Poveznice Antuna Gustava Matoša i Ivane Brlić-Mažuranić

 

Zagrebački susjedi

Matoš je rođen 1873. godine u Tovarniku, a Ivana Brlić-
-Mažuranić godinu dana poslije u Ogulinu. Tko bi rekao da će ih životni putevi poslije povezati i dovesti jako blizu jedno drugome. Naime, u jednom razdoblju života naći će se u istoj ulici, Jurjevskoj ulici u Zagrebu, gdje su Matoševi i Mažuranići imali kuće i bili susjedi. Matoševi su živjeli na broju 10 (jedno vrijeme na broju 17), u kući koju su kupili kao prizemnicu i poslije na tom mjestu sagradili dvokatnicu, u čijem je potkrovlju Matoš imao svoju sobu. Na kućnom broju 5 u istoj ulici živjeli su Mažuranići. Iako je Ivana s roditeljima vjerojatno živjela u Markovoj ulici i djedu Ivanu u Jurjevsku dolazila na večere i okupljanja, dok je njezina sestra Alka nakon smrti bake živjela s djedom, kako piše Sanja Lovrenčić, »da kuća ne ostane prazna«, može se reći da su, u jednom dijelu života, dijelili isti životni zagrebački prostor, dok će u onom umjetničkom prostoru ostati »susjedi« zauvijek.

Jurjevska ulica u Zagrebu

 

 

 

 

Matoš u svojoj Autobiografiji piše kako su mu najjače đačke impresije iz doma velikana Ivana Mažuranića i njegova sina Vladimira. U kući prvoga hrvatskog bana pučanina obitelj se okupljala oko stola na čijem je čelu sjedio Ivan Mažuranić i vodio razgovor, što doznajemo iz Ivanine Autobiografije. U sjećanju mu je i njegova supruga, Ivanina baka, Aleksandra (sestra poznatog preporoditelja Dimitrije Demetera). Ivana u svojoj Autobiografiji piše kako je i u sedamdesetim godinama života baka imala crnu kosu. Ivanin otac Vladimir također je ostavio snažan dojam na Matoša. On je bio državni odvjetnik i potpredsjednik Banskog stola. U zagrebačku kuću Mažuranićevih dolazi kad je Matošu deset godina. Bio je kolekcionar i nabavio je brončani kip sv. Jurja, sveca po kojem je nazvana njihova ulica. Ivana Brlić-Mažuranić i Antun Gustav Matoš dijele isto zagrebačko susjedstvo nekoliko godina svoga odrastanja. Ivana će iz Zagreba otići 1892. godine, kada se udaje za Vatroslava Brlića i odlazi u Slavonski Brod, a Matoš će, nakon neuspješnog studiranja u Beču, otići u vojsku 1893. godine i iduće godine dezertirati te otići iz Hrvatske.

 

 

 

 

 
Ivan Mažuranić (Novi Vinodolski, 11. kolovoza 1814 – Zagreb, 4. kolovoza 1890), hrvatski pjesnik, jezikoslovac i političar. Hrvatski ban od 1873. do 1880.

 

 

 

Ivana Brlić-Mažuranić (Ogulin, 18. travnja 1874 – Zagreb, 21. rujna 1938) hrvatska je književnica koja je u Hrvatskoj i u svijetu priznata kao jedna od najznačajnijih spisateljica za djecu.

 

 

Obitelji Mažuranić i Matoš slične su i po svojoj ljubavi prema umjetnosti. Ivan Mažuranić autor je najpoznatijeg spjeva hrvatskog romantizma – Smrt Smail-age Čengića, dopunio je Gundulićev ep Osman, napisao mnoštvo lirskih pjesama. Njegov brat Matija pisac je najboljeg putopisa u istom razdoblju – Pogled u Bosnu. Ivana Brlić-Mažuranić proslavila se kao »hrvatski Andersen« i postala najpoznatija hrvatska spisateljica za djecu, dva puta predložena za Nobelovu nagradu za književnost. Matoševu obitelj obilježila je ljubav prema glazbi. Otac August bio je orguljaš, svirao i pjevao u crkvi sv. Marka. Sestra Danica bila je poznata klavijaturistica i sopranistica koja je koncerte održavala diljem svijeta, a koja će i nakon prestanka karijere (grlobolja) biti vezana uz glazbu kao profesorica klavira i pjevanja na Glazbenoj akademiji. Matošev brat Leon bio je virtuoz na violini. Matoša je proslavila književnost, ali i on se bavio glazbom. Svirao je violončelo, a u Beogradu je i zarađivao od sviranja. Zbog pretjeranog sviranja dobio je grč u desnoj ruci pa je poslije početi pisati lijevom rukom.

