Rimske razglednice (II)

Quandiu stabit coliseus, stabit et Roma;

Quando cadit coliseus, cadet et Roma

Quando cadet Roma, cadet et mundus

(Dok stoji Kolosej, stajat će i Rim;

kad padne Kolosej, past će i Rim;

kad padne Rim ... past će i svijet)

Beda Časni (o. 673–735)

Citirajući navodno proročanstvo anglosaskih hodočasnika koji su pod sivim nebom Nortumbrije prepričavali svoje uspomene s hodočašća u Rim, opat Beda Časni pridružio se nepreglednom mnoštvu ljudi svih vremena koje su – makar i iz daljine – fascinirale rimske ruševine. Do vremena kad je, više od tisućljeća kasnije, pustolovni pjesnik Lord Byron riječi nortumbrijskog opata stavio u usta svojega Childea Harolda, uvriježilo se mišljenje da se proročanstvo odnosi na građevinu danas poznatu kao Kolosej. No, u vrijeme učenog Bede, početkom srednjeg vijeka, coliseus još nije označavao građevinu, nego monumentalnu skulpturu, Kolosa. Riječ je o kipu cara Nerona koji je bio podignut ispred flavijevskog amfiteatra sagrađenog ubrzo nakon njegove smrti za cara Vespazijana. Neronov brončani spomenik, uništen – vjerojatno raskomadan i pretopljen – na izmaku antike, bio je tek jedna od skulptura koje su tijekom srednjovjekovlja izazivale strahopoštovanje putnika koji su im, zavedeni brbljanjem rimskih cicerona, često pripisivali čarobne moći.

Joseph-Noël Sylvestre, Barbarska pljačka Rima 410. (1890)

Iako je kolosalni Neron odavno pao, Kolosej još uvijek stoji, štoviše, zahvaljujući opsežnim zahvatima Soppraintendenze, rimske službe za zaštitu kulturne baštine, kao da proživljava svoju drugu mladost. Nestali coliseus i stojeći Colosseo mogu stoga poslužiti kao prikladna slika odnosa »Rima i svijeta«: dok se svijet već stoljećima njiše i Rim je naučio živjeti na krivudavoj liniji koja dijeli živi grad od gomile ruševina. No, je li veličanstvena Aeterna Urbs Augustova doba, kako ju je u prvom stoljeću pr. K. okrstio pjesnik Albije Tibul, preživjela brojna razaranja? Je li se drevno obećanje vječnosti uistinu ispunilo? Brojne su pljačke i paleži – od one Vandala 410., Gota 455., Saracena 844., Normana 1084., sve do velikoga njemačkog sacco di Roma 1527. – pustošile Rim pretvarajući ga u divovsku ruševinu.

Nasuprot potresnim slikama pada Rima koje je uobličila historiografija 19. st., a ovjekovječili romantičarski slikari, od ratova i rušenja za gradsko su tkivo vjerojatno znatno pogubnija bila duga razdoblja nestabilnosti i nemogućnost djelatnog upravljanja gradom. Može se stoga reći da je Rim tijekom povijesti često proživljavao, kako je netko zapisao, »parodiju vlastite vječnosti, prokletstvo vječnog trajanja u obliku nepreglednog kadavera« – grada što ga stoljećima iznutra rastaču njegovi vlastiti stanovnici podižući među ruševinama nove građevine i stvarajući uvijek iznova nepredvidive oblike. Kako god bilo, glavobolja koju djelatnicima komunalne Soppraintendenza uzrokuje održavanje i obnova Rima može se usporediti tek sa sizifovskim trudom kojim srodne venecijanske službe drugu kandidatkinju za vječnost, posrnulu Serenissimu, nastoje održavati iznad slane površine koja ju pomalo izgriza.

Alegorijski prikaz Rima u tzv. Filokalovu Kronografu iz 354. godine

Vraćajući se samom »padu«, u sjeni činjenice da se u nastavi povijesti djecu već stoljećima podučava kako je 476. propalo Rimsko Carstvo, možda nije zgorega podsjetiti da za sam grad Rim ta godina nije bila osobito značajna. Niti je što palo, niti se te godine u gradu dogodilo nešto potresno – osobito u usporedbi s 410. ili 455. godinom. Carevi ionako već više od jednog stoljeća nisu boravili na sedam rimskih brežuljaka – niti će im se ikada trajnije vratiti. Carski dvor postupno je napuštao Rim već tijekom krize sredinom 3. st., da bi potkraj stoljeća, za Dioklecijana i njegovih nasljednika, Carstvo i službeno dobilo nekoliko središta. Posljednji kratkotrajan boravak (istočnoga) rimskog cara bio je onaj Konstantina II. 663. godine. Lišen carske nazočnosti, Rim ipak nije izgubio stoljećima prikupljan simbolički kapital: plodovi gotovo tisućljetnog ulaganja u izgradnju prijestolnice Sredozemlja i »pupka svijeta« nisu mogli nestati preko noći.

No, da se vratimo u prvo stoljeće kad se Carstvo uspinjalo vrhuncu svoje moći. Iako suvremenici to, naravno, nisu mogli prepoznati, pogubljenje galilejskog ribara za kojim je – među drugim znanim i neznanim kršćanskim mučenicima – slijedila i smrt nekadašnjeg farizeja iz Tarza u udaljenoj Ciliciji, posijalo je sjeme jednoga novog Rima. Promatrana, naime, iz perspektive naknadne pameti, smrt je dvojice apostolskih prvaka in Urbe postala ideološkim kamenom temeljcem nove Urbs Aeterna. Riječima srednjovjekovnog teoretičara političke teologije Ruperta iz Deutza s početka 12. st., utemeljitelje grešnog Rima, »dvojicu nesložne tjelesne braće« Romula i Rema zamijenila su »duhovna braća« sv. Petar i Pavao, koji su »na mjesto temelja negdašnje nesloge postavili novi temelj sloge, Krista«. Vječni je grad u kršćanskom ključu zadobio novo značenje apostolskog sjedišta i aureolu grada mučenikâ. Izgubivši središnje mjesto u upravljanju Carstvom, Roma Christiana postala je središtem kršćanskog svijeta.

