Nikola Šubić Zrinski i Sigetska bitka kao skladateljska inspiracija

 

Sigetska bitka, u kojoj je poginuo i Nikola Zrinski, jedno je od mitskih mjesta hrvatske povijesti. Stoga nije čudno da je u domoljubnom 19. stoljeću našla odjeka i u glazbi. Tako je primjerice 1866., dakle o tristotoj obljetnici Sigetske bitke, u Zagrebu objavljeno Deset Zrinskih poputnicah za glasovir, što su ih skladali Antun Švarc (Zagreb, 18. 10. 1823 –Zagreb, 28. 12. 1891), Josip Grasse (? –?), Otto Hauska (Moravska, 1809 – Karlovac, 11. 4. 1868), Vilko Müller (Beč, 1. 1. 1800 – Zagreb, 17. 2. 1873), F. S. Kaczér (? –?), Vilim Just (Frankfurt na Odri, 1826 – Požega, 1883), Franjo Ksaver Kuhač (Osijek, 20. 11. 1834 – Zagreb, 18. 6. 1911), Ernest pl. Joanelli (? – ?) i Ferdo Livadić (Celje, Slovenija, 30. 5. 1799 – Samobor, 8. 1. 1879). Međutim, posebnu pozornost privlače djela namijenjena glazbenoj sceni. Valja istaknuti da je, kako je poznato, ta bitka bila sudbinska za budućnost Europe uopće, pa nije bila inspirativna samo hrvatskim umjetnicima.

O drami Zriny Theodora Körnera

Ishodišna točka budućih glazbenoscenskih uprizorenja bila je drama Zriny njemačkoga romantičkog pisca Theodora Körnera (Dresden, 23. 9. 1791 – kod Gadebuscha/Mechlenburg, 26. 10. 1813), koji je pripadao, zajedno s Kleistom, Rückertom i Arndtom, krugu pjesnika ratova za oslobođenje, odnosno ratova protiv Napoleona (1813. i 1814), te je u njima, ne navršivši ni 22 godine, i poginuo.

Tragediju (Trauerspiel) Zriny u pet činova napisao je u jampskim jedanaestercima 1812. Koliko je poznato, u Zagrebu je tijekom 19. stoljeća u razdoblju od 1832. do 1834. izvedena u izvornom obliku, dakle na njemačkom jeziku, tri puta. Druga izvedba od 4. listopada 1834. posebno se ističe u povijesti hrvatskoga kazališta jer je njome obilježeno otvorenje nove kazališne zgrade, tzv. Stankovićeva kazališta na Markovu trgu, a u povodu rođendana cara Franje I. Govoreći o izvedbi na otvorenju zagrebačkoga kazališta, Nikola Batušić je u svojoj Povijesti hrvatskog kazališta istaknuo:

 

»Tako su glumci i družina njemačkog govornog izraza započeli s djelovanjem [...] i prikazali dramu koja je barem po naslovu imala neke daleke veze s narodom koji je predstavu promatrao, premda Körner u svom djelu bitan zaplet drame temelji na romantično-ideologijskom smislu žrtve za domovinu, zanemarujući u svom djelu nacionalnu sastavnicu.«

 

 

 

Theodor Körner, prema pastelnoj minijaturi Körnerove sestre Emme Sophie Körner izradila ga je njegova teta Dora Stock https://de.wikipedia.org/wiki/Theodor_K%C3%B6rner_(Schriftsteller)

 

 

 

Samo sedam godina poslije Körnerov je Zriny preveo na hrvatski pod naslovom Nikola Zrinjski Stjepan Marjanović Brođanin, te je kao »igrokaz u pet činova« i izveden dva puta: 16. i 26. kolovoza 1841. Dvadeset godina poslije u istom je prijevodu, ali sad kao »junačka igra u pet činova«, naslovljena Nikola Šubić Zrinjski (Zriny), opet postavljena na scenu i odigrana dva puta: 13. ožujka i u kolovozu 1862. Pod istim naslovom i podnaslovom preveo je Körnerovu dramu i Špiro Dimitrović Kotoranin, te je u njegovu prijevodu tijekom razdoblja od 15. listopada 1865. do 9. srpnja 1867. izvedena 6 puta – tri predstave u Zagrebu i tri na gostovanju u Sisku. Barem na jednoj od njih, 24. studenoga 1866. u Zagrebačkom narodnom kazalištu, izveden je i Epilog k svečanoj predstavi Körnerova Nikole Zrinskoga Dimitrija Demetra. Na kraju Epiloga predviđena je i glazba, ali nije poznato je li realizirana i ako jest, tko joj je autor.

O glazbenoscenskim uprizorenjima Körnerova Zrinyja

Koliko je dosad poznato, Körnerova drama potaknula je više autora na skladanje glazbenoscenskih djela. Ponajprije valja spomenuti Franza Xavera Kleinheinza (Nassenbeuren/Mindelheim, Allgäu, 26. 7. 1765 – Pešta, 29. 1. 1832), koji je skladao scensku glazbu upravo za Körnerovu dramu i s tom je glazbom bila izvedena 1812. godine. Međutim, notni materijal te scenske glazbe dosad nažalost nije pronađen. Slijedi melodrama Zriny Franza Josepha (Františeka Josefa) Gläsera (Horní Jiřetín, 19. 4. 1798 – Kopen­hagen, 29. 8. 1861) na libreto Richarda Genéea (1823–1895), koja je izvedena u Berlinu 8. veljače 1836. Libreto nije međutim u potpunosti sačuvan, nego samo neki dijelovi umetnuti u partituru. Na temelju njih se zaključuje da je autor većim dijelom u potpunosti preuzeo tekst od Körnera. Kao autor još jedne opere naslovljene Zriny navodi se i belgijski skladatelj Albert de Vleeshouwer (Antverpen, 8. 6. 1863 – Antverpen, 19. 6. 1913). Kako o njemu nema opsežnijih podataka u relevantnim priručnicima, zasad se samo može reći da je njegova opera izvedena 1895., vjerojatno u Flamanskoj operi u Antverpenu. Najrecentnija opera na tu temu nastala je 1916. kao izgubljeno mladenačko djelo njemačkog skladatelja Kurta Weilla (Dessau, 2. 3. 1900 – New York, 3. 4. 1950). Za potonje dvije ne može se zasad utvrditi izravna veza s Körnerovim Zrinyjem. Tako zapravo ostaju dvije u potpunosti sačuvane opere skladane prema Körnerovoj drami, koje su usto vezane za hrvatski kulturološki prostor: Zrinyi odnosno Zrinjski Augusta Adelburga Abramovića (Pera, Turska, 1. 11. 1830 – Beč, 20. 10. 1873) i Nikola Šubić Zrinjski Ivana pl. Zajca (Rijeka, 3. 8. 1832 – Zagreb, 16. 12. 1914).

