Elvis i prijatelji

Rodrigo je stekao dojam kako su stvari ovdje fleksibilne i pomislio da je sasvim u redu da kaže kako je iz Španjolske jer Meksiko je sa sobom donosio probleme, a s druge strane – ljudi su ovdje Meksikance doživljavali na neki način neozbiljno, kao da je njihovo postojanje u nekom srodstvu s vicevima, za što su vjerojatno, pomišljao je, zaslužni američki filmovi, naročito stari vesterni, gdje su Meksikanci smiješna i potrošna roba, pa su čak i neki latinosi imali taj stav, recimo jedan Argentinac koji se, kad je shvatio da je Rodrigo iz Meksika, počeo prema njemu ponašati drukčije, kao prema smiješnom čovjeku, i tapšati ga malko presnažno, no on je znao da bi i Argentinci bili smiješni da su bili američki susjedi i pojavljivali se u filmovima, i ne bi ovisilo o njima hoće li biti smiješni ili neće.

Zbog toga je Rodrigo u fleksibilnim situacijama govorio da je Španjolac, i ne samo zbog toga, jer iako su ovdje ljudi Meksikance doživljavali neozbiljno, ipak su ih ponekad, na neki sasvim drugi način, doživljavali ozbiljno, donekle i opasno, jer su ljudi bili promjenjivih raspoloženja, ovisno o tome jesu li više gledali stare vesterne ili vijesti, jer premda je istina da su filmovi imali veliku moć nad slikom Meksikanca, ni vijesti nisu bile za baciti, a pritom su, jasno, bile i aktualnije, i ako bi se u njima pojavio Meksikanac onda bi on redovito bio vođa narkokartela kojeg su upravo uhapsili, dok su se žrtve narkokartela pojavljivale kolektivno, ako bi ih nestalo više od četrdeset u jednom danu, i ljudi bi takve stvari zapamtili i onda bi, ako bi znali da je Rodrigo Meksikanac, pitali jesu li nađeni oni studenti koji su nestali, i kako je sve to moguće, i bili su, dok su to govorili, vidjelo se, razočarani Meksikom, kao da su napokon shvaćali da tamo ne živi jedan smiješan i muzikalan narod, nego je u pitanju nešto puno gore i luđe, čak lišeno romantike, i kad bi im Rodrigo rekao da studenti nisu nađeni, lagao bi da ne zna kako je sve to moguće – a znao je kako je sve to moguće, samo što nije bilo vajde to objašnjavati, jer kad čovjek objašnjava kako su užasne stvari moguće, onda ga ljudi, protiveći se tome, opet pitaju ali kako je to moguće, i ako čovjek pomisli da je cilj objašnjavanja učiniti stvari shvatljivima te nastavi objašnjavati kako je to moguće, posebno stoga što se stvarno dogodilo, on im počinje zvučati gotovo kao zagovornik tog svijeta, i ako ih nastavi uvjeravati da je to moguće, oni ga već pomalo počinju gledati kao suučesnika u tome – jer kako to može biti moguće, i kako može tako govoriti o tome, i zašto onda, na koncu, on nije napravio ništa po tom pitanju... To bi, pak, otvorilo novu temu u koju nije mogao ulaziti s ljudima koji su pitali kako je to moguće i koji su, shvatio je nakon par pokušaja, tražili od njega da kaže kako ne zna kako je to moguće, da se s njima složi u neznanju, pa će se onda doimati sasvim normalno i civilizirano, poput svakog drugog čovjeka koji se užasava. Rodrigo je shvatio da ljudi koji pitaju kako je to moguće jednostavno žele da stvari o kojima pitaju ostanu nemoguće i da se tome čude kao riječima koje su bile na vijestima, i realne i nerealne, a ako im tu stvar donese preblizu, oni se odmiču kao da će se zaraziti, što mu se naročito događalo u Španjolskoj, gdje je stvari mogao objašnjavati svojim jezikom i gdje je, upravo zbog toga, zbog sitnih nijansi u izgovoru, bilo teže prikriti da je Meksikanac jer mnogi su imali jako istančano uho, pa je otišao iz Španjolske zato da bi mogao govoriti da je iz Španjolske, uostalom i nezaposlenost je tamo bila velika, i za Španjolce a kamoli ne za Meksikance kojima je istekla dozvola boravka, pa se navikao raditi stvari koje mu se gade, za koje prije nije ni znao da postoje, a novac je svejedno bio mali, te mu je jedan španjolski kolega, Carlos, rekao da se ovdje bolje plaća i da on ide ovamo pa je nekoliko dana kasnije sjeo s Carlosom u auto i vozili su se dovde, pričajući dugo o svojim životima, preko granica na kojima ih nitko nije zaustavljao i stigao je u ovaj jezik koji je još ponešto razumio budući da ga je jednom davno nevoljko učio kao svoj treći jezik, jer ipak je on nekad bio doktorsko dijete, dok je otac bio poštovani doktor u malom gradu, prije nego je otac poželio biti nešto više od toga, što ga je na koncu stajalo glave, i što je dovelo do toga da je njemu, Rodrigu, bolje da se ne vraća, barem zasad, barem dok se sve ne zaboravi, za što će trebati, pomišljao je, prilično vremena, i zato mu je bolje da nauči ovaj jezik i privremeno zaboravi tko je.

