrvatskoj, među kojima i s Talijanskim kulturnim institutom u Zagrebu, Hrvatskom akademijom znanosti i umjetnosti, Hrvatskom maticom iseljenika i dr. Od 1995. god. organizirala je i vodila tečajeve hrvatskoga jezika u moliškohrvatskim školama, što je poslije, uz potporu Ministarstva prosvjete i športa Republike Hrvatske, preraslo u Hrvatsku dopunsku školu.

U okviru svojih aktivnosti obnašala je različite funkcije, pa je tako bila stručnjakinja za hrvatski jezik i kulturu u Pokrajinskom povjerenstvu za skrb o jezičnim manjinama u Moliseu, članica Ocjenjivačkoga suda na natječajima dijalektne moliške poezije (»Premio di poesia in vernacolo molisano«), utemeljiteljica i potpredsjednica Kulturnoga društva »Naš Grad« itd. Od 1996. god. bila je i novinarka u dnevniku Nuovo Molise Oggi. Sve je to prekinuto jednoga toploga svibanjskog poslijepodneva 1999., kada je profesorica stradala u prometnoj nesreći.^[12]

Djelo gospođe Piccoli nastavio je njezin udovac Antonio Sammartino, zajedno sa svojom drugom suprugom Vesnom Ljubić, utemeljivši Zakladu s njezinim imenom, koja uspješno djeluje do danas. Jedan je mandat (2004–2008) obnašao časnu dužnost počasnoga konzula Republike Hrvatske u Moliseu. Posljednjih godina javlja se kao uspješan pjesnik na jeziku svoje narodne manjine. Zaklada se bavi prije svega moliškim Hrvatima, istraživanjem, njegovanjem i očuvanjem njihove jezične baštine te promiče sve vrsta aktivnosti koje pridonose očuvanju kulture i tradicije moliških Hrvata.^[13]

Kako rekosmo, umjetničko autorsko pjesništvo moliških Hrvata staro je 45 godina. Do tada ondje je postojalo narodno pjesništvo baštinjeno od predaka koji su to pjesništvo donijeli iz Hrvatske u XV. stoljeću.

Afirmaciji književnosti na domaćem narječju snažno je pridonijela i Fondacija »Agostina Piccoli«, s nizom pod nazivom S našimi riči.^[14]

IV.

Pod lijepim nazivom S našimi riči Fondacija »Agostina Piccoli« objavljuje i zbirku koju imamo čast predstaviti. U toj se obujmom nevelikoj, ali sadržajem vrlo vrijednoj knjizi nalazi osamnaest pjesničkih ostvarenja. Veći dio pjesama preveden je na talijanski jezik i možemo ih smatrati dvojezičnom lirikom. Posebnost zbirke otkriva činjenica što u njoj kao gošće nastupaju dvije vodeće gradišćanskohrvatske poetese iz Austrije, Ana Šoretić i Doroteja Zeichmann. To je pokušaj vrijedan pažnje i po našem sudu vrlo koristan za moliškohrvatske pjesnike. Među dvjema manjinama postoje već duže vrijeme kulturne, ali i ljudske veze, kao npr. brakovi.

Pisac ovih redaka ugodno je iznenađen zbirkom S našimi riči. Već sama činjenica što se javljaju pjesnici iz redova zemljopisno izolirane etničke manjine koja se nalazi pred asimilacijom i koja nije imala prilike kvalitetno se povezati s matičnim narodom i jezikom matičnoga naroda, izaziva divljenje. Stoga snagu ovih pjesama vidimo prije svega u riječima, jer njihov zvuk, njihova melodija, njihova semantika i semiotika odišu snagom etničkog vitaliteta i šalju nam poruke iz dubine naše povijesti.

