Spomen na Stjepana Krešića (1915–1984)

Znalac klasičnih i suvremenih jezika, podjednako vješt prevoditelj Teokrita i R. Romaina, kao i N. Monsarrata, J. Steinbecka i tolikih drugih pisaca, hermeneutičar, mediavelist i teoretičar prevođenja, jedinstven poznavatelj hrvatskoga jezika i tolikih jezika. Posvuda je širio istinu o Hrvatskoj i upravo kao Hrvat bio je istovremeno istinski kozmopolit. Osjećao je egzil i sve njegove gorčine, ali je znao da se mora – biblijski rečeno – u zemlji tuđinskoj posegnuti za harfom. Bio je neisključen i neisključiv iz hrvatske kulture i to baš kao pripadnik svojega vremena i svijeta u kojem je djelovao.

Od Stoca u Hercegovini do
smrti u zrakoplovu

Stjepan Krešić je pripadao onoj kategoriji doprinosnika nekoj kulturi o kojima se malo i rijetko govori: zasluge i dostignuća takvih kulturnih djelatnika nam se čine same po sebi razumljive pa se i ne pitamo često o osobi koja stoji iza tih ostvarenja, kolike je noći netko probdio e da bismo mi mogli u rukama imati taj i takav zanimljiv prijevod, esej, studiju, knjigu ili knjižicu.

Imao sam čast upoznati tog čovjeka i prijateljevati s njim, katkada ponešto skupa s njime i prevoditi za kanadsku vladu. Odmah nakon dolaska u Kanadu pozvao me na Ottawsko sveučilište da održim predavanje o hrvatskom jeziku i tada otpočeto prijateljstvo trajalo je sve do njegove smrti. 

Nekoliko dana prije negoli je otišao na odmor odakle se vratio u mrtvačnicu (umro u zrakoplovu na povratku s otoka Martinique) razgovarasmo u njegovoj radnoj sobi pretrpanoj knjigama, papirima, zabilješkama... Planova bijaše i napretek; govorismo o opsežnoj Povijesti hrvatske kulture u četiri opsežna poglavlja (na engleskom, nastaviti tamo gdje su Ch. Spalatin i F. H. Eterović stali). On je već privodio kraju Predrenesansu te radio na razdoblju Od Ilirskog preporoda do Prvog svjetskog rata. Prvi je dio njegove Pred­renesanse bio priređen, a objavljen je postumno pod naslovom The Principal Characteristics of Croatian Literary Culture in the Middle Ages (Journal of Croatian Studies, XXV–XXVI/1983–84., str. 13–88). Kako sam trebao urediti taj dvobroj Journala… o hrvatskome jeziku, često sam ga nazivao, a i sastajao se s njim, redovito pitajući kad će rad biti gotov. Stalno je pronalazio nove radove, pribilješke i predbilješke, dodavao, povećavao, preinačivao... Prigodom toga zadnjeg susreta rad je bio gotov pa smo to i proslavili i dugo razgovarali o sljedećem dijelu njegova pothvata, u koji sam se trebao uključiti, dakle o svojevrsnom »zajedničkom projektu« koji je bio na redu: mračno hrvatsko 19. stoljeće – gdje od Ivana Mažuranića do Kranjčevića zapravo i ne bi značajnije pjesme i od Nemčića do Vojnovića značajnijega kazališnog djela. Privlačilo ga je to razdoblje ne samo kao vrsna znalca riječi hrvatske nego jednostavno kao osobu koja je osjećala potrebu proučiti hrvatske kulturne tragedije priklanjanja idejama Vuka Stefanovića Karadžića. Pokazao mi je »prednacrt« (kako je on to zvao), a stvarno samo zacrt tog rada doslovno s tisućama bilježaka. Bilo je tu rukom ispisanih stotine stranica, a sve »in statu nascendi«; takva je bila metoda njegova rada: sve do čega se moglo doći o danoj temi valjalo je temeljito pročitati, zatim dolaze pribilješke i onda valja »stvar tesati«. Tu sam ja trebao dodati svoju verziju, za koju jedva da sam počeo prikupljati ono gradivo za koje sam znao da ga nema među njegovim knjigama i fotokopijama. I onda je trebalo zapeti… Otkako je otišao u mirovinu Krešić je sav bio »u Hrvatskoj«. Preko »međuknjižničke posudbe knjiga« (Interlibrary loan) mnoge je potrebne tekstove imao fotokopirane, a u svemu se tomu samo on mogao i znao snalaziti. Uz to se znao zaletjeti po koji tjedan u Toronto, gdje bi proveo glavninu vremena u tako bogatoj Torontskoj sveučilišnoj knjižnici.

Kad sam živio u Ottawi često bismo se uvečer našli kod njega, nekada kod mene, ili u gostoljubivom domu zajedničkog nam prijatelja Gojka i njegove supruge Đurđe Šušak i u razgovoru – znali bismo osvanuti.