Sv. Petar i Pavao, prikaz iz 4. st.

Nakon Justinijanovih gotskih ratova (535–554) i obnove carske (bizantske) vlasti u Italiji, na rimskom je Palatinu smješten dvor carskog upravitelja. No, jačanjem ugleda i moći rimskih biskupa povezanom s učvršćivanjem rimskih aristokratskih obitelji, vlast je careva s Bospora nad Rimom postupno slabjela. Osobito je u tom smislu značajno vrijeme službe pape Grgura Velikoga (590–604), tog pripadnika rimske aristokracije i, kako ga je okrstio jedan povjesničar, »konzula Božjega«. Posljednji neuspješan pokušaj vladara iz Konstantinopola da 708. godine disciplinira neposlušne rimske biskupe završio je fijaskom. Carske je postrojbe poslane da uhite papu u Rimu dočekala gradska milicija popunjena smrknutim Rimljanima spremnima braniti svojeg biskupa. Zaštitnicima papa uskoro su se počeli pridruživati i brojni »Europljani« u Rimu: Sasi, Franci, Frižani, pa i Langobardi naseljeni oko vatikanskog brežuljka i bazilike sv. Petra. Rim je između kasnog 6. i sredine 8. st. postupno prerastao u sve neovisniju političku tvorbu. Langobardsko pustošenje gradske okolice (772–773) popraćeno oduzimanjem rimskih posjeda pokazali su se tek kratkotrajnom epizodom nakon što su pape početkom 9. st. nizom sporazuma s pobjedničkim Francima uspjeli povratiti najveći dio oduzete zemlje. Dolaskom Franaka i ugovorima koje su s njihovim vladarima sklopili rimski biskupi, »Republika sv. Petra« učvrstila je vlast nad posjedima koji su se protezali od Ravenne na sjeveru do Gaete na jugu. Ti su golemi posjedi, patrocinia S. Petri, osigurali okvir i zaleđe za razvoj ranosrednjovjekovnoga »grada sv. Petra«.

Rim kao cilj hodočašća

Teško oštećena i nagrizena nevoljama prethodnih stoljeća rimska je civitas preživjela »mračno doba«, možda ne toliko zahvaljujući svojim cives, koliko rijekama hodočasnika koji su pristizali iz cijeloga svijeta. Priljev hodočasnika osobito se povećao nakon arapskog osvojenja Jeruzalema o. 637., a potom se još povećao političkim povezivanjem Franaka i Papinstva u drugoj polovici 8. st. Broj hodočasnika dosegnuo je tijekom stoljeća visokog srednjovjekovlja takve razmjere da je za njih skovano i ime: romipetae ili romei. Iako je za većinu hodočasnika ključna motivacija za hodočašće nesumnjivo bila religiozna – čini se da romarima nikad nije sasvim ponestalo radoznalosti za ostatke antičke baštine poganskog Rima. Može se stoga reći da otkriće antičkog Rima u nekom smislu i nije plod zanimanja modernih arheologa i povjesničara umjetnosti, pa čak ni renesansnih erudita. Kao što svjedoče prepisivani i čitani srednjovjekovni tekstovi poput Mirabilia urbis Romae iz sredine 12. st. ili Narratio de mirabilibus urbis Romae s početka 13. st., posjetiteljima Rima nije uzmanjkalo zanimanja i divljenja za rimske starine ni tijekom stoljeća koja se često opisivalo kao »doba vjere«. U to je doba većina hodočasnika i drugih namjernika tijekom srednjeg vijeka Rim pohodila ponajprije zbog posjeta mučenicima, traženja zaštite sv. Petra i njegova nebeskog dvora ili zbog nabavljanja svetačkih relikvija i starih knjiga. No, nema sumnje da su dolazili i zbog zanimanja za rimske ruševine.

Kako su bila organizirana hodočašća i gdje su hodočasnici odsjedali stigavši u Rim? Podrobno razmatranje tih pitanja udaljilo bi nas od rimskih ruševina. Stoga tek ukratko: do 9. st. hodočasnike su dočekivale gradske diaconiae, crkvene ustanove uspostavljene uz brojne gradske crkve za brigu oko siromašnih i potrebitih. Kad se broj posjetitelja tako povećao da tradicionalne službe nisu mogle ispunjavati svoju svrhu, papinska je uprava službeno potaknula rimske samostane na osnivanje xenodochia, prihvatilišta za strance. Gradskim samostanima i papinskoj administraciji pomoć u zbrinjavanju pružali su često i bogati hodočasnici povezani sa svojim sunarodnjacima. Naime, uzduž najživljih gradskih arterija (via Cassia i via Flaminia) tijekom ranoga srednjeg vijeka osnivaju se udruženja (scholae) u kojima se, po »narodnom« ključu, okupljaju došljaci. Među četirima najstarijim takvim srednjovjekovnim korporacijama stranaca naseljenih u Rimu vjerojatno je najstarija bila ona anglosaska. Njezino se utemeljenje pripisivalo kraljevima Essexa i Mercije koji su na području Vatikana između 7. i 8. st. osnovali schola Saxonum. Postanak ostale tri obično se datira u 8. st. Svaka je od tih skupina imala vlastitu četvrt na području između bazilike sv. Petra i Hadrijanova mauzoleja, a »škole« su bile povezane s vlastitim crkvama. Schola Francorum okupljala se u crkvi Sv. Spasitelja (na Campo Santo Teutonico). Frižani su imali crkvu sv. Mihovila (danas SS Michele e Magno in Borgo). Anglosasi su držali kapelu posvećenu Bogorodici (danas S. Spirito in Sassia), a Langobardi crkvu sv. Justina na području Cortile di S. Damaso (kraj današnje S. Martino dei Svizzeri). Konačno, ne smije se zaboraviti ni značajna »grčka kolonija«, schola graeca, okupljena u okolici crkve S. Maria in Cosmedin nakon progona ikonodula u Bizantskom Carstvu. U sklopu tih zajednica osnivana su i zakloništa (hospitia) koja su pružala siguran smještaj sunarodnjacima. Povijest tih udruženja bila bi zanimljiva pripovijest za sebe, no vratimo se rimskim ruševinama. Što su, dakle, srednjovjekovni putnici i hodočasnici o Rimu mogli znati i što su, kad su u grad prispjeli, ondje imali za vidjeti?

