(Ne)dovršeni brazilski svjetovi Drage Štambuka

 F Knigi piše da je Bog čoveka od zemle napravil.
Je, ali od one zemle na kojoj se čovek rodi.
                                                            (Ivan Golub)

»Već oko dva desetljeća pjesničko stvaralaštvo Drage Štambuka obilježeno je izmijenjenim životnim okolnostima. Djelujući kao diplomatski predstavnik Republike Hrvatske po svijetu, boravio je u mnogim zemljama i upoznao razne civilizacijske sredine nastojeći prodrijeti u njihove kulturne tekovine, što je njegovu pisanju dalo specifična iskustva i kozmopolitsku dimenziju. Kako je riječ o iznimno bogatim i slojevitim tradicijama poput Egipta, Indije, Japana, sada i Brazila, ti su susreti i okolnosti nužno obilježili znatiželjnog i svijetu otvorenog stvaratelja, pri čemu Štambuk ne živi turistički, u lovu na brze senzacije i slikovite prizore, nego nastoji asimilirati i kreativno reagirati na duhovnu baštinu određenoga ambijenta.«

Tako Štambukov razgranat, kozmopolitski dimenzioniran pjesnički opus, u pogovoru zbirke Što rade zmajevi,¹ sažeto opisuje Tonko Maroević, naglašavajući njegovu (da svjesno uporabim u ovom kontekstu nimalo kreštav ple­onazam) uočljivu ubaštinjenost u prije svega duhovnu baštinu dotične kulture odnosno civilizacije. Premda nam se na prvi pogled može pričiniti da Brazil, kao posljednja postaja Štambukova veleposlaničkog i pjesničkog puta (u njegovu slučaju to dvoje je ne samo kompatibilno nego i komaprabilno!), u odnosu na Egipat, Indiju ili Japan, i nije bogzna što imamo li na umu starodrevnost spomenutih civilizacija, ne smijemo zaboraviti da južnoamerički gorostas ima i svoju indijansku (pra)povijest koja ga barem donekle čini usporedivim s navedenim kulturnim kolijevkama čovječanstva.²

Pritom, međutim, treba odmah na početku istaknuti da unatoč izrazitoj uronjenosti (intelektualnoj i osjetilnoj istovremeno!) u tradiciju zemlje primateljice (u ovom slučaju Brazila) Štambuk nikada ne zaboravlja svoje europske i hrvatske (a možemo slobodno zaći i dublje u autorov zavičajni mikrokozmos pa dodati i dalmatinske, bračke, selačke) korijene. No kohabitacija brazilstva (odnosno egipatstva, indijstva, japanstva etc. etc.) i hrvatstva u Štambukovu pjesništvu nikada nije pasivna. Riječ je o krajnje strastvenom, gotovo barokno pompoznom odnosu koji trajno nadahnjuje pjesnikovo kozmopolitski široko domoljublje što se zaigrano i spontano zavlači duboko u pore mnogih Štambukovih stihova. Njihova snažna kroatiziranost nije, međutim, sama sebi svrhom nego nas redovito nagoni na stvaralački poticajno sučeljavanje s drugim i drukčijim, na ravnopravan raz-govor i nadasve širokogrudnu razmjenu argumenata: pro et sed contra...