Krupan čovjek, pravi »gentle giant« (kako su ga djeca voljela zvati), s obrvama kao dvije kudjelje crne vune, bio je veoma mekana srca i tople riječi, a kad bi se razgovor zapodjenuo o hrvatskoj sudbini glas bi mu još više omekšao i nije ni krio suze nad sudbinom svoje Hrvatske i Hrvata. Za dvojicu ljudi mi je posebno žao što nisu dočekali slobodnu Hrvatsku: za Antuna Bonifačića i za Stjepana Krešića. Uza sve drugo, nerijetko se vodio razgovor i o sv. Franji Asiškom, o kojem je Gojko Šušak sve do čega je na hrvatskom i engleskom mogao doći bio pročitao, zatim o Tomi Akvinskom, o Willu Durantu i njegovoj širokoobuhvatnoj »Story of Civilization«, pa o Voltaireu. Ali najviše o hrvatskoj situaciji i sutrašnjici. Dabome sve to o hrvatskoj problematici iz tadašnje perspektive, bolje rečeno besperspektivnosti. Tu bi nam se često pridružio i Hvaranin, slavist i suvlasnik putničke agencije Andre Fistonić. Krešić je sa Šuškom prijateljevao već godinama, neobično je cijenio njegovu načitanost i naobrazbu, ali uz to prijateljstvo zbližavala ih je odanost Hrvatskoj. No bilo je tu često šala i viceva, a posebno je bilo veselo kad nam se pridružio na nekoliko dana u Ottawi i Ante Nizeteo sa svojim iskustvom iz davnih dana poklisarstva u Rimu, pa iz dana prijateljevanja s Meštrovićem (Nizeteova Ithaka i Meštrovićeva Siracuse bliski su, gotovo susjedni gradovi)... Između inoga Krešić je pričao kako se našao u uredu u kojem je radio poznati lingvist romanist Valentin Putanec, gdje je UDBA došla s listom na koju su javni radnici trebali staviti svoj potpis za smrtnu osudu Alojziju Stepincu. Kad su dali tu listu Valentinu Putancu, on je listu od sebe odgurnuo rekavši kako on to ne će nikada potpisati. Jednostavno: »Ne ću!«. Mislili su da Putanca više nitko ne će vidjeti, a on je sutradan došao na posao kao i redovito i nitko ga više nije pitao ni za kakav potpis. Bilo je, eto, i u ta vremena hrabrih ljudi!

Klasični i živi jezici

Stočanin iz Donjeg Rasna, rođen 22. veljače 1915. godine, potječe iz kraja gdje se ljudi zaista rađaju s dobrim hrvatskim i akcentom i jezikom. Stjepan Krešić je temeljito poznavao nekoliko živih i mrtvih jezika, na Ottawskom sveučilištu predavao je tečajeve klasične filologije i književnosti na engleskom i na francuskom. Naravno, najbolje je poznavao, a i najviše volio – da upravo ljubio – za nj najživlji, hrvatski jezik. Iako je mrzio iz dna duše hibridni naziv »srpsko-hrvatski«, ipak je s ponosom isticao da je Rječnik dviju Matica (on je taj rječnik tako nazivao) uzeo mnoge riječi iz njegovih prijevoda. Prema nekrologu Antuna Nizetea – o kojem će još biti riječi – taj se broj u tom po zlu krenulu rječniku (a ipak mnogi od nas tada smatrasmo da ne bilo naodmet da je dovršen, jer bi se tako stvorila »leksička baza« za iduće »pročišćeno«, hrvatsko izdanje!) kreće oko petnaest tisuća pojmova.

U isusovačkoj gimnaziji u Travniku prije rata stekao je humanističke temelje kakvi su se samo mogli poželjeti, a u Zagrebu je završio studij klasične filologije na samu početku rata. Uz prijevod Teokritovih Čarobnica (Zagreb, 1943) u vrijeme i nakon rata, uglavnom od prijevoda i živi.

Prevodi Božićnu pjesmu (»Christmas Carol«) Charlesa Dickensa 1946., a već sljedeće godine pojavljuje se drugo izdanje tog tada tako popularnog djela. Nakon izvanredno uspješna prijevoda s engleskog dolazi svojevrsno iznenađenje: prijevod s francuskog Jean-Christophea Rollanda Romaina (1951). To djelo, za koje je njegov autor dobio Nobelovu nagradu, ideal je ne samo energije, poborbe za boljim i ljepšim, pravednijim ljudskim načinima susretâ nego i ideal ljepote, iza kojega se naziru Beethoven, Mozart i Wagner. Sve je tu vodilo prema uzvišenim sferama ljudske harmonije. To se djelo toliko Krešiću svidjelo da je poslije jednomu od sinova dao to ime.

Da su njegovi interesi još iz studentskih dana mnogo širi od klasičnih jezika pokazuje već 1947. Praktičnim priručnikom engleskog izgovora, radom koji je pod naslovom O engleskom izgovoru od 30 stranica, uključen u rječnik englesko-hrvatski i hrvatsko-engleski Ivana (Johna) Androvića, New Pronouncing and Explanatory English-Croatian and Croatian-English Dictionary (with typical phrases on every day topics, foreign phrases and words in literary, legal, nautical and military use, proverbs, idioms, abbreviations etc.).¹ U »Uvodu« Andrović zahvaljuje »prof. Stjepanu Krešiću, koji je o izgovoru engl. riječi napisao za rječnik do sada u našem jeziku najiscrpniju i najbogatiju studiju« (str. III).

U naše vrijeme, kad na internetu možete poslušati i engleski i američki izgovor bilo koje riječi, taj Krešićev rad o izgovoru engleskih riječi ne čini nam se potrebnim, ali prije sedamdeset godina situacija je bila sasvim različita, kad je uz pisanje pojedinih riječi i njihovo značenje trebalo znati i kako se riječ izgovara.

