Teoretičar kao pjesnik

 

 

 

Tin Lemac, istaknuti književni znanstvenik i kritičar, sada se i sam odvažio na poetsku praksu rukopisom Stavak o jednoj maloj kritici. Promjena perspektive iz subjekta koji promatra i raščlanjuje u onoga koji je promatran i analiziran jedan je od glavnih predmetno-tematskih čvorova ove poezije.

Osobito je zanimljivo da Lemčev subjekt u iskazu (lirsko »Ja«) i subjekt iskaza (lirsko »Nad-ja«) zadržavaju obje te perspektive i tekst najčešće biva poprište eksplicitnog sraza tih perspektiva: »‘Ušuti!’, uzvrati tekst,/ i ne tumači me!/ Pusti me nazad u život!/ Prečuo si melodiju živice/ dok si prelazio prugu!«. Tako se tekst, kao u nekoj izokrenutoj apostrofi, iznenada i odrješito obraća autoru, i to iz perspektive zastupnika poetskog diskursa koji se nastoji približiti neposredovanom, neracionaliziranom životu, a odvrgnuti od njegova neprestanog tumačenja. No, da bi sve bilo još intrigantnije, u istoj pjesmi (»Svaki put kad idem u trgovinu«) pojavljuje se i sam autor u ulozi subjekta u iskazu, i to kao onaj koji kuca »na vrata tekstu«, dakle, na neki ga način nastoji interpretirati. Pjesma se tako promeće u neprestanu igru sa znatnim značenjskim potencijalom između teoretski osviještene metatekstualne pozicije bilo lirskoga »Ja« bilo lirskoga »Nad-ja« te, s druge strane, priklanjanja Barthesovu »užitku u tekstu« koji nastoji poetski realizirati njegovu »otvorenost«, višeznačnost, »proizvodnost«. Takva se igra pojavljuje i u naslovima prvih dviju pjesama, inače semantički izrazito naglašenim mjestima (»Zašto uvijek plačem ponedjeljkom?«, »Zašto ne volim hodati uz cestu?«). S jedne strane čini se da se pitanjem »zašto« provocira neko tumačenje, cijela jedna mala hermeneutika svakodnevnog života. S druge strane, ti su naslovi i ponešto paradoksalni, odgovor na njih je više »poetski« nego racionalan, pa oni ne nukaju u prvome redu na neku logičku interpretaciju, nego na logiku pjesničke mašte i »neposredovanog života« koji je pobjegao »suhoj« racionalnosti.

Spomenuta dvostruka perspektiva transponira se i na opću razinu »svijeta« i »teksta«, odnosno »zbilje« i »fikcije«. Lemac, naime, u svojoj poeziji posve isprepleće spomenute kategorije, pa, primjerice, iskaze sa stvarnosnim referencijama brže-bolje eksplicitno uspoređuje pa i poistovjećuje s tekstom. Tako cjelokupnu zbilju tumači kao tekst, a njemu i njegovoj svjetotvornoj dimenziji nastoji dati status nove zbilje: »Kada idem kući,/ biram obilaznice po šikarama./ Tada sam opet u tekstu/ kao u palači beskonačnosti«; »Svi se boje smrti,/ dok ja bezbrižno slažem maketu grada/ u zemlji poetske gramatike«. Radi što tješnjeg pretapanja svijeta i teksta Lemčev je imaginarij prožet lingvističkim motivima i njihovom metaforičkom preobrazbom do te mjere da jezik u tim pjesmama tematizira samoga sebe i proces pisanja, dapače, proces nastajanja pjesme koja se upravo piše ili pojedinih njezinih segmenata: »Ja ne molim boga./ Ja molim pjesmu da mi se smiluje.// Zovem jato uzbibalih fonema/ da puste cvjetnu kišu straha/ koja će se sudariti s pamučnim zidom/ u očima bosonogog dječaka«. Autotematiziranje procesa pisanja dovodi i do jasnih autopoetičkih očitovanja. U jednome od njih, primjerice, lirski subjekt – u velikoj mjeri zastupnik samoga autora – metaforičkim i slikovitim iskazom plastično izražava poetičku razliku harmoničnog impresionizma i ranog modernizma u pjesmama španjolskog nobelovca Juana Ramóna Jiméneza u odnosu na vlastitu kasnomodernističku i postmodernističku fragmentiranost: »Ako je Juan Ramón Jimenez došao stazom s kiticom poljskih ruža, ja sam došao kući s košarom napuklih sfera«.

U Lemčevu je pjesničkom rukopisu, nadalje, izrazito naglašena i opreka »zbilje« i »fikcije«. Česte stvarnosno provjerljive »zgode«, najčešće vezane uz svakodnevne i »obične« interijere i eksterijere kojima se kreće lirski subjekt, kombiniraju se s asocijativno izvedenim poetskim maštarijama ili (kvazi)mitološkim svjetovima. To se pak isto tako korelira s načelnom značenjskom neograničenošću teksta i svjetotvornom funkcijom književnosti: »Dvije neoprane šalice kave/ usamljene stoje blizu sudopera... Svijet staje u tridesetoj sekundi/ i otpočinje ples po vječnosnoj vertikali./ U daljini čuje se cilik djece/ i nebo odmata krajobraze/ pustinjskog čaja.// U tekstu nema mjeru samo onaj/ koji cijeloga života/ ore samo jednu brazdu«.

