Životne priče argentinskih Hrvata

Putopisni zapisi fra Zlatka Špehara nastali su kao plod njegovih misijskih putovanja hrvatskom iseljeništvu u Argentini, Paragvaju i Urugvaju tijekom 2015. i 2016. godine. Uz vrijednu etnografsku i povijesnu građu o potomcima ranih iseljeničkih generacija koju je autor prikupio na putovanju knjiga obiluje mnoštvom korisnih priloga, od kojih vrijedi posebno istaknuti cjelovite životopise uglednika iz hrvatske emigracije (Kazimir Katalinić, Miro Kovačić, Ivan Benigar, dr. Ivo Korsky, vlč. Marjan Mario Vidmar i dr.), fotografije i dokumentarnu građu (pisma, dnevnički zapisi, autobiografski zapisi, svjedočanstva), čime se upotpunjuje njezina dokumentaristička vrijednost za buduća istraživanja u okviru mnogih znanstvenih disciplina, kao i za širu čitateljsku publiku. Knjiga je iznimno vrijedan prinos unaprjeđivanju znanja o hrvatskim iseljeničkim zajednicama u Argentini, Paragvaju i Urugvaju s posebnim osvrtom na djelovanje Katoličke crkve u očuvanju njihova vjerskoga i kulturnoga identiteta.

Važni su ljudi

U odnosu na moguće oblike putopisnoga žanra značajka je fra Zlatkova putopisa da obavijesna ili referencijalna razina putovanja čini tek okvir koji putopiscu jamči kronološku i prostornu uređenost pripovijedanja prema mjestima obilaska (Tucuman, Salta, Córdoba, Mendoza, Ushuaia, San Carlo de Bariloche, pokrajina Chaco, Quitilipi, Colonia La Matanza – Chaco i dr.), ali pravi predmet njegova zanimanja nisu krajevi, prirodne ljepote ili kulturno-povijesne znamenitosti, nego ljudi i njihove životne priče. Fra Zlatko Špehar je fasciniran vitalnošću hrvatske niti u potomcima starijega hrvatskog iseljeništva, u »hrvatsko-argentinskim starosjediocima«, i to je razlog njegova ponovljenoga putovanja u Argentinu. U prvoj je knjizi naime o Hrvatima u Argentini (Tragom hrvatske niti u Argentini, Matica hrvatska, Vukovar, 2014) pisao o susretima s novijom, uglavnom političkom hrvatskom emigracijom, koja u Argentinu stiže za trećega vala iseljavanja nakon Drugoga svjetskog rata, između 1945. i 1956., dok je novo putovanje i nova knjiga najvećim dijelom posvećena potomcima onih koji su u Argentinu stigli za drugog vala iseljavanja (između dvaju svjetskih ratova) ili još prije u drugoj polovici 19. stoljeća napustivši domovinu »trbuhom za kruhom« te teškim fizičkim radom na gradnji cesta, željezničkih pruga ili na poljima veleposjednika izgrađivali modernu Argentinu. Jedna od takvih starih kolonija Hrvata nalazi se u Qutilipiju, kamo već oko 1860. stiže građevinski poduzetnik Juraj Burtović (Buratović Mayor Jorge Buratovic), koji za vlastite projekte izgradnje telefonske veze između Buenos Airesa i Rosaria dovodi rodne Hvarane i potiče snažni iseljenički val iz Dalmacije, poslije i iz Istre, Slavonije i Primorja. U »gradu mrtvih« Qutilipija, bilježi fra Zlatko, »neviđeni je ples hrvatskih imena u argentinskim inačicama (Juraj-Jorge/Horhe, Josip-Jose, Andrija-Andres, Ivana-Juana, Stjepan-
-Esteban)«. Hrvatski iseljenici već u drugoj generaciji dostižu visoke pozicije u argentinskom društvu (među njima su danas liječnici, sveučilišni profesori, uspješni poduzetnici, diplomati, svećenici, pa i kardinali) jer su njihovi roditelji plodove teškoga rada i odricanja ugradili u obrazovanje djece i njihovu kvalitetnu socijalnu integraciju, ali gdje god bili i što god radili nosili su i prenosili dalje priče o Hrvatskoj. Otkuda zna hrvatski zapisuje Martin Grebenar iz grada San Carlo de Bariloche:

Od kud znam ja hrvatski: Caca mije ucijo dok sam se ja rodijo normalno ili mozda u Argentina malo cudo, ali on je bio veliki domoljubljen, pravi HRVAT, covijek ko je drimo i sanjao sve o svoju domovinu.