Bujica prijevoda s engleskoga
i »ars translandi«

A onda prava bujica prijevoda: James Cook, Putovanja oko svijeta (»The Voyages around the World«, 1952), djelo koje je bilo veoma popularno početkom pedesetih u Hrvatskoj. Iste je godine Krešić objavio i prijevod djela Sam (»Alone«) Richarda Evelyna Byrda. Možda je sva spomenuta djela koja je Krešić preveo popularnošću nadvisivalo Okrutno more (»Cruel Sea«) Nicholasa Monsarrata, koje se izražajnom snagom može mjeriti s najboljim stranicama o moru Vergilijeve Eneide i romana Victora Hugoa Pomorci (»Les Travailleurs de la mer«). Ch. Dickens je, prema svemu sudeći, bio poseban ljubimac Krešićev, što nam pokazuje prijevod i drugoga njegova djela, Posmrtni spisi Pickwickova kluba (»Pickwick Papers«, 1953). Bajke (»Fairy Tales«, 1956) znamenitog, nadarenog, duhovitog i tragičnog Oscara Wildea bile su veoma popularne kasnih pedesetih kao što je bilo i djelo Johna Steinbecka, Istočno od raja (»East of Eden«, 1957., 2. izd. 1965). Drugi američki prozaik kojega je Krešić popularizirao jest William Faulkner, čije je djelo Krik i bijes (»The Sound of the Fury«, 1958) Krešić također preveo na hrvatski.

Posebno je značenje u Krešićevu životu imalo djelo Jamesa Boswella, Život doktora Samuela Johnsona (»Life of Johnson«, 1958), o čemu će poslije još biti riječi, a dodajmo i djelo Roberta Penna Warrena, Svi kraljevi ljudi (»All the King’s Men«, 1960). Eto, u desetak godina tu su tisuće prevedenih stranica, što nam pokazuje golemu stvaralačku, prevoditeljsku energiju Krešića četrdesetogodišnjaka.

Krešić je za prijevode birao djela koja je cijenio i volio, u kojima je uživao. Gledam jednu njegovu posvetu na jednoj knjizi koju mi je poklonio – jasna i jezgrovita: »Pour partager la joie« (da podijelimo radost).

Kao što je sam naglasio u nekoliko članaka o prevođenju, prijevod je u neku ruku ne samo prestvaralački nego i sustvaralački proces, a da se taj proces može dogoditi treba postojati empatija između teksta i prevoditelja. Krešić je volio prevoditi, tj. pretakati jezično tkivo iz jednog života u drugi, iz jednog podneblja u drugo. Uz sve te prijevode nalazimo i Krešićeve popratne eseje, koji bi zasluživali poseban osvrt.

Krešićev doprinos hrvatskoj traduktologiji iz istog je vremena kad su nastajali i sami prijevodi: Što zapravo znači prevoditi (Jezik, V/1956–1957: 43–48), Mogućnost i potreba prevođenja (Jezik, V/ 1956–1957: 84–89), Prevodiočevi jezični izvori (Jezik, VI/1957–1958: 49–53), Prevođenje, prevodioci i kritike prijevoda (Jezik, VII/1958–1959: 135–140).

U opširnijem nekrologu Antun Nizeteo (Journal of Croatian Studies, XXV–XXVI, 1984–85: 268–276) naglašava kako se Krešić u svojim prijevodima dosta striktno držao vlastitih prevodilačkih načela. »Krešić se slaže s Wilanowitzem koji je tvrdio da prevoditelj treba ‘prezirati slovo i slijediti duh’ – tako ne prevoditi tek riječi, izreke, rečenice nego treba posjedovati i ponovno izražavati u djelu iznesene misli i osjećaje.«²

Uz pitanja prijevoda i prevođenja povezana su također Krešićeva zanimljiva razmišljanja o rječnicima i leksikografiji, gdje su zapaženi njegovi radovi: Riječ o rječnicima (Jezik, VI/1957–1958: 113–116) te Zorin Englesko-hrvatski rječnik (Jezik, VII/1958–1959: 72–81).

Za razliku od mnogih hrvatskih intelektualaca u egzilu, na koje se stvarno odnosila »damnatio memoriae«, tj. zabrana da se njihova imena uopće spominju u Domovini, Krešićevi prijevodi su i dalje bili čitani. Znao je često s ljutnjom spominjati kako je cenzura iz njegova prijevoda Steinbeckova romana Istočno od raja izbacila dvije stranice. Obično bih mu na to dodao kako to i nije strašno ima li se na umu kakvi su se sve masakri tekstova znali događati u tadašnjim prevedenim djelima, s vjerskom ili kakvom drugom nepoćudnom tematikom.

Egzil i povratak klasičnoj filologiji

Već od 1953. Krešić putuje Europom i drži književna predavanja u Italiji, Njemačkoj, Belgiji, Francuskoj, Engleskoj… Govori o Jamesu Boswellu, o Stefanu Zweigu, o Rollandu Romainu, o Jamesu Joyceu, o Virginiji Woolf, o Georgeu Bernardu Shawu... Radio je na nekim leksikografskim djelima, prevodio, pisao rasprave o umjetnosti prevođenja (»ars translandi«), zamjerio se tadašnjim kultnim i kulturnim komesarima i sljedbeno tomu – kako se to znadijaše tih »olovnih godina« događati – njima osta plaća a njemu tuđina! U emigraciji je od 1959. godine: u Ženevi, Parizu, Louvainu... pa u Ottawi, gdje ostaje sve do smrti.

