Svakidašnje uzašašće

Kažemo li da je poezija Jasminke Domaš izraz osobitoga duhovnog iskustva u metafizici ljubavi prema Bogu, tu poeziju možemo ipak opisati kao prečac izravnoga govora. To je govor naime koji se rijetko utječe metafori. Prema jednoj poznatoj definiciji tragedija je zbivanje kojemu je gledalac bog. U Jasminke Domaš Bog je naručitelj dvogovora u kojem je pjesnik sugovornik, a narudžba je milost. Poprište dvogovora je nebo, prema židovskoj teologiji eden, ili duša. Pobuda dvogovora ljubav je prema Bogu koja nema posrednika, pa to nije ni teologija. Put duše k Bogu nadasve je sudbinski zamršen: između edena svog postanja, onoga iz kojega je čovjek prognan, i edena u kojem se završava njegov put: »U edenu / Haja još ne sluti da svjetlo sjenu dobiva i ne / prepoznaje biće koje joj se približava dolazeći s druge, / strane. Zamalo, Haja će bez edena ostati ona će / sliku raja pamtiti, ali u / trenutku pada, očima širom otvorenim ona će / slike raja pamtiti. I kad se svjetovi počnu rušiti, kad koraci Mesije / utihnu, a sjaj mjeseca i sunca se ugasi, Haja će srce svoje / otvoriti i slijedeći trag svjetla svijesti u eden se vratiti« (»Haja«). U mističnoj meditaciji duša vidi svoj postanak u doba biblijskog Postanka: »Moja je duša postojala / prije mjeseca, sunca i zvijezda. Prije / nego što su anđeli stvoreni. Moja / duša vječno živuća iz nutrine El Elyona« (»Putovanje«).  U metafizici ljubavi Bog spaja dvoje ljudi: »Oni koji se vole, Božji su iscjelitelji, / jer pružaju drugom biću ono što mu / nedostaje« (»Le haim, za živote«). Ljubav i smrt rađaju se jedno iz drugog. Pjesnikinja uvijek iznova iskazuje težnju za sjedinjenjem s Bogom po cijenu smrti, u dojmljivim iskazima: »Stotinu puta umrijeti da bi se / pred Jednim pojavio. / Stotinu puta umrijeti da bi se / iz skrivenosti svoje duše ponovno / iznjedrio« (»Stotinu puta«). Pjesniku je suđeno živjeti između dva svijeta, zemlje i neba između kojih »postoji prolaz«, a ljudska sudbina sudbina duše koja luta između svjetova. »Jer nikad ne znaš u kojem svijetu boravi – stoji u pjesmi »Ovdje i tamo« – ni zašto mu je bilo dano da / u jednom životu više života proživi.«

Za Jasminku Domaš duša je element među elementima, ujedno vanjski i unutarnji, a njihovim skladom ravna Bog: »U vodi, sve što je u nutrini, vanjsko biva. I dok / izlazim iz nje ocean sam i slap i more i jezero, kiša / i led s vrha planine.« (»Zborište voda«). Svi mi sudjelujemo u Božjem dahu jer se time vraćamo u dah Postanka: »U tvojem dahu / sakuplja se more, a ono Nebo / plavom bojom boji.« Možemo se složiti s mišljenjem Suzane Glavaš da poezija Jasminke Domaš ima jednostavnost biblijske »Pjesme nad pjesmama« jer ljubav, kako reče Dante, pokreće sunce i ostale zvijezde. Ali razina je pjesnikinjina diskursa metafizička: u njemu se nalaze odgovori na pitanja koja može postaviti samo najviši naručitelj i nagovarač, sam Bog.