Kasnoantički popisi svetih mjesta: od antičkih Notitiae do popisa grobova rimskih mučenika

Tradicija opisivanja rimskih kršćanskih znamenitosti potječe iz 4. st., kad se javljaju prvi pokušaji »sistematizacije« rimskih svetih mjesta. U to su vrijeme već postojali područni katalozi poznati kao Notitiae, koji su sadržavali šture popise drevnih građevina. Najznačajniji među njima svakako su Notitia Urbis Romae iz sredine 4. st. i Curiosum Urbis regionum XIV (»okruzi« potječu od organizacije grada za Augustove vladavine) datiran 375. godinom. Nastali u vrijeme kad se središte Carstva premještalo u novoosnovani »Konstantinov grad« na Bosporu, ti popisi svjedoče o potrebi da se rimske građevine »katalogiziraju«. Poštovanju prema starinama pridružuje se tu i nostalgija, ali i briga za spomenike ugrožene prolaznošću.

Najstariji eksplicitno kršćanski »opisi« iz sredine 4. st. donose pogled na Vječni Grad iz novog očišta. Sačuvani kao Depositio episcoporum i Depositio martyrum, popisi rimskih papa i mučenika iz 4. st., ne pružaju doduše mnogo podataka o rimskim građevinama. No, nasuprot uvriježenom mišljenju o neprekinutoj vezi između svijeta prvih kršćanskih mučenika i vremena procvata njihova štovanja u kasnome 4. st., vrlo je značajan poticaj razvoju kulta mučenika dao papa Damaz (366–384). Taj je rimski prvosvećenik po gradskim grobljima dao označiti niz grobova uresivši ih monumentalnim nadgrobnim pločama s natpisima u stihu posvećenim mučenicima. Druga polovica 4. st. vrijeme je, dakle, kad je – uvelike zahvaljujući pothvatu pape Damaza – drevna rimska topografija »izvrnuta naopako«. Naime izvangradska groblja napučena mučenicima, katakombe i druga grobišta izvan gradskih zidina, dobila su u kršćanskoj simboličkoj topografiji središnje mjesto. Kako god bilo, iz tog vremena datiraju, dakle, prvi popisi grobova, mučenika i crkava. No, ti popisi, sastavljeni u doba kad je Rim još funkcionirao kao jedinstven grad, uz mučenike spominju i niz klasičnih »topografskih markera« koji su pomagali pobožnim posjetiteljima pri snalaženju u gradu. Upravo je to isprepletanje rimske topografije i nove kršćanske »hagiotopografije« karakteristično za razdoblje pretvorbe klasične antičke kulture u srednjovjekovnu kršćansku. Klasična rimska topografija ostala je, kao uostalom i mit o vječnom Rimu, dio svijeta rimskih kršćana i njihovih gostiju. Spomenuti rani popisi dali su pak poticaj razvoju nekoliko srednjovjekovnih žanrova: putopisa (itineraria) i čudesa (mirabilia). Ta djela, uz niz drugih pojedinačnih svjedočanstva (od oskudnih karolinških crtica do renesansnih elaboriranih opisa), svjedoče o po naravi različitom, ali neprekinutom zanimanju srednjovjekovnih putnika za rimske starine.

Karolinški Baedeker: Itinerarium Einsiedlense i rute ranosrednjovjekovnih hodočasnika

Među najstarije (rano)srednjovjekovne opise grada Rima pripadaju tri popisa rimskih crkava; tzv. Salzburški katalog iz 7. st., tzv. katalog pape Lava III. (795–816) uvršten u »Životopise rimskih biskupa« (Liber pontificalis) te karolinški Itinerarium Einsiedlense iz istog vremena. »Einsiedelnski putopis«, sastavljen potkraj 8. ili početkom 9. st., prema današnjim standardima nije pretjerano uzbudljivo štivo. Neki istraživači smatraju da je putopis mogao nastati prema zemljovidu Rima koji je, kao što svjedoči životopis Karla Velikog, car posmrtno ostavio rimskoj crkvi sv. Pavla. Činjenica da je riječ o bilješkama iz vremena kad su se sporazumima između Karla Velikog i papâ postavljali temelji »grada sv. Petra« (kako će Rim često nazivati srednjovjekovni hodočasnici), osim što čuva dragocjene podatke o građevinama, daje tom škrtom popisu određeni šarm. Moderno ime dobio je prema švicarskom samostanu u kojem je rukopis otkriven i u kojem se i danas čuva. Dva teksta sačuvana u tome opsežnom rukopisu koji nas ovdje zanimaju jesu »popis rimskih natpisa« (Inscriptiones Urbis Romae) i sam »putopis« (Itinerarium Urbis Romae).

