Splitski evangelijar u historiografskoj recepciji

Gdje i kada je nastao Splitski evangelijar?

Gdje i kada je nastao Splitski evangelijar? Prema splitskoj mjesnoj legendi (sačuvanoj u dvjema verzijama), pronađen je na prsima sv. Dujma pri prijenosu njegovih posmrtnih ostataka u Split iz razorene Salone; tu je pobožnu pripovijest historijska kritika poslije s pravom odbacila. S obzirom na to da se najstariji apsolutno datirani pripis u kodeksu odnosi na prisege sufragana splitskog nadbiskupa iz 1066. godine, pripadao je splitskoj crkvi barem od te godine, ali nema neprijepornih pokazatelja o tome otkada je točno u Splitu. Evangelijar, nadalje, ne pripada nijednoj poznatoj pisarskoj školi, što je sve zajedno veoma otežavalo određivanje njegove starosti, podrijetla i društvenih uvjeta u kojima je dospio u Splitsku nadbiskupiju. Stoga »pri mišljenjima što se izriču o vremenu nastanka Evangeliarium Spalatense imaju neku ulogu, i to ne baš posve beznačajnu, i predodžbe što ih imaju pojedini istraživači o okolnostima u kojima je taj kodeks nastao i onda došao u posjed splitske katedrale«.¹

Svi istraživači koji su se dosad poduhvatili proučavanja Splitskog evangelijara i njegova podrijetla, ispitivali su – s više ili manje pozornosti – četiri osnovna pokazatelja: prvo, paleografiju teksta (ponajprije četveroevanđelja, ali i njihovih proslova sa sažetcima te naknadno dopisanih marginalnih bilježaka); drugo, transmisiju teksta Vulgate, tj. mjesto splitske inačice evanđeljâ u veoma razgranatoj tekstovnoj predaji ranih biblijskih rukopisa (s kojom su i prolozi i marginalije mjestimice opet usko vezani); treće, jezik svih komponenata Evangelijara (obilježja njegova latiniteta); četvrto, stilizaciju malobrojnih iluminacija.

Od Farlatija do I. međunarodnoga kongresa za starokršćansku arheologiju
u Splitu i Solinu (1894)

U XVIII. stoljeću Splitski evangelijar prvi u svojim djelima spominju talijanski crkveni povjesničar Daniele Farlati (1690–1773) te putopisac i prirodoslovac Alberto Fortis (1741–1803), kojemu je evangelijar pokazan za vrijeme njegova boravka u Splitu: oba pisca ga spominju kao knjigu velike starine i velikoga ugleda. Pri kraju XVIII. stoljeća evangelijar je zagubljen; godine 1890. pronašao ga je splitski kanonik, kaptolski arhivar i publicist Ivan Dević [Devich] (1830–1906). Pronađeni evangelijar prezentiran je na I. međunarodnom kongresu za starokršćansku arheologiju u Splitu i Solinu 1894. godine. Istodobno su Dević i austrijski arheolog, teolog i medievist, cistercit Wilhelm Anton Neumann (1837–1919) napisali prve studije o Splitskom evangelijaru, koji je tako ušao u znanstvenu literaturu. Dević i prvi istraživači Evangelijara u manjoj su se mjeri bavili njegovim kodikološkim proučavanjem, nego ponajprije nastojali odgovoriti na pitanje: koji je to tekst latinske Biblije? Jeronimova Vulgata ili predjeronimska Itala (Vetus Latina) iz prvih kršćanskih stoljeća? Iako se isprva smatralo da biblijski tekst splitskoga kodeksa prethodi Jeronimovu prijevodu, to je ozbiljno doveo u sumnju već Viktor Novak 1923., da bi tek 1963. godine njemački bibličar, benediktinac Bonifatius Fischer (1915–1997) dokazao kako je riječ o Vulgati.