U spomenutome isprepletanju, ali i napetosti između dviju perspektiva, između svijeta i teksta, zbilje i fikcije Lemčeve pjesme bivaju izrazito dinamične i na – tradicionalno rečeno – planu sadržaja i planu izraza. Tako su njegovi tekstovi semantički vrlo gibljivi, od početne situacije razvijaju se u nepredvidljivim smjerovima, česti su znatni asocijativni preskoci, čak i montažna tehnika jakih značenjskih rezova te kolažno kombiniranje raznih vrsta poetskih diskursa (metapoetski, mudrosni, ironijski, satirični, fikcijski, stvarnosni, semantkonkretistički). Takvoj asocijativnoj razbarušenosti analogna je i oblikovna dimenzija Lemčevih pjesama. One ne nastaju na temelju kakvog unaprijed planiranoga formalnog okvira, nego kao razmjerno spontana posljedica sadržajno-izrazne impulsacije poetskoga teksta, pa zapravo svaka Lemčeva pjesma ima zaseban oblik. Uočljiva je izrazita tendencija prema slobodnom stihu bez izometrije i drugih paralelizama, a prevladava i strofni ustroj pjesama s time da nema pravilnosti ni u opsegu kitica.

Lemčeve pjesme ponekad obilježuju izdvojeni pojedinačni stihovi kojima se poentira, čini asocijativni rez ili se paradoksima postiže ironijska i zafrkantska intonacija. Na kraju valja istaknuti i onu instancu pjesničkoga teksta koja povezuje sve ono što je dosad rečeno, a to je lirski subjekt. Njegov karakter značenjski i intonativno usmjerava Lemčeve pjesme jer je snažno naglašen, u velikoj mjeri autobiografski, odnosno blizak autoru, ali i onaj koji proizvodi poetsku fikciju. Subjekt je to iz čije se perspektive »projicira« cijeli tekstovni »film«, i to kao kombinacija raznih vrsta subjektove često naglašene afektivnosti, onoga što on percipira u okolnom svijetu i onoga što sam izmašta. To je, napokon, zaigrani, (samo)ironični, teorijski potkovan i poetski maštovit subjekt koji neprestanim inteririziranim i eksterioriziranim srazovima teoretičara i pjesnika stvara dinamičnu i zanimljivu poeziju koja je (još uvijek) bliskija postmodernističkoj razigranosti negoli iscrpljenosti.

 

 

Tin Lemac

Pjesme

iz rukopisa pjesničke zbirke
Stavak o jednoj maloj kritici

  

Zašto uvijek plačem ponedjeljkom?

Zato što znam da tekst nema kraja.
I zato što znam da su nas prevarili lovci na vječnost.

Enkidu je svoju obitelj prodao na tržnici,
a Vesna Parun povjerovala u mističnost trenutka.

Čestice smisla lijepe se za olovke svih boja,
a tekst čisti zapuštene ormare na vjetrovoj planini.

Simulacija je sustav nedodirnutih značenja,
a pjesma njezin otrovni besmisao.

Sjaj u igličastoj magli rastuće kombinatorike.

  

Zašto ne volim hodati uz cestu?

Cesta je raster mogućnosti gdje rupe nastaju
iz svima poznatih razloga.

Kada idem kući,
biram obilaznice po šikarama.
Tada sam opet u tekstu
kao u palači beskonačnosti.
Beskonačnost je jedna velika kada za kljaštrenje istinom.

Znam kad ću umoran doći kući
da će plišana kornjača koja vrti vreteno tuge
smjelo priupitati:
»Hej, pa gdje si dosad bio?«

   

A tko si?

Ja ne molim boga.
Ja molim pjesmu da mi se smiluje.

Zovem jato uzbibalih fonema
da puste cvjetnu kišu straha
koja će se sudariti s pamučnim zidom
u očima bosonogog dječaka.

»Stil je ugoda teksta!«, ushićeno krikne Barthes.
»Značenje je lančani sudar na glavnoj prometnici.«, odgovorim mu u snu.

Okrećem glavu,
bacam olovku u pijesak.

Kornjača nosi zemlju na leđima,
a ja samo nekoliko knjiga.

 

U utorak

Prošli sam utorak
usnuo da sam vilenjak.
Zaplesao kolo u šumi
i zapalio tri baklje.
Vriskao bez prestanka dok me
tri menade nisu nadglasale.

Plesali smo dugo
i pjevali u zboru
da je cijela šuma ječala.

Nedugo nakon došli su
ljudi u bijelom i bacili
smežuranu listinu s natpisom DITIRAMB.