Einsiedelnski putopis
(© Einsiedeln, Stiftsbibliothek, Codex 326(1076), fol. 79v)

Za početak, Itinerarium svjedoči o postojanju standardiziranih hodočasničkih tura na kojima u usmjeravanju i orijentaciji hodočasnika – uz gradske crkve – navodi i niz građevina koje bismo danas opisali kao spomenike. Itinerarium se, naime, sastoji od 12 poglavlja od kojih svako opisuje jedan od smjerova kretanja hodočasnika koji najčešće počinju na gradskim vratima i, prolazeći kroz središte grada, završavaju na drugim vratima. Tekst, sasvim lišen pripovijedanja, sveden je na najnužije crtice. Prema kojem ključu su izabrane pojedine građevine i spomenici nije uvijek lako odrediti. Opis svake ture organiziran je »u tri stupca« tako da se u prvom navodi ono što se može vidjeti s lijeve strane, potom se opisuju stvari »iznad kojih, preko kojih ili ispod kojih« se prolazi i, konačno, u trećem se stupcu opisuje ono što prilaznik može vidjeti s desne strane. Među ostalim rimskim spomenicima Itinerarium spominje spomenike poput, na primjer, obeliska (oboliscum). Mnoge crkve navodi prema njihovu odnosu spram antičkih ruševina pa tako crkvu svetog Silvestra opisuje kao smještenu »kraj kupelji« (ibi balneum). Upućuje hodočasnika da prođe kroz luk (per arcum) ili ga upozorava da mu se s desne strane nalazi Flaminijevo trkalište (in dextra Circus Flaminius). Spominje Komodove kupelji (thermae Commodianae), Trajanov trg i njegov stup (Forum Traiani et columna eius) te stup Antonina Pija (columna Antonini).

Spominjući stupove, zgodno je podsjetiti kako je upravo osobita »carska aura« koja je okruživala rimske spomenike grad znala koštati i njihova raznošenja. Jedan od najpoznatijih primjera vjerojatno jest upravo slučaj sa stupovima koje je Karlo Veliki odnio u Aachen. Naime, započevši izgradnju svoje »aachenske kapele«, franački kralj i budući car posvuda je tražio stupove kojima bi prikladno uresio crkvu. Ne pronašavši tražene stupove u bližoj okolici, dao ih je konačno dopremiti iz Rima i Ravenne. Sličan interes potaknuo je nekoliko stoljeća kasnije i glasovitog opata Sugera da za kraljevsku opatiju St. Denis poželi stupove iz Dioklecijanove »rimske palače« (tj. kupališta). Tek su procjena tegobnosti zahvata i izračun troškova prijenosa sačuvali predmetne columnae da ne budu oborene i prevezene u Pariz.

Kao što je rečeno, Itinerarium osim što potvrđuje postojanje uhodanih hodočasničkih ruta, dragocjeno je svjedočanstvo o nizu spomenika od kojih neki nisu preživjeli kasnija stoljeća dok se drugima turisti mogu diviti i danas. Jedan od potonjih jest Cestijeva piramida kraj Ostijskih vrata (danas Porta S. Paolo). Taj je neobični nadgrobni spomenik (prema natpisu znamo da je bio sagrađen za Gaja Cestija Epulona u Augustovo doba, dakle u kasnom 1. st. pr. K.) preživio srednjovjekovna stoljeća zahvaljujući činjenici da je bio zazidan u Aurelijanov gradski bedem, što se lijepo vidi na kasnosrednjovjekovnim prikazima poput zemljovida Alessandra Strozzija iz kasnog 15. st.

Prikaz Rima (rimskih ruševina) na zemljovidu Alessandra Strozzija iz 1474.

Sastavljen, kako se danas smatra, u vrijeme značajnih papa Hadrijana I. (772–795) i Lava III. (795–816), Einsiedelnski putopis svjedoči o vremenu obnove gradnje u Rimu i na više mjesta dokumentira »srastanje« novosagrađenih građevina s postojećim gradskim tkivom. Nakon Einsiedelnskog putopisa stoljećima nije sastavljen (odnosno iz tog vremena nije sačuvan) sličan popis. Podatci koje možemo iščitati iz drugih vrsta izvora, poput životopisa papâ, najčešće su vrlo oskudni. Potrebno je stoga dosta historiografske mašte da se na temelju popisa crkava poput onoga koji je ostavio canterburyjski nadbiskup Sigerik, koji je posjetio Rim 990., zaključi da se taj engleski prelat »ponašao poput modernih turista koji, nakon što su se posavjetovali sa svojim Michelinom ili Baedekerom, odlučuje pogledati ono što ga najviše zanima«. Ako popis, kao što je pretpostavila istraživačica Sigerikova djela, uistinu »odražava ukus i izbor anglosaskog crkvenjaka i hodočasnika«, on ne govori ništa o njegovu odnosu spram rimske antičke baštine.

»Čudesa grada Rima«: Mirabilia Urbis Romae i fascinacija starinama u 12. st.