Od Viktora Novaka do
Dragutina Kniewalda

Nesumnjivo najvažniji istraživač Evangelijara prve polovice XX. stoljeća bio je paleograf i diplomatičar Viktor Novak (1889–1977), najtemeljnije u radu »Najstariji dalmatinski rukopis Evangeliarium Spalatense. Paleografijska studija o nepoznatoj školi poluuncijale osmoga stoljeća« iz 1923. godine; splitskom se kodeksu s više strana vraćao i u kasnijim radovima, sve do 1960-ih godina. Osnovni je naglasak njegova rada na paleografskoj analizi svekolikog evangelijara: četveroevanđelja, prologâ sa sažetcima i marginalnih bilježaka. Novak je na taj način pažljivo ispitao kompletan sačuvani tekst, ali se nije zadržao na paleografiji, nego je proučio i pokrate upotrijebljene u kodeksu, inicijale, čak i jezik Evangelijara (vulgarni latinitet). Manju je pozornost posvetio tekstovnoj predaji četveroevanđelja unutar korpusa biblijskih latinskih tekstova (Vulgata), čime su se temeljitije bavili njegovi prethodnici (Dević, Neumann). Novak je, uz to, razlučio ruke šest različitih pisara koji su radili na tekstu. Upravo je identifikacija mnogobrojnih pisarskih ruku pri sastavljanju izvornog teksta kodeksa postala osloncem za dalekosežne zaključke o bogatom i produktivnom skriptoriju splitske katedrale u kasnom VIII. stoljeću, tj. »nepoznatoj školi poluuncijale osmoga stoljeća«, što je V. Novak tumačio kulturnom djelatnošću prvoga splitskog nadbiskupa Ivana Ravenjanina. Pisana kultura te i takve razine u lokalnom splitskom okružju je – na stupnju razvitka ondašnje historiografije – bila nezamisliva bez utjecaja velikih crkveno-jurisdikcijskih promjena i njihovih nositelja, poput nadbiskupa Ivana, navodno zaslužnoga za utemeljenje i nagao razvoj katedralnog skriptorija.

Novakov doprinos proučavanju Splitskog evangelijara do danas je ostao temeljnim i stožernim osloncem svim kasnijim proučavateljima. Bilo da su se s autorovim interpretacijama slagali, bilo da su na njih kritički reagirali, mlađi istraživači nisu mogli ostaviti po strani ozbiljne i kvalificirane argumente kojima je Novak potkrijepio svoje viđenje geneze i tekstološko-paleografskog profila splitskoga kodeksa. To se vidi i iz činjenice što se u novijim radovima reinterpretirao i rekontekstualizirao pretežito povijesni okvir u koji je Novak smjestio Evangelijar, a znatno manje njegovi rezultati s paleografskog i kodikološkog polja. U hrvatskoj (i ondašnjoj jugoslavenskoj) historiografiji Novakovi su zaključci uglavnom pozitivno vrednovani te kao takvi s vremena na vrijeme ugrađivani u preglede i sinteze ranoga hrvatskog srednjovjekovlja. Povremena osporavanja – poput priloga crkvenog povjesničara, povjesničara umjetnosti i liturgičara Dragutina Kniewalda (1889–1979) – nisu bila posvemašnja: ograničila su se na pojedine korekcije Novakovih viđenja o mjestu nastanka knjige (Kniewald je, primjerice, smatrao da evangelijar nije mogao nastati u Splitu, nego u Ravenni ili Rimu, ali i on je mišljenja da ga je sa sobom donio prvi splitski nadbiskup Ivan Ravenjanin). Navedene reakcije i kritike nisu imale trajnijega utjecaja na tada vladajuće stajalište u historiografiji. Takvo je stanje u literaturi potrajalo sve do početka 1970-ih godina, kada je Novakova gledišta o Splitskom evangelijaru kritički pretresla Nada Klaić (1920–1988).

Hrvatska je povjesničarka učinila metodološki iskorak pri istraživanju Evangelijara, ustvrdivši da »za utvrđivanje upotrebe nekog pisma na određenom području nisu dovoljan dokaz pronađeni rukopisi ako se ne može dokazati da su oni zaista nastali u tome kraju«. Kniewald je po njezinu mišljenju jasno pokazao da Evangeliarium Spalatense potječe iz sjeverne Italije, »a Novakove konstrukcije oko evanđelistara bile su jedina podloga na kojoj je gradio svoju teoriju o misionarskom radu tobožnjeg Karlova misionara nadbiskupa Ivana Ravenjanina (...) Zato je mnogo vjerojatnije mišljenje da je taj dragocjeni rukopis nastao u sjevernoj Italiji«.²