Netko je potom spalio šumu modrom tvari i nestali smo.

Ta se tvar zove poliptoton slanog maslaca zvijezde.

Probudio sam se u znoju.

Na stolu našao šalicu čaja, punu pepeljaru, otvorene knjige i nedovršen tekst.

Pitao sam se u čudu:
»Kako sam ja to postao vilenjak
kad ne znam što je
metafora?«

 

Svi se boje smrti, a ja stihova

Sedefasta omča riječi
visi mi oko vrata
nad bezdanom ljubičastih uskličnika

Osamljena žena iz Marquezova romana plete ponjavu –

jer će umrijeti...

Bosonogi ratar svako jutro grli sunce – jer će umrijeti...
Poludjeli mladić slika selfije svake minute – jer će

umrijeti...

Barska pjevačica bezglasno pjeva u noći – jer će

umrijeti...

Mačak iz susjedstva lovi svoj rep – jer zna da kraj nije

daleko...

Svi se boje smrti,
dok ja bezbrižno slažem maketu grada
u zemlji poetske gramatike.

 

Svaki put kad idem u trgovinu

kupim toliko stvari da
u vrećicu moram pažljivo slagati
meko i tvrdo.

Mislim kako se to samo meni događa
slažući s preciznošću kao da sam
to naučio na brzom tečaju za pripremu života.

Uvijek nešto zaboravim.
Obično su to konzerva ribe i uložak za WC-školjku.
Ali zato na blagajni obvezno kupim bombone
koji pucaju pod naletom automobila iz bajke.

Čvrsto nosim vrećicu i prelazim preko pruge.

Takav pokucam na vrata tekstu.

»Nemam vrata«, viče tekst.
»Onda ću ući kroz dimnjak, smijem se glasno,
Čađav kao skitnica u ruhu
I uzeti sedam ključeva
Da otvorim sedam gradova
I sedam palača
U kojima sjede kastrirane sintagme
I nasmiješene snivaju orgijastički ples.«

»Ušuti!«, uzvrati tekst,
i ne tumači me!
Pusti me nazad u život!
Prečuo si melodiju živice
Dok si prelazio prugu!«

 

Kako?

tumačiti tekst nije teško.

nakupiš sjemenke u
vilinsku pregaču i razbacaš
po tlu kao da si bacio
tisuću čudesnih pikula.

one će stvoriti tlocrt dvorca
u koji puštamo posjetitelje pokrivenih očiju.

pazite!
oni znaju put do središta.

ne zato što vjeruju nabujalom samosliku ždrala,
već zato što ne misle
i ne haju
za krhotine ubogih fonema
koji nastaju nakon meljave inkvizitora.

Što sve može biti čudo

Dvije neoprane šalice kave
usamljene stoje blizu sudopera.
Pored njih
prljava čaša,
boca ulja
i prazna pepeljara.

Svijet staje u tridesetoj sekundi
i otpočinje ples po vječnosnoj vertikali.

U daljini čuje se cilik djece
i nebo odmata krajobraze
pustinjskog čaja.

U tekstu nema mjeru samo onaj
koji cijeloga života
ore samo jednu brazdu.

Otvorena pjesma

U ulici Otona Župančića miris punjenih paprika.
Širi se do ceste kao lepeza sunčeva vjetra.
Zaustavlja rastrčane misli i mami u hodnike
toplih kuhinja, majčinih priča, bakinih kolača.

Ako je Juan Ramón Jimenez došao stazom s kiticom poljskih ruža, ja sam došao kući s košarom napuklih sfera.

Beznadno sretan i bez bojanog konca.

Ja, u ampuli kositrenog vapaja.

Postolar razdrtih stilema.

U mojoj kuhinji

svijetli kao u betlehemu.

nisam prisustvovao kristovu rođenju,
ali zamišljam božansko svjetlo koje
se prelijeva preko lica ljudi.

dok sjeckam povrće za varivo i snatrim
o vječnosti, struja teksta uzbibava tlo.

nisam na prosvjedu za pravo riječi.

jedva da i pišem pjesmu.

Stil

stil je til
s velikim slovom s...

glačam lanene košulje
na padini vječnosti

otkotrljalo se slovo s niz padinu

sveta kaligrafijo revolucijo bez koraka
moli za nas grješnike
sada je i čas
smrti naše

plodan cvijet

voćna kaša

čudesna penjačica u vrču brončanog svijeta

Zagrljaj

Iz plodne zemlje mog trbuha
izraslo je čudesno vodeno bilje.

Po njemu ribe
nesu srebro,
vrtoglave morske ptice
pjevaju u zboru,
a teško vjedro na konopu
mjeri duljinu svijeta.

Načas pomislim
da sam crveni planet
pao u grotlo nebeskog vulkana.

Znam da ću isteći
s pjesmom,
zato ću stati,
kao majanski vrač uskliknuti
i jos malo pjevati pjesmu.

Svetkovati njezinu jeku i brončane mirise.