U tu svrhu Štambuk se nerijetko služi i metodom pomalo diskretne inkulturacije koju u načelu primjenjuje dvosmjerno: kada se iz matične (hrvatske) kulture seli u dotičnu stranu kulturu i obrnuto. Naravno, spomenuta inkulturacija nikada nije posvemašnja jer bi u protivnom izgubio razlog (ili barem jedan od glavnih razloga) za pjev, kao što se uostalom zacijelo može razabrati iz razgovora što ga je s pjesnikom vodila pokojna Vesna Parun. Kad ga je, naime, u šali priupitala »pravi li namjerno svoje stihove počesto nerazumljivima«, znakovito joj je odgovorio: »Bilo bi prejednostavno (...) ako bi se stihovi izlili glatko i prebrzo«.³ Više ili manje pritajenoj inkulturaciji valja pridodati još jedan krajnje zanimljiv poetički element jezično-
-psihologijske provenijencije, koji katkad može poprimiti čak i stanovita svjetonazorska obilježja. Posrijedi je, dakako, tipično štambukovska hlupnja,⁴ »idealan prostor čežnje«⁵ – (jamačno neponovljiv) osjećaj koji bi se na portugalski, uz neizbježno prevoditeljsko nasilje, možda mogao prevesti kao saudade.⁶ Naglašavam »možda« – jer riječ je o (za Brazilce, Portugalce i inu luzofonu čeljad) navodno neprevedivoj riječi čije značenje može (donekle) dokučiti samo izvorni luzofoni govornik. Dašak te štambukovske hrvatske, dalmatinske, bračke, selačke hlupnje, rasute diljem pjesnikove nedvojbeno najdomoljubnije knjige stihova – Croatiam aeternam, može se osjetiti u obje autorove brazilske zbirke: Céu no Poço – Nebo u bunaru (ediPUCRS, Porto Alegre, 2014., 208 str.) i A Criação Inacabada do Mundo – Nedovršeno stvaranje svijeta (7Letras, Rio de Janeiro, 2015., 110 str.). Prvu od njih na portugalski je preveo prevoditeljski par Tomislav Correia-Deur i Milan Puh, a drugu Milan Puh i sam Drago Štambuk.

Céu no Poço – Nebo u bunaru, ediPUCRS,
Porto Alegre, 2014.

Zbirku Céu no Poço objavila je izdavačka kuća Papinskoga katoličkog sveučilišta savezne brazilske države Rio Grande do Sul (PontifíciaUniversidade Católica do Rio Grande do Sul⁷) iz Porto Alegrea kao dvojezično portugalsko-hrvatsko izdanje popraćeno bilješkom o autoru, isječcima iz desetak (recenzentskih) prikaza Štambukova pjesništva⁸ te kraćim predgovorom iz pera glasovitoga suvremenoga brazilskoga književnika i ujedno profesora na spomenutom sveučilištu – Luiza Antónia de Assisa Brasila (r. 1945). Osobito je zanimljiv grafički dizajn, poglavito naslovnica koja (zajedno s unutrašnjošću korica) krajnje plastično oslikava naslov zbirke, vizualno dočaravajući sam »sadržaj«. Zbirka se sastoji od četiri dijela: »Poemas em trêslinhas« (»Trostisi«), »Criação inacabada do mundo« (»Nedovršeno stvaranje svijeta«), »Corcovado« i »Piranhas« (»Piranje«) kojima je kao post scriptum pridodan tekst (zapravo pjesma u prozi gdje pjesnički subjekt egzistencijalistički promišlja vlastite i ujedno univerzalne granične situacije) pod naslovom »Planalto« (»Visoravan«).

A Criação Inacabada do Mundo – Nedovršeno stvaranje svijeta, 7Letras, Rio de Janeiro, 2015.

U prvome dijelu, »Trostisi«, autor (kao svojevrstan uvod) čitatelju nudi dvanaest haiku pjesama začinjenih karakterističnom štambukovskom, začudnošću obojenom refleksivnošću kojom dodatno obogaćuje izvorni japanski žanr što ga je pola desetljeća usavršavao in loco. No Štambuk ne bi bio Štambuk kad u haiku ne bi unio nešto svoje, štambukovsko. Ovdje je to među ostalim, kako lucidno zapaža L. A. de Assis Brasil (cit. predgovor, str. 17), činjenica da hrvatski pjesnik, za razliku od japanske tradicije gdje se u drugome stihu haiku pjesme redovito prikazuje pokret, u taj stih nerijetko unosi neku vrstu »imeničkoga komentara« (»comentário substantivo«), kao primjerice u prvom, autobiografskom trostihu:

Rođen 20. rujna.
Pjesnik,
u vrijeme žetve.