Victor Saxer i Vladislav Popović

Potkraj 1980-ih godina ponovnoj analizi kodeksa istovremeno su pristupili francuski crkveni povjesničar, hagiograf i liturgičar mons. Victor Saxer (1918–2004) te srpski arheolog Vladislav Popović (1930–1999), stručnjak za kasnu antiku i rani srednji vijek. Obojica su pažljivo kolacionirala splitski evangelijar s njemu srodnim kodeksima. Francuski je istraživač zastupao tezu da je Evangeliarium Spalatense sjevernoitalskog podrijetla, napisan u nekom skriptoriju u donjem dijelu rijeke Po u VI. ili VII. stoljeću: »latinski jezik Evanđelja potvrđuje tu dataciju, ali nije u stanju, sa sigurnošću proučavanja njegovih regionalnih označnica, potvrditi njegovo geografsko podrijetlo«.³ Saxer je detaljno statistički obradio biblijske rukopise sjeverne Italije, uočivši najveću srodnost između splitskoga kodeksa i rukopisâ iz Ravenne i Verone, ne isključujući ni Akvileju. Paleografija izvornoga teksta Evanđelja, kao i inačica Vulgate koju on sadrži, te dopisani prolozi i sažetci evanđelja, redom snažno upućuju na Veronu ili Ravennu, iz kojih potječu najpodudarnije analogije. Marginalne liturgijske bilješke upućuju, s druge strane, na Akvilejsku crkvu, što znači da se kodeks mogao izvjesno vrijeme nakon svog postanka nalaziti i u tom sjevernojadranskom metropolijskom sjedištu. Važno je i zapažanje o Rimu kao mogućem ishodištu našeg evangelijara, jer su se u tom gradu miješali utjecaji sjevernoitalskih i južnoitalskih, benediktinskih skriptorija (potonje je Saxer uočio u sažetcima Ivanova evanđelja). Nadalje, temeljem paleografije grčkog prologa Evanđelja po Ivanu, autor je mišljenja da se Evangelijar još potkraj VIII. stoljeća nalazio u sjevernoj Italiji. Oko datacije njegova prijenosa iz Italije u Split, Saxer se dvoumio između IX. i X. stoljeća (sa sklonošću k X. stoljeću), razdvojivši na taj način nastanak Evangelijara od čina njegova odašiljanja u Dalmaciju; to, dakle, po autorovu mišljenju, ne bi bila liturgijska knjiga ciljano namijenjena kojoj od istočnojadranskih crkvenih ustanova, nego naknadno – u kasnijem i odjelitom navratu, u pobliže nepoznatim okolnostima – pribavljena za Splitsku nadbiskupiju (Saxer je dvojio je li onamo dospio s Ivanom Ravenjaninom ili poslije, za franačke ekspanzije). U tom slučaju, vremenski odnos između sastavljanja Evangelijara i njegova pristizanja u Split – odnosno znatan vremenski odmak između ta dva događaja – značio bi da tako kasna datacija prijenosa na sučelnu stranu jadranskog bazena nije više uopće mogla imati ikakav osmišljen, programatski (vjerovjesnički, crkveno-jurisdikcijski) značaj.

Najvažniji pak rezultat Popovićeve analize jest nova, kasnoantička datacija i kontekstualizacija Evangelijara. Raščlanivši značajke paleografije, teksta, strukture i ornamentike kodeksa, Popović je ustvrdio da su njegova obilježja svojstvena liturgijskim rukopisima sa sâmog izmaka kasne antike, iz druge polovice VI. ili početka VII. stoljeća. Nasuprot Saxeru, Popović inačicu teksta Vulgate sadržanu u Splitskom evangelijaru vezuje uz srednju i južnu Italiju (Rim, Napulj, Kapua, Benevento, Monte Cassino, Vivarium), ne sjevernu. Isti zaključak proširuje i na paleografiju knjige, konstatirajući da se pismo slična oblika susreće u mnogobrojnim skriptorijima cijele Italije; stoga se suzdržava tipologijom pisma smjestiti splitski kodeks u vrijeme i prostor. Za činjenicu da je evanđeoski tekst pisan poluuncijalom – tada (na koncu antike) neuobičajenom za ispisivanje biblijskih tekstova – predložio je naročito tumačenje, pretpostavivši da je pismo Splitskog evangelijara oblikovano na svjesno arhaizirajući način, tj. da je postojeći kodeks transkripcija starijega kodeksa, također pisanog poluuncijalom. Bila bi to svečano oblikovana, stilizirana imitacija nekoga cijenjenoga knjiškog predloška sa svetopisamskim sadržajem. Za razliku od dotadašnjih istraživača, autor je umanjio broj pisara: po njegovu mišljenju prvotni tekst su sastavila samo trojica. Novost je i Popovićev zaključak o lokalnoj, salonitanskoj provenijenciji knjige; autor, naime, odbija mišljenja o italskom podrijetlu Evangelijara, te ga pripisuje pobliže nepoznatom samostanskom skriptoriju Salone iz posljednje etape života grada, dok je još uvijek bio crkvena i civilna metropola provincije Dalmacije. Takva datacija i lokalizacija Splitskog evangelijara značila bi da je kodeks materijalna potvrda kontinuiteta između Salone i Spalatuma i opipljiv trag planskog, organiziranog prijelaza stanovništva iz njihova starog sjedišta u novo, pod vodstvom crkvenih prvaka; stoga je razumljiva primamljivost i popularnost te teze.⁴ Bez teškoća ju se moglo povezati s pobožnom mjesnom tradicijom o prijenosu relikvijâ sv. Dujma i Anastazija iz ruševina Salone u Dioklecijanovu palaču: zajedno s ostatcima mučenika, u novo je crkveno sjedište dospio i Evangelijar.