Najpoznatiji srednjovjekovni opis Rima bilo bi teško opisati kao priručnik za pobožne hodočasnike. Djelo sačuvano pod imenom »Čudesa (ili »čudila«) grada Rima« napisano je o. 1145., a autorom se može smatrati stanoviti Benedikt, kanonik u crkvi sv. Petra. Mirabilia Urbis Romae opisuju doduše rimske crkve, ali i vrlo brojne antičke građevine i spomenike. Opis je popraćen nizom ranokršćanskih legendi povezanih s pojedinim mjestima spomenutim u tekstu. S obzirom na njegov gotovo svjetovni sadržaj i neskriven interes njegova autora za antičke starine, zanimljivo je da su Mirabilia još tijekom 12. st. kao poluslužbeni dokument ušle među knjige Rimske kurije. Opis je nastao u vrijeme obnove niza rimskih institucija te kao takav svjedoči i o (na)novootkrivenom poistovjećivanju Rimljana s »baštinom starih«. Sve u svemu, Mirabilia vrlo plastično ocrtavaju srednjovjekovno viđenje nekadašnje rimske veličine. U vrijeme sastavljanja spisa, abitato (naseljeni dio Rima) bio je tek gradić okružen nepreglednim ruševinama među kojima su se isticale zidine, gradska vrata, brojni hramovi i kupališta. Novost s obzirom na sve prethodne opise jest struktura Mirabilia: podijeljen u tri dijela, spis donosi preciznu kategorizaciju antičkih spomenika. U prvom dijelu, nakon pripovijesti o podrijetlu Rima, donosi popis rimskih starina podijeljenih u 12 kategorija: zidovi, vrata, lukovi, kupelji, brežuljci – sve do »mjesta mučeništva«. Kao što je iz kategorija vidljivo, od dvanaest navedenih čak se jedanaest odnosi na antičke spomenike koje autor dovodi u vezu s suvremenim građevinama (uglavnom crkvama).

Drugi dio Mirabilia donosi niz pripovijesti preko kojih autor želi prikazati pretvorbu drevnog Rima i njegove slavne prošlosti u sveti kršćanski grad. Klasična prošlost tu se stapa s kršćanskom stvarajući specifičnu smjesu srednjovjekovnog mita o Rimu. Za pretvorbu koja objašnjava postanak niza svetih mjesta tipične su (i znakovite priče) o Panteonu i crkvi S. Pietro in Vincoli. U oba slučaja autor, bez ikakve nelagode, opisuje njihovo antičko podrijetlo i uspostavljajući tipološke kategorije utvrđuje sakralni i značenjski continuum koji ih povezuje. Panteon koji je bio izvorno posvećen božici Kibeli, kako kaže autor, »majci bogova, morskom bogu Neptunu i svim zlodusima« (Cibeles matris deorum et Neptuni dei marini et omnium demoniorum), papa Bonifacije je posvetio »blaženoj Mariji vazda Djevici koja je majka svih svetih« (ad honorem beate Marie semper virginis que est mater omnium sanctorum). Posveta je učinjena in kalendis novembris, dakle, u vrijeme kad je hram bio izvorno posvećen Kibeli. Slično tomu, autor Mirabilia donosi pripovijest i o Oktavijanu, čije ime povezuje s njegovim trijumfom »u kolovozu« (in kalendis Augusti) i tradicijom veselih procesija rimskog puka koje su se održavale u to vrijeme. Kraj zazornoj tradiciji došao je pojavom kršćanske carice koja je uz pomoć pape Pelagija uspjela uspostaviti proslavu prijenosa relikvije lanca kojim je bio vezan sv. Petar (stoga i S. Pietro in vincoli). »Svrhovita preobrazba« mjesta poganskoga kulta (ili antičkog Rima općenito!) u kršćanske crkve pojava je od koje se stoljećima poslije (uostalom do danas) dizala kosa na glavi biblicističkim puristima iz protestanskog tabora. No, za srednjovjekovnoga se rimskoga klerika ta veza činila jasnom potvrdom veze između rimske pretkršćanske i kršćanske prošlosti.

Zanimljivo je uočiti kako autor Mirabilia, uz prihvaćanje niza mjesnih predaja, tu i tamo iskazuje i svoje kritičko stajalište spram rimskih »urbanih legendi«. Slično našem Tomi Arhiđakonu stoljeće poslije, kao svoje izvore autor Mirabilia navodi »ono što je pročitao, svojim očima vidio i čuo od starih« (legimus et oculis nostris vidimus et ab antiquis audivimus). Opire se stoga, na primjer, identifikaciji poznate brončane skulpture jahača, za koju smatra, nasuprot mišljenju Rimljana, da ne prikazuje prvoga kršćanskog cara Konstantina. Pri opisu te skulpture (danas poznate kao kip Marka Aurelija) autor donosi »pučku legendu« o antičkom junaku koji je »u doba senatora i konzula« spasio Rim od napada »cara s Istoka«. Tu su pripovijest povjesničari protumačili kao spis kojim se neka politička frakcija (istraživači se ipak nikad nisu složili oko autorstva ili točne svrhe) tijekom 12. st. služila u propagandne svrhe. Kako god bilo, prva srednjovjekovna svjedočanstva koja spominju tu skulpturu kao »Konstantinov kip« potječu iz 10. st. Jedno od takvih spominje ga na Campus Lateranensis, dakle pred papinskom lateranskom palačom, gdje je konjanik služio kao simbol papinske pravde. Kako izvještava životopisac pape Ivana XIII. (965–972), gradski prefekt osuđen za izdaju bio je »obješen za kosu na Konstantinovu konju za primjer svima«. Spomenik su, u kasnijim stoljećima, u nekoliko navrata obnavljali pape. Papa Siksto IV. dao je za spomenik podići novo postolje 1474., što su ovjekovječili Filippino Lippi i pola stoljeća poslije Maarten van Heemskerck.

Detalj prikaza Lateranske palače na crtežu Maartena van Heemskercka iz 1535.

Otprilike u vrijeme sastavljanja Mirabilia židovskom su posjetitelju Rima Benjaminu iz Tudele (dakle, oko 1160) objasnili da je riječ o Konstantinu Velikom »koji je sagradio Carigrad«. No tumačenje je već i tada bilo upitno. Već je potkraj 12. ili početkom 13. st. drugi engleski očevidac zabilježio da »golemoga konjanika« »hodočasnici nazivaju Teoderikom, Rimljani Konstantinom, a kardinali i članovi Rimske kurije Markom ili Kvintom Kvirinom«. Kako god protumačili svrhu pripovijesti o konjaniku, njezin se nastanak podudara s obnovom rimskog senata (1143) i rasplamsavanjem sukoba među trima frakcijama, papinskom, carskom i komunalnom, te pripovijest definitivno svjedoči o »politizaciji spomenika« u 12. st.