Neshvaćene umjetničke duše

Iako su godinama rođenja bliski, Ivana Brlić-Mažuranić svoja najvažnija djela napisala je 1913. godine, roman Čudnovate zgode šegrta Hlapića, godinu dana prije Matoševe smrti, i 1916. godine, zbirku Priče iz davnina, koju Matoš nije dočekao. Matoš je, s druge strane, svojim stvaralaštvom obilježio razdoblje hrvatske moderne koje, simbolično, i završava njegovom smrću 1914. godine te se u vrlo kratko vrijeme prometnuo u jednog od najboljih hrvatskih književnika svih vremena. Ivana Brlić-Mažuranić imala je mnogo djece i briga oko djece nije joj dala vremena za pisanje. Značajnija djela piše tek kada su djeca nešto starija.

 

 

 

Vrh Kleka

 

 

Njihov način života i poimanje svijeta također se razlikuju. Ivana Brlić-Mažuranić je majka, obiteljska žena, koja uvijek na prvom mjestu ima svoje majčinske i obiteljske obaveze, a tek onda pisanje. Svjesna je svojeg talenta i važnosti svoga doprinosa književnosti, ali nekako je to stalno bilo u sjeni primarnih dužnosti žene i majke. U jednom ogorčenom pismu kćeri Nadi, na samom kraju života, kada joj djeca dogovore liječnički tretman koji nikako nije htjela prihvatiti, piše: »...Ja hoću i moram da ostanem na domu, jer sam baš za njega, za djecu, za muža, za ideju obitelji živjela od 18 do 64 godine kao svaka druga poštena žena. Moja književnost, ta moja najmilija razonoda, jedva je potajice i da nitko nije vidio, smjela da mi uzme stoti dio vremena. Toliko sam vjerovala u potpuno dužnost žene da se posveti do zadnjih sila domu!...« Matoš je, pak, živio kao boem, buntovan prema autoritetu, školi i vojsci, lutalica, umjetnik u pravom smislu riječi, bez ozbiljnije namjere da se veže i za mjesto ili uz osobu. Umire od tuberkuloze grla u 41. godini života. Boemski život donosio mu je trenutke sreće u druženju s umjetnicima, ženama, sviranju i pisanju, ali pitanje je koliko je zapravo bio sretan. Ivana Brlić-Mažuranić počinila je samoubojstvo, patila od depresije. Iako je imala brojnu obitelj i proslavila se književnim radom, očito to nije bilo dovoljno za sreću. U njezinim dnevničkim zapisima iz najranijih razdoblja može se uočiti njezina pritajena sjeta, sklonost pretjeranom razmišljanju, nedostatak potpore u vlastitoj okolini, česte i nagle promjene raspoloženja. Iza vanjštine A. G. Matoša i Ivane Brlić-Mažuranić očito su se krile slične nesretne i neshvaćene umjetničke duše.

Priroda – prostor duše

Matoša i Brlić-Mažuranić povezuju još neke spone. Jedna od njih je, kako je to prepoznala Vrcić-Mataija, njihova velika ljubav prema prirodi. Ivana Brlić-Mažuranić pristupa prirodi kao pripovjedačica, želeći dokazati koliko priroda utječe na čovjeka. U svojim bajkama prirodi je posvetila posebno mjesto, većina radnje događa se u bajkovitoj prirodi, ali, kao i svemu ostalome, prirodu opisuje bez naglašenih osjećaja, objektivno i pomalo distancirano. Takvo je opisivanje dio njezina pripovjedačkog stila. Međutim, koliko priroda utječe na nju od ranog djetinjstva i koliko su uspomene na djetinjstvo u Ogulinu odigrale jaku ulogu na njezinu umjetničku dušu potvrđuje dio iz njezine Autobiografije gdje, odvojena od svojeg pripovjedačkog okvira, dopušta osjećajima da se slobodno izraze i potvrde koliko je snažna njezina vezanost uz zavičaj:

 

...Čudnovati i napadni oblici Kleka i romantičnost Dobre pružali su mojoj mašti toliko hrane da sam daleko u noć prevraćala u mislima najčudnovatije slike i fantastične mogućnosti: što li se sve odigrava u dubokoj noći oko Kleka. Čudnovatim načinom pretpostavljala je moja mašta ne navrh Kleka već u nutrini njegovoj silne, burne i neprestane prizore odigravane fantastičnim, većinom herojskim, sad povijesnim sad biblijskim bićima, sve u nekoj svezi, a sve s nekim maglenim patriotskim ciljem. Štoviše, ove slike, koje su mi se prikazivale, nisam držala za tvorevine mašte, već za neko otkrivenje, koje mi je iz daljine odavalo istiniti nutarnji život Kleka...

 

Matoš je također očaran prirodom i vjeruje kako je priroda duboko povezana uz ljudske sudbine. Poznata je njegova misao – Ljudi su krajevi, krajevi su ljudi. Određeni prostor oslikava karaktere ljudi koji u njem žive i prožima ih čudesna međuovisnost. Matoš je, za razliku od Ivane Brlić-Mažuranić, u svojim opisima prirode i putovanja više pjesnik nego pripovjedač. Mnogi za Matoševe putopise kažu da su lirski jer su prepuni osjećaja, subjektivnosti, pjesničkih figura i slika što su obilježja lirskog, a ne epskog roda. On ne može, kao Ivana, zatomiti tu količinu svoje lirske očaranosti pejzažem što možda najviše potvrđuje njegov putopis Oko Lobora, u kojem opisuje svoj posjet tom dvorcu koji je nekada pripadao Keglevićima, a on ga je posjetio za vrijeme jednog od svojih potajnih dolazaka u Hrvatsku, domovinu koja mu je u tuđini postala čežnja i inspiracija:

 

...Oblaci, teški, crni, zabrinuti oblaci. Oblaci kao misli. A pod oblacima i u oblacima gluhonijema, mrtva Ivančica. Sjećam se na dofinejske i savojske, na francuske slične gore, kao i ove pune velikih uspomena, velikih pouka, starih kaštela i naroda tamne, zemljane boje. Zemlja bo je mučni i žuhki tiranin pa obilježava svog sina i slugu. Na čelu mu brazda njenih beskonačnih briga, na koži mu boja njene ilovače i njenog zdravlja, na nogama i rukama tvrdi pečat žuljeva, pa kada seljak zabrinuto korača, vidiš kako ga zemlja, mučiteljica i hraniteljica, majka i kraljica, privlači, pribija i zabija о svoje tvrdo tle. Taj zakon privlačivosti je više no fizički. Prah si bio i u prah ćeš se okrenuti. Tvoje tijelo, duša, srce, tvoje biće past će kao zrelo sjeme na starinu ove naše grude, i teško onome tko ostavlja jalov grob! Teško onome tko majci ne vrati više no što od nje primi! I trava i drač i zimzelen i vrba žalostinka će sa cipresima pričati da je to mjesto prokleto i da tu leži luđi čovjek od kralja kozjih ušiju. Jer Hrvatska si bio i u Hrvatsku se moraš obratiti, neharni sine hrvatski!...

Ogulin i Klek

Kada se govori o sličnosti ovih književnika ne možemo ne spomenuti Ogulin i Klek kao poveznicu. Ivana Brlić-
-Mažuranić rođena je u Ogulinu i, kao što smo mogli vidjeti u ulomku iz njezine Autobiografije, u sebi je pohranila slike čudnovate ogulinske prirode te će ih poslije uklopiti u svoja djela. Posebnu ulogu u toj prirodi ima Klek, čija je ljepota i zagonetnost golicala maštu najpoznatije Ogulinke još od najranijeg djetinjstva te možemo na mnogim mjestima u njezinim pričama prepoznati upravo opise ogulinskoga kraja. Ivanina ljubav prema Ogulinu i Kleku posebna je. To je njezin zavičaj, to je mjesto koje će nositi u mašti gdje god se poslije nalazila, a možda je i u najtežim životnim trenutcima bježala u taj svijet u mašti koji bi joj pružao mir i utočište. U pismu sinu Ivi, u proljeće 1935. godine, kada je već bila prilično utonula u svijet depresije, Ivana piše:

 

Dragi Ivo!