Za razliku od japanski intoniranoga prvoga dijela, u drugom (versifikacijski izrazito razvedenom) dijelu, »Nedovršeno stvaranje svijeta«, brazilski se motivi izrijekom pojavljuju u čak šest pjesama (što čini trećinu od njihova ukupnog broja), no ako se uzmu u obzir i pjesme za koje se zna da su nastale u Brazilu, točnije u njegovoj prijestolnici Braziliji (što je opet izrijekom naznačeno na kraju dotične pjesme, uz nadnevak), onda se opravdano može govoriti o uistinu brazilskom ozračju unutar navedena ciklusa. Premda tu ima i čisto hrvatskih, konkretno bračkih (»Vela zmaja«) i dubrovačkih (»Marin Držić«), pa i japanskih (»Izbor za neizbiranje«) motiva, prevladavaju, kao što rekosmo, brazilski, i to oni vezani za središnji i sjeverni odnosno sjeveroistočni dio najveće južnoameričke države – dakle za područje koje je svojim životom i nadasve djelom uvelike obilježio jedan od najvećih brazilskih književnika svih vremena i vjerojatno najveći »alkemičar« portugalskoga jezika – João Guimarães Rosa (1908–1967). S Rosom Štambuk dijeli štošta, no osim profesije (liječnik i diplomat), »najzajedničkiji« im je, čini se, krajnje alkemičarski odnos prema jeziku, odnosno svojevrsna koineizacija materinskog (portugalskog, tj. hrvatskog) idioma, uz česta ludiranja na leksičkoj, morfološkoj, sintaktičkoj, fonetskoj, metaforičkoj i drugim razinama. Nije to promaknulo ni prof. Brasilu (cit. predgovor, str. 19), koji znakovito izdvaja već spomenutu pjesmu »Marin Držić« kako bi upozorio na Štambukove jezične akrobacije što u velikoj mjeri podsjećaju na Guimarãesa Rosu i po tom pitanju srodne mu brazilske autore. Mi ćemo ipak, za ilustraciju ovoga drugoga dijela zbirke, ovdje izdvojiti dijelove potresne pjesme »Araucaria«, zapravo minijaturne lirske epopeje u kojoj autor, preko prognanih hrvatskih »folksdojčera« i kapelice što su je usred brazilske sertane izgradili u čast Gospi, povezuje svoju privremenu domovinu – Brazil i onu vječnu – Hrvatsku; Slavoniju odnosno Dalmaciju (Brač) i Minas Gerais, slučajno ili ne (!) na blagdan Gospe Karmelske (16. srpnja 2011), zaštitnice rodnih mu Selaca.

Araucaria, araucaria, drvo moje prve mladosti,
čudno ime, čudesne mašte dalekih krajeva.
Dođoh ti u posjet, nezvan, u Entre Rios,
među hrvatske Nijemce. Pod starost vidim jasno
nakupine četnjikave, tamnozelene poput smrti.
Cijela Paraná vaše veliko je groblje, zemlja
jasnih obzorja i krvavih zalaza. Dok žito, ječam,
kukuruz, soja – rastu na poljima, prostranim
poput Slavonije, blago nagnutim u stranu.
Između pet sela, u samoj sredini u šumici četinjara
Kapelica Blaženoj Djevici Mariji s mozaikom
Mučeništva, njoj zdesne i ovdašnjeg utočišta,
s lijeva. Otac Wendelin Gruber održi svoj zavjet
Mariji za podizanje crkve i godišnje hodočašće,
uspevši znak duhovnog središta koji drži pet sela
na okupu. Marljivim ljudima koji izbjegoše
osvetnički teror u našoj nesretnoj domaji i ovdje
pronađu mir; da oru, siju i žanju, grade kuće
i podižu djecu – zaboravljajući hrvatske riječi.
Po koja izbije kod pionira: dada za oca,
Đura za Jorgea. Suze Antuna Apta dok zagrljeni
pjevamo: Ima dana kada ne znam što da radim,
od ljubavi što mi stvara bol... Izbija jad nakupljan
godinama, tuga Gakova i bleiburška teška žalob,
zajedno slijepljene u srcu koje stiješnjeno njima
bije jedvice u času kada velika voda plača nadire
poput divlje konjice. (...) Danas na putu prema
Curitibi mislim na Brač koji do neba gori, na Gospu
Karmelsku, našu nebesku zaštitnicu, koju ovog trena:
ovdje je sada 13 sati, uz pet sati razlike na Braču je 18:
u procesiji, u 1943. izgorenim Selcima, upravo iznose.
Prije tri godine nešto se survalo u meni, otpala žbuka
u lijepoj crkvi – tuga ornulosti ostavi trag. Gospa će
i bez mene ispuniti svoje obećanje, a moj put na drugom kraju
svijeta dodat ću poput zareza na kundaku za hodočašće
patera Wendelina čiju posvetu Mariji otčitah jučer usred
oranica Entre Rios, međurječja – kao negdar onoga
između Drave, Save i Dunava. Slavonija i jest hrvatska
Mezopotamija, araucaria stablo čudesno, znak moje
tužne mladosti.