Treći dio Mirabilia, koji počinje opisom Vatikana i okolice, opet donosi niz dragocjenih podataka o rimskim građevinama. Zanimljivost tog dijela teksta je u tome što autor, uz podatke o spomenicima i građevinama, otvoreno hvali njihovu ljepotu i vrijednost. Štoviše, u završnom poglavlju eksplicitno izjavljuje da je djelo napisano da podsjeti buduće generacije na ljepotu rimskih hramova i palača, ljepotu zlata srebra, bronce, bjelokosti i dragoga kamenja. Rječnik je to koji gotovo da poistovjećuje rimske starine s kršćanskim svetim mjestima. Mnoge su crkve, što autor otvoreno priznaje, sagrađene na mjestima hramova učvršćujući jasnu vezu između prošlosti i sadašnjosti: gdje je danas S. Maria Maior, nekad bijaše Kibelin hram; gdje je S. Maria in Fontana, nekad bijaše Faunov hram. Rim Mirabilia je na neki način golemo sveto mjesto u kojem nad kršćanskim svetim mjestima dominiraju poganske starine. Opis je ipak bio i ostao vrlo popularan tekst koji je do 15. st. bio središnja i gotovo jedina referencija za opis Rima.

Očarani magister Grgur: Narratio de mirabilibus urbis Romae

Ne zna se pouzdano tko je bio »učitelj Grgur«, osim da je studirao teologiju u društvu prijatelja koje imenuje i na čiji je poticaj sastavio opis poznat kao »Pripovijedanje o čudesima grada Rima« (Narratio de mirabilibus urbis Romae). Čini se očitim da je bio Englez, no koliko je dugo boravio u Rimu nije poznato. Nastanak spisa datirao se nekad u drugu polovicu 12. st., no u novije vrijeme u historiografiji se uvriježilo smjestiti nastanak tog spisa u rano 13. st. Iz Grgurova opisa može se iščitati da je bio u dodiru s ljudima iz Papinske kurije, no nema sumnje da je niz spomenika osobno posjetio i opisao prema vlastitom doživljaju. U usporedbi s ranijim spisima Narratio pokazuje još veće zanimanje za rimsku pogansku baštinu te je stoga i bio povezivan s pojavom uskoga kruga ljubitelja antičkih starina. Kao što je više puta uočeno, autor spisa nije u Rimu boravio kao hodočasnik, štoviše tu i tamo se prema hodočasnicima odnosi s prijezirom. Njegov je opis sastavljen na temelju vlastitih opažanja (i mjerenja!) te je potpuno neovisan o prethodnim opisima Rima.

Kako god bilo, za učitelja Grgura doživljaj Rima jest prije svega osjećaj divljenja. Za Grgura rimske su »palače« (uglavnom thermae, odnosno kupališta) »neizmjerne« i upravo »čudesne«. On je zadivljen veličinom i genijalnom konstrukcijom građevina poput Koloseja, koje, kako bilježi, »riječi ne dostoje opisati«. Riječ kojom Grgur najčešće opisuje vještinu graditelja i umjetnika – ars – pokriva široku paletu značenja: katkad je to obrtnička vještina koja proizvodi zadivljujući učinak, no ta vještina često zadobiva auru nadnaravnog. Uostalom, Grgur je u uvodu jasno naznačio kako vidi podrijetlo čudesnih rimskih građevina: one su bile podignute »ili magijskim umijećem ili ljudskim trudom« (vel arte magica vel humano labore). Stoga će, zadivljen pojavama čije podrijetlo ili ustroj ne može objasniti – kao kad govori o vještini koja je bila potrebna da se podigne obelisk – vještinu opisati kao ars magica, dakle čaroliju. Nelagoda pred ljepotom koju pripisuje čarobnom podrijetlu miješa se sa zbunjenošću. Gotovo je dirljivo pročitati ulomak u kojem Grgur opisuje neshvatljivu ljepotu Venerina kipa, koja ga je čarolijom (»ne znam kakvom«) tri puta privukla da ju podrobno razgleda bilježeći da njezina nagost izgleda kao da je živa, a ne isklesana od kamena.

No, nije sve zadivljujuće ujedno i lijepo (ili dobro). Cijeli niz spomenika promatrača iz 13. st. očito plaši. Grgur posvuda opaža građevine zastrašujuće veličine, stravične grobnice i čudovišna djela. Monstruosum je druga riječ kojom se rado koristi za nadnaravna djela, sasvim očito nekršćanskog podrijetla. Promatrajući drevne spomenike, Grgur, za razliku od svojih prethodnika iz prijašnjih stoljeća, gotovo gubi iz vida kršćanska sveta mjesta. On, promatrajući grad kao hodočasnik, doduše, zahvaljuje Bogu na vještini danoj ljudima, no zalazeći među same građevine, iskazuje mješavinu oduševljenja i nelagode koju kod kršćanskog promatrača proizvode neke od mirabilia. Za Grgura je Rim fascinantan, no ne i razumljiv. Roma aeterna za njega jest sveto mjesto, mjesto misterija i tajanstvenosti, ali i – zebnje. Neki od spomenika koji u njemu proizvode takva čuvstva jesu, recimo, »Belerofontova skulptura«, koja, iako »teška 15,000 funti«, visi u zraku bez oslonca. Smrad i toplina Apolonove sumporne kupelji potiču ga na zaključak da je izvor topline zapaljen »posvetnom svijećom« i održavan vječnom vatrom iz podzemlja. Izvještaj o posjetu kupelji Grgur završava u manje uzvišenom tonu: nakon što je platio ulaznicu, odbio se ondje okupati zbog odvratnog smrada sumpora.