Ja sam Rodrigo iz Španjolske, rekao je.

*

Oliver je došao sa željom da se, kako je govorio, riješi svog okvira i svoje slike koja je trebala naleći u taj okvir – svidjela mu se ta formulacija i ponavljao ju je, gotovo s radošću, ljudima podignutih obrva koji je nisu razumjeli ili, bolje rečeno, nisu za nju imali razumijevanja, što je slično, ali ipak drukčije, zapisao je u svoj dnevnik. Jer nije stvar u tome da nisu razumjeli. Razumjeli su, u trenutku su razumjeli i podizali obrve, što je istodobno bio znak nemanja razumijevanja jer – tko tako govori? Još u tim balavim godinama? Dečko je, očito, čitao neke knjige, stare knjige. Pubertetski ozbiljno ih je čitao i počeo je govoriti kao karakter koji si daje neko značenje, a tako se, općenito, više ne govori – to bi netko dečku trebao reći... Tako su ga gledali i dizali obrve, što Oliver jest i nije razumio jer je zaista čitao neke knjige u kojima su karakteri mislili i govorili o sebi u rečenicama koje nisu bile tako obične, a ni šaljive. Oliveru se to sviđalo. Jest, ovladao je on šaljivošću, gledao je sit-come i preživio duhovitost svoje generacije, sve te smajliće i namigivanja, i znao je biti ironičan, ali sad je htio biti drukčiji, biti ozbiljan i bilo mu je smiješno kako je to, na neki način, zabranjeno. Bila je u njegovim očima, moguće, iskrica provokacije i iskušavanja svijeta, možda i mali preostatak humora, dok je svojim govorom proizvodio podignute obrve.

S druge strane, bilo je to istinito. Oliver se zaista htio riješiti i okvira i slike i cijelog jednog svijeta u kojem je trebao normalno funkcionirati i biti, barem još neko vrijeme, dok sve ne usvoji, pod paskom svojih roditelja koji su strahovali koji će fakultet upisati, a kad unatoč natprosječnoj inteligenciji (koju su mu, istina, davno izmjerili) nije upisao ni jedan, strahovali su još i više od njegovih sklonosti, koje su valjda sami nekad neoprezno potakli jer oni svakako nisu bili obični licemjeri, štoviše, podučavali su, recimo, Olivera da ljude ne dijeli po statusu i da pomaže slabijima, no ipak su bili pomalo konsternirani kad je Oliver, koji nije upisao fakultet, doveo kući mladog beskućnika da se otušira i najede, što oni, zatečeni, nisu mogli odbiti, i kad su ga pitali kako je došlo do toga, Oliver je rekao da mu je to prijatelj, što je bila riječ koja im se doimala pogrešnom, pa ga je kasnije otac pitao što on podrazumijeva pod prijateljstvom, a Oliver je rekao: Ne znam.

Bilo je to rečeno tiho, na brzinu, jer beskućnik, kojem od šoka nisu zapamtili ime (a zvao se Elvis, što nije bilo teško zapamtiti), bio je još u kupaonici, njihovoj kupaonici, i čekali su.

Razgovor nije mogao početi dok se on ne otušira i ode, nakon što je pojeo pola frižidera. Razgovor je bio od pogleda, od pomicanja ruku, od straha što treba reći kad razgovor počne, od straha od toga tko smo mi, i od čekanja.