Živeći u Ottawi, sudjeluje na predavanjima na brojnim strukovnim simpozijima, od kojih su najznačnija predavanja o Ciceronu i egzilu »Cicéron exilé d’après sa correspondence« na Kongresu Kanadskog udruženja klasičara 1966. te »Cicéron patron de Marcellus exilĕ« na kongresu »Kanadsko-francuskog udruženja za unaprjeđivanje znanosti« (»Association canadienne-française pour l’avancement des sciences« – ACFAS), 1968.

Bio je član sljedećih strukovnih udruženja: »Classical Association of Canada«, »American Philological Association«, »Société des Études Latines« u Parizu, Hrvatska akademija Amerike, a imao je čast biti i kanadski predstavnik uglednog udruženja Academia Latinitati inter omnes gentes fovendae sa sjedištem u Rimu.   

Krešić je bio veoma svjestan tragedije egzila, znao je da i prevoditelj teško može posegnuti za harfom u zemlji tuđinskoj. Odlaskom iz Hrvatske on potpuno odustaje od prevođenja s modernih jezika na hrvatski iz više razloga, od kojih evo nekih koji mi se čine važnijima: da je netko prevodio u hrvatskoj emigraciji oveća značajnija djela, veoma bi teško – ako bi uopće – mogao doći do izdavača. Nije u emigraciji bilo ni nekoga značajnijeg čitateljstva. U drugu ruku, najbolja djela svjetske literature emigranti su mogli čitati ili u originalu ili na nekom od svjetskih jezika na koji su ta djela bila prevedena. Zato je povratak klasičnoj filologiji donekle naravan postupak.

Većinu radova o klasičnoj filologiji objavio je Krešić na francuskom jeziku. Diplomska radnja na Zagrebačkom sveučilištu bila je na latinskom: »Vita pastoriaca in Eclogis Vergilianis«, a na hrvatskom iz »rane zagrebačke faze« potječe esej »Idiličko pjesništvo u Antiki« (Nastavni vjesnik, 50/1942: 128–142). Evo nekih naslova na francuskom: »L’enseignement des ‘Classiques en traduction’« (Revue de l’Université d’Ottawa, XXXIV/1964: 153–168), »Une utopie ou une réussite« (o poznatom djelu »Living Latin«, Classical News and Views /Echos du Monde Classique, X/1966: 20–21), »L’image de Virgile au 20^e siècle« (Classical News and Views /Echos du Monde Classique, XII/1968: 41–47), a u istom broju te revije objavio je i rad »Le rameau d’Or chez Virgile«, str. 91–102 te u br. XIII te revije (1969: 45–51) članak »Opinion à méditer«. Rad »Notions de valeur dans la philologie classique« objavljen je u Revue de l’Université d’Ottawa (XXXIX/1969: 651–663), a »Grandeur et misère de l’exil, destinée de Marcellus exilé, d’après la correspondance de Cicéron« u istoj ottawskoj reviji (XL/1970: 290–314). Dodajmo još antologiju latinske poezije pripremljene za studente koji čitaju latinsku poeziju u prijevodu Anthologie des poètes latins, 1963. te bibliografski izbor klasika A Selected Bibliography of Classics, 1969.

Kao »professor emeritus« uredio je zanimljiv zbornik Contemporary Literary Hermeneutics and Interpretation of Classical Texts/Herméneutique littéraire contemporaine et interprétation des textes classiques (Ottawa: »Editions de l’Université d’Ottawa«, 1981), u kojem su surađivali najznačajniji hermeneutičari našeg vremena: Richard E. Palmer, Paul Ricœur, Michael Murray, Peter McCormick, David Couzens Hoy, Bruno Gentili, Viktor Poeschl, Antonio Tovar, Jean-Pierre Chausserie-Lapré, Charles Segal, Fabio Cupaiuolo, G. Aurelio Privitera, Ann L. T. Bergren, J. P. Sullivan, Pierre Colaclidès, Froma I. Zeitlin, Carmello Sallemme te Hans-Georg Gadamer. Sam je Krešić uz veoma zanimljiv Uvod u tom zborniku objavio i interpretaciju Katulove pjesme Miser Catulle... Obdura (»Izdrži… jadni Katule…«). Doprinosi toj Suvremenoj književnoj hermeneutici… pokazuju Krešićev intelektualni razvoj od »ars translandi« do »ars interpretandi«. O tom djelu kojim je Krešić zadužio svjetsku hermeneutiku pisao je Bogdan Radica pod naslovom »Hrvatski humanisti u slobodi« (Hrvatska Revija, 3/XXI/1981: 542–543) pa nam ovdje valja samo uputiti na taj rad.