Ovdje valja spomenuti i druga glazbena djela inspirirana Sigetskom bitkom i Nikolom Šubićem Zrinskim. Neka od njih poznata su nam zasad samo nominalno. Tako Lovro Županović spominje balet Zriny njemačkog skladatelja Richarda Scharffa (1765–1832), libreto kojega je objavljen u Leipzigu 1869., simfonijsku pjesmu Zriny austrougarskoga skladatelja Karla [Károly; Carl] Goldmarka (1830–1915) i orkestralnu koračnicu Mikuláš Zrinský češkoga skladatelja Rudolfa Obruče (1874–1941). Također navodi i operu Antonija Smareglie (1854–1929) Il Vassalo di Szigeth, koja, kako se pokazalo, nema nikakvih dodirnih točaka sa Sigetskom bitkom, a radnja je smještena u 13. stoljeće. Županovićevu popisu danas možemo dodati uvertire: Zrinyi mađarskoga skladatelja austrijskog podrijetla Györgyja Ruzitske (1789–1869), Ouverture zu »Niklas Zriny« za klavir četveroručno njemačkoga skladatelja Felixa Draesekea (1835–1913), izravno povezanu s Körnerovom dramom i tiskom objavljenu orkestralnu uvertiru naslovljenu Ouverture zu Th. Körner’s ‘Zriny’ njemačkoga skladatelja Ludwiga Deppea (1828–1890), orkestralnu uvertiru Zrinyi mađarskog skladatelja Ernőa Dohnányija (1877–1960); zatim orkestralni Zrinyi-Marsch austrijskog skladatelja Carla Michaela Ziehrera (1843–1922) te Zrinyi szózata za bariton i zbor glasovitoga mađarskog skladatelja Zoltána Kodálya (1882–1967). Napokon, i u opusu hrvatskoga skladatelja Miroslava (Stjepana) Grđana (1915–1945) spominje se simfonijska pjesma Zrinskom gradu. Najrecentnije je glazbenoscensko djelo na tu temu, ali ne prema Körnerovoj drami, rock-musical Zrinyi 1566 iz 2009. godine tekstopisca Leventea Moravetza i skladateljâ Szabolcsa Balásyja, Krisztiána Horvátha i Zoltána Pappa.

O operi Zriny Augusta Adelburga Abramovića

Violinist i skladatelj hrvatsko-talijanskog podrijetla, te libretist vlastitih glazbenoscenskih djela Zrinyi, Martinuzzi i Wallenstein, August Adelburg Abramović skladao je svoju operu Zrinyi prvo na njemački tekst, potom ga preveo na hrvatski, a na kraju i na mađarski. Razvidno je također da je skladana u povodu 300. obljetnice Sigetske bitke jer ju je 1866. prvo predložio za izvođenje u Zagrebu. Međutim, institucionalizirane zagrebačke opere još nije bilo, pa ni odgovarajućeg izvedbenog sastava za njegovu operu u pet činova s 12 opernih solista, baletom, golemim orkestrom i zborom, pa je prijedlog odbijen. Na pitanje zašto ju je uopće nudio zagrebačkom teatru on je dao odgovor Franji Kuhaču, koji ga 1910. prenosi u Prosvjeti:

 

»Najvažnije što mi je Abramović otkrio jest to da je svoju operu najprije nudio zagrebačkom kazalištu, ali da su mu partituru vratili uz primjedbu da sada nemaju u Zagrebu opere [...] Nudio sam ju pako zato Zagrebu što su bile u mojoj originalnoj partituri mnoge hrvatske melodije, pa i jedno kolo. No pošto mi je Zagreb odbio moju operu, to mi nije drugo preostalo nego da ju ponudim peštanskom magjarskom narodnom kazalištu. Tadašnje ravnateljstvo peštanske opere otpisalo mi je da je voljno primiti i izvadjati moju operu, ali uz uvjet da ju tuj tamo magjariziram, da stavim mjesto kolo u partituru csárdás, da promijenim naslov Zrinjski u Zrinyi, da ispustim neke scene i još koješta drugo.«

 

Razumljivo odlučan u namjeri da njegova »povijesna dramska glazbena freska u pet činova«, kako sam naziva svoju operu, zaživi na sceni, Adelburg udovoljava navedenim zahtjevima, prevodi libreto na mađarski i u glazbenu strukturu inkorporira elemente mađarskoga glazbenog folklora. Tako prerađena, te uz još neke preinake, poglavito stanovita i prijeko potrebna kraćenja, opera je praizvedena 23. lipnja 1868. u Pešti. Zahvaljujući temi i mađarskom jeziku libreta, dočekana je s oduševljenjem i u redovima glazbenih kritičara. Oni, međutim, Adelburgovu operu nisu ocijenili visoko samo s motrišta nacionalnoga nego i umjetničkoga kriterija. Tako je Kornél Ábrányi, istaknuti onodobni mađarski pisac, skladatelj, pijanist i glazbeni pedagog, svoj opsežan kritički prikaz zaključio sljedećim ulomkom (u prijevodu Xénije Detoni):