U zbirci koju predstavljamo nalaze se sljedeće pjesme: PLAČ / PIANGI; SPIM / DORMO autora Lucia Carusa, PROMINIT … SE MORE? / CAMBIARE … SI PUÓ; SLUŠAJ SRCE / ASCOLTA IL CUORE; JENA BRIŽNA DUŠA / UNA POVERA ANIMA, autora Roca Giorgetta, TVOJE OČ, JENA PUTIČ AUTOR / bez prijevoda na talijanski; PI KRIŽ / bez prijevoda na talijanski jezik; VAMI DO PRI / bez prijevoda na talijanski jezik, autora Nice Pasciulla, GLEDAM / GUARDO; HOČEM TIT / VOGLIO VOLERE, autorice Marie Alfonsine Cocciolillo, GRAD KE PROMINILJA / PAESE CHE CAMBIA, autora Lucia Picollija, UKREST TEBE / RUBARE TE, autora Leonarda Littera, NOVE RIČE / bez prijevoda na talijanski jezik, autora Gianluce Milettija, LUIGIN / bez prijevoda na talijanski jezik, autora Valentina Valeria Piccolija, TVOJA SUZA / bez prijevoda, i MOJ GRAD, MOJ KRAJ / bez prijevoda, nepotpisanih autora.

Ana Šoretić predstavila se pjesmom HRVATSKI PINDŽIKULJ ILI PANONSKO-MOLIŠKA LITANIJA NASELJAVANJA (U čast Georgu Kleiseru i doseljenikom pred petsto ljet) bez prijevoda na talijanski jezik, a Doroteja Zeichmann pjesmom STUP NA KAMENITOM TLU / L’ALBERO SUL TERRENO PIETROSO.

Nicola Gliosca: Hiža do Templari (roman)

Angelo Genova: Ko jesmo…bolje: Ko bihmo?! (pjesme)

Stjepan Krpan: Od Karaša do Biferna, Zagreb, 1988.

Predmetno-tematski pjesme moliškohrvatskih autora oslanjaju se na predloške narodne poezije dajući im smisao i tembr vremena u kojima živimo. Iznimku čini pjesnik Gianluca Miletti, koji se odvažio na modernistički poetski diskurs, želeći na taj način iskazati dramu malih jezika koji nestaju u poplavi anglicizama i univerzalne unifikacije. Navodimo pjesmu u cjelini:

 

Kakodire reče »Si ima jena SHOCK«

Kokodi drugo reče »Da bi ti kala jena tok«

 

Danas čeljade idu HAMBURGER

Učer mangu kruh biše na guer

Dica jokaju na BASKET

Pri bižahu u saket

 

One veče male gledaju CARTOON

Pri se slušaše taton

 

Išču toko RELAX

Nuvotu ne biše mangu postelja za spat

 

Za kumidat štokodire se hoće SKOTCH

Pri na čava e sve gredaše a pošt

 

Ove nove riče ume nas te živit

Ma ke jesu one stare nikor ma zabit

 

 

Vrlo je dojmljiva sentencioznošću i dubinom poruke pjesma Marije Alfonsine Cocciolillo: »Hočem tit«

 

Hočem tit

Hoćem moć

morem titi

hočem vit

a ka če bit?

 

Pjesnici Lucio Caruso i Lucia Picolli odvažili su se na rimovane stihove. S uspjehom i bilo bi dobro da nastave u tome pravcu. Zapravo, svim uvrštenim autorima potrebno je omogućiti poetski razvoj, ne samo u Moliseu nego i u časopisima matičnog naroda, poglavito onima koji njeguju dijalektalno pjesništvo, kao npr. Čakavska rič, Nova Istra, Književna rijeka, Zadarska smotra i ostalima.

Treba čestitati izdavaču zbirke na trudu, a pjesnicima na ljubavi prema materinskoj riječi. Oni su garant budućnosti, jer dok postoje njegovi pjesnici do tada će postojati i neki narod.

Potrebno je istaknuti kako je moliškohrvatski govor postao i jezikom prozne književnosti. Domaći autor Nicola Gliosca objavio je tri romana na materinskom jeziku: Sepašmena (Kruč, 2009. – vlastito izdanje), Hiža do Templari / La casa dei Templari (Palladino editore, Campobaso, 2010) i Tezor do Brihandi / Il tesoro dei Brigandi (vlastito izdanje)

Prilika je podsjetiti na hrvatskog proučavatelja kulture Hrvata u susjednim zemljama, prof. Stjepana Krpana, koji je 1984. posjetio moliške Hrvate. O tome je ostavio vrijedan zapis u svojoj knjizi Od Karaša do Biferna, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1988.