Povratak hrvatskom latinitetu
i srednjovjekovlju

Oni koji su tvrdili da u Krešićevu radu treba razlikovati dvije faze, onu prije odlaska u emigraciju i nakon dolaska u Kanadu, zanemaruju treće razdoblje. Naime, odlaskom u mirovinu 1980. godine Krešić se posvećuje isključivo hrvatskoj problematici.³ U jednom razgovoru o klasičnoj filologiji i klasičnoj grčkoj i latinskoj literaturi rekao mi je da je, istina, sve to zanimljivo, ali da je riječ o mrtvoj riječi, dok su hrvatski i jezik i književnost »živo tkivo«… U to »živo tkivo« on je uvrštavao i hrvatski latinizam i tako je hrvatskoj kulturi uspijevao dati zaista najboljeg sebe. Krešićev članak Croatian Neo-latinists u zborniku Acta Conventus neo-latini lovaniensis (Leuven University Press, 1973, 347–357) jedan je od najsadržajnijih dotadašnjih prikaza hrvatskih latinista na engleskom jeziku. Na tom se kongresu Krešić ponovo susreo i trajno ostao u »neslužbenim vezama« s dvojicom hrvatskih klasičnih filologa, prof. Veljkom Gortanom i prof. Vladimirom Vratovićem. Izmjenjivao je pisma i sa srpskim klasičarom Miroslavom Markovichem, koji se u više navrata temeljito pozabavio hrvatskim latinistima. Drugi mnogo opširniji i razrađeniji pregled hrvatskih neolatinista objavljen je u 3. svesku enciklopedijskog djela Croatia, Land, People and Culture (Chicago: Franciscan Press, 1998: 331–355.

No najznačajniji Krešićev tekst o hrvatskoj književnosti svakako je temeljit već spomenuti pregled hrvatskog srednjovjekovlja The Principal Characteristics of Croatian Literary Culture in the Middle Ages. Već na početku je naglašeno da će tu biti riječ samo o jeziku i književnosti od 8. do 16. stoljeća. Nakon jasna ukazivanja o ranom naseljavanju Hrvata u današnjoj domovini, svoja izlaganja uglavnom temelji na Štefanićevoj Hrvatskoj književnosti srednjega vijeka (Zagreb: Pet stoljeća hrvatske književnosti, Zagreb: Matica hrvatska – Zora, 1969) te na Srednjovjekovnoj književnosti Eduarda Hercigonje, s veoma sadržajnom bibliografijom Stjepana Damjanovića (Zagreb: Liber-Mladost, 1975). U opširnoj 1. bilješci uz tekst navodi kako zapravo nema prijevoda na engleski srednjovjekovne hrvatske književnosti, jer izbor »Monumenta Serbocroatica – dvojezična antologija srpskih i hrvatskih tekstova od 12. do 19. stoljeća, koju je priredio i preveo Thomas Butler (An Arbor: Michigan Slavic Publications, 1980) ne zadovoljava kriterije suvemene znanosti i nije u skladu sa sadašnjim stanjem proučavanja hrvatske srednjovjekovne književnosti. Sam hibridan pojam ‘Serbocroatica’ ne odražava nikakav niti književni niti kulturni identitet. Nijekanjem povijesne i kulturne individualnosti nanosi se nepravda hrvatskom narodu, bez obzira o kakvih se tu političkim obzirima radilo. Hrvati i Srbi su pripadnici različitih naroda, kojih su se porijeklo, tradicija, povijest, sustav vrijednosti i religija razvijali pod različitim političkim i društveno-kulturnim okolnostima«. ⁴ U pogledu hrvatske povijesti obilno se koristi djelom Stjepana Gunjače Ispravci i dopune starijoj hrvatskoj historiji I–IV (Zagreb: Školska knjiga, 1973–1978). Uz spomenuto Butlerovo djelo Krešić još navodi i An Anthology of Medieval Serbian Literature, koju su sastavili Mateja Matejić i Dragan Milivojević i možete misliti dokle su ta dvojica zašli – naglašava Krešić – kad su i Baščansku ploču uvrstili u tu antologiju. Vjerojatno su se ravnali prema onoj »uzmi što više pa što ostane…«. U sagledavanju srednjovjekovnog razvoja hrvatskoga jezika Krešić se drži uglavnom solidna rada Dalibora Brozovića »Hrvatski jezik, njegovo mjesto unutar južnoslavenskih i drugih slavenskih jezika, njegove povijesne mijene kao jezika hrvatske književnosti« (u knj. Hrvatska književnost u evropskom kontekstu, Zagreb, Liber, 1978: 9–83).⁵ Zatim je podrobnije riječ o trima hrvatskim pismima (o glagoljici, latinici i bosančici), a onda dolaze »četiri ekskursa«: Kronika Popa Dukljanina, Kronika Tome Arhiđakona, Ekskurs o bosanskim krstjanima i pjesnički hrvatski srednjovjekovni triptih: Oj ti divojko šegljiva, Svit se konča i Nad grobom pojut. Na prijevodu tih pjesama Krešić je radio skupa s prof. Johnom Thorpom. Krešić je dao najprije prozni prijevod, blizak originalu koliko je to moguće, a onda je John Thorp, koji nije znao hrvatski ali je – moglo bi se reći – osjećao ljepotu hrvatske riječi i ritmičku ponesenost tom riječju to pretočio na engleski. Naime, u mnogim se prijevodima osjeća nejednako vladanje jezicima iz kojeg se prevodi i jezika na koji se prevodi, ali ovdje su došle do izražaja finese obaju jezika. John Thorp je u istom broju Journala… (str. 276–278) objavio i »Eulogy for Stephen Kresic« (»Pohvalno slovo za Stjepana Krešića«).

Zadnjih mjeseci života sve je češće govorio o potrebi izbora nekoliko proznih djela iz kanadske književnosti, engleskog i francuskog izraza, ali je li pošao dalje od razgovora, je li u njegovim zamašnim pothatima bio i kakav popis romana iz kanadske književnosti, nije mi poznato.