 

»Autor ‘Zrinjskoga’ svakako je zaslužio naše toplo uvažavanje već i zbog izbora predmeta za uglazbljivanje koje se tiče jedne od najdičnijih stranica naše povijesti. Ubrajamo ga u skladatelje koje pri djelovanju vodi iskreno oduševljenje umjetnošću. Uz njegovu stručnost, široku naobrazbu i materijalno znanje te izniman osjećaj za lijepo, ne treba mu drugo do nesalomljive ustrajnosti, kako bi kasnijim radovima uvećavao uspjeh koji je postigao već s ovim prvim scenskim glazbenim djelom. Sredstva kojima će to postići – a iskreno vjerujemo da hoće – njemu stvarno ne nedostaju.«

Opera Zrinyi je, međutim, pala u zaborav, našavši svoje mjesto u rijetkim novinskim napisima a u hrvatskoj glazbenoj historiografiji tek kao povijesna činjenica u nekim glazbenopovijesnim sintezama. U istraživački pohod za partiturom, a potom i u bitku za revitalizaciju te opere krenuo je devedesetih godina prošloga stoljeća romanopisac, zaljubljenik u operu i glazbeni kritičar Nedjeljko Fabrio. Partitura je pronađena u Budimpešti, mikrofilmirana i donesena u Zagreb, sastavljen je i 1998. u Kolu objavljen Dossier Abramović/Adelburg, koji se sastoji od prijevoda libreta i onodobnih mađarskih kritika na hrvatski jezik, tekstovima Fabrija, Zorana Juranića i Seada Muhamedagića, te pretiska relevantnih hrvatskih tekstova, ali do prvoga hrvatskog uprizorenja opere – unatoč Fabrijevoj najavi da će se to dogoditi 2000. godine u HNK-u u Zagrebu – ipak nije došlo; možda upravo zbog suočavanja s novim Zrinjskim, što bi, prema Fabriju, prisililo publiku da pristane »na činjenicu da u prostor Zajčeva Nikole Šubića Zrinjskog, koji je prostor tradicija posvetila, iznenadno ulazi jedan neznanac i unosi nemir, dvojbe, drugačiji raspored snaga duha, unosi usporedbe i, na žalost neizbježna, opredjeljivanja«. Međutim, valja uzeti u obzir i vrijednost samoga djela, pa bi u tom smislu mogući razlog mogla biti i Juranićeva ocjena Adelbergovih skladateljskih dosega. Imaju li temeljne Adelburgove osobine, opširnost i zanat, »pokrića i u stvaralačkoj imaginaciji«, pita se Juranić, i odgovara:

»Površan i letimičan uvid u ovu golemu partituru nalaže mi da, za sada, budem oprezan u izricanju sudova; pa ipak, pojedini odlomci odmah zapinju za uho ili uvjerljivom melodikom ili zanimljivom i originalnom instrumentacijom (poput pjeva mujezina u I. činu, praćenog violinom solo, klarinetima i fagotima), ili bogatom harmonijskom podlogom«. Stilski su uzori podravskom skladatelju bili očito posve različiti od onih pod čijom je zastavom pjevao naš Zajc; to je prije svih rani Wagner (‘Rienzi’ su negdje u blizini!), pa njegov istomišljenik (i k tome Mađar!) Liszt, čak i Berlioz. Zato u melodici nećemo nailaziti na pravilnu periodizaciju; stalno je prisutna težnja (ne uvijek spretno i inventivno provedena!) za tzv. beskrajnom melodijom, poduprtom kromatiziranim harmonijskim gibanjima. S druge strane, grandiozna (čak i grandomanska) zamisao autorova – koja se ne očituje samo u spominjanoj duljini već i u bogatoj uporabi zborova, baleta i velikih masovnih scena – svakako je nadilazila okvire i dosege Abramovićeve imaginacije. Otuda beskrajna opetovanja, preduge gradacije, zloupotreba pojedinih motiva koji se do paroksizma variraju i ponavljaju – što sve dovodi do pomanjkanja uravnoteženosti.«

Ipak, vjerojatno sa željom da unatoč navedenim manjkavostima podupre revitalizaciju Adelburgove opere, Juranić je vjerovao, kako sam ističe, »u smisao reinkarnacije ovog Zrinjskog«, koju argumentira na sljedeći način:

»Količina ‘upotrebljivog’ materijala i povijesna zanimljivost čine mi se svojevrsnim jamstvom za korisnost ovog pothvata; time će naša operna povijest, u ‘crnoj rupi’ između iliraca i Zajca, dobiti novu uporišnu točku. Posve različitu i od šubertijanskoga romantičnog idealizma Lisinskoga i od Zajčeve mediteranske lakoće pjevanja.«

Napokon su neki ulomci doživjeli tu »reinkarnaciju« na koncertu djela posvećenih Nikoli Šubiću Zrinskom održanom 2. studenoga 2016. u dvorani Blagoje Bersa na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a u sklopu događanja vezanih uz Međunarodni znanstveni skup »Odjeci bitke kod Sigeta i mita o Nikoli Šubiću Zrinskom u umjetnosti« (glazba, likovne umjetnosti, književnost), održanog u Zagrebu od 2. do 4. studenoga 2016. Tada se moglo čuti Uvertiru, Napjev mujezina i Ariju Helene.