Baš mi je drago da ste vidjeli onaj zbilja zanimljivi ogulinski kraj. Moja proljetna nostalgija za ljepotama dalekog i raznolikog bijelog svijeta čini da mi dolaze tako živo pred oči i pred dušu svi viđeni i ljubljeni krajevi! Kad vidim onaj Klek – koliko žudim da zaista budem tamo i osjetim onaj resi zrak, pun snage i da čujem šum Đule...

 

Prvi dnevnički zapisi koje je Ivana zabilježila bili su oni vezani uz njeno putovanje upravo u Ogulin. To su zapisi u maloj bilježnici, napisani, kako je zabilježio dr. sc. Mato Artuković, nezašiljenom olovkom. Ti dnevnički zapisi nastali su između 1884. i 1887. godine. Djevojčica od jedanaest godina zapisala je o svom dolasku u Ogulin:

 

...Za neko vrieme prispjesmo u Ogulin. Poslie 2 sata odmora eto nas na nogu da pogledamo malo okolicu. Najprije podjosmo na most. Tu te čeka takav prizor da si okamenjen od čuda. Malo dalje tamo šumi voda i tvori možda deset nepravilnih vodopada. Na tom mjestu je Gjula široka. Evo sada se je suzila. Visoko kamenje prieči joj suzdržati prijašnju širinu. Kroz to uzko krevet ona šumi, baca se, pjeni se da misliš da mlieko teče, štrca u vis, a njezin krevet tako dubok! A uz to si pomislite da čovjek to motri iz grozne visine, onda ćete razumjeti kakov utisak taj veličanstven prizor prouzročuje. Tamo ostasmo neko vrijeme gledajući tu krasotu.

Poslie nekog vremena uputismo se dalje. Najednom nam se ukaza Klek. Taj starac Klek jošte biel kad se u ravnici cvieće bere. Nemogosmo se ni njega dosta nagledati. Njegovih šiljastih krša pokritih sniegom, njegovih raznolikih oblika i svega jednom riečju. Izostasmo 1 sat pa se povratismo kući. Taj dan nismo više izlazili.

Nego sutra dan podjosmo na Gjulin ponor. To je veliki kamen koj nekako čudno se uzdržava nad ponorom još dubljim nego je onaj ispod mosta. Srsi te prolaze kad pomisliš da ako se taj kamen odvoji od krši paneš u neizmjernu dubinu. Da srsi ti prolaze, a ipak- - - nješto te vabi da skočiš dolje da se nagledaš te krasote, da pogledaš iz bližnjeg tu vijugajuću se vodu u takvoj krši.

To je prizor grozan, divan, riečju veličanstven. Ima u narodu priča koja kaže da je kći Frankopana Gjula na tom mjestu u vodu skočila. Bijaše se zaljubila u slugu svog otca. Otac tog nije dopustio, a ona iz zdvojnosti skoči u ponor koj se prozove Gjulin ponor. Nije si mogla ljepšeg mjesta izabrati za umrieti! Po njoj se i rieka prozva Gjula...

 

Matoš je također pisao o Ogulinu i Kleku. Za njega je Ogulin usputno stajalište u kojem će čekati noćni vlak za Rijeku da bi se u Opatiji susreo sa svojom zaručnicom Olgom. U putopisu Oko Rijeke opisuje svoj kratki boravak u Ogulinu kod svoga daljnjeg rođaka, odvjetnika Sokolića, 16. listopada 1909. godine, te donosi i opis Kleka, koji je i na njega ostavio poseban dojam.

 

...Piramida Kleka u maglama i jesenjim oblacima! Tu leži po predanju Kraljević Marko i tu se roči Grabancijaš, moj – kako bi Jarmek rekao – demon sa vilama i zvijezdama. Tu se sastaje balkanska sa gornjohrvatskom, vojnička, graničarska sa kulturnom predajom. Đak i junak, pero i buzdovan, misao i djelo, vilinski sin Grabancijaš i kraljevski sin Marko, um i energija, entuzijazam refleksije i oduševljenje akcije! Iz Prilipa Marko sastao se na Kleku sa našim kaptolskim crnoškolcem, pustoškolcem, pa sa te hridi čekaju nas kada će misao hrvatska postati djelo, kada će aktivnost naša postati velika misao, pa dok juri ispod planine lokomotiva, još uvijek simbol tuđeg nasilja, buzdovan Marka Kraljevića čeka u tamnim njedrima naše zemlje da ga duh grabancijaški pronađe i kao bombu baci sa Kleka na putove tuđeg prodiranja...

