Paleografski aspekti Splitskog evangelijara

Splitski evangelijar, »najstarija knjiga u Hrvatskoj«, kako ga u svom predgovoru definira i sama priređivačica njegova kritičkog izdanja, prof. dr. Mirjana Matijević Sokol, rukopis je čije značenje za hrvatsku, ali i europsku povijest pismenosti ima iznimno značenje. Riječ je o jednom od najstarijih rukopisa koji su sadržavali sva četiri evanđelja (iako su manji dijelovi poslije izgubljeni) te ima veliku važnost za samu tradiciju novozavjetnog teksta i u općim okvirima. Rukopis je vrlo rano došao u Split i imao iznimnu kulturnu važnost u splitskoj crkvenoj i gradskoj povijesti, ali i povijesti Crkve u Hrvata općenito te je svjedočio kako procesu kristijanizacije tako i uspostavi redovite crkvene hijerarhije i njezinu višestoljetnom razvoju (o čemu posebice svjedoče kasniji upisi u rukopis sa zakletvama biskupa sufragana). Rukopis je, iako to nije izrijekom spomenuto u njegovu djelu nego se samo može iščitati iz njega, po svemu sudeći bio dobro poznat i najvećem splitskom i hrvatskom srednjovjekovnom povjesničaru, Tomi Arhiđakonu, te je i u tom smislu bitno utjecao na razvoj hrvatske kulture i historiografije. Sam rukopis izrijekom se prvi put spominje u inventaru sakristije splitske katedralne crkve iz 1428., a uz njega je vezana i legenda koja kaže da se rukopis nalazio na prsima sv. Duje u sarkofagu prenesenom iz Salone u Split. Evangelijar je bio poznat u splitskoj Crkvi i kroz cijeli rani novi vijek. Bio je poznat crkvenom povjesničaru Danielu Farlatiju, kao i talijanskom putopiscu Albertu Fortisu, kojemu je bio i pokazan za vrijeme njegova boravka u Splitu. Pri kraju 18. stoljeća Splitski evangelijar se zagubio, i nije se znala njegova lokacija sve do kraja 19. stoljeća, kada ga je kanonik Ivan Dević, tadašnji arhivar splitskoga kaptola, pronašao te se prvi u svom radu osvrnuo na taj iznimni nalaz.

List 145r, ulomak iz Lukina evanđelja, Riznica splitske prvostolnice

Iako su se zbog njegove važnosti i prije, kako je to prikazano u drugim prilozima ovog bloka, bavili mnogi vrsni poznavatelji srednjovjekovne paleografije i kodikologije, činjenica je da do ovog trenutka nije postojalo dostupno kritičko izdanje tog iznimnog rukopisa. Na određen način može se reći da će sama činjenica izdanja njegove transkripcije imati seminalnu ulogu za daljnji razvoj hrvatske paleografije i egdotike. S jedne strane, javnosti je ponuđen sam kritički priređen tekst i omogućene daljnje znanstvene analize širokom krugu stručnjaka bez obzira na moguću fizičku udaljenost od samog izvornika (što je posebice olakšano i činjenicom da je još 2004., u povodu obilježavanja 1700. obljetnice mučeništva sv. Dujma, izdano i faksimilno izdanje), a s druge strane, što je još i važnije, riječ je o uzornom izdanju u kojem se unutar hrvatske historiografije prvi put detaljno razrađuju principi pristupa jednom takvom ranom i u svojoj biti enigmatičnom rukopisu. Isprva je taj posao bio povjeren prof. Jakovu Stipišiću, no vrlo brzo zadatak je preuzela prof. Matijević Sokol, koja ga je uglavnom i iznijela do kraja sama uz manju pomoć svog asistenta Tomislava Galovića, koji je surađivao na transkripciji druge polovice rukopisa. Time je još jednom potvrdila svoj ugled među najozbiljnijim i najvrsnijim hrvatskim stručnjacima iz područja pomoćnih povijesnih znanosti te dostojne nastavljačice djelovanja svojega mentora i prethodnika prof. Jakova Stipišića.

Znanstveni dio izdanja sastoji se od dviju cjelina: opsežne studije Pismo, jezik i povijesna kontekstualizacija Splitskog evangelijara (XIII–LXXIII; engl. prijevod The script, language and historical contextualisation of Evangeliarium Spalatense, LXXV–CXLI) kojem slijede Literatura / Bibliography (CXLIII-CLIV) i poglavlje s tehničkim napomenama i konvencijama korištenim pri pripremi izdanja pod naslovom Načela ovog izdanja (CLV–CLVII; engl. prijevod Principles of this edition, CLIX–CLXI) te glavnog dijela knjige pod naslovom Evangeliarium Spalatense (1–267), koji donosi kritički priređenu transkripciju teksta Evangelijara, s preciznim naznakama folijacije, marginalnih bilježaka različitih razina te kritičkim aparatom i preglednim kazalom sadržaja na kraju, unutar kojeg je jasno prikazana sadržajna struktura samog rukopisa (stranice na kojima počinju pojedina evanđelja) i dokumenti i drugi tekstovi (prisege, zabilježbe, najave Uskrsa, ulomci iz evanđelja ponovljeni ili nadodani izvan svojih redovitih mjesta u rukopis poput grčkog teksta početka Ivanova evanđelja napisanog latinskim slovima i sl.) umetnuti u sam rukopis s paginacijom stranica na kojima se transkripcija nalazi.