Radeći, dakle, neovisno jedan o drugome, Popović i Saxer su u isto vrijeme došli do kronološki sukladnih, ali u prostornom smislu divergentnih zaključaka: obojica datiraju Splitski evangelijar u VI. ili VII. stoljeće, ali je Saxer skloniji italskom ishodištu knjige, dočim Popović naginje lokalnom, salonitanskom podrijetlu. Pritom je Popovićev zaključak imao u historiografskom pogledu znatniji učinak, jer je autor njime u krajnjoj liniji nudio Evangelijar kao objekt opredmećenoga kontinuiteta salonitansko-splitske Crkve na razmeđu kasne antike i ranoga srednjeg vijeka.

Novi istraživački horizonti

Uz neke oprezne rezerve, uz Popovićevo je gledište potom 1990-ih i 2000-ih godina pristao filolog, indoeuropeist, slavist, paleobalkanolog i književni povjesničar Radoslav Katičić (1930). Uvjetno prihvaćajući Popovićev zaključak o kasnoantičkom podrijetlu kodeksa, ustvrdio je da se »po tim obilježjima čini da je taj evangelijar prijepis starije knjige koju donekle reproducira oblicima svojih slova. On sâm bi po tome bio nastao na kraju 6. ili na samom početku 7. stoljeća, uz svjesno arhaiziranje grafičke stilizacije«.⁵

Drugačije je stajalište u svojoj magistralnoj sintezi hrvatskog srednjovjekovlja zauzeo povjesničar Tomislav Raukar (1933), opravdano primijetivši da »u Splitu u VII. ili VIII. stoljeću nije bilo društvenih preduvjeta za postojanje skriptorija, u kojemu bi se pisalo tako lijepim poluuncijalnim latinskim pismom; Evanđelistar je iz nepoznata odredišta, vjerojatno iz Italije, donesen u Split«.⁶

U želji da detaljnije utvrdi kronologiju Splitskog evangelijara, nedavno je arheolog Nenad Cambi (1937) analizirao iluminacije rukopisa – nevelika broja i skromne kvalitete – te, iznoseći im ikonografske analogije u reljefnoj plastici ranokršćanske Dalmacije, na tragu Popovićevih promišljanja zaključio da »likovna svojstva i oblici inicijala koji stoje u starijim dijelovima teksta upućuju na mogućnost da je vjerojatan njegov nastanak u doba između druge polovice 6. i prve polovice 7. stoljeća«.⁷ Drugim riječima, on upozorava da pojedini inicijali evangelijara nalikuju salonitanskoj arhitektonskoj plastici VI. stoljeća, što mu omogućuje da pretpostavi salonitansko podrijetlo knjige i njenu ranokršćansku dataciju. Autor, međutim, nije ulazio u kodikološku i tekstološku raščlambu evangelijara, bez kojih se zapravo i ne mogu donositi prosudbe o provenijenciji i dataciji teksta, zbog čega ostaje »svjestan rizičnosti provedene analize u pogledu njezine valjanosti za utvrđivanje kronologije Splitskog evangelijara«. Cambi ujedno smatra da je nastanak Evangelijara »po svoj prilici vezan za samu Salonu ili pak uz prelazak crkvene hijerarhije u to vrijeme u Split«, nadovezujući se na taj način na prijašnja Katičićeva i Popovićeva gledišta.

Ipak, unatoč svim istraživačkim naporima i argumentima iznošenima u historiografiji od kraja XIX. stoljeća, do sada nije bio obavljen najvažniji zadatak i predradnja svakoj znanstvenoj interpretaciji: manjkala je cjelovita transkripcija i sustavna egdotička obrada splitskoga kodeksa, što je uzorno realizirano tek njegovim splitskim izdanjem iz 2016. godine. Ovako priređen, protumačen i uspostavljen tekst Splitskog evangelijara iznosi na vidjelo niz novih detalja veoma važnih za nov opis kodeksa i za određivanje vremena i mjesta njegova nastanka.

Pokazalo se da je kodeks pisan u drugoj polovici VIII. stoljeća približno na sjeveru italskoga poluotoka; neka obilježja upućuju na Rim ili Ravennu. Otamo je dospio u Split kao import, po svemu sudeći neposredno nakon što je nastao. Da su i osnovni tekst Evanđelja i marginalni zapisi nastali još dok se Evangeliarium nalazio na Apeninskom poluotoku, M. Matijević-Sokol uvjerljivo je argumentirala tipologijom pisma: kurzivna minuskula kojom su bilješke dopisivane približava se rimskoj kurijali, specifičnom pismu papinske kancelarije, što govori u prilog rimskoj provenijenciji. Na papinski Rim upućuje i grčki tekst početka Ivanova evanđelja transkribiran latinicom (prvih sedam rečenica pisano je na grčkom jeziku, ali latinskim slovima), jer je u svečanom pontifikalnom bogoslužju rimske kurije, za vrijeme velikih svetkovina pred papom, zadržan drevni običaj čitanja psalama, Evanđelja i epistola na latinskom i grčkom jeziku. Detaljnom paleografskom analizom, navlastito kronologije i tipskih razreda pojedinih kratica zastupljenih u tekstu (episcopus, quoniam, nomina sacra, spiritus, monoftongizacija ae u ę, itd.), Matijević-Sokol je učvrstila Novakovu dataciju Evangelijara u VIII. stoljeće, ali za razliku od njega i dodatno uputila na sjevernu Italiju kao izvorište kodeksa. Tome je pridružila niz novih spoznaja o ortografiji, morfologiji, sintaksi i leksiku osnovnoga teksta i kasnijih dodataka, sa sukladnim rezultatom. Novo izdanje Evangeliarium Spalatense je, dakle, u osnovi potvrdilo davnašnja gledišta V. Novaka, budući da je riječ o knjizi načinjenoj u sjevernoj Italiji ili Rimu potkraj VIII. stoljeća te otamo donesenoj u Split.