Elvis, ponovio im je Oliver.

Sjedili su tada za stolom otac, majka i Oliver.

Elvis se tuširao, činilo im se, jako dugo.

Hoće li Elvis sad uopće otići, pitali su se majka i otac. Hoće li miroljubivo otići iz njihove kupaonice?

Treba li mu ponuditi čisto rublje, pitala se majka. Onda je upitala Oliverova oca: Mogu li mu dati nešto tvoje?

Činilo se, naime, da je Elvis otprilike njegov broj.

Pa daj... – rekao je on.

Ona je otišla u sobu i dala je to Oliveru.

On je pokucao na vrata kupaonice, odškrinuo vrata. Nije se čula voda, valjda je gotov. Rekao je usput Elvisu da se izgubi što prije, jer je nastalo sranje.

– Sve okej – rekao im vrativši se za stol gdje se čekalo.

Elvis je izašao iz kupaonice, potpuno odjeven, u kaputu, iz njega je pomalo pušilo od sve te pare, i brzo ih je pozdravio i nestao.

Otac ga je onda pitao je li mu onaj beskućnik zaista prijatelj, a Oliver je rekao da ne zna.

Oni su, oboje, rekli da im njegovi odgovori nisu jasni.

Pa normalno da nisu jasni kad ne znam, rekao je Oliver.

Bilo je, čini se, još nečega dodatno nejasnog u tim njegovim odgovorima jer nisu bili nejasni samo njegovi odgovori o prijateljstvu nego i to kako je moguće da on to ne zna i kako je moguće da to kaže, jer trebalo je biti nemoguće da to ne zna i posebno nemoguće da to kaže.

Oliver je možda malo uživao u tome. No govorio je istinu. Tih dana bio je odlučio da govori istinu. Bio je, prije toga, poduži period zbunjen oko toga što treba govoriti, morilo ga je to već neko vrijeme i dosta je šutio, pa je odlučio govoriti istinu, ili barem nešto slično.

– Odakle onda to da ti je on prijatelj? – pitala je majka.

– Ne znam odakle.

– Pa odakle ga znaš?

– Iz parka. Pričali smo par puta.

– I onda ti je on prijatelj kojeg ćeš voditi doma?

– Njemu je bilo važno da se opere i pojede nešto. Drugima nije.

– Hm... Ali ne ide to tako... – otac je tražio riječi. – Prijatelj bi trebao biti... sličan tebi.

– Ma znam – reče Oliver. – Znam na što mislite.

– I? – upita majka raširenih očiju.

– Slabo je to – reče Oliver.

– Pa ti imaš prijatelje, uvijek si imao prijatelje! – zavapila je majka i on je vidio na njoj da gubi živce, jer ona je voljela gubiti živce, bio je to njezin način da kaže drugima da se srede i počnu govoriti ispravan tekst, inače će ona posve izgubiti živce, možda i poludjeti, tako je to oduvijek izgledalo i bilo je poznato da ona nema živaca premda nikad nije poludjela, štoviše, Oliveru je izgledalo da bi prije mogao poludjeti on nego ona.

Oliverova majka bila je malko tamnije boje kože, od čega je on vrlo malo naslijedio.

– Da li bi me oni nahranili da sam beskućnik? -– pitao je Oliver o prijateljima koje je spomenula.

– Vjerojatno bi – rekla je ona, svladavajući se da ne izgubi živce.

– Koliko puta?

– Ali ti nisi beskućnik. I nećeš biti beskućnik!

– Odakle znaš?

Njoj se učinilo iz njegova tona kao da on namjerava postati beskućnik.

– Ti misliš da je to romantično?! A? – opet je gubila živce.

– Dobro, smirimo se – rekao je otac. On je to često govorio.

Kad je Oliver rekao da želi otići u ovu zemlju, u ovaj grad, da nije u redu da ga oni hrane kad ne studira, i da se želi sam pobrinuti za sebe, oni su – unatoč tome što bi to trebao biti ispravan tekst – bili zabrinuti jer nisu imali dojam da se on stvarno želi pobrinuti za sebe.

Otac je rekao: – Hm, dobro. Izgleda da ti to ti treba, a?

Majka je rekla ocu: – A što ako mu se nešto dogodi?

Olivera je njegova majka jako nervirala.