Posebno su vrijedni rezultati do kojih je priređivačica došla tijekom detaljnog analiziranja rukopisa u području paleografske analize sažeti u već spomenutoj uvodnoj studiji Pismo, jezik i povijesna kontekstualizacija Splitskog evangelijara, posebice u prvom dijelu te studije naslovljenom Pogled paleografa i priređivača (XV–LV; engl. prijevod LXXVII–CXXI). U njemu se, nakon prikaza povijesti dosadašnjeg proučavanja Evangelijara, s naglaskom na razdoblju od kraja 19. st. do danas, donosi iscrpna paleografska analiza i analiza latinskog jezika različitih slojeva Evangelijara od osnovnog teksta preko vulgarnog latiniteta marginalnih bilježaka do latiniteta srednjovjekovnih kasnijih umetaka i dodataka. Pri tome je jezik analiziran na svim razinama poput ortografije, morfologije, sintakse i leksika. Naslanjajući se posebice na paleografsku analizu Viktora Novaka, priređivačica potvrđuje u glavnim crtama njezine rezultate vezane uz vrijeme nastanka osnovnog teksta rukopisa u drugoj polovici VIII. st., ali njegovu analizu bitno revidira i proširuje njezine dosege u pojedinim segmentima. To se posebice očituje kroz njezinu detaljnu analizu sustava kratica i abrevijativnih znakova u rukopisu, posebice najveće skupine kratica ranokršćanskih kodeksa, kontrakcija nomina sacra (Christus, Deus, Dominus, Iesus, Spiritus sanctus, Israel, Ierusalem). Priređivačica se također osvrće i na pojedina signifikantna ortografska obilježja poput pojave e-caudata (ę) i zamjene diftonga. Vrijedan je prilog diskusiji i upozoravanje na prisutnost Euzebijevih paragrafa na marginama rukopisa, nastalih paralelno s glavnim tekstom. Tako je temeljem tih originalnih analiza te upozoravajući na prethodnu analizu inicijala Duška Kečkemeta uspjela vrijeme nastanka precizirati u kraj VIII. st. i povezati ga s crkvenim reformama ranoga karolinškog razdoblja, dio kojih je bila i reorganizacija splitske Crkve, čime je značajno pridonijela diskusiji o samim početcima hrvatske povijesti i povijesti kršćanstva na hrvatskim prostorima u svim njihovim kulturnim aspektima te utvrdila ulogu Splitskog evangelijara u njima.

List 242r, zapis drugim rukopisom koji govori o datumu Uskrsa u XII. st. pisan vulgarnom splitskom latinštinom, Riznica splitske prvostolnice

Na temelju paleografske analize, te drugog dijela uvoda naslovljenog Život Splitskog evangelijara (LV–LXV; engl. prijevod CXXII–CXXXII), koji prati historijski kontekst i ulogu koju je Evangelijar imao u liturgijskoj i ritualnoj uporabi unutar Splitske crkve od prvih početaka u razdoblju od 8. do 10. st., preko razdoblja splitskog nadbiskupa Lovre i reformnog pokreta 11. st. do početka 13. st., prof. Matijević Sokol u trećoj cjelini pod naslovom Zaključna razmatranja (LXV–LXXIII; engl. prijevod CXXXII–CXLI) sumira rezultate prethodnih diskusija te zaključuje da je rukopis najvjerojatnije nastao u Rimu (ili nekom drugom skriptoriju sjeverne Italije), potvrđujući još jednom svoje stajalište kako je u Split i Hrvatsku došao u okviru papinske i karolinške akcije na sređivanju crkvenih i političkih prilika u Dalmaciji potkraj VIII. stoljeća.

Objavljivanjem kritičkog izdanja teksta Splitskog evangelijara i temeljito provedenom njegovom paleografskom analizom prof. dr. Mirjana Matijević Sokol još je jednom potvrdila svoj status izvrsnog paleografa i egdotičara, ali i omogućila novim istraživačima pristup k analizi kako ovog rukopisa tako i drugih istraživačkih problema. I to ne samo povjesničarima i stručnjacima za pomoćne povijesne znanosti nego i istraživačima mnogobrojnih drugih znanosti i disciplina poput filologije, biblijskih studija i liturgike. Nadajmo se da će oni tim istraživanjima pristupiti s jednakim entuzijazmom, upornošću i inovativnošću kako je to ona učinila u ovom primjeru, a što će u tom slučaju sigurno dovesti i do jednako vrijednih i trajnih rezultata.