Pitanja egzila su ga posebno mučila i često se o toj temi znao povesti razgovor. Ne znam iz kojih razloga, mnogo ga je više interesirao Ciceronov negoli Ovidijev egzil (možda bi tu valjalo gledati i činjenicu da formalnu poeziju gotovo i nije prevodio).

Prikupio je bio mnoštvo radova o egzilu u grčkoj i latinskoj (pa i novolatinskoj) literaturi, no ipak o toj je temi ostao samo kraći esej Grandeur et misère de l’exil (Revue de l’Université d’Ottawa, sv. XXXIX).

* * * * * * *

IN MEMORIAM OF STEPHEN KREŠIĆ

Based on Aeneid VI, 868–86

O my son
      do not ask of the vast sorrow
of this man, nor of his people.
      Fate has shown him the Earth
and no more might he remain with us.
      God alone has deemed his time o’erdrawn.
What tears
      we shed for him and for his struggles!
O river,
      you will see a monument
from your grassy bank,
      a new polished stone.
But how will these youths wend their way
      towards the truth?
And might we command our hearts
      to recall fierce pride
      that taught us all?
Where do we look for such maners,
where do we look for that old-world honour?
Against him you’d not escape unschated
      From fight with fists or words,
In the lecture-hall or at table
      He could sting our complacent thoughts
      into form.
and his ideals would gore his foes
like bolts from a cross-bow!
O my son,
      could you but shatter the bonds
that hold you to your narrow fate
you would see a man.
Give me then, the lilies heaped up
      in your arms,
let me scatter purple flowers
and try in vain to repay
      the debt, due to Stephen.

O, sine moj,
      ne pitaj o ogromnoj boli
čovjeka ovog nit’ naroda njegova.
      Sudbina mu je pokazala zemlju
i ne će više moći on ostati s nama.
      Bog sam je smatrao da mu isteče vijek.
Koliko suza
      prolismo za nj i za njegove borbe.
O rijeko,
      ti ćeš vidjeti spomenik
sa svoje travnate klupe,
      novu izglađenu stijenu.
No kako će ova mladost okrenut svoj put
      prema istini?
I kako mi možemo usmjeriti umove svoje
      da nas podsjećaju na ponos strastveni
      kojemu učaše sve nas?
Gdje da potražimo takve manire,
gdje da potražimo tu čast starog svijeta?
Protiv njega ne možete izići nepovrijeđeni,
      iz borbe šakama ili riječima.
U razredu ili pri školskoj ploči
      on bi poticao naše samodopadne misli
      u oblik.
i njegovi bi ideali probadali neprijatelje
poput strijele sa samostrela luka.
O sine moj,
      kad bi tek mogao zatvoriti okove
koji te vežu s tvojim uskim usudom,
vidio bi čovjeka.
Daj mi onda ljiljane natrpane
      u tvojim rukama,
da raspršim ljubičasto cvijeće
i da uzalud pokušam otplatiti
      dug koji Stjepanu dugujem.⁶

U Gazeti Ottawskog sveučilišta (Université d’Ottawa / University of Ottawa Gazette, sv. XV, 8, 1980., str. 11 i 19) objavljen je zanimljiv tekst, koji je potpisao ML, a koji prenosimo ovdje u potpunosti⁷:

* * * * * * * *

PREVALIO JE TISUĆLJEĆA, ZAMIJENIO JE OBJEKT ČOVJEKOM

»Dječačić Stjepan Krešić čuvao je sjeverno od Dubrovnika stado svoje obitelji. Zabavljao se ucrtavajući na hrvatskoj zemlji nekom grančicom slova abecede. Kako nije bilo električne struje, uvečer bi pri ognjišnoj vatri čitao.

Riječi je Krešić pojedinačno razglabao slovo po slovo, spajao ih, uspoređivao… udahnjivao im život. Više od šezdeset i nešto godina kasnije, još uvijek radi na slovima, ali ih dijeli, upućuje ih u Misterij Riječi, koje – kao i on – mogu proći tisućljeća i zahvatiti sveukupnost antičkog svijeta kao homogenu cjelinu.

U biti, znati ponovno dati život mnogim oblicima antičke stvarnosti: »pjev pjesnika, misao filozofâ, strogost zakonodavaca, viziju slikara, kipara ili arhitekta, dokaze vjernika i argumente nevjernika, djelatnost u luci i na tržnici, ljude na radu i za vrijeme odmaranja«.

Siroče u drugoj godini života

Roditelji su mu umrli kad je bio veoma maleno dijete. Ako ima neka posebna Krešićeva odlika, onda je to bezgranična odanost koju iskazuje onima koji su bdjeli nad njim i pazili na njegov odgoj.

Tu je na posebnu mjestu stariji brat Vide. On je emigrirao u Kanadu kako bi mlađemu bratu mogao platiti školovanje. Novac koji je spremao doma omogućavao je mladomu Stjepanu pohađanje škole s klasičnim predmetima kod otaca isusovaca u Travniku.

God 1930., dok je Stjepan listao neke novine, jedan je članak privukao njegovu pozornost. Bila je tu riječ o jednoj nesreći u rudniku u Britanskoj Kolumbiji. »U svojemu srcu sam znao da je bio on ubijen.« Uskoro je to bilo potvrđeno. U svemu 46 muškaraca, od kojih je poginulo osam Hrvata.