– Na primjer, što? – pitao je Oliver.

– Ne znam što. Vidim da ti fali daska u glavi.

– Možda je to nasljedno – rekao je Oliver.

Ona se ustala i otišla u sobu, izgubivši živce, a i suze su joj išle zbog tog glupog djeteta kojeg naprosto, sad je to postalo očito, nije mogla spasiti od života. Bilo je strašno što više nema pravu ingerenciju nad njim, a on je bio tako glup, mislila je, njemu je bio zamorno sve ono za što se ona morala izboriti, njemu je bilo dosadno ono o čemu je ona sanjala, on je pljunuo na sve one prilike koje ona nije imala, a ona je – ne on – znala ponešto o beskućništvu, ona je znala kako je duga, prokleto duga noć, o tome mu je trebala pričati – ili nije trebala, tko bi znao s obzirom na njegov izokrenuti um – ali nije mu pričala jer to bi neumitno prizivalo i neka druga poniženja i ona bi ponovno postala stvarna, a ona nije željela biti ta ponižena osoba, nego je željela pred svojim djetetom biti kao i svi drugi, nikakav jad, nego ono što je sad, što je postigla. I sad je najednom sve to bilo krivo. 

Pustili su ga da ode nakon što im je još nekoliko puta, riječju i djelom, pokazao da bojkotira njihov svijet. Više riječju nego djelom, ali dovoljno da osjete njegovu tvrdoglavost. Dovoljno da osjete kako je možda bolje da ga puste jer će možda tada njegova tvrdoglavost izvjetriti. Osjećali su da je to relacija, da se zapro kao neposlušna tvrdoglava životinja, magarac, i da će možda, nakon što oni nestanu s vidika, nestati i ta zaprtost, to pokazivanje njima, to dokazivanje sebi da nije isto što i oni, da ima svoj svijet i svoj pravac... Tako je, sličnim riječima, Oliverov otac pokušavao predočiti Oliverovoj majci tu sliku njegova otpora iza kojeg se nazirala želja za ličnošću.

– To možda ispadne i dobro – rekao je.

– Aha. Baš je dobro krenulo – rekla je ona.

Oliveru se, nakon te psihološke bitke, prve prave bitke koju je dobio u životu, sviđalo što je ovdje, što je upisao ovaj tečaj i što je okružen ljudima koji žive svoje živote, što je i on planirao i zapravo već započeo – dobro, uvjetno rečeno, jer znao je da još u potpunosti ne živi svoj život sve dok troši novce koje su mu roditelji tutnuli u džep, »dok se ne snađe«, i tako dobrano uvećali onu svotu koju je prištedio ljetos radeći kao konobar u kafeu čiji je vlasnik bio očev prijatelj iz mladih dana, te ga je zasigurno zato i uzeo, a moguće da ga je zato i držao dva mjeseca, premda mu je rekao da je malko spor i da će ga zato plaćati kao ispomoć, ako mu to odgovara, što mu je u biti odgovaralo jer je odmah vidio da posla ima više nego on može pokriti i već je i sam pomislio da bi mu trebala ispomoć... A sad, dobro, ako on treba biti ispomoć nekome, to je, na koncu, stvar terminologije – da li taj netko njemu pomaže ili obratno – tako da mu je to u suštini odgovaralo, pa je tako i zapisao u dnevnik koji je vodio, gdje je zapisivao ono što mu se događa, a još i više, svoja razmišljanja, pišući na svom tabletu.

Pisao je nekad na klupi u parku, a nekad u kakvom kafeu bez wirelessa jer nije htio da ljudi misle kako se dopisuje po socijalnim mrežama, smetalo ga je što je to u kafeima s internetom tako izgledalo, što je osvijestio jednom kad je, ne misleći o tome izvadio tablet u jednoj polupraznoj gostionici u kojoj su samo uz šank pili, kako mu se činilo, neki ostarjeli hipiji ili hevimetalci (nije bio siguran), koji su čak možda bili i motoristi, sa svojim starim djevojkama, koje su možda također bile motoristkinje, jer tako su izgledale njihove, prosijede ili u crno bojane, pomalo žičaste kose – kao da su upravo bile na vjetru.