Prikaz Rima u djelu Dittamondo, Fazio degli Uberti, o. 1350.

Grgur pripovijeda i o rušenju Kolosa s početka ovoga teksta. Nakon što je skulpturu opisao kao najveću kovanu skulpturu prekrivenu zlatom pred kojom su se Rimljani klanjali, kaže da ju je dao uništiti papa Grgur Veliki (kojem srednjovjekovni autori inače znaju pripisivati uništavanje antičkih spomenika) potpalivši ispod nje golem oganj. Uz veličanstvene skulpture poput toga kolosa, naš engleski putnik primjećuje i one manje dostojanstvene. Među takvim je »uistinu budalast« prikaz Prijapa kod kojeg će promatrač, ako se približi i zagleda, vidjeti »muškost« (virilia), kako kaže Grgur, mire magnitudinis. Govoreći o neobičnim i budalastim pojavama, Grgur spominje i nekoliko rimskih piramida, koje opisuje kao »grobnice moćnika«. Među najznačajnijima je ona koja se nalazi u blizini crkve sv. Petra, o kojoj hodočasnici pripovijedaju da je nastala kad se golema hrpa pšenice koja je pripadala sv. Petru – zbog želje cara Nerona da ju prisvoji – okamenila. »To je, dakako, obična glupost«, dodaje učeni Grgur, »ali hodočasnici vrlo često i pričaju gluposti«. Umjesto takvih priča, autor Narratio ponudit će objašnjenje da je piramida sagrađena od kamena i da je u njezinoj unutrašnjosti u posebnoj komori sahranjen pokojnik.

Opis Rima Grgur će završiti opisom dviju skuptura životinja. U blizini »palače Tita i Vespazijana« vidio je »savršen umjetnički prikaz« divlje krmače s dvanaest praščića »načinjenu iz najbjeljijeg mramora« koju je je opjevao još Vergilije. U blizini »zimske papinske palače« vidio je brončanu skupture vučice koja je othranila Romula i Rema. Pojašnjavajući da Lupa zapravo nije bila vučica nego prekrasna žena koja je spasila dvojicu dječaka, Grgur izražava svoje žaljenje što je skulptura maknuta s izvornog mjesta gdje je iz njezinih singulis mammis nekad tekla voda.

Prikaz Rima u izdanju Ptolomejeve Kozmografije iz 1469.

Više je razloga zašto Narratio de mirabilibus urbis Romae nikad nije postigla popularnost starijeg teksta Mirabilia urbis Romae. Napisan kao osobni izvještaj, Grgurov opis Rima nije u srednjem vijeku ni poslije bio proširen. Ostavši zatvoren unutar uskoga kruga autorovih prijatelja i njihovih obrazovanih nasljednika, opis je bio navođen u 14. st., no ponovno je otkriven tek potkraj 19. st. i objavljen početkom 20. st. Grgurov opis u tom smislu nije pogled na Rim »tipičnoga srednjovjekovnoga hodočasnika«. Umnogočemu udaljen od njegovih predšasnika i suvremenika, taj tekst – koliko god u duhu ostao »srednjovjekovnim« – u tragovima naznačuje pojavu »sljedeće generacije« poštovatelja rimskih starina.

Na pragu novog doba: humanisti i promjena pogleda

Za razumijevanje obnove zanimanja za rimsku povijest valja podsjetiti da je nakon turbulentnog 13. st. za »grad sv. Petra« nastupilo teško razdoblje »avignonskog progonstva« tijekom kojeg pape sedamdesetak godina nisu boravili u Rimu. Bez središnje papinske vlasti došlo je do osjetnog propadanja grada, što uvelike objašnjava melankoličan ton uočljiv u opisima Rima iz pera niza humanističkih autora (koji mahom nisu bili Rimljani). Kako god bilo, više opisa Rima nastalih u stoljeću nakon Grgurove Narratio svjedoče o pojavi novoga duha. Za pisce poput Giovannija Cavallinija, autora spisa Polistoria (o. 1345) nema dvojbe da baština starog Rima živi u novom Rimu – koji će se obnoviti nakon povratka papinstva iz avignonskog izgnanstva. Za Cavallinija je pravno nasljeđe (iura) rimskog Senata prešlo na zbor kardinala. No, s opisima poput Cavallinijeve Polistoria opet se, iako na nov način, udaljavamo od stvarnoga grada i njegovih konkretnih ruševina. Naime, za Cavallinija je rimska povijest već dio artikuliranog mita o Vječnome Gradu u kojem između antičke (poganske) i suvremene (kršćanske) tradicije nema nikakva loma. No, nov duh kojim humanistički učenjaci promatraju Rim više ne želi trpjeti nelagodu koja je mučila srednjovjekovne putnike poput magistra Grgura. Renesansni senzibilitet traži razumjeti starine bez »sumorne patine čudesnoga« koja je stoljećima prekrivala rimske spomenike i ruševine. Iako pisci iz 14. st., poput Giovannija Cavallinija, zapravo znaju o rimskoj prošlosti više nego njihovi prethodnici stoljeće ili dva prije, frustrira ih odnos njihovih suvremenika prema rimskoj ostavštini.

Prikaz Rima (i rimskih ruševina) u Kozmografiji Sebastiana Münstera iz 1550.