Kritičko izdanje i povijesni kontekst Splitskog evangelijara

S hagiografskog očišta vrlo je zanimljiva marginalna bilješka na foliju 284 verso, koja je izgleda bila i brisana s pergamenta, a svojedobno privukla i pažnju Nade Klaić.⁸ Riječ je o zapisu kurzivnom minuskulom: + In sancti Domnioni – »Na [blagdan] svetog Dujma«. Taj pripis je koordiniran tekstu Ivanova evanđelja Ego sum bonus pastor – »Ja sam dobri pastir«, što znači da se baš taj dio evanđelja čitao o blagdanu splitskog zaštitnika, salonitanskog mučenika Domnija. Takav je slučaj i s ostalim marginalijama tog tipa; one redovito naznačuju pri kojim se blagdanima čitaju koji dijelovi evanđelja, olakšavajući tako bogoslužje klericima koji su se knjigom služili. M. Matijević-Sokol primijetila je da uz opće kršćanske svetkovine odn. kristološki ciklus (Božićni ciklus, Uzašašće Gospodnje) jedino još dva blagdana u tim rubnim pripisima izlaze iz uobičajenih, očekivanih liturgijskih obrazaca: Dujmov, te svetkovina Uznesenja Marijina. Oba blagdana indikativna su jer su, čini se, ciljano odabrana budući da zrcale dvije najvažnije ranosrednjovjekovne kultne posvete bivšeg Dioklecijanova mauzoleja: Uznesenje Blažene Djevice Marije i sv. Dujma. Uvođenje obaju tih posveta u kultni prostor splitske prvostolne crkve kroničar Toma Arhiđakon (XIII. st.) izričito pripisuje prvom splitskom nadbiskupu Ivanu iz Ravenne, čijim je zahvatom kasnoantička grobnica preinačena u katedralu i relikvijarij salonitanskih mučenika; ali, prvi i osnovni njen naslovnik jest, prema istom kroničaru – sâm Krist. Štovanje Kristova ciklusa, Dujma i Bogorodice, sudeći po tome, nije proizvoljno istaknuto u Evangelijaru među svim drugim kršćanskim svetkovinama, nego je postupak pomno osmišljen budući da se radilo o poglavitim nebeskim zaštitnicima crkve kojoj je ta liturgijska knjiga bila namijenjena. Splitski je evangelijar na taj način »personaliziran«, istančano liturgijski prilagođen svetačkom kultu posebno važnom za određenu crkvu (u ovom slučaju za nekadašnji carski oktogon u Splitu) i u njoj svečanije obilježavanom. Marginalija In sancti Domnioni prema tome izvrsno osvjetljuje naročitu genezu splitskog evangelijara i njegov povijesni kontekst: »Navođenje u Evangeliarium Spalatense svetkovina Kristova ciklusa s uputom na dijelove Evanđelja koji se čitaju na te blagdane, argument je koji nesumnjivo podržava hipotezu da je Ivan Ravenjanin donio kodeks sa sobom kao relikviju i kao liturgijsku knjigu. Ona je trebala poslužiti u te svrhe u novouspostavljenoj splitskoj crkvenoj organizaciji gdje su obilježeni dijelovi Evanđelja koji se čitaju na najvažnije svetkovine upravo te crkve«.⁹ Doda li se tome kako je i inače dobro dokumentiran običaj da se tekst Ivanova evanđelja Ego sum bonus pastor čitao upravo na »rođendan« (dies natalis, dan mučeništva tj. blagdan) sveca-zaštitnika dotične crkve, odnosno pokrovitelja biskupije, postaje jasno da u Splitskom evangelijaru ime i svetkovina sv. Dujma nisu slučajno korelirani s baš tim dijelom biblijskog teksta.