Izgledalo je da su to redovni gosti, znali su starog žutokosog konobara i šalili se s njime, te su oni svakako znali da tu nema interneta, možda su upravo zato tu i dolazili, i tek je poslije rekonstruirao da su oni primijetili kad je izvadio tablet i da su računali da će ubrzo izići – čim shvati da tu nema veze, jer lako je moguće da su oni takve goste već komentirali – no onda su prešli na neku drugu, zabavnu temu jer su se smijali nekim starim događajima, spominjući imena koja su valjda svi znali, pa su im ti događaji puni imena bili smiješni – dok je Oliver, koji nije mogao da ih povremeno ne čuje, nagađao što je tu smiješno... Svakako, oni su bili valjda zaboravili na njega, to je shvatio iz onoga što je, dosta kasnije, iznenada čuo: Pa gle, ovaj dečko je još tu!

Pa što radiš, upitao ga je, nakon stanke, drugi glas. Bili su već malo popili.

Ma nešto..., nije znao što reći, a bio je sad čak i malko uznemiren, ponajviše stoga jer je upravo u dnevnik zabilježio i nešto o mjestu na kojem je pisao i vjetrovitim kosama.

Pa on piše, rekao je jedan. I dodao – Daj dečku piće na moj račun. Pa on piše! Nisam znao da toga još ima.

Onda mu je jedna prosijeda djevojka (zbog ukupnog motorističkog dojma, Oliver ih je u dnevniku nazvao djevojkama, premda bi, da su bile odjevene drukčije, svakako zbog godina napisao žene) rekla: Ma daj? Pa što? Danas svi pišu. Pišu ko blesavi, non-stop. Ne možeš živjeti od pisanja.

»Da, daa«, onaj prvi je raširio ruke, »ali on piše sam. Sam sa sobom. Nije na internetu. To je posve drugo. On je kao oni tipovi koji su dolazili s malom bilježnicom i olovkom, znaš ono? Nema ih više. Hej, ja sam mislio da toga više uopće nema. Ali dečko je taj. Jesi pjesnik?«

Zadnje pitanje je, dakako, bilo upućeno Oliveru.

»Ne... ne mogu se nazvati pjesnikom...«

»Jesi, jesi, priznaj.« Zatim je dodao kao da ga ohrabri: »Ja sam isto. Mi smo ovdje svi pjesnici.«

Djevojke-žene su se smijale, no da ne bi bile ispale loše prema Oliveru, jedna je rekla: »Pusti klinca. Ima on svoja posla.«

»Nije neki posao. Rado ću popiti piće«, rekao je.

I to je bilo više-manje to. Nazdravili su mu kad je dobio piće. Uskoro su ponovno zaboravili na njega.

Taj mali događaj ostavio je na njega dojam jer je bio jedan od onih događaja koji se u memoriji obnavlja, i svaki put kad bi se kasnije našao u prostoru sa slobodnom internetskom vezom, i kad bi ljudi otvorili svoje ekrane i pisali, on bi ih usput promatrao, pokušavajući po držanju, po načinu na koji gledaju u ekran, po brzini pisanja i izrazu lica, razaznati tko od njih piše »sam sa sobom«, kako je rekao onaj stari motorist. Mnoge je bilo lako eliminirati jer sve je u njihovu stavu odavalo da ne pišu sami sa sobom, stvari poput odnosa prema ekranu, koji su katkad gledali blagim izrazom, gotovo sneno i zaljubljeno, jer su komunicirali s dragim osobama, no još češće su ekran gledali s rezervom, gotovo neprijateljski, s nekim izrazom trajne žurbe koja se lijepila na lica, pa su i osmijesi, kad ih je bilo, bivali kratki, kao da za njih nema vremena, jer toliko je toga trebalo još iskomunicirati, i mogao si vidjeti ta kratka olakšanja nakon što bi pritisnuli neki enter ili send i gledali, malko se odaljivši od ekrana, svoje riječi kako odlaze, jer je pisanje postalo zamjena za govor i događalo se u realnom vremenu, sad-sad-sad, što prije nije bila odlika pisanja, o čemu on nije ni razmišljao prije onog događaja; nije razmišljao o tome kako on, pišući svoj dnevnik, piše na stari način, dok drugi pišu umjesto da govore, što je posve druga stvar, i u pravu je bio onaj stari motorist kazavši kako je on drukčiji, što mu je godilo, jer je uistinu želio biti svoj i drukčiji, a nije zapravo ni shvatio, dok mu nisu rekli, da je već drukčiji time što piše sam sa sobom.