Za predstavljanje poezije moliških Hrvata u svijetu vrlo je zaslužna Marija Belošević, predsjednica Hrvatskog esperanto saveza. Ona je, u suradnji s piscem ovih redaka, uredila, a Savez izdao antologiju na esperantu Pjesništvo moliških Hrvata / Poezio de Molizej Kroatoj, Zagreb, 2007. Kao suradnik na ovoj antologiji javlja se i agilni Antonio Sammartino.

O dvjema knjigama Giacoma Scottija posvećenima moliškim Hrvatima dosta je pisano.

^[1]   Vidi: Hraste, Mate (1964), Govori jugozapadne Istre (Zagreb, 1964)

Heršak, Emil (1982), »Hrvati u talijanskoj pokrajini Molise«, Teme o iseljeništvu, br. 11, Zagreb: Centar za istraživanje migracija, 1982., 49 str., lit 16.

Lisac, Josip (2008), »Moliškohrvatski govori i novoštokavski ikavski dijalekt«, Kolo Matice hrvatske (3–4).

^[2]   Miroslav Pantić, »Nepoznata bugaršćica o despotu Đurđu i Sibinjanin Janku iz XV veka«, Zbornik Matice srpske za književnost i jezik, XXV, 1977., 421–439.

 

^[3]   Narodna umjetnost, knjiga 21, Zagreb, 1984.

 

^[4]   Crkva i danas postoji, op. a.

 

^[5]   Makušev, Vikentij Vasiljevič, ruski povjesničar (Brest-Litovsk, danas Brest, 10. X. 1837 – Varšava, 2. III. 1883). Nakon studija povijesti na Sanktpeterburškom sveučilištu radio kao tajnik ruskoga konzulata u Dubrovniku 1862–65. Godine 1867. magistrirao temom Istraživanja dubrovačkih povijesnih spomenika i kroničara (Issledovanija ob istoričeskih pamjatnikah i bytopisateljah Dubrovnika). Nakon studijskoga putovanja po Italiji (1868–71) radio je kao sveučilišni profesor na Varšavskom sveučilištu 1871–73. Na osnovi gradiva dubrovačkog i talijanskih arhiva istraživao je povijest Južnih Slavena. Glavna djela: Materijali o povijesti diplomatskih odnosa Rusije i Dubrovačke Republike (Materijali dlja istorii diplomatičeskih snošenijRossij s Raguzkoj respublikoj, 1865), Povijesna istraživanja o Slavenima u Albaniji u srednjem vijeku (Istoričeskie razyskanija o slavjanah v Albanii v srednie veka, 1871), Bugarska pod turskom vladavinom, osobito u XV. i XVI. stoljeću (Bolgarija pod tureckim vladyčestvom, preimuščestvenno v XV i XVI vekah, 1872), Povijesni spomenici Južnih Slavena i okolnih naroda (Istoričeskie pamjatniki Južnyh slavjan i sosednyh narodov, I–II, 1874–82).

 

^[6]   Vidi: Miroslav Pantić, »Nepoznata bugaršćica o despotu Đurđu i Sibinjanin Janku iz XV veka«, Zbornik Matice srpske za književnost i jezik, XXV, 1977., 421–439.

M. Hraste, »Nepoznate slavenske kolonije na obalama Gargana«, Kolo Matice hrvatske, V, 1963., 613.

J. Jernej, »Podrijetlo Jakova Mikalje«, Zbornik radova Filozofskog fakulteta, Zagreb, 1951., 613–628. Njegova su značajna djela rječnik Blago jezika slovinskoga (1646–1659) i Bogoljubno razmišljanje od očenaša (1645–1651), u kojem se bavi ortografskim pitanjima hrvatskoga jezika.

Milan Rešetar, »Die serbokroatischen Kolonien Süditaliens«, u: SchriftenderBalkankommision, Linguistische Abteilung, IX, Wien, 1911., st(upac) 24.

^[7]   NIN, br. 1858, Beograd, 10. 8. 1986.