Paleografska analiza, zatim filološka analiza latiniteta Splitskog evangelijara omogućile su Mirjani Matijević Sokol da donese jasno strukturiran i dobro obrazložen zaključak o sjevernoitalskoj provenijenciji Evangelijara i o njegovoj dataciji potkraj VIII. stoljeća. Tim i takvim zaključkom dobiven je još jedan neobično važan argument u prilog onim interpretacijama koje Ivana Ravenjanina vide u kontekstu papinsko-karolinške politike oko 800. godine. Autorica je, naime, temeljem vrlo širokoga povijesnog objašnjenja Splitski evangelijar identificirala kao liturgijski poklon pape Hadrijana I. splitskome nadbiskupu Ivanu Ravenjaninu, u sklopu velikoga projekta obnove crkvenoga suvereniteta Svete Stolice nad Dalmacijom i Ilirikom u kasnom VIII. stoljeću. Pridružujući se na taj način sve većemu broju stručnjaka koji se zalažu za takvu dataciju i okolnosti pojave Ivana Ravenjanina,¹⁰ M. Matijević Sokol ocrtala je svojim radom na Splitskom evangelijaru kulturni kontekst bez kojega ni početci Splitske crkve u ranom srednjem vijeku nisu valjano razumljivi.

Interpretacija i (re)kontekstualizacija tako dobivenih zaključaka o profilu, genezi i podrijetlu Splitskog evangelijara pružile su sasvim nove poglede na ulogu toga kodeksa u slici povijesnoga gibanja u samim početcima hrvatske i dalmatinske ranosrednjovjekovne povijesti, tijekom VIII. stoljeća. Zaključci o dataciji kodeksa (druga polovica VIII. st.), zatim njegovu podrijetlu (sjeverna Italija), konačno o obilježjima latiniteta (i, djelomice, greciteta) u sinkronijskom i dijakronijskom smislu, ostat će trajnim i vrsnim znanstvenim doprinosom poznavanju povijesne i kulturološke uloge te najstarije knjige na hrvatskome povijesnom prostoru.

Bilješke

1  Katičić, Litterarum studia, str. 244.

2  Klaić, Povijest Hrvata, str. 424–425.

3  Saxer, »L’évangéliaire«, str. 144.

4  Popović, »Evanđelijar«, str. 240, odlazi i korak dalje: smatra da su »svi dijelovi Splitskog evanđelijara koji su mogli biti ilustrirani brižljivo uklonjeni«, pretpostavljajući da je to učinjeno u vrijeme ikonoklazma VIII. stoljeća. No, autorova gledišta uvjetovana su težnjom da se historijske podatke prilagodi rezultatima analize te liturgijske knjige. On, tako, prihvaća pojedine elemente legende o prijenosu relikvija sv. Dujma u Split koji se podudaraju sa spomenutim rezultatima, dok druge – koji su očiti anakronizmi – otpisuje kao plod duge transmisije. Zato se ne može, na primjer, prihvatiti njegovo stajalište kako je riječ o rukopisu prenesenom iz Salone te nastalom u jednom od skriptorija glavnoga grada provincije potkraj VI. stoljeća.

5  Katičić, »Kontinuitet«, str. 162.

6  Raukar, Hrvatsko srednjovjekovlje, str. 297.

7  Cambi, »Inicijali«, str. 189. Tako već Popović, »Evanđelijar«, str. 235. Nasuprot tomu, Novak, »Najstariji dalmatinski rukopis«, str. 62–64, Kečkemet, »Romaničke minijature«, str. 126 i Badurina, »Iluminirani rukopisi«, str. 89 datiraju isti knjižni oslik u VIII. stoljeće. Osnovno pitanje je mogu li se tipologija, ikonografija i stil tih ornamenata ograničiti isključivo na salonitansku regiju VI. stoljeća, ili su kao dekorativni element prisutni i u drugim područjima i drugim razdobljima?

8  Klaić, »Ivan Ravenjanin«, str. 217, bilj. 55: »Vjerovat ću protivno, tj. da je evanđelistar služio i ranije za upotrebu u Splitu, tada kad se utvrdi da je izbrisani pripis na fol. 284r. bio pisan rimskom kurzivnom minuskulom i istom rukom kao i ostali pripisi«.

9  Matijević-Sokol, »Od Ivana Ravenjanina«, str. 74–75.

10            Usp. Rapanić, Od carske palače do srednjovjekovne općine, str. 113–210; Basić, Poleogeneza; Basić, »Između historiografske tradicije i novih tumačenja«; Basić, »Sjeverna i srednja Dalmacija«, str. 433–435; Basić, »New evidence«.

Literatura

Badurina, Anđelko, Iluminirani rukopisi u Hrvatskoj (Zagreb: Kršćanska sadašnjost, Institut za povijest umjetnosti, 1995).

Basić, Ivan, Poleogeneza Splita na razmeđu kasne antike i ranoga srednjeg vijeka (doktorska disertacija, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2013).

Basić, Ivan, »Između historiografske tradicije i novih tumačenja. Problem postanka splitske nadbiskupije u djelu Nade Klaić«, u: Tomislav Galović, Damir Agičić, ur., Nada Klaić i njezin znanstveni i nastavni doprinos razvoju historiografije. Zbornik radova sa znanstvenoga skupa s međunarodnim sudjelovanjem održanog u Zagrebu 29.–30. studenog 2013. godine (Zagreb: FF-press, 2014), str. 133–169.