Oliver je koristio društvene mreže, kao i sve drugo što je pripadalo njegovom naraštaju, no otad je počeo osjećati nekakvu neobičnu nostalgiju za svijetom koji uopće nije iskusio, svijetom prije njega, u koji je, činilo mu se, on pripadao, ili je samo tako umislio zbog onih ljudi koji su ga počastili pićem – a on u životu nije doživio puno počasti – ili je to bilo samo zato jer je htio biti drukčiji, kako god, taj mali događaj ispostavio se, u svojim odjecima, kao preokret u njegovu životu, možda samo zato jer je osvijestio nešto po čemu može biti poseban, no to ga je vodilo dalje i on je kasnije radikalno smanjio aktivnosti na socijalnim mrežama, kao da si propisuje dijetu, čime su svi bili začuđeni, i odlučio je da će komunicirati s ljudima na stari način pa makar to bili i beskućnici iz parka koji su imali vremena za duge razgovore, možda smušene, ali ne isprekidane. On je osjećao kako mu sve to godi, taj doživljaj vremena bez suvišnih događaja – čak je na užas svoje majke i mobitel stavljao na ne uznemiraj mod – a godili su mu i tračevi da je postao čudan i asocijalan, premda je, po njegovu mišljenju, baš postao socijalan i samo malko, onoliko koliko je htio, čudan.

Sjedeći u učionici, na tečaju za strance, Oliver je razmišljao o tome treba li se među ovim ljudima predstaviti govoreći istinu ili ne. Imao je mutan dojam da se nešto oko toga promijenilo. Kad je odlučio govoriti istinito tamo u svom gradu, pred svojim roditeljima i svima onima koji su ga i previše i krivo poznavali, to je bio put oslobođenja – na taj način se rješavao onoga što se podrazumijevalo, cijelog tog svijeta koji je bio organiziran za udomljavanje njegova uma. Na tren mu se pokažu prizori industrijskih životinja, svih tih bića koja su povjerovala čovjeku... I dok je govorio istinu pred onima koji su znali što se mora govoriti, on je izlazio iz kaveza, izlazio je s farme, izlazio je iz cijele te industrije.

Ali nešto je ovdje, na tečaju jezika za strance, bilo drukčije. Slušao je i imao dojam da ljudi ne govore istinu. No drukčije je to bilo od onoga na što se navikao. Neistine na koje je navikao bile su, pomisli, naslagane jedna na drugu kao odjeća u ormaru. Bili su to slojevi i slojevi koji su se mogli preoblačiti te oblačiti jedni preko drugih, slojevi jezične odjeće skrojene po mjeri onoga što bi on trebao biti. Trebao se, u jeziku, tako odijevati, tako se nositi, to kako se govori bilo je organizirano poput jedne velike priredbe, dugotrajne, u kojoj su svi bili izvođači i svi su bili publika.

Ali ovdje na tečaju govorenje je bilo drukčije.

Imao je dojam da ovi ljudi dosta lažu, ali drukčije. Imao je dojam da su tako lagano odjeveni da bi, kad bi rekli istinu, ostali goli na zimi. Imao je dojam da su se klonili istine kao nečega što bi ih moglo zarobiti, svesti na broj ili ladicu. Bilo je drukčije: ovdje kao da je ispario onaj jezični pokrov, oni slojevi podrazumijevanja, zbog kojih se isplatilo govoriti istinito. Nešto je isparilo, nečega je nestalo. Nestalo je, pomisli, mog društva unutar kojeg sam govorio ono nešto drugo. Što sam smatrao svojim, jer nije opći tekst. Ali nestalo je tog općeg teksta, nestalo je mog društva.

Gledao je ljude oko sebe. Nestalo je njihovog društva, zato je govorenje drukčije i istina ne služi istome. Ona bi ovdje služila samo utvrđivanju identiteta pred ovim društvom, koje nije ni moje ni njihovo, pomisli Oliver. Kad ovaj koji se pravi Španjolac govori, on govori kao pred državom, pomisli Oliver. Da, ovi bi ljudi mogli biti ne sasvim legalni i onda je sve drukčije. 