O operi Nikola Šubić Zrinjski
Ivana pl. Zajca

Kako je dobro znano, potpuno je drukčija sudbina Zaj­čeva Nikole Šubića Zrinjskog. Naime, za razliku od Adelburgove opere Zajčevo se djelo trajno zadržalo na repertoaru svih hrvatskih opernih kuća. Nakon praizvedbe 4. studenoga 1876. u zagrebačkoj operi Nikola Šubić Zrinjski je premijerno izveden u HNK-u u Osijeku 21. svibnja 1908., u HNK-u u Splitu 11. ožujka 1941., te napokon nakon završetka II. svjetskog rata 2. studenoga 1946. u Rijeci, Zajčevu rodnom gradu vraćenom Hrvatskoj, u HNK-u koje u naslovu nosi Zajčevo ime. Praizvedbu Nikole Šubića Zrinjskog režirao je glumac Josip Freudenreich, scenograf je bio slikar Domeniko d’Andrea, kostime je izradio kazališni krojač Franjo Prikril, a uloge su pjevali: Josip Noli Zrinjskog, Matilda Lesić Evu, Milka Daneš udata Gerbič Jelenu, Josip Kratohvil Alapića, Fran Gerbič Juranića, [Hinko?] Rangl Paprutovića, Josip Chlostik Sulejmana, Josip Kompit Mehmeda Sokolovića, Plemenčić Mustafu, Kazil Ali Portuka, Ivan Novak Ibrahima Begler-bega, Václav Anton Levija. U zborskim dijelovima nastupili su članovi pjevačkih društava »Kolo« i »Merkur«. Zaredale su brojne izvedbe, nova redateljska čitanja i nove postave u svim hrvatskim operama, a plejada najistaknutijih hrvatskih dirigenata, počevši od samog Ivana pl. Zajca, ravnala je izvedbama u kojima su nastupale sve generacije pjevača tijekom duge izvedbene povijesti. Zrinjski je jednostavno postao dijelom standardnog repertoara i još uvijek, kako je istaknuo Stanislav Tuksar, funkcionira kao »hrvatski Nabucco«, predstavljajući herojski patriotizam kao omen hrvatske pobjede.

Ivan Zajc jedan je od najpopularnijih hrvatskih opernih skladatelja uopće. Toj popularnosti sigurno pridonose rodoljubni elementi u nekim operama, poglavito libretima, kao i izvanredna melodijska invencija, koju je uočila već i glazbena kritika u Milanu za vrijeme njegova studija. Inspiriran i stanovitim elementima folklorne glazbe, Zajc je pokušavao slijediti Kuhačeve ideje o nacionalnom u glazbi (prema kojima se umjetnička glazba mora zasnivati na folklornoj glazbi kako bi poslužila kao sredstvo identificiranja i afirmiranja nacije), ali jednostavno nije dovoljno dobro poznavao obilježja hrvatske folklorne glazbe. Prve pokušaje te vrste u svojoj opernoj glazbi učinio je u povijesno-romantičkim operama Mislav i Ban Leget, koje su u osnovi skladane u stilu talijanskog belcanta. Na njih se može gledati kao na pripremu za skladanje Nikole Šubića Zrinjskog, najpopularnije opere hrvatskoga glazbenog romantizma.

 

 

 

Plakat s praizvedbe Nikole Šubića Zrinjskog
http://dizbi.hazu.hr/object/view/6346

 

 

Libreto je prema Körnerovoj drami napisao Hugo Badalić. Premda je Badalićev libreto zamjetno bliži Körnerovu izvorniku od Adelburgova, on je također vršio stanovita kraćenja radnje, izbacio pojedine likove te skratio stih s jedanaesterca uglavnom na šesterce i osmerce, što se pokazalo sretnijim rješenjem za uglazbljivanje, ali i na deseterce, poglavito u pojedinim zborskim ulomcima. Usto deseterački stih izravno asocira na narodnu epsku poeziju, što je Badaliću i bila namjera. Najčešće se kao primjer ističe zbor Tako nama Boga velikoga u Zakletvi Zrinjskoga, gdje apostrofiranje stiha Tako meni/nama Boga velikoga jasno pokazuje vezu sa stalnim formulama iz epskih pjesama. »A to znači«, ističe Pavao Pavličić, »da se ta veza namjerno uspostavlja, da se junaštvo Zrinjskoga i njegovih ljudi želi prikazati istovjetnim junaštvu likova što se opisuju u usmenim epskim pjesmama, ili barem junaštvu onih likova koji su se dotada pojavljivali u našoj deseteračkoj drami«. U konačnici Zajčeva opera ima tri čina s osam slika i 32 prizora. Međutim, valja istaknuti da je završni zbor U boj! nastao još za Zajčevih bečkih godina. Skladan je naime 10 godina prije na tekst Franje Markovića u povodu obilježavanja 300. obljetnice bitke između hrvatsko-ugarskih i osmanlijskih snaga kod Sigeta, a praizvelo ga je u Beču 1866. Akademsko društvo Velebit. Njegova popularnost nadilazi granice Hrvatske, što se ponajprije očituje na prijelazu 19. i 20. stoljeća u Bugarskoj, gdje su i mnogobrojni drugi Zajčevi zborovi i solo popijevke bili vrlo cijenjeni i popularni. Tomu je svakako pridonijelo školovanje mnogih bugarskih glazbenika u glazbenoj školi Hrvatskoga glazbenog zavoda u Zagrebu pa se može govoriti o sjajnom primjeru kulturnoga transfera. Ipak, osobit kuriozum u vezi s tim zborom jest njegova velika popularnost u Japanu, gdje ga muški zborovi pjevaju na hrvatskom jeziku. Čini se da su ga u Japan prenijeli hrvatski mornari nakon Prvoga svjetskog rata. Nošeni nevremenom oni su za povlačenja austrougarske vojske s ruskoga Dalekog istoka dospjeli na japansku obalu kod Kobea, gdje su čekali da se brod popravi. Tako je domaće stanovništvo od njih naučilo Zajčev napjev, koji se otad pjeva širom Japana. Istaknimo također ovdje da je o Zrinjskom napisano nepregledno mnoštvo hrvatskih tekstova, od glazbenih kritika, publicističkih članaka i eseja do znanstvenih radova, ali da je Zrinjski od zadnjeg desetljeća 20. stoljeća počeo plijeniti pozornost i nekih inozemnih autora. Tako je postao temom jednoga diplomskog rada u Francuskoj, studije Amerikanca Williama Everetta, te poglavljem knjige Ruskinje Elene Isaakovne Gordine.