Basić, Ivan, »Sjeverna i srednja Dalmacija u ranome srednjem vijeku«, u: Zrinka Nikolić Jakus, ur., Nova zraka u europskom svjetlu: Hrvatske zemlje u ranome srednjem vijeku (oko 550 – oko 1150) [Povijest Hrvata, I] (Zagreb: Matica hrvatska, 2015), str. 427–462.

Basić, Ivan, »New evidence for the re-establishment of the Adriatic dioceses in the late eighth century«, u: Mladen Ančić, Jonathan Shepard, Trpimir Vedriš, ur., Imperial Spheres and the Adriatic: Byzantium, the Carolingians and the Treaty of Aachen (812) (London–New York: Routledge, 2017), str. 261–287.

Bratulić, Josip – Damjanović, Stjepan, Hrvatska pisana kultura. Izbor djela pisanih latinicom, glagoljicom i ćirilicom od VIII. do XXI. stoljeća. Sv. I: VIII.–XVII. stoljeće (Križevci: Veda, 2005).

Cambi, Nenad, »Inicijali u Splitskom evangelijaru kao mogući kronološki oslonac«, u: Miljenko Jurković, Ante Milošević, ur., Munuscula in honorem Željko Rapanić. Zbornik povodom osamdesetog rođendana (Zagreb–Motovun–Split: Međunarodni istraživački centar za kasnu antiku i srednji vijek, 2012), str. 181–190.

Delonga, Vedrana, »Kat. III.23. Splitski evanđelijar (Evangeliarium Spalatense)«, u: Ante Milošević, ur., Hrvati i Karolinzi. Katalog (Split: Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, 2000), str. 135–138.

Delonga, Vedrana, »Pismenost karolinškog doba i njeni hrvatski odjeci – latinska epigrafička baština u hrvatskim krajevima«, u: Vedrana Delonga, Nikola Jakšić, Miljenko Jurković, Arhitektura, skulptura i epigrafika karolinškog doba u Hrvatskoj (Split: Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, 2001), str. 54–87.

Dević, Ivan, »L’Evangeliario Spalatense dell’archivio capitolare di Spalato«, Bullettino di archeologia e storia dalmata XVI (1893), Prilog IV, str. 1–20; XVII (1894), str. 21–111.

Diana, Deša – Gogala, Nada – Matijević, Sofija, Riznica splitske katedrale (Split: Muzej grada Splita, 1972).

Diels, Paul, »Zur Kenntnis des Griechischen im Kroatien des VIII. Jahrhunderts«, Byzantinische Zeitschrift 51 (1958), str. 41–42.

Evangeliarium Spalatense–Splitski evangelijar, uvodna studija, transkripcija i uspostava teksta, kritički aparat Mirjana Matijević Sokol, suradnik na transkripciji Tomislav Galović (Split: Književni krug, Nadbiskupija splitsko-makarska, 2016).

Farlati, Daniele, Illyricum sacrum, tom. I (Venezia: S. Coleti, 1751).

Fischer, Bonifatius, »Bibelausgaben des frühen Mittelalters«, La Bibbia nell’Alto Medioevo. Settimane di studio dell’Centro italiano di studi sull’alto medioevo–Spoleto 10 (1963), str. 519–600.

Fortis, Alberto, Viaggio in Dalmazia, vol. II (Venezia: A. Milocco, 1774).

Hercigonja, Eduard, Tropismena i trojezična kultura hrvatskoga srednjovjekovlja (Zagreb: Matica hrvatska, 1994).

Karaman, Ljubo, »O umjetničkoj opremi knjiga u Dalmaciji prošlih vremena«, u: Eseji i članci (Zagreb: Matica hrvatska, 1939), str. 152–166.

Katičić, Radoslav, »Kontinuitet pisane predaje od Salone do Splita«, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji 32 (1992) [Prijateljev zbornik I], str. 157–164.

Katičić, Radoslav, Litterarum studia: književnost i naobrazba ranoga hrvatskog srednjovjekovlja (Zagreb: Matica hrvatska, 1998).

Katičić, Radoslav, »Splitski evangelijarij kao mediteranska knjiga«, u: Marijan Vugdelija, ur., Biblija – Knjiga Mediterana par excellence. Zbornik radova s međunarodnog znanstvenog skupa održanog od 24. do 26. rujna 2007. u Splitu (Split: Književni krug, 2010), str. 373–382.

Kečkemet, Duško, »Romaničke minijature u Splitu«, Peristil 2 (1957), str. 125–138.

Klaić, Nada, »Ivan Ravenjanin i osnutak splitske metropolije«, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku LXV–LXVII (1963–1965) [1971], str. 209–250.