Morao je razmisliti o svojoj istinoljubivosti. Čemu bi služilo da kaže točno tko je on? Da li bi uopće želio to točno reći? Ili bi ipak malo uljepšao? Jer, trebao bi reći – ja sam Oliver, roditelji su mi omogućili da budem sličan drugima u svojem društvu, u svojoj školi i klasi, i željeli su mi omogućiti daljnje školovanje, ali ja nisam htio, nego sam došao ovdje tražiti realnost, i sebe, ali čak su i to moji roditelji financijski pomogli... I ja bih htio biti nešto, nešto protiv svega, nešto protiv sebe, nešto treće, no ako mi roditelji budu slali džeparac, onda – toga sam svjestan – to neće biti ono pravo... Dakle, ja bih nešto trebao raditi, zaraditi novce. To je moguće, uz puno koječega što mi se ne sviđa... Isplati li se raditi neki loš posao, samo zato da bi se osjećao svoj, pitam se ovih dana. Jesi li uopće svoj ako radiš taj posao, ako ga stalno moraš raditi?

Eto, to sam ja. Oliver. To bi trebao reći. To bi, pomisli, sigurno bilo dosta smiješno. Posebno kad bi to rekao tonom govorenja istine. Možda se tu istina pretvara u šalu, napisao je kasnije u svoj dnevnik.

Ali dobro je što je došao tu, pomisli, jer doma uopće ne bi imao sve ove misli. Još uvijek bi razmišljao o svojim roditeljima. Razmišljao bi o onome što mu nudi jezik situacije i sličnim sranjima koje plasiraju njegovi fejsbuk prijatelji, koji su svi bili nekakve ličnosti u pokušaju. Općenito, svi koje je sretao pokušavali su biti ličnosti, pomisli, pa je i on pokušavao biti ličnost. Svi su željeli dokazati da postoje, napisao je u svoj dnevnik. Zbog čega su svi to željeli? Je li to nešto očigledno, što se ne treba pitati?

Možda je to nekad bilo očigledno, i možda se to nije trebalo pitati, ali što je Oliver rjeđe boravio na fejsbuku i drugim platformama, to češće bi mu se – u trenutku kad bi ih otvorio – pojavilo to pitanje: što žele?

Imao je ne jako velik, ali ipak solidan broj virtualnih prijatelja. Nekoliko razreda. I svi su dizali ruku i javljali se za riječ. Za fotografiju. Za tuđu riječ. Za sebe.

Možda je oduvijek bilo tako, ali u realnom životu to nisi mogao vidjeti tako transparentno, to mnoštvo koje govori ja.

Jednom će zasigurno postojati digitalna arheologija, zapisao je Oliver. Mreže će se zasigurno razvijati, kao i hardver, i trebat će imati i alate i strpljenja da se kopa po prašini. Groblja s početka 21. stoljeća bit će otkrivena u nekom zabačenom skladištu.

Ali ovi ljudi koji su lagali na tečaju – na koji su način oni govorili ja? Imao je dojam da oni znaju tko su tako dobro da su to skrivali od drugih. To je bilo zbunjujuće, ali bilo je u tome nešto, neka druga koncepcija, zapisao je.

On je na koncu također lagao na tečaju. Učinilo mu se oslobađajuće.

U dnevniku je govorio istinu. No svejedno, njegovo ja u dnevniku bivalo je, činilo mu se, sve manje čvrsto. Svakako sve manje ono staro ja iz ne tako davnog doba kad je živio sa svojim roditeljima i u svom jeziku. Ono je sve više postajalo promatrač svega pa i svoje konstrukcije. Čitajući ono što je napisao posljednjih dana, uspoređujući to s onim prije, Oliver se u jednom trenutku zapitao je li sve to zdravo. Kao da se razmontiravao. U nešto maglovito. Ili je to ipak samo preslagivanje, u nešto novo? Bilo je i malo straha u tim mislima.

Podsjećao se kako se sad mora sam brinuti o sebi, kako ne bi trebao pretjerati s izolacijom i kako bi trebalo, ipak, tražiti neko društvo. To i nije bilo sasvim jednostavno. Imao je samo neke prijatelje od prijatelja koji mu i sami baš i nisu bili prijatelji. Oni će ga, ako im se javi, sigurno najprije htjeti negdje smjestiti.

Razmišljao je da idući put pozove onoga Španjolca na piće, valjda će htjeti.