 

 

Ivan Zajc oko 1870. godine, litografija Josefa Mukařovskog

 

 

Praizveden u doba žestokoga hrvatskog otpora mađarizaciji, Zrinjski je dočekan s oduševljenjem kod publike i kritike, što je razvidno i iz Šenoina kritičkog pera u Viencu:

»Ne nalazimo dosta rieči, da javimo svoju radost, što je to novo glasbeno djelo domaćega skladatelja po jednoglasnom sudu kritike i obćinstva sretno uspielo. Zajc je doživio na taj dan liepu slavu, i to neka mu bude zadovoljština za one neprilike, za gdjekoju neprijazan, koju je možda od gdjekoga doživiti imao. Obćinstvo pozdravljalo ga je pravom burom.«

 

 

Nikola Šubić Zrinjski, Jelenin san. HNK Split. Režija: Krešimir Dolenčić; http://www.hnk-split.hr/Opera/Nikola-Subic-Zrinjski

 

 

O Zrinjskom kao simbolu hrvatskog otpora, rodoljublja, herojske žrtve za pobjedu, što je on ostao do recentnih vremena, ponajbolje svjedoče ideologemi, kojih je u Zrinjskom nekoliko skupina i koji, kako ističe Rozina Palić-Jelavić:

»imaju znatnu simboličku funkciju u tzv. nacionalnoj komponenti djela, a njihova se učestalost može tumačiti u kontekstu ideje nacije, hrabrosti, (samo)žrtvovanja, odanosti; oni potkrjepljuju značenje i same ideje o genezi hrvatske nacije, a onda i o onome što je ‘prvobitno’, zapravo i o ‘sakralizaciji’ elemenata ‘priče’. Posebno se izdvajaju ideologemi koji se odnose na teritorij/toponime, osobe i etnicitet te ostali ideologemi: pojmovi i sintagme. Finale opere Nikola Šubić Zrinjski sadrži sve ključne ideologeme (U boj, Zrinski, za dom, grad, junaci, ban i dr.), a najučestalija je sintagma U boj, koja je postala eksplicitnim hrvatskim nacionalnim identifikacijskim idiomom te ideologem Zrinski. Riječ je o ideologemima koji retardiraju na mitologiju (mitologemi) te kao takvi utvrđuju i podcrtavaju hrvatski identitet.«

Na razini glazbenog izričaja Zajcu su se, uz mnogobrojne pohvale, općenito ipak upućivali dvojaki prigovori: s pozicija zagovornika nacionalnog smjera, kojima Zajčeva glazba nije dovoljno nacionalna, s jedne strane, i s pozicija zagovornika moderne, kojima je Zajčeva glazba bila nadiđena i konzervativna, s druge. Međutim, Zajc je u Zrinjskom, uz uobičajenu belcantističku maniru, uspio realizirati i pojedine ulomke folklornog ozračja i modernije strukture. Potonje se poglavito očituje u sporadičnim glazbenim simpatijama za Wagnerovu koncepciju. U Zrinjskom je, naime, gdjekad razvidan otklon od stroge podjele na recitativ i ariju, što je uvjetovano Zajčevom potragom za okvirima unutar kojih se snažnije izražava dramski naboj. Kao potpuni novum valja istaknuti sekvencu Jelenina sna s pjevom vila, koji se na sceni vizualizira, što je uopće rijetka pojava u europskoj operi. A novum na hrvatskoj sceni je i sama pojava plesnih ulomaka, pa se stoga 4. studenoga 1876. drži početkom djelovanja zagrebačkoga baletnog ansambla.

Nerijetko su Zajcu kritičari prigovarali prejednostavnu instrumentaciju. Međutim, valja imati na umu ansambl i njegove mogućnosti za koji je Zajc zapravo skladao svoje opere, pa tako i Zrinjskog. Evo kako je Antonija Kassowitz-Cvijić, prema vlastitom Zajčevu kazivanju, opisala orkestar kakav je zatekao 1870., kad je došao iz Beča u Zagreb, a što je tijekom svoga zagrebačkog djelovanja uspio profesionalizirati:

»U orkestru... našao je... čitavi vašarski kaos ponajviše članove cehovske korjenike. Sitničar iz Kapucinske ulice puhao je u frulu, dnevničari s magistrata gudali u gusle i bajs, isluženi veterani udarali na vojničku u timpan, veliki i mali bubanj, žestoko puhali u rogove, a svaki bi se smjestio, kako je za onu večer bilo lagodnije za staračke kosti i kako bi se koji bolje domogao svjetiljke. Glazbeni ritam ulazio bi im u živac u tempu koračnice ili valcera u tri četvrtinke, a kako bi se oni obilato služili burmutom, to bi pauze koji put ispunjavali olakotljivim kihanjem.«

A na optužbe da nije dovoljno nacionalan u glazbenoj potki, dakle da ne zasniva svoj glazbeni izričaj na folklornoj glazbi, te je stoga doživljen kao kočničar razvoja hrvatskoga nacionalnog smjera, odnosno uzrok zaborava »djela naših nacionalnih kompozitora Lisinskoga, Livadića i Pintarića«, ponajbolji odgovor dala je Gorana Doliner:

»Ako je za rad Lisinskog rečeno i općeprihvaćeno da naturalističkim vanjskim oponašanjem narodnih napjeva, modificiranjem postojećih pjesama, slobodnim stvaranjem u njihovu duhu i harmonizacijama u kojima je iznio problem harmonijske dopune – da on po tome postaje pravi utemeljitelj nacionalnog glazbenog smjera u povijesti hrvatske glazbe, onda i Zajčev rad, koji sadrži istovrsne postupke, procjenjujemo s istih polazišta.«

Štoviše, upravo takvim svojim postupcima Zajc je glazbeno okarakterizirao svijet Osmanlija i svijet Hrvata, a gdjekad koristi hrvatski folklor i u karakterizaciji likova.