Krešić je fizički impozantan. Visok i nezgrapan, obrve čupave i guste. Izgleda kao medvjed. Dok priča svoju povijest glas mu podrhtava i oči se suzama zamagljuju.

Dani provedeni kod isusovaca ostavili su kod njega lijepe uspomene. On tvrdi da djelomično upravo zahvaljujući njihovim dobrim brigama on se zainteresirao za klasiku, za »tu bitnu fazu zapadne kulture«. »Oni su znali prilagoditi nastavu klasike psihologiji učenika«, primjećuje Krešić.

Kako bi potaknuli mlade učenike i priveli ih ovladavanju starim jezicima, podijelili bi razred u dva tabora: Rimljani prema Kartažanima. Titule, od imperatora do legionara, dodjeljivale bi se prema školskim zaslugama. Krešić opisuje ta natjecanja kao potresne intelektualne viteške dvoboje.

Uz latinski, grčki i francuski, sam je naučio engleski, njemački, talijanski i španjolski. Pomalo šaljivo naglašava da bi »savršena dojezičnost« bila također »savršena šizofrenija«, jer bi to bile istovremeno dvije vizije svijeta.

Nakon gimnazije studirao je u Zagrebu, gdje se specijalizirao u klasičnoj filologiji, a poslije je usavršavao svoje studije u Ženevi, Rimu i Münchenu.

Prekinuti mir

Došao je rat kako bi isprevrtao Europu. U vrijeme rata radio je u jednoj novinskoj agenciji kao prevoditelj. »Prevodio sam obavijesti s engleskog, njemačkog, talijanskog i ruskoga na hrvatski.«⁸

Nakon rata dao se na prevođenje književnih djela. Više je od dvadeset djela prevedeno na hrvatski, kao Pickwick Papers Charlesa Dickensa, Fairy Tales Oscara Wildea, East of Eden Johna Steinbecka – manjak su dvije stranice koje je izbacila cenzura – The Sound of the Fury Williama Faulknera, Jean-Christophe Rollanda Romaina, Tri majstora riječi Stefana Zweiga…

Prijevod – kaže on – zahtijeva discipliniranost i izuzetnu strogost. On tvrdi da od prijevoda nema bolje tehničke škole za učenje stranog jezika. U nekoj, više književnoj perspektivi, navodi da se prevođenje može usporediti s metempsihozom: radi se o tome da se prenese duh jednog jezika u tijelo nekoga drugog.

Ta mu je strast za tiskanu riječ koristila pa on sebe opisuje kao neumorna intenzivna čitatelja. »Čitanje knjige – sa sigurnošću će Krešić – to je i umjetnost i radost«.

Predmnijevam, Dr. Johnson

God. 1954. dobio je od BBC-a poziv da održi niz radijskih predavanja o Boswellu, o dr. Johnsonu i Boswellovu Životu Samuela Johnsona. On je drugi Hrvat koji dolazi u London u pogledu Johnsona, naglašava Krešić. Nekih dvjesto godina prije njegov sunarodnjak Ruđer Josip Bošković došao je u London, gdje je sreo eminentnog engleskog čovjeka od pera. Njihov se razgovor odvijao na latinskom.

Život više-manje povučena filologa bio je uskoro zamršen i nastale su prijetnje u pogledu riječi… na hrvatskom.

Rječnik književnog jezika je uspostavljen i u nj je uneseno više od 15 000 riječi iscrpljenih u brojnim Krešićevim djelima.

Čini se, pokazuje Krešić, da većina tih riječi nije bila utvrđena prije.

Tužaljka oko riječi imala je političko korijenje i pokrenuo ju je sam glavni javni tužitelj.

U jednom odgovoru koji je uputio svojem kritičaru Krešić se poslužio narodnom izrekom: »Blago onomu tko zna da ne zna, a želi znati; jao onomu tko ne zna, a misli da zna«. Time sugerira da čovjek zakona nije možda dosta kopao po knjigama prije nego što je uspostavio svoje ‘isleđivanje’. Ta je pustolovina dovela Krešića do razmišljanja o svojoj situaciji. I došao je do zaključka da se ne može živjeti u sustavu koji usmjeruju pojedinci za koje ljudska koža ne znači više negoli koža dabra koji služi kao lovina. Napušta Jugoslaviju zauvijek 1959., ostavljajući iza sebe knjižnicu od kojih 3000 primjeraka.

Obnoviti život

Našao se u Belgiji, gdje je bio profesor klasičnih jezika (viši stupanj). Tu je upoznao svoju suprugu Marthu Bouly, profesoricu modernih jezika. Nakon dvije godine on i njegova supuga emigrirali su u Kanadu. Počeo je u odjelu latinskog i grčkog kao predavač, 1961. promoviran je u docenta, 1965. u izvanrednog i 1970. u redovitog profesora. Profesor Krešić je svojim studentima omogućivao pristup klasičnim piscima služeći se različitim sredstvima moderne literature, psihologijom, arhetipologijom, mitologijom, motivacijom i sociologijom skupa s tradicionalnim metodama. Uostalom, Krešić se suprotstavlja onim specijalistima koji bi htjeli zamijeniti čovjeka objektom. Čitaju ga i pitaju za savjet u inozemstvu, a Krešić smatra da bi njegovi kolege morali davati više važnosti »svojim« publikacijama na Ottawskom sveučilištu. »Smatram « – ponavlja profesor Krešić – »da smo mi odlučni čimbenici kvalitete naših publikacija.«

Kao dokaz navodi dopise iz Francuske, Njemačke i Italije koji izražavaju pohvale člancima objavljenim u Revue de l’Université d’Ottawa.