U trećem dijelu zbirke, pod (nimalo slučajno odabranim) naslovom »Corcovado«,⁹ pri čemu najpoznatiji riodejaneirski (a jamačno i brazilski) brijeg nedvojbeno poprima status metafore čitavoga južnoameričkoga kontinenta,¹⁰ Štambuk se, na metričkom planu, ponovno u većoj mjeri okreće trostisima (pojavljuju se u desetak od ukupno osamnaest pjesama!¹¹), dok na tematskom planu dolazi do izražaja snažna intertekstualnost, pa čak i interkulturalnost ili, ako baš hoćemo biti do kraja zemljopisno banalni, interkontinentalnost (kao primjerice u gotovo programatski stiliziranoj pjesmi »Ekvator«). Znatnu ulogu pritom nerijetko igra i stanovita autobiografičnost (kao u pjesmi »Nema cara do mojega cara«), gdje svojevrsne (obiteljske) genealoške igre očigledno nadilaze razinu trača poprimajući značaj (možebitnih) leksikografskih natuknica. Ponekad pjesnik preuzimlje i ulogu (simpatičnog) proroka odnosno propovjednika – velemajstora sofističke barokne retorike (poput velikoga brazilskog isusovca, »apostola portugalskog jezika« – o. AntóniaVieire), što posebno upada u oči u pretposljednjoj (»Corcovado«) odnosno posljednjoj (nenaslovljenoj) pjesmi ovoga dijela zbirke:

Bez Isusa,                 Što novo je u novom svijetu,
grbi tvojoj Rio         to drevni je svijet kojega stari
neima spasa.           posve zaboravi.

Četvrti i ujedno posljednji dio zbirke Nebo u bunaru – »Piranje« (glede metričke razvedenosti sličan drugome dijelu – »Nedovršeno stvaranje svijeta«) – ponovno snažnije pjesnički problematizira brazilstvenost, ovaj put u njezinoj prije svega telurijskoj, točnije bi možda bilo reći, domorodačkoj (kako dijakronijski, tako i sinkronijski pojmljenoj) dimenziji. Od devetnaest pjesama (koliko ih sadržava spomenuta cjelina zbirke), devet ih se izravno odnosi na Brazil kao prirodni ili kulturološki fenomen, od čega čak osam njih propituje domorodački indijanski kozmos kao jednu od osnovnih sastavnica (suvremenog) brazilstva.¹² Posebno su u tom smislu ilustrativne pjesme »Amazona«, »Kanibal«, »Obojene krivulje, kišni zasloni« ili »Piroga u baruštini« primjerice, gdje sve vrvi od »urođeničke« flore i faune, ali bez ikakvih moralizirajućih ekoloških primisli koje obično posve zasjenjuju izvornu pjesničku poruku. Štambukov koloritni telurizam (s brazilskim predznakom, dakako!) ovoga posljednjeg ciklusa oprimjerit ćemo vjerojatno najmuzikalnijom pjesmom cijele zbirke. Riječ je o pjesmi »Alvorada«,¹³ koja predstavlja pravu mini-simfoniju brazilskih (odnosno južnoameričkih), ali jednako tako i univerzalnih zvukova, mirisa, dodira, opipa, okusa i oćuta svih mogućih provenijencija. Himan je to životu koji je istodobno alfa i omega, početak i svršetak, danse macabre koji završava uskrsnućem kao vječnim vraćanjem istoga...

Truplo trulo trune tiho,
kano šumor crne kiše
što moči ga skroz na skroz.

Truplo trulo trune tiho
gnječi crve, bube, gliste,
blijede gljive, sitne zvijeri,
trune tiho, posve tiho.
Donosi nam humus čisti,
plodnu zdjelu za sav rod,
truplo trulo truneć tiho.

Iz vlažnosti život klija,
buja, pupa, razvija se,
trune tiho, posve tiho.

Puno, malo, malo, puno,
suho, vlažno, meko, trdo,
truplo trulo trune tiho,
truneć tiho – truplo raste.