Tako humanist Petar Pavao Vergerije u svojem pismu prijatelju iz 1398. potreseno piše da u gradu nema nikoga tko zaista nešto zna o starome Rimu. Rimljani pričaju bajke, piše Vergerije, a povrh toga oni su glavni krivci za gotovo potpuno uništenje drevnog Rima. Prema Vergeriju, Rimljani uništavaju dvije stvari ključne za očuvanja pamćenja: knjige i građevine. Prve čerupaju da bi na komadićima pergamene slikali »male Veronike« za hodočasnike, a druge ruše u potrazi za kamenom za gradnju. Spomen »malih Veronika« (tj. Veronikina rupca ili relikvije Svetog lica) dovodi nas i do, ako ne prvog, onda svakako jednog od najslavnijih spomena o hrvatskim hodočasnicima u Rimu. Danteov »došljak iz Hrvatske« prispio je, naime, u Rim upravo »kako bi vidio našu Veroniku«, tj. pohodio relikviju Svetog lica. Kao što nam je nepoznat identitet mnogobrojnih hrvatskih hodočasnika koji su na izmaku srednjovjekovlja odlazili u Rim, ne postoje pisana svjedočanstva ni o tome kako su oni doživljavali rimske starine. Kako god bilo nov duh i pogled na Rim bit će sasvim očit u djelima sljedeće generacije humanista. Opisi Rima s početka 15. st. poput »Rasprave o drevnim stvarima i smještaju grada Rima« (Tractatus de rebus antiquis et situ orbis Romae) anonimnog autora ili »Usporedbe drevnog i novog Rima« (De comparatione veteris et novæ Romæ) grčkog obraćenika na katoličanstvo Manuela Krizolerasa svjedoče o eksplicitnom i, može se reći već »specijaliziranom« interesu za antičke starine. Ti opisi sasvim isključuju mjesne (srednjovjekovne) legende kao pomagalo za razumijevanje rimske povijesti, te kao i djela drugih suvremenika humanista (poput Poggia Bracciolinija ili Flavija Bionda) označavaju okretanje nove stranice u proučavanju povijesti Vječnoga Grada.

* * *

Da se na kraju još jednom vratimo Koloseju. Iako flavijevski amfiteatar moderni hodočasnici i danas pohode kao jedno od prvih gubilišta kršćana, srednjovjekovni ga hodočasnici nisu tako doživljavali – i imali su pravo. Naime, danas znamo da se većina rimskih pogubljenja kršćana nije događala u Koloseju, nego u Velikom trkalištu (Circus maximus). Kolosej, bez »posvećujuće aure« – iako zadivljujuća građevina – od ranoga je srednjeg vijeka bio doživljavan i iskorištavan uglavnom kao »kamenolom« iz kojeg su Rimljani uzimali kamen za svoje građevinske pothvate. Ni najraniji vodiči poput »Einsiedelnskog putopisa« ni »Čudesa grada Rima« ne spominju ga kao mjesto posvećeno stradanjima kršćanskih mučenika. Kolosej je tu slavu stekao tek u ranome novom vijeku, kako se čini, za pape Pija V. i njegovih nasljednika u 17. st. No, pretvorba Koloseja iz rudnika kamena u kršćansko sveto mjesto pod dirigentskom palicom posttridentskih papa predmet je za drugu priču. Rimske pak ruševine iz njegova vremena podsjećaju ne samo na slavno doba Carstva koje je započelo kad se, nakon pobjede kod Akcija, August prihvatio golemog pothvata obnove Rima. Suvremenici zadivljeni njegovim »Novim Rimom« koji je nastajao pred njihovim očima nisu bili sasvim slobodni od strepnje. Upozorenje o pogubnosti neumjerene veličine lebdi već u slici rimskog susjeda i nekadašnjeg neprijatelja, etrurskoga grada Veii. Melankolične riječi pjesnika Propercija posvećene tim ruševinama podsjećaju na to da se gradovi uzdižu, ali i padaju. Kao dokaz tomu pjeva Propercije: »na kostima Veja sad se žanje žito, među njegovim ruševinama odjekuje rog pastira«. Unatoči takvim zlogukim upozorenjima, Rim je ipak ostao stajati, a ostatci njegove drevne veličine preživjeli su i ne prestaju očaravati pobožne hodočasnike i radoznale turiste podjednako – od ranoga srednjeg vijeka do danas.

Bibliografija

Codice topografico della città di Roma. Ur. Roberto Valentini i Giuseppe Zucchetti, sv. 1. Roma: Tipografia del Senato, 1940.

Birch, Debra J. Pilgrimage to Rome in the Middle Ages. Continuity and Change. Woodbridge: Boydell Press, 1998. 

Dey, Hendrik W. »Diaconiae, xenodochia, hospitalia and monasteries: ‘social security’ and the meaning of monasticism in early medieval Rome«. Early Medieval Europe 16/4 (2008): 398–422.

Elsner, Jas. Art and the Roman Viewer. Cambridge: Cambridge University Press, 1995.

The Marvels of Rome/Mirabilia Urbis Romae. Ur. i prev. Francis Morgan Nichols. Introd. Eieleen Gardiner. New York: Italica Press, ²1986.

Nardella, Cristina. Il fascino di Roma nel Medioevo: le ‘Meraviglie di Roma’ di maestro Gregorio. Roma: Viella, 1997.

Ortenberg West-Harling, Veronica. »Archbishop Sigeric’s pilgrimage to Rome in 990.« Anglo-Saxon England 19 (1990), 197–246.

Ó’Carragain, Éamonn – Carol Neuman de Vegvar, ur. Roma Felix – Formation and Reflection of Medieval Rome. Farnham: Ashgate, 2008.

Špikić, Marko. Humanisti i starine: od Petrarke do Bionda. Zagreb: FFPress, 2006.

Welch, Tara S. The Elegiac Cityscape. Propertius and the Meaning of Roman Monuments. Columbus, OH: The Ohio State University Press, 2005.