Klaić, Nada, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku (Zagreb: Školska knjiga, 1971).

Kniewald, Dragutin, »De Evangeliario Spalatensi«, Ephemerides liturgicae 71/1 (1957), str. 408–427.

Lowe, Elias A., The Beneventan Script. A History of the South Italian Minuscule (Oxford: Clarendon Press, 1914).

Matijević-Sokol, Mirjana, Toma Arhiđakon i njegovo djelo: rano doba hrvatske povijesti (Jastrebarsko: Naklada Slap, 2002).

Matijević-Sokol, Mirjana, »Od Ivana Ravenjanina do Adama Parižanina. Poruke Splitskog evangelijara«, u: Joško Belamarić, Bratislav Lučin, Marko Trogrlić, Josip Vrandečić, ur., Splitska hagiografska baština: povijest, legenda, tekst. Zbornik radova s međunarodnog znanstvenog skupa održanog u Splitu od 26. do 27. rujna 2011. (Split: Književni krug, Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta, 2014), str. 69–83.

Matijević-Sokol, Mirjana, »Intelektualni i kulturni razvoj. Latinska pismenost hrvatskoga ranog srednjeg vijeka«, u: Zrinka Nikolić Jakus, ur., Nova zraka u europskom svjetlu: Hrvatske zemlje u ranome srednjem vijeku (oko 550 – oko 1150) [Povijest Hrvata, I] (Zagreb: Matica hrvatska, 2015), str. 255–269.

Matijević-Sokol, Mirjana, »Pismo, jezik i povijesna kontekstualizacija Splitskog evangelijara«, u: Evangeliarium Spalatense–Splitski evangelijar, uvodna studija, transkripcija i uspostava teksta, kritički aparat Mirjana Matijević Sokol, suradnik na transkripciji Tomislav Galović (Split: Književni krug, Nadbiskupija splitsko-makarska, 2016), str. XIII–LXXIII.

Minijatura u Jugoslaviji, katalog izložbe, ur. Zdenka Munk (Zagreb: Muzej za umjetnost i obrt, 1964).

Morović, Hrvoje, »Biblioteka splitske katedrale«, u: Neda Anzulović, ur., Hrvoje Morović, Izbor iz djela (Split: Književni krug, 1988), str. 63–76.

Neumann, Wilhelm A., »Über das alte Evangeliar des Capitelarchiv zu Spalato«, u: Ephemeris Spalatensis (Zadar: L. Vitaliani, 1894), str. 33–40.

Novak, Grga, »Evangeliarium Spalatense, paleografska studija... Split, Narodna tiskara, 1923. (prikaz)«, Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor 4 (1924), str. 327–329.

Novak, Viktor, »Najstariji dalmatinski rukopis Evangeliarium Spalatense. Paleografijska studija o nepoznatoj školi poluuncijale osmoga stoljeća«, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku XLVI (1923), prilog.

Novak, Viktor, »Neiskorišćavana kategorija dalmatinskih historijskih izvora od VIII. do XII. stoljeća«, Radovi Instituta JAZU u Zadru 3 (1957), str. 35–64.

Novak, Viktor, »Pojava i proširenje karolinške minuskule u Dalmaciji«, Glas SANU 255, Odelenje društvenih nauka 11 (1963), str. 1–63.

Novak, Viktor, Latinska paleografija, 2. izd. (Beograd: Naučna knjiga, 1980).

Pisana riječ u Hrvatskoj, katalog izložbe, ur. Josip Bratulić (Zagreb: MTM, 1985).

Popović, Vladislav, »Les Évangiles de Split«, Bulletin de la Société Nationale des Antiquaires de France (1987), str. 266–289.

Popović, Vladislav, »Evanđelijar svetog Dujma u Splitu«, Crkva u svijetu XXV/3 (1990), str. 231–249.

Praga, Giuseppe, »Viktor Novak, Najstariji dalmatinski rukopis Evangeliarium Spalatense. Paleografijska studija o nepoznatoj školi poluuncijale osmoga stoljeća (prikaz)«, Atti e memorie della Società dalmata di storia patria I (1926), str. 219–222.

Rapanić, Željko, Od carske palače do srednjovjekovne općine (Split: Književni krug, 2007).

Raukar, Tomislav, Hrvatsko srednjovjekovlje. Prostor, ljudi, ideje (Zagreb: Školska knjiga, 1997).

Saxer, Victor, »L’évangéliaire de Split. Étude codicologique, paléographique, philologique et historique«, u: Drago Šimundža, ur., Počeci hrvatskog kršćanskog i društvenog života od VII. do kraja IX. stoljeća. Zbornik radova II. međunarodnog simpozija o hrvatskoj crkvenoj i društvenoj povijesti, Split, 30. rujna–5. listopada 1985. (Split: Crkva u svijetu, 1990), str. 87–144.