Priča o Hrvatskoj

Što je ostalo od rodnoga zavičaja i domovine njihovih predaka u suvremenim Argentincima koji se i nakon treće, pa i četvrte i pete generacije identificiraju Hrvatima, iako mnogi od njih ne govore ili tek slabo poznaju materinski jezik, kako je sačuvana tajnovita hrvatska nit kroz mučna i turbulentna stoljeća, otkud taj silni emotivni naboj u njihovim susretima s hrvatskim kockicama i s hrvatskom riječju? Kako je Hrvatska ili slika Hrvatske ugrađena u komunikacijsko ili generacijsko sjećanje, koje bi prema znanstvenim istraživanjima pamćenja (J. Assmann) trebalo završiti najduže s trećom ili četvrtom generacijom? Odgonetka je u priči i pričanju. Priča, ali ne bilo kakva priča nego priča kojom se prenosi plamen, ono zbog čega vrijedi živjeti u tuđini – privremeno a za stalno – priča koja se rađa u pričanju najbližih s najvišim emotivnim i osobnim ulogom, samo takva priča može biti izvor, pokretač i obnavljač obiteljskih pamćenja i sjećanja. U obiteljskim sagama o Hrvatskoj ispripovijedanim i materinskim i stranim jezikom u bezbroj inačica pronašao je fra Zlatko hrvatsku nit. Nevažno je postoji li takva Hrvatska više igdje na svijetu, ona jest dok slušamo i čitamo priču o njoj i gledamo njezinu sliku u očima onih koji o njoj sanjaju. Pričom se slučajnosti pretvaraju u sudbinu, pričom se kao povlaštenim oblikom (narativnoga) znanja razvijaju prvi i najdugotrajniji oblici svjesnosti. Mi postajemo to što jesmo kroz priče koje pripovijedamo. Pričom se konačno ugrađuje i razvija poseban oblik ljubavi– ljubav prema domovini. S tim oblikom ljubavi fra Zlatko Špehar započinje putopisne zapise i inauguracijskim govorom predsjednice gospođe Kolinde Grabar-Kitarović povezuje domovinsku i iseljenu Hrvatsku zastajući kod rečenice: »Vjerujem u te, zemljo moja Hrvatska!« Smisao te rečenice, komentira fra Zlatko s punom sviješću o aktualnim zbivanjima u domovini, nije dano spoznati onima koji ne vole svoju zemlju. Čitamo iza fra Zlatkova komentara ironijsko-trpki odjek na glasove samozvanih »proroka« koji objavljuju ulazak u postnacionalno doba na krilima ontološkoga konstruktivizma prema kojemu je sav objektivni svijet samo sadržaj svijesti te ne postoji ništa izvan konstrukcija, a posljedično tomu i nacije i domoljublje samo su rezultat ideologije nacionalizma i istječe im »rok trajanja«. Nacija dakako nije ni prvobitni ni nepromjenjivi entitet i nastaje zamišljanjem (B. Anderson), ali nije imaginarna. Amor patriae, kao i druge ljubavi, nastaje i razvija se zamišljanjem, ali kao i druge ljubavi nije fenomen imaginarnoga reda, što dokazuju mnogobrojni kulturni oblici domoljublja sabrani u ovoj knjizi. Gospođa dr. Catalina Lonac, primjerice, počasna konzulica Republike Hrvatske i pripadnica treće generacije »stare emigracije« posjeduje sa svojim suprugom nekoliko šećerana, hotela, osnovnih škola i jedno sveučilište (San Pablo de Tucuman), ali i osnovnu školu za četiri stotine djece radnika koji su zaposleni u tvornici šećera i ta se škola zove Institut Republika Hrvatska. U toj se školi svaki dan pjevaju dvije himne: argentinska i hrvatska, djeca uče povijest i zemljopis Hrvatske, slavi se Dan Republike Hrvatske i djeca za tu prigodu pjevaju na hrvatskom jeziku i plešu hrvatska kola, odjevena i u hrvatske i u argentinske narodne nošnje, a slavi se na hrvatski način. Gospođa Ružica Mustapić u devedeset trećoj godini života u gradu s »kraja svijeta« (Ushuaia) budno prati sva zbivanja na hrvatskoj aktualnoj političkoj sceni i nazdravlja likerom pripravljenim od hrvatske loze i velebitskih trava. Kardinal Estanislavo Esteban Karlić, kojemu su se roditelji doselili početkom 20. stoljeća, još sanja o Hrvatskoj iako mu je od hrvatskoga jezika u pamćenju tek jedna rečenica, mamina uzrečica: »Budi na miru!«. Christian Šprljan iz Córdobe vezu s domovinom održava znanstvenim radom i piše magistarski rad o Hrvatima u Argentini. Liliana Tadić u braku s liječnikom Andresom Alićem, podrijetlom iz Like, ima devetero djece, a u njezinu ljubavnom pismu Hrvatskoj fra Zlatko još čuje »šum plitvičkih slapova, tišinu i žubor gorskih rijeka, bistrinu Gacke, Skradinski buk, slapove Krke, priču jadranskih obala i morskih valova, slavonske ravni i zlatna žitna polja, Velebit koji dodiruje svojim vrhovima samo Nebo...«