 

Da je tomu tako potvrđuje i činjenica da Klek spominje i u svome razmišljanju o pejzažu u feljtonu Đuro Deželić, gdje jako lijepo možemo vidjeti Matoševu očaranost prirodom, osjećaj »harmonije s pejsažom« i »unutrašnje jedinstvo sebe i okoline«. Među nekoliko toponima o kojima razmišlja i piše u feljtonu, dok stoji na Mirogoju i promatra Zagreb, našao se i »mutni Klek«.

...Nebo, brda, kuće, zemlja, naša stara zemlja, gdje razumiješ jezik materije i simbol domaće stvari, gdje poimaš dijalog tla, drveta, neba i oblaka jer govori bratskim, hrvatskim dojmovima. U mekoću srodnih visina stremi legendarnost tornjeva i moderni napor tvorničkih dimnjaka, na suncu se crvene grički i kaptolski stari krovovi, a od Sljemena pa do mutnog Kleka, od strmog Okića i bedemskih Vukomerica pa do moslavinskih mrkih dubrava prelijeva se, talasa, kuca i diše jedna misao, jedna duša, pa kad zaviriš u to srce, progovori duša zemlje, probesjede grobovi, hrvatski Lazar zbori jaku i nezaboravnu riječ, i ti se osjetiš u harmoniji sa pejsažem i nalaziš sintezu, unutrašnje jedinstvo sebe i okoline, između svoje svijesti i instinkta zemlje, nalazeći u sebi domaće sokove ovog zemljišta kao u grozdu remetskog vinograda...

 

Klek mu spominje i prijatelj Häusler, veliki poštovatelj Matoša i njegov epigon, u razglednici koju Matošu šalje iz Lešća. Očito je Klek bio spomenut u njihovim razgovorima kao lokalitet koji se obojici urezao u pamćenje.

 

P.T.gosp./ A.G.Matoš / Zagreb / Jurjevska ulica 20.

 

10. VII. 10. Lešče na Dobri

 

Sa Korduna vidim: netko spava,

Starac neki, sin je neba modra.

Vide mu se noge, trup i glava

Starac spava, ne diže se s odra.

 

Draga majko, zemljo, Tvoja Lika

Umakla Ti s pustoga Korduna

Onaj starac mrtvačkoga lika

To je Klek, a san je Tvoja dika.

 

Lešče mi je ugodan izlet. Adresa mi je: Generalski Stol.

Pozdravlja Vas Vaš Karlo Häusler, Kordunaš.

Oaza hlada i mira na Dobri. U okolici krasni ženski tipovi/ našeg srca. Muževi u Americi.

Hlapić kao poveznica

Isprepletenost Ivane Brlić-Mažuranić i Antuna Gustava Matoša trajala je sve do njegove smrti 1914. godine. Pogotovo je zanimljiv zadnji dio priče o njihovoj povezanosti koji je vezan uz Ivanino djelo Čudnovate zgode šegrta Hlapića. Taj roman za djecu privukao je dosta pozornosti tadašnje čitateljske publike i kritike pa i Matoša. Matoš je već prije pozitivno pisao o Ivaninoj poeziji:

 

...Gospođa Ivana Brlić Mažuranić dosele je sasvim nepoznata širim literarnim našim krugovima, mada je dosele napisala jamačno najbolje naše pripovijetke za djecu: Školu i praznike, nakladom Hrvatskog pedagoškog književnog zbora, pa priče, pričice i pjesmice »za dječake« – Valjani i nevaljani. Ove pjesmice i priče pisala je najprije za svoju, a zatijem i za svu hrvatsku dječicu fino izobražena hrvatska mati, pa tu ima biserja, dostojnog posebne studije, krasnog kao Zmajeva dječja poezija. Poezija gospođe Brlić Mažuranić je dakle poezija ljubavi u najsvetijim njezinim oblicima: ljubavi prema svojoj djeci i ljubavi prema domovini (...) Ivana Brlić Mažuranić ljubi djecu kao prava mati, a Domovinu kao pravo dijete. Otud velika naivnost, toplina i izvornost njene poezije, stvarane za najuži krug, za porodicu i prijatelje. Ova fina hrvatska dama šarmira svojom gospodskom aristokratskom prostotom i skromnošću...