Valja također istaknuti da Zrinjski nije stekao svoju golemu popularnost samo na temelju rodoljubnoga herojstva nego i na temelju svojih autentičnih umjetničkih vrijednosti. Uz već isticane postupke u karakterizaciji likova, u njemu se sjajno isprepleću drama i lirika, snažna dinamika masovnih scena i dramski psihološki razrađeni momenti. A sve to čini ga Zajčevim remek-djelom.

Naposljetku, imamo li na umu golemu i kontinuiranu popularnost Zrinjskoga, nevjerojatna je stanovita nebriga prema tom nasljeđu. U prvom redu se to odnosi na činjenicu da je partitura prvi put tiskom objavljena tek 2012. godine te da su se brojni dirigenti služili autografom, unoseći pritom svoje dopune, promjene itd., što je sve valjalo pročistiti da bi se došlo do izvorne partiture. Među tim zahvatima bilo je i tako neshvatljivih poput preskakanja prizora Jelenina sna. S druge strane, u izvedbenom smislu, Zrinjski je ipak, osim na kazališnim daskama, makar sporadično i barem u pojedinim interpretacijama trajno zabilježen u cjelini ili u izabranim arijama, zborskim prizorima itd. u radijskim snimkama, videokaseti i diskografiji od njezinih samih početaka do naših digitalnih vremena, što ga donosi i na internet.

Kako je razvidno, u okviru Zajčeva opusa, koji broji oko 1000 djela, Nikoli Šubiću Zrinjskom pripada posebno mjesto. Takvo mjesto zauzima i u okviru hrvatskoga kulturološkog okružja među umjetničkim djelima kojima je legendarna Sigetska bitka bila inspiracijom. Ta je najuspjelija opera hrvatskog romantizma postala, naime, legendarna kao i bitka sama. Stoga je nama i generacijama koje dolaze povijesni imperativ posvetiti svekoliku pažnju daljnjem sustavnom predstavljanju tog remek-djela: od glazbene scene do znanstvene analize i interpretacije; jer, kako je svojedobno rekao Boris Papandopulo, »postoje opere i postoji Zrinjski«.n

Bibliografija

*** Događaj tjedna, Magyarország és a Nagyvilág/Mađarska i veliki svijet, Pešta, 5. srpnja 1868., prev. Xénia Detoni, Kolo, 8 (1998) 4, 654.

*** Nacionalno kazalište, Zenészeti Lapok/Glazbeni listovi, Pešta. Nedjelja, 28. lipnja 1868., prev. Xénia Detoni, Kolo, 8 (1998) 4, 652–653.

*** http://www.nsk.hr/postoje-opere-i-postoji-zrinski-u-spomen-na-operu-nikola-subic-zrinski/

Adelburg Abramović, August: Proslov povijesnoj dramskoj glazbenoj fresci Zrinjski, Zenészeti Lapok, Budapest, 1867. (str. 789–792, 804–806, 819–823), prev. Xénia Detoni, Kolo, 8 (1998) 4, 576–585.

Ábrányi, Kornél: »Zrinjski«. Povijesna dramska glazbena freska u 5 činova. Libreto napisao i uglazbio: vitez Ágoston Adelburg. (Slobodnom obradbom teksta Körnerove drame.) Prvi put davana u nacionalnome kazalištu 23. lipnja, Zenészeti Lapok/Glazbeni listovi, Pešta. Nedjelja, 28. lipnja 1868., prev. Xénia Detoni, Kolo, 8 (1998) 4, 643–647.

Ábrányi, Kornél: O autoru »Zrinjskog«. Životopis i opis osobnosti, Zenészeti Lapok/Glazbeni listovi, Pešta. Nedjelja, 28. lipnja 1868., prev. Xénia Detoni, Kolo, 8 (1998) 4, 648–652.

Andreis, Josip: Razvoj muzičke umjetnosti u Hrvatskoj, u: Josip Andreis, Dragotin Cvetko, Stana Đurić-Klajn: Historijski razvoj muzičke kulture u Jugoslaviji, Školska knjiga, Zagreb, 1962.

Andreis, Josip: Povijest glazbe, knj. IV: Povijest hrvatske glazbe, Liber – Mladost, Zagreb, 1974.

Batušić, Nikola: Povijest hrvatskog kazališta, Školska knjiga, Zagreb, 1978.

Bónis, Ferenc: Ruzitska, György, The New Grove Dictionary of Music and Musicians, Oxford University Press, Oxford et alii 2001², sv. 22, 43–44.

Bozó, Péter: Nikola Šubić Zrinski and Hungarian Symphonists at the Turn of the Century, Međunarodni znanstveni skup »Odjeci bitke kod Sigeta i mita o Nikoli Šubiću Zrinskom u umjetnosti (glazba, likovne umjetnosti, književnost)« organiziran o 450. obljetnici Sigetske bitke (1566), Zagreb, 2–4. studenoga 2016, Sažeci/Abstracts, 6–7.

Bratulić, Josip, Lončarević, Vladimir, Petrač, Božidar (prir.): Nikola Šubić Zrinski u hrvatskom stihu, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 2016.

Breyer, Blanka: Das Deutsche Theater in Zagreb 1780–1840, Zagreb, 1938., 128.

Diamond, John E.: Ziehrer, C(arl) M(ichael), The New Grove Dictionary of Music and Musicians, Oxford University Press, Oxford et alii 2001², sv. 27, 822–823.

Doliner, Gorana: Glazbeni folklor u djelima Ivana Zajca, u: Lovro Županović (ur.): Zbornik radova sa znanstvenog skupa održanog u povodu 150. obljetnice rođenja Ivana Zajca (1832–1914), JAZU – Muzikološki zavod Muzičke akademije u Zagrebu, Zagreb, 1982., 147–172.