Životne priče

Zapisuje fra Zlatko etnografske pojedinosti, opisuje kulturne znamenitosti, bilježi osobne dojmove s putovanja, prepuštajući katkad objektivno pripovijedanje lirskoj invokaciji svitanja s čileanske strane visokih Anda ili žustrom opisivanju svakidašnjih žanr-sličica na ulicama argentinskih gradova, pripovijeda i o neobičnim susretima, od kojih je posebno dojmljiv opis susreta s prosjakinjom, sitnom staricom Indijankom u Mendozi na kamenom pragu skalina koje vode prema platou ispred crkve sv. Jakova i sv. Nikole, kojoj daruje točno onoliko novca koliko je prošlu večer potrošio na večeru u luksuznom restoranu. Najveća je ipak njegova strast prenijeti perom toplinu s kojom ga primaju argentinski Hrvati ili hrvatski Argentinci, zabilježiti njihove životne priče koje mu pripovijedaju s nekom bolnom radošću (nostalgijom), nastojeći u kratkim susretima nadoknaditi propušteno i obnoviti sliku Hrvatske kakvu su im prenijeli njihovi (pra)djedovi i (pra)bake. Odlučuje se stoga standardnu ulogu putopisca prepustiti ulozi biografa i terenskoga istraživača koji sluša i zapisuje životne priče svojih sugovornika. Žanr »životnih priča«, kao relativno nova istraživačka tema oko koje se okupljaju mnoge discipline (etnologija, antropologija, folkloristika, kulturni studiji, historiografija i dr.), zaprema najveći opseg ovih zapisa i pridonosi njihovoj posebnoj vrijednosti. Životne priče kao važni oblici »usmene povijesti« nastaju u terenskom radu koji uključuje razgovor/intervju istraživača i pripovjedača, ne isključuju ni uporabu osobnih dokumenata (dnevnici, pisma, fotografije), a njihova je specifičnost što ih pripovijedaju obični »anonimni« ljudi, oni koje ne bilježi službena, »velika« povijest i za razliku od ostalih oblika »svakidašnjih pričanja« sadrže cjelovita autobiografska pričanja o životu od rođenja do vremena pripovijedanja ili prijelomne i najvažnije epizode. U životnim pričama fra Zlatkovih pripovjedača čitamo nevjerojatne ljubavne priče, kao što je primjerice love story o Urki koja iz rodne Novalje odlazi s četvero djece tražiti svoga muža Ivana (Juan Jorge Škunca) u posve nepoznati argentinski grad Barranqueras Chaco, odakle joj se Ivan posljednji put javio, ali je on u međuvremenu otputovao u Sjevernu Ameriku da bi se nakon godinu dana slučajno sreli na gradskoj promenadi: »Gradska promenada je bila puna svijeta. Zavirivao je (Ivan) pomalo u izloge trgovina, ljude koji sjede na ulici, šetače... Svojim očima nije mogao vjerovati. Ispred njega se našla jedna žena s četvero djece. Držala je dvoje manje dječice za ruke, a ostalo dvoje je držalo brata i sestru za male ručice«. Posebno vrijedi istaknuti, među mnoštvom zapisa, životnu priču Ferdinanda Ivankovića, živote ispisane rukama djece, unuka i praunuka »Quitilipskih Hrvata« na španjolskom jeziku i cjelovitu autobiografiju Zlatka Puškovića, u koju su utkane sudbine nebrojenih hrvatskih emigranata i iseljenika, osobno i kolektivno pamćenje na teret velikih svjetskih događaja prelomljenih preko leđa anonimnih ljudi. Priče i pričanja održali su posredstvom obiteljskih sjećanja simbole i vrijednosti hrvatske niti kroz stoljeća premostivši zadanu granicu generacijskih pamćenja i zakoračili u riznicu kulturnog pamćenja pod znakom pitanja: Što ne smijemo zaboraviti? (J. Assmann).

Pričati je isto što i disati

Pripovjedno je znanje, razlaže Jean-François Lyotard (Postmoderno znanje), za razliku od »znanstvenoga znanja«, koje zahtijeva izdvajanje jednoznačne jezične igre uz isključenje ostalih, svima zajedničko i raspolaže mnoštvom jezičnih igara čije kombinacije tvore društvene veze i obnavljaju osjećaj zajedništva. Odabir fra Zlatka da upravo pripovjednom znanju Hrvata u Argentini, sačuvanom u njihovim životnim pričama, posveti najviše pozornosti i svoju ulogu svede na diskretno posredovanje, najveći je dar obnavljanju zajedništva iseljene i domovinske Hrvatske, od kojih potonja tek treba od one prve naučiti kako sačuvati sliku domovine. Preuzevši ulogu slušatelja, on obnavlja praepsku situaciju u kojoj se priča događa činom pričanja u nužnoj suigri onoga koji priča i onoga koji sluša, u kojoj je pričanje, prema fra Petrovim riječima iz Andrićeve Proklete avlije, kao disanje. Na nama je čitateljima da (uživo) prepričavamo jedni drugima životne priče sabrane u fra Zlatkovoj knjizi, prenesemo ih iz pisma u usmenost, nastavimo disati.