 

Matoš, koji se nije ustručavao negativno pisati o djelima drugih književnika, pa i vlastitih prijatelja, biranim riječima hvali stihove Ivane Brlić-Mažuranić koje je pisala za djecu, obitelj i prijatelje.

Ivana mu pismom zahvaljuje, a on joj 13. studenoga 1912. godine odgovara:

 

Milostiva gospodjo,

Vaše ljubezno pismo me začudjava, jer Vaš dar i rad zaslužuje više od običnog prikaza, barem sa strane čovjeka, koji je u roditeljskoj vašoj kući veliko povjerenje uživao i tamo poznavao u gdjici Ivani vrst »gospodjice Zore«. No mi svi smo odviše zaposleni za vršenje pravih naših dužnosti.

Nadam se, da će Vaša djeca i opet zadužiti, preko Vas, našu knjigu.

Pozdrav g.suprugu i cijenjenoj porodici Vašoj

sa štovanjem

Ant. Gustav Matoš

 

Ne čudi, stoga, da će i roman za djecu, Čudnovate zgode šegrta Hlapića, ocijeniti iznimnim te će ta pozitivna kritika, iz listopada 1913. godine, pod naslovom Klasična knjiga, imati utjecaj i na vrlo povoljnu recepciju romana kod čitatelja. Matoš hvali Ivanin nježan humor i ironiju, jednostavan stil pisanja i roman smatra remek-djelom hrvatske književnosti:

 

...Uzme li se u obzir da kod nas ljudi što dobro pišu nemaju ideja, dok ljudi s idejama obično pišu, da se, dalje, kod nas danas ne traži dobre knjige ono što odlikuje dobru knjigu – dobar stil – ove Čudnovate zgode mogu se ubrojiti u one rijetke i prerijetke naše prozne knjige što se idealizmom svog shvatanja životnog, prostotom naravnog izraza i delikatnošću rijetkog humora mogu već sada smatrati klasičnima u gomili loše savremene proze. Ta pripovijetka je dostojna klasičnog imena Ivana Mažuranića, a boljih baš nema mnogo na našem jeziku...

 

Matoš u navedenom tekstu objašnjava i zašto je Šegrt Hlapić drugačiji i poseban:

 

...divna originalnost ovog malog našeg romana (je) u tome, što su te zgode doduše čudesa i neobičnosti za djecu, za naš doduše neobični, ali vrlo vjerovatni i realni, realistički ispričani događaji. Ovaj svijet nije izmišljen. Taj svijet je stvoren, a magija pripovijetke je baš u tome, što je realni i obični i najobičniji, što je svakidašnji taj svijet čudnovat i bajan, jer ga ne gledamo i ne osjećamo svojim, već djetinjim očima i dušom djeteta...

 

U Matoševim riječima možemo vidjeti jednu, za njegovu kritiku neuobičajenu, blagu i osjećajnu notu koja pokazuje kako prema svojoj nekadašnjoj susjedi osjeća poštovanje i divljenje, s jedne strane jer je pojava žene, književnice, nešto što je dočekao s oduševljenjem i želi ju potaknuti da i dalje piše, a s druge strane jer je njezin pogled na život, odgojem u obitelji djeda Ivana utisnut, pun brige za domovinu, ljubavi prema djeci i obitelji što Matoš smatra uzornim i želi istaknuti kao primjer uloge žene u društvu. Divljenje i poštovanje prema banu Mažuraniću, koje potječe još iz djetinjstva, također je dalo doprinos tako pozitivnoj ocjeni Ivanina pisanja.

 

Ivana je u pismu majci, 28. lipnja 1913. godine, napomenula kako su jezik i interpunkcija romana »grozni«, prema uputi Hrvatskoga književnoga pedagoškog zbora s kojom se ona očito nije slagala, i moli majku da, ako se bude čula s Matošem, ne zaboravi napomenuti taj podatak. Očito se brinula kako će Matoš, do čijeg joj je mišljenja stalo, procijeniti to djelo. Matoš je svoje mišljenje iznio u pismu Ivaninoj majci Henrietti već 18. srpnja 1913. godine:

 

Gospođo,

Privodeći kraju čitanje knjige Vaše gospođe kćeri, mišljenja sam da je to jedan istinski biser i najbolje djelo naše ženske književnosti.