Čunko, Tatjana: Djela Ivana Zajca na javnim koncertima i studijskim snimkama u produkciji Hrvatske radiotelevizije, u: Stanislav Tuksar (ur.): Ivan Zajc (1832–1914). Glazbene migracije i kulturni transferi u srednjoj Europi i šire u ‘dugom’ 19. stoljeću / Ivan Zajc (1832–1914). Musical Migrations and Cultural Transfers in the ‘Long’ 19th Century in Central Europe and Beyond, Hrvatsko muzikološko društvo, Zagreb, 2016., 499–516.

Eősze, László – Houlahan, Mícheál – Tacka, Philip: Kodály, Zoltán, The New Grove Dictionary of Music and Musicians, Oxford University Press, Oxford et alii 2001², sv. 13, 716–726.

Everett, William A.: Aspects of Musical-Dramatic Form in Zajc’s Nikola Šubić Zrinjski (1876), u: Stanislav Tuksar (ur.): Zagreb 1094–1994 : Zagreb i hrvatske zemlje kao most između srednjoeuropskih i mediteranskih glazbenih kultura / Zagreb and Croatian lands as a bridge between Central-european and Mediterranean musical cultures, Radovi s međunarodnog muzikološkog skupa održanog u Zagrebu, Hrvatska, 28. 09. – 1. 10. 1994., Hrvatsko muzikološko društvo, Zagreb, 1998., 277–290.

Fabrio, Nedjeljko: Pismo gospodinu Augustu Abramoviću Adelburgu, Kolo, 8 (1998) 4, 569–572.

Fabrio, Nedjeljko: Zrinjski prije Nikole Šubića Zrinjskog, u: Nikola Batušić, Boris Senker (ur.): Krležini dani u Osijeku 1998. Hrvatska dramska književnost i kazalište u europskom kontekstu, druga knjiga, Zavod za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU, Odsjek za povijest hrvatskog kazališta – Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku – Pedagoški fakultet, Osijek, Zagreb – Osijek, 2000., 11–18.

Folnegović, Fran: Opera Zrinski, Dragoljub, 2 (1868) 41, 653–655.

Gordina, Elena Isaakovna: Horvatskij kompozitor Ivan Zajc i ego opera Nikola Šubič Zrin’skij, u: IDEM: Muzykal’naja kul’tura Serbii, Horvatii, Slovenii. Očerki, Muzyka, Moskva, 2008., 259–273.

Hećimović, Branko (ur.): Repertoar hrvatskih kazališta, Globus – JAZU, Zagreb, 1990.

Ivakić, Branimir: Razvoj hrvatske muzike, Komisionalna naklada Novinarske zadruge u Zagrebu, Zagreb, 1930.

Jerkunica, Sylvie: Opéra et sentiment national en Croatie: Nikola Šubić Zrinjski d’Ivan Zajc (1876), strojopis, Universitte de Provence, Aix en Provence, 1994.

Juranić, Zoran: Abramovićev Zrinjski: Skica za predgovor budućoj glazbenoj analizi, Kolo, 8 (1998) 4, 638–639.

Kassowitz Cvijić, Antonija: Opera Zrinjski prije Zajca, Jutarnji list, 13 (1924) 4607, 6.

Katalinić, Vjera. Staging History: The 1566 Siege of Siget and 19th Century Opera, Journal of Croatian Studies, 42 (2001), 43–52.

Katalinić, Vjera: Još jedan Zrinski prema Theodoru Körneru, Arti musices, 31 (2000) 1–2, 217–224.

Katalinić, Vjera: Nikola Zrinyi (1508-66) as a National Hero in 19th-Century Opera between Vienna, Berlin, Budapest and Zagreb, Musica e storia, 12 (2004) 3, 611–648.

Katalinić, Vjera: Četiri Zrinska, u: Branko Hećimović (ur.): Krležini dani u Osijeku 2000. Hrvatska dramska književnost i kazalište – Inventura milenija, prvi dio, Zavod za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU, Odsjek za povijest hrvatskog kazališta – Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku – Pedagoški fakultet, Osijek, Zagreb – Osijek, 2001., 118–124.

Katalinić, Vjera: Opera Nikola Šubić Zrinjski (op. 403, Zagreb, 1876.), u: Ivan Zajc: Nikola Šubić Zrinjski, glazbena tragedija u 3 čina (8 slika), partitura, Muzički informativni centar Koncertne direkcije Zagreb, Zagreb, 2012., VII–X.

Kiš-Šaulovečki, Radoslav: Vrijedan nalaz nepoznate opere. Pronađena je partitura opere »N. Š. Zrinjski« kompozitora Abramovića, Vjesnik u srijedu, 12 (1952) 2420 (35), 5.

Lipovšćak, Veljko: Skladbe Ivana Zajca na šelakovim gramofonskim pločama, u: Stanislav Tuksar (ur.): Ivan Zajc (1832–1914). Glazbene migracije i kulturni transferi u srednjoj Europi i šire u ‘dugom’ 19. stoljeću / Ivan Zajc (1832–1914). Musical Migrations and Cultural Transfers in the ‘Long’ 19th Century in Central Europe and Beyond, Hrvatsko muzikološko društvo, Zagreb, 2016., 473–498.

Kuhač, Franjo Ksaver: Abramović August, Prosvjeta, 18 (1910) 1, 9–11.

Majer-Bobetko, Sanja: Ivan Zajc in the Whirlpool of Croatian Music Historiography: Towards a Monograph, u: Stanislav Tuksar (ur.): Ivan Zajc (1832–1914). Glazbene migracije i kulturni transferi u srednjoj Europi i šire u ‘dugom’ 19. stoljeću / Ivan Zajc (1832–1914). Musical Migrations and Cultural Transfers in the ‘Long’ 19th Century in Central Europe and Beyond, Hrvatsko muzikološko društvo, Zagreb, 2016., 527–551.