Druga već spomenuta Štambukova knjiga pjesama nedavno objavljena u Brazilu, A Criação Inacabada do Mundo, nije nažalost dvojezično, nego jednojezično izdanje (tiskana je samo na portugalskom), a popraćena je, baš kao i prva, bilješkom o autoru te kraćim isječcima iz nekoliko (recenzentskih) prikaza pjesnikova stvaralaštva,¹⁴ no (za razliku od prve) nema predgovora. Podijeljena je u osam cjelina naslovljenih imenima slova grčkog alfabeta, pri čemu (što je, zbog snažnoga simboličkoga naboja, itekako znakovito!) naslov prve cjeline nije »Alfa« nego (sic!) »Tau«, čime autor već na samome početku izaziva (donekle očekivani) učinak začudnosti. Naslovi narednih šest cjelina nižu se abecednim odnosno alfabetnim redoslijedom (»Alfa«, »Beta«, »Gama«, »Delta«, »Epsilon« i »Zeta«) dok posljednju cjelinu pjesnik logično naslovljuje posljednjim slovom alfabeta (»Omega«). Od navedenih osam cjelina, četiri ih (dakle polovica) sadržavaju devet, dvije deset, jedna osam, a jedna sedam pjesama. Ukupno: 71 pjesma, dakle nezaokružen, otvoren, nedovršen broj (baš kao i sâmo stvaranje svijeta iz naslova knjige). Bilo bi izrazito zanimljivo ne samo statistički obraditi cijelu zbirku nego je i podrobno raščlaniti iz očišta mistike brojeva. No budući da takva raščlamba uvelike nadilazi okvire ovoga prikaza, napomenimo ovdje tek to da bi njezini rezultati vjerojatno pokazali kako je Štambukova najnovija knjiga pjesama svjesno i(li) nesvjesno ustrojena prema (da se hotimice oksimoronski izrazim) naoko kaotičnim zakonima numeričke simbolike.

S versifikacijskoga gledišta Nedovršeno stvaranje svijeta pokazuje za Štambuka tipičnu i očekivanu šarolikost, u rasponu od (istina ne baš mnogobrojnih) trostiha do razmjerno dugih pjesama (strofičnih ili stihičnih) od čak pedesetak stihova, pri čemu su ritmičke tendencije najvećma nepredvidljive (uz podosta rijetke iznimke). Zamjetan je i priličan broj pjesama u prozi, upravo začudne pjevnosti (imajući na umu formalnu proznost teksta). Sličnu šarolikost možemo uočiti i na »sadržajnom« planu gdje se pojavljuje niz štambukovski karakterističnih tema i motiva, kao što su primjerice Bog, domovina (i uz nju neizbježno vezano domoljublje, ali i kozmopolitizam!), ljubav i smrt (odnosno eros i thanatos), rodni Brač, uža obitelj i predci (ali i šira obitelj – čovječanstvo!) te, naposljetku (ali ne manje važno, dapače, s obzirom na naslov i koncepciju cijele zbirke, možda i prevažno!) svijet u njegovu (još uvijek) nedovršenu, dakle kozmogonijskom procesu. Njima, dakako, možemo pribrojiti i neke tipično brazilske teme i motive (izravno ili neizravno) nazočne u dvadesetak pjesama (ponajviše prvog i drugog te četvrtog i petog dijela zbirke).¹⁵ U nekim pjesmama (kao što su, primjerice, »Zagreb i Brasília«, »Tartaruga, borboleta, tarantula...« ili »Bojažljivih duša cvjetovi«) pjesnik motivski povezuje Hrvatsku i Brazil, dok u drugim (»Sinal de vida«, »Estômago de Avestruz«, »Patanal, luta de Aves«, već citirana »Tartaruga, borboleta, tarantula...« ili »LAR, utočište«) kombinira oba jezika, portugalski i hrvatski, odnosno točnije, u hrvatski izvornik ubacuje portugalske riječi (najčešće već u samome naslovu), ostvarujući tako i jezičnu simbiozu dviju kultura, hrvatske i brazilske.