Kad ime Mažuranić ne bi postojalo, književnost Vaše kćeri iznova bi ga stvorilo. Sretan sam što mogu najaviti publici rođenje ove gotovo klasične priče. Pozdravljajući Vašeg gospodina supruga, preporučujem se sa štovanjem.

A. G. Matoš

 

Ivana se Matošu zahvalila pismom, a nakon toga on joj je odgovorio:

 

Draga gospođo, nije potrebno da mi zahvaljujete na mom osvrtu jer njime sam učinio uslugu javnosti, a ne Vama. Pozdravljajući gospodina Brlića, preporučujem se sa štovanjem!

A. G. Matoš

 

 

 

 

Naslovnica prvoga izdanja Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića, ilustrirala Nasta Šenoa-Rojc, Hrvatski pedagoško-književni zbor, 1913.

 

 

Postoji još jedna zanimljivost vezana uz Matoševu vezu s Mažuranićima i romanom Čudnovate zgode šegrta Hlapića koja se, nekako sudbinski, dogodila sedam godina prije nastanka romana. Naime, u Matoševu pismu Antonu Benešiću, književniku, 1905. godine, stoji kako je čuo da mu je susjeda, kći Vladimira Mažuranića, »isprošena« i kako ju žali. U nastavku dodaje kako prezire Hrvate poput Luje Vojnovića, koji je kao pravnik služio u dvorskoj službi u Crnoj Gori, Srbiji i Bugarskoj. Moguće da je žaljenju razlog udaja za Bugarina, a ne udaja sama po sebi. Riječ je o Ivaninoj sestri Aleksandri (Alki) Mažuranić, koja se iduće 1906. godine udala za bugarskog diplomata Dimitrija Mintchua (Minčua) Nestoroffa. Aleksandra (Alka) rodila je dvoje djece – Hrista i Theu. Upravo je Hristu (Ristu) Ivana posebno voljela i nazivala ga Mali Ristić. U pismu majci, 16. svibnja 1912. godine, Ivana piše:

 

Za Ristu sam počela pisati onu knjigu, te ću Ti sutra ili prekosutra poslati prve kapitule. Zove se »Čudnovate sgode šegrta Hlapića«. Zdenki se jako dopada – premda je pisana, ja držim, sasvim u niveau-u Ristinom.

Mnogi teoretičari smatraju da je Hlapić poprimio osobine Ivanina nećaka kojeg je toliko voljela, a sudbina je htjela da Aleksandra, koju Matoš žali zbog ulaska u brak, rodi dječaka koji će biti povod za djelo koje će poslije nazvati »najboljim djelom ženske književnosti«.

Uskoro će Matoševo zdravlje biti sve više narušeno i boravit će u bolnici. Ivana mu i tada piše pisamca u kojima iskazuje brigu za njegovo zdravlje, što pokazuje koliko ga cijeni i koliko u njemu gleda najvećega književnika svoga vremena. Matoš umire iduće, 1914., godine, a jedna od osjećajnijih sažalnica nakon njegove smrti napisana je upravo rukom Ivane Brlić-Mažuranić.n

Literatura

Antun Gustav Matoš, Pisma, Zagreb, JAZU, 1976.

Antun Gustav Matoš, Sabrana djela, svezak IV, Samobor, 2003.

Dubravka Oraić Tolić, Čitanja Matoša, Zagreb, 2013.

Dubravko Jelčić, Antun Gustav Matoš, Jastrebarsko, 2006.

Mirko Žeželj, Tragajući za Matošem, Zagreb, 1970.

Ivana Brlić-Mažuranić, Moji zapisci, Slavonski Brod, 2016.

Sanja Lovrenčić, U potrazi za Ivanom, Zagreb, 2013.

Sanja Vrcić-Mataija, »Književnost kao prostor ljubavi i ljepote«, Zadarska smotra, 63 (2014) 4, str. 106–116.

Matica hrvatska, Ogulin, Ogulin: povijesna i kulturna baština, Ogulin, 2000.