Krv i oružje⁹

Krešić smatra Bismarcka prokletnikom koji je – prije više od stotinu godina – odlučio dekretom da je 65 godina obavezna dob za mirovinu. Ta naredba je danas odbačena kao zastarjela. »Ne određuje vremenska dob vrijeme mirovine, jer ako je netko fizički i intelektualno sposoban, sveta mu je dužnost nastaviti.«

»Ne postaje netko star od danas do sutra«, primjećuje Krešić. »Netko postaje star onda kad napusti svoj ideal«. On smatra kako je netko mlad onoliko koliko i njegova vjera, a star onoliko koliko je stara njegova sumnja.

Prisilno obavezno umirovljenje u 65. godini, u životnoj snazi, kako smatra Krešić, to je diskriminacija, kršenje svetog prava na rad.

Krešić se suprotstavlja umirovljeničkom sustavu koji je na snazi u Kanadi, tim više što su Sjedinjene Države odbacile obavezno umirovljenje u 65. godini. Posljedice te odluke osjećaju se u Kanadi i postoji pokret koji, pod pokroviteljstvom senatora Davida Crolla, traži da se dob obavezna umirovljenja produži nakon 65 godina. Gosp. Croll je objavio izvještaj pod naslovom »Umirovljenje bez suza«.

Krešić se uvijek znao izvući neoštećen iz oluje. Preživio je rat, izmaknuo se moćnom totalitarističkom režimu, emigrirao je u Kanadu i stvorio sebi ugled u društvu klasičnih studija.

Tako duga intelektualna odisejada se nastavlja, još nije stigao u luku gdje bi privezao svoju barku, tvrdi on.«n

Bilješke

1  Drugo izdanje s brojnim dodatcima, ispravcima i dodatkom nepravilnih engleskih glagola. Zagreb: Naklada nekada popularne knjižare »Mudrost«, 1947.

2  »Krešić agrees with Wilanowitz, who states that the translator must ‘detest the letter and follow the spirit’ – thus, not translate merely the words, the sentences, the clauses, but to posess and reexpress the thoughts and the feelings set forth in the work.« A. Nizeteo, 272.

3  Istina, djelo Contemporary Literary Hermeneutics… objavljeno je 1981., no kao što se iz uvoda vidi to su radovi održani na simpoziju u studenom 1978.

4  »Monumenta Serbocroatica, a Bilingual Anthology of Serbian and Croatian Texts from the 12th to the 19th Century, edited and translated by Thomas Butler (An Arbor: Michigan Slavic Publications, 1980), does not meet the criteria of modern scholarship and does not reflect the present status of studies on Croatian medieval literature. The term ‘Serbocratica’ itself is a hybrid term which does not distinguish any literary or cultural identity. It is to commit an injustice tot he Croatian nation to deny its historical and cultural individuality, whatever contemporary political considerations may apply. Croatians and Serbians are members of distinct nations, whose origin, tradition, history, values and religion developed under different political and sociocultural circomstances.« (P. 15)

5  Budući da se taj Brozovićev rad uglavnom prešućuje među stranim slavistima, koji nikako ne htjedoše odustati od naziva nepostojećeg jezika »Serbo-Croatian«, valja ovdje navesti Krešićev engleski prijevod sama naslova: »The Croatian Language, Its Position Among the South Slavic and Other Slavic Languages, Its Historical Vicissitudes as the Language of Croatian Literature«.

6  Sjećam se kako mi je jedan Krešićev student – nakon što sam na sprovodu Prijatelju Krešiću rekao nekoliko riječi – prišao i dao mi tekst pjesme, koji su dobili i još neki tu nazočni, no potpis autora te pjesme ni uz najbolju volju kasnije nisam mogao odgonetnuti. Tu je pjesmu također A. Nizeteo uključio u svoj nekrolog Krešiću.

7  Čini mi se koliko god je Krešićev životni put poseban, da opet ima nešto u sebi tipično emigrantskog, a i jednu oznaku tipičnu za naše ljude iz patrijarhalnih sredina, gdje su starija braća, koja su ostajala na očevini, nastojala pomagati školovanje mlađe braće. Nažalost, o toj lijepoj osobini, kao i o mnogim drugim pozitivnim osobinama naših patrijarhalnih sredina ne ćete sigurno ništa naći u novijoj literaturi, a o medijima da i ne govorimo.

8  Iz toga zagrebačkog ratnog iskustva znao je ispričati kojekakve zanimljive zgode. U tom prevodilačkom timu je radio i Tin Ujević, koji je bio dosta gluh pa je tako glasno diktirao te prevedene vijesti da su komunistički »kuriri« često znali, kao sasvim bezazleni civili, šetati ispod prozora… No nerijetko su te šetnje veoma skupo plaćali. (Primjedba V. G.)

9 Izraz je to koji je Otto von Bismarck preuzeo od pjesnika Maxa von Schenkendorfa o tome kako se spas nalazi jedino u krvi i oružju (tj. »željezu«).