 

^[8]   Gracijela Čulić: Antroponimija Boke kotorske (od prvih pisanih spomenika do kraja XIX vijeka). Izdavač: Univerzitet Crne Gore – Podgorica, Fakultet za pomorstvo– Kotor, Cetinje, 1996. Recenzenti: prof. dr. Vojmir Vinja – Zagreb i prof. dr. Radojica Jovičević – Filološki fakultet Beograd.

 

^[9]   Đuro Vidmarović: »Antroponimija Boke kotorske bez hrvatskog etnonima«, Klasje naših ravni. Časopis za književnost, umjetnost i znanost, godište XI., br. 1–2, Subotica, 2006., 64–71.

 

^[10]  Hrvatski ban Ivan Karlović koji se spominje u ovoj pjesmi bio je sin Karla Kurjakovića († 1493) i Doroteje (Dore) Frankopan. Nakon očeve smrti naslijedio je naslov krbavskoga kneza i obiteljske posjede u županijama Krbavi, Odorju, Hotuči, Lapcu i dijelu Like koje je nastojao očuvati od nasrtaja osmanskih snaga. Ratovao je 1500. protiv Turaka kraj Gradca, a 1506. sudjelovao je na strani Maksimilijana I. u borbama protiv kralja Vladislava II. Jagelovića.

Godine 1506. i 1511. privremeno je priznao tursku vlast uz plaćanje harača kako bi spasio svoje posjede od pustošenja. Između 1509. i 1524. sklopio je s Mlečanima više kondotjerskih ugovora, prema kojima je imao braniti njihove posjede u Dalmaciji. Bio je podban i kapetan Hrvatske i Dalmacije u razdoblju 1512–1513. te je s banom Petrom Berislavićem sudjelovao u pobjedi nad Turcima kraj Dubice 1513. godine. Sljedeće su godine Turci opustošili njegove posjede u Lici i Krbavi te se sukobio s njima u Bosni.

U prvom mandatu banovao je od 1521. do 1524. te od 1527. do 1531. Istaknuo se kao organizator obrane hrvatskih zemalja i borac protiv Turaka, ali zbog nedovoljnih sredstava i kraljeve pomoći nije uspio spriječiti pad Knina i Skradina. Godine 1524. odrekao se banske časti.

Sudjelovao je na Cetinskom saboru, kojom prigodom je 1. siječnja 1527. godine Ferdinand Habsburški izabran za hrvatskoga kralja. Njegov pečat nalazi se na tada izdanoj Cetingradskoj povelji, među pečatima šest najviđenijih velikaša tadašnjega Hrvatskoga Kraljevstva u personalnoj uniji s Ugarskom. Iste godine Turci su osvojili njegovu djedovinu (gradove Komić, Mrsinj, Obrovac, Ostrovicu i Udbinu). U zamjenu je od kralja Ferdinanda I. dobio neke gradove u Hrvatskoj, među kojima Medvedgrad i Rakovec, a kupnjom je stekao Lukavec u Turopolju.

Godine 1527. zajedno s Franjom Batthyányem imenovan je hrvatskim banom te je 1528. uz pomoć austrijskih snaga porazio Turke kraj Belaja. Nakon njegove smrti 1531. posjedi krbavskih knezova su, na osnovi baštinskog ugovora sklopljenog 1508. s Nikolom Zrinskim, suprugom Ivanove sestre Jelene, pripali Zrinskima. Pokopan je u crkvi pavlinskog samostana u zagrebačkim Remetama.

Tradicija zove još i danas nekoliko ruševnih gradova »Karlovića dvori« (Komić, Kozja Draga, Mazin), a i u narodnim pjesmama sačuvana je uspomena na bana Karlovića.

^[11]  Vidi: Calendario in dialetto delle localita dell’isola linguistica croata nel Molise Montemitro – San Felice – Acquaviva – Collecroce 1973–1975.

= Kalendar na ikavsko-štokavskom govoru stanovnika hrvatskog podrijetla Mundimitra – Sti Filića – Kruča u pokrajini Molise, Italija / [redaktor Božidar Vidov].

Od 1973–1974. om. stv. nasl.: Calendario ... = Kalendar. Od 1973–1974. usp. stv. nasl.: Kalendar molisanskih Hrvata Mundimitra, Stifilića i Živevode–Kruča. Od 1973–1974. podnasl.: godišnjak molisanskih Hrvata.