Marković, Tatjana: Memorizing Battle Musically. The Siege of Szigetvár (1566) as an Identity Signifier, http://lithes.uni-graz.at/lithes/beitraege14_10/markovic_tatjana_battle_musically_szigetvar.pdf

-nik: Prije Zajčeve opere »Nikola Šubić Zrinjski« davana je u Pešti opera istog naziva od Augusta Abramovića, virtuoza na guslama, Vjesnik u srijedu, 12 (1952) 2337 (24), 6.

Ogrizović, Milan: Libretto Zajčeva »Zrinskog«, Sv. Cecilija, 15 (1921) 1, 93–94.

Palić-Jelavić, Rozina: Ideologemi u operi Nikola Šubić Zrinjski Ivana pl. Zajca, Kroatologija, 3 (2013) 1, 54–89.

Palić-Jelavić, Rozina: Zborski ulomci/brojevi u operi Nikola Šubić Zrinjski Ivana pl. Zajca iz aspekta romantičarskih i nacionalnih ideja, Arti musices, 45 (2014) 2, 217–247.

Palić-Jelavić, Rozina: Početci stvaranja hrvatskoga nacionalnoga opernoga repertoara. Hrvatska nacionalna povijesna operna trilogija (Mislav, Ban Leget, Nikola Šubić Zrinjski) Ivana pl. Zajca, doktorska disertacija, Sveučilište u Zagrebu, Hrvatski studiji, Zagreb, 2016.

Pavličić, Pavao: Stih i strofa u libretu Nikole Šubića Zrinjskog, u: Nikola Batušić et al. (ur.): Dani hvarskog kazališta. Hrvatska književnost od preporoda do Šenoina doba, Književni krug, Split, 1999., 172–204.

Pettan, Hubert: Popis skladbi Ivana Zajca. Prilog građi o Ivanu Zajcu, JAZU, Zagreb, 1956.

Pettan, Hubert: Körnerov Zriny i libreta Badalića i Adelburga, Zbornik 1, Društvo hrvatskih skladatelja, Zagreb, 1976 (npg.).

Pfannkuch, Wilhelm – Winkler, Gerhard J.: Goldmark, Karl [Carl; Károly], The New Grove Dictionary of Music and Musicians, Oxford University Press, Oxford et alii 2001², sv. 10, 98–100.

Riman, Marija – Kinderić, Petar Antun: Hrvatski skladatelj o. Miroslav Grđan, »Tiskara Rijeka« d.d., Rijeka, 1996.

Rudolf Obruča, https://nl.wikipedia.org/wiki/Rudolf_Obru%C4%8Da

Sansone, Matteo: Smareglia, Antonio, The New Grove Dictionary of Music and Musicians, Oxford University Press, Oxford et alii 2001², sv. 23, 531–533.

Scarpetta, Umberto: Skladateljsko djelovanje Ivana Zajca u Milanu: La Tirolese / L’ attività compositiva di Zajc a Milano: La Tirolese, u: Stanislav Tuksar (ur.): Rani Zajc: Rijeka – Milano – Rijeka (1832.–1862.). Radovi s međunarodnog muzikološkog skupa održanog u Rijeci, Hrvatska, 23. i 24. studenog 1996. / Early Zajc: Rijeka – Milan – Rijeka (1832–1862). Proceedings of International Musicological Symposim held in Rijeka, Croatia, on November 23–24, 1996, Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca, Rijeka, 1998., 33–42 / 111–120.

Stipčević, Ennio: Hrvatska glazba. Povijest hrvatske glazbe do 20. stoljeća, Školska knjiga, Zagreb, 1997.

Šenoa, August: [Kritika opere Nikola Šubić Zrinjski I. Zajca], Vijenac, 8 (1876) 4, 11.

Tarbuk, Mladen: Riječ glavnog urednika. Zrinjski u starom i novom ruhu, u: Ivan Zajc: Nikola Šubić Zrinjski, glazbena tragedija u 3 čina (8 slika), partitura, Muzički informativni centar Koncertne direkcije Zagreb, Zagreb, 2012., XI–XIII.

Tuksar, Stanislav: Ten Centuries of Croatian Music, in: Srećko Lipovčan (ur.): Croatian Music, Music Information Centre, Zagreb, 1992., 7–15.

Tuksar, Stanislav: Kratka povijest hrvatske glazbe, Matica hrvatska, Zagreb, 2000., Zelmanović, Đorđe: Opera o Zrinjskom, napjev od Zrinjskog, Népszabadság, Budimpešta, 21. XI. 1998. Kultura, str. 11, prev. Xénia Detoni, Kolo, 8 (1998) 4, 669–670.

Vázsonyi, Bálint: Dohnányi, Ernő [Ernst von], The New Grove Dictionary of Music and Musicians, Oxford University Press, Oxford et alii 2001², sv. 7, 425–427.

Vrbanić, Vilena: Diskografija Ivana Zajca od razdoblja vinila do danas, u: Stanislav Tuksar (ur.): Ivan Zajc (1832–1914). Glazbene migracije i kulturni transferi u srednjoj Europi i šire u ‘dugom’ 19. stoljeću / Ivan Zajc (1832–1914). Musical Migrations and Cultural Transfers in the ‘Long’ 19th Century in Central Europe and Beyond, Hrvatsko muzikološko društvo, Zagreb, 2016., 415–426.

Warrack, John: Deppe, Ludwig, The New Grove Dictionary of Music and Musicians, Oxford University Press, Oxford et alii 2001², sv. 7, 224.

Županović, Lovro: Stoljeća hrvatske glazbe, Školska knjiga, Zagreb, 1980.

Županović, Lovro: Odjek bitke kod Sigeta u hrvatskoj glazbi, Kolo, 5 [125] (1971) 9, 166–170.