Tekst na hrv. i tal. jeziku.

Narodne pjesme na ikavsko-štokavskom govoru stanovnika hrvatskog podrijetla Mundimitra – Sti Filiča – Kruča – u pokrajini Molise – Srednja Italija = Popular Songs in the Dialect of the Croatian Colonies in Central Italy : Canti popolari nel dialetto delle colonie croate del Molise / ur. Božidar Vidov, Toronto, 1976.

Vidov, Božidar: Grammatica ikavo-stokavskog govora molizanskih Hrvata. Gottaferrata, 1968.

^[12]  Vidi: Piccoli, A. Fonološki prikaz govora u Montemitru. Diplomski rad, Zagreb, 1993.

Piccoli, A. (1995). »Fonološki prikaz govora u Montemitru (primjer jezika moliških Hrvata)«, Diplomski rad, Zagreb, 1993., u: Hrvatska obzorja, n. 4, Split

Piccoli, A. (1994). »Prolegomena za rječnik govora Montemitra«, u: Filologija, 22–23. Zagreb

Agostina Piccoli, Antonio Sammartino: Dizionario dell’idioma croato-molisano di Montemitro = Rječnik moliškohrvatskoga govora Mundimitra, Fond A. Piccoli–Matica hrvatska, Zagreb, 2000.

^[13]  Izdanja u kojima se Samartino javlja kao autor, urednik ili prireditelj:

Antonio Sammartino (prijevod: Vesna Ljubić-Bilušić): Grammatica della lingua Croato-Molisana = Gramatika moliškohrvatskoga jezika, Fondazione »Agostina Piccoli« / Profil International, Zagreb, 2004.

Sammartino, A. (1999). Ali tagliate – parole di un libro incompiuto. / Porezana krila – riječi nedovršene knjige (priredio) Vasto.

Sammartino, A. (2001). »Studio toponomastico del territorio di Montemitro«, u: Folia onomastica croatica (Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti), Zagreb

Sammartino, A., priredio (2001). Segni e memorie di cinquesecoli di storia. Fondazione »Agostina Piccoli«, Montemitro

Sammartino A. / Menac – Mihalić M. (2003). »Adattamento degli italianismi nell’idioma croato-molisano di Montemitro«, u: Hrvatski dijalektološki zbornik (Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti), Zagreb

Sammartino, A., priredio (2004). S našimi riči / Con le nostre parole – raccolta di componimenti in croato molisano. Fondazione »Agostina Piccoli«, Montemitro

Sammartino, A. (2006). »Moliški Hrvati: petstoljetno očuvanje kulturno-jezične baštine i suvremena praksa«, u: Zavičajnost, globalizacija i škola (Sveučilište u Rijeci). Gospić

Sammartino, A. (2006). Sime do simena / Il seme dal seme, Collana Scripta manent, Fondazione »Agostina Piccoli«, Montemitro

Sammartino, A. priredio (2007). S našimi riči – 2. raccolta di componimenti in croato molisano, Fondazione »Agostina Piccoli«, Montemitro

Sammartino, A. (2008). Kako se zove.../ Come si chiama, Collana Scripta manent, Fondazione »Agostina Piccoli«, Montemitro

Sammartino, A. priredio (2009). Kuhamo na-našo, Collana Scripta manent, Comune di Montemitro / Fondazione »AgostinaPiccoli«, Montemitro

Sammartino, A. (2009). »Osvrt na prozodijski sustav moliškohrvatskoga govora« (Cennisul sistema prosodico dell’idioma croato-molisano), u: Croatica et Slavica Iadertina, V 2009., Zadar

Sammartino, A. priredio (2010). S našimi riči / Con le nostre parole – 3. raccolta di componimenti in croato molisano, Fondazione »AgostinaPiccoli«, Montemitro

^[14]  Vidi: Duga staza postojanja : antologija pjesama na hrvatsko-moliškom jeziku = Il sentiero lungo dell’ esistenza : antologia di poesie in lingua Croato-Molisana, a cura di Sandro Galantini / uredništvo Ilda Begonja Vidović, Društvo prijatelja Moliških Hrvata, Split, 1993.