Spomenutu simbiozu Štambuk djelomično ostvaruje i kroz središnju tematsku os cjelokupne zbirke – nedovršeno stvaranje svijeta – koje se posebno dramatično očituje u brazilskom podneblju, poglavito u njegovu sjeverozapadnome dijelu gdje su smještena »pluća Zemlje«. To stvaranje, osim puke kozmogonijske, ima i naglašenu demiuršku, a s njom u svezi i teleološku dimenziju. Kreativno stvaranje (u naše vrijeme spomenuta je sintagma na žalost prestala biti pleonazam jer nas uporno uvjeravaju da postoji i kreativno razaranje, i da to nipošto nije oksimoron!) za pjesnički se subjekt, naime, odvija u teleološki (augustinski) pojmljenu vremenu, dok se cikličko (nietzscheansko) vrijeme pojavljuje tek rubno kao ilustracija krajnje pogubnoga »vječnog vraćanja istoga«. Nije stoga nimalo ne­obično da kozmogonijsko »evanđelje« po Štambuku počinje Thalesom (»lica okrenutog zvijezdama, leđa uprtih u vlažnu, travom / pokrivenu zemlju, tjelesa golih, obučenih jarkim bojama / života koje vabe smrt.«¹⁶), a završava Štambukom par lui-même:

U životu zemaljskom svaki pojedinac,
i svaki narod, ima osobitu zadaću –
i nikomu dato nije – zadavat im stazu.

Staza je, naime, već unaprijed svrhovito (teleološki) zadana. Naše je samo slijediti je ili ne (paradoks slobode na koji nerijetko nailazimo pokušavajući dešifrirati Štambukove hermetički i hermenutički nepropusne pjesničke tekstove, poglavito one teološke!). Hod po toj stazi odvija se kroz igru, zapravo oponašanjem »najvećega od svih igrača« – Gospoda Boga. Deus (odnosno homo) ludens kao, sada se već slobodno može reći locus communis suvremene teologije, ali i umjetnosti općenito (nadasve pjesništva), izrijekom se pojavljuje i u kozmogoniji bračkoga pjesnika. Ilustrirat ćemo to prekrasnom pjesmom u prozi – »Stvaranje svijeta...«:

Stvaranje svijeta dovršit će se onda kada posljednji čovjek nestane sa zemlje. Jer svatko ponaosob sa sobom donosi posebne darove koji doprinose sveukupnom kozmosu, grade ga i finaliziraju; bez ljudskih pojedinačnih svjetova, svjetova bilja i životinja, organskog i anorganskog, bez naših pojedinačnih sudbina, nema ukupnosti koja bi mogla
nazvati se dovršenim svijetom. Svi dužni smo, dok hodimo
zemljom, doprinositi gradbi, od Boga stvorenoga, svijeta.
I dodavanje i oduzimanje, usavršavanje i kvarenje jednako
izgrađuju znani nam orbis terrarum. Mi jesmo svijet, a svijet je naše igralište na kojemu iskazujemo raspon i raskoš svojih dobrih i loših talenata; ne zovemo se ‘zalud homines ludentes. A najveći od svih igrača Gospod je Bog.

Zanimljivo je pritom da se u gotovo svim Štambukovim kozmogonijskim pjesmama ove zbirke, a osobito u onim zaključnim (iz posljednje cjeline – »Omega«), snažno osjeća sivo, pesimističko, gotovo apokaliptičko ozračje srednjovjekovnih iberskih, točnije galješko-portugalskih serventesa¹⁷ opsjednutih »svijetom okrenutim naglavačke« (»o mundo às avessas«) koji će se u renesansnoj (pravilnije bi zapravo bilo reći manirističkoj) portugalskoj odnosno iberskoj književnosti ponajprije manifestirati kao »rastroj svijeta« (»o desconcerto do mundo«; »el desconcierto del mundo«), poglavito u pjesništvu Luísa Vaza de Camõesa (1515–1580).¹⁸ Današnjim ideologiziranim, manirističkog pathosa i patine lišenim, političko korektnim rječnikom rečenu bismo sintagmu, zacijelo ne bez grižnje savjesti, mogli prevesti i kao »ekološka neosviještenost«. I bio bi to uistinu pun pogodak – u prazno! Jer za razliku od srednjovjekovnih, pa čak i renesansnih (odnosno manirističkih) proroka apokalipse (»svijeta okrenuta naglavačke«, »rastrojena svijeta«) današnji ekolozi nemaju u vidokrugu djelovanja nikakav Telos, nikakav prvi (pa čak ni drugi ni treći) nepokretni pokretač. U tom je smislu posebno zanimljiva kritika koju im pjesnik (ne)izravno upućuje u pretposljednjoj pjesmi Nedovršena stvaranja svijeta:

Nedovršena je čovjekova prilagodba svijetu.
Stranost stoluje u srcu zemlje; nikada se nećemo
na nju priviknut moći. Patuljci igraju nogomet,
pokraj trudnoga stabla, latice krvave padaju uokolo
i kadšto se udarom vjetra dignu; bezlični podnevni
mirisi otvaraju têk neishranjenim mačkama i psima.
Zavijaju hijene: nije lako čovjekom biti na padinama
plavičastim Planalta. Caatinga i cerrado, krajobrazni
valovi tuge. Brazilijske prohladne noći sa vrućim dnevima
sabiru dišno-disajne spazme sasušenih respiratornih putova.
Bolest lebdi nad klimatskim mijenama:
dijagnostički tremens.

Riječ je o gotovo programatski stiliziranoj pjesmi čiji se prvi stih (»Nedovršena je čovjekova prilagodba svijetu«), premda uvijek drukčije te(le)ološki formuliran, poput kakva lajtmotiva provlači diljem čitave zbirke stvarajući napeto ozračje nevremenite vremenitosti i, posljedično tomu, nedovršene, točnije nedovršljive dovršenosti. Upravo zato štambukovska demiurški pojmljena kozmogonija u potpunosti isključuje bilo kakav oblik kozmologije koja Logos shvaća statički, poručujući nam (u jednom od trostiha iz ciklusa »Omega«) kako

stalnim mijenjanjem živodajne
supstancije, stvaranje svijeta –
nikada neće biti privedeno kraju.¹⁹

To nedovršeno stvaranje svijeta pretpostavlja, naravno i »nedovršen« jezik! Jezik koji je u stalnoj potrazi za vlastitim identitetom, koji se sustavno peče (i stječe) zanatom, koji u urođenoj mu inventivnosti vječito lebdi na granici semantičke (ne)prozirnosti. Baš takav je, čini se, jezik pjesnika Drage Štambuka, majstora hrvatske jezične baštine u njezinoj izrazitoj tronarječnosti, pjesnika koji svojim mnogobrojnim čakavizmima, a potom i kajkavizmima te raznim zastarjelicama i intelektualizmima²⁰ već desetljećima sustavno obogaćuje hrvatski jezični i nadasve pjesnički prostor. No upravo to uporno i strastveno poigravanje materinskim jezičnim blagom (kako na dijakronijskoj, tako i na sinkronijskoj razini) čini ga prilično teško prevodivim na druge jezike, pogotovo na one koji nisu osobito genetski srodni s hrvatskim niti su mu pretjerano tipološki bliski, a među takve nedvojbeno pripada i portugalski.

Najpopularniji i (još uvijek) najčitaniji portugalski pjesnik Eugénio de Andrade (1923–2005) još davno je dao prekrasnu, ali uistinu veoma zabrinjavajuću definiciju prijevoda (pravilnije bi bilo reći prepjeva!) poezije kao »trans­fuzije izgubljene krvi«. I doista: svaki je prepjev transfuzija! To uopće nije problematično. Ono što je problematično jest količina krvi koja se prilikom transfuzije neizbježno prolije. A u prepjevima Štambukovih »brazilskih« zbirki na portugalski prolilo se na žalost poprilično krvi. Ne zato što su prepjevatelji bilo loši, nedorasli zadataku, nego prije zato što je sama narav Štambukova jezika nerijetko takva da se silovito opire bilo kakvom pokušaju prepjeva(vanja). Stoga prepjevateljima valja čestitati na obavljenoj zadaći unatoč činjenici da im je prijevod, tj. prepjev na pojedinim mjestima neproziran, da je nedovoljno iskorištena mogućnost inverzije u portugalskom (iako im je, istini za volju, manevarski prostor bio podosta sužen u odnosu na hrvatski jezik²¹), da je opremljenost bilješkama (fusnotama) nerijetko nedostatna (što uvelike otežava čitanje Brazilcima, odnosno luzofonim govornicima, jer moraju neprestance posezati za internetom ili raznim leksikonima i enciklopedijama²²), da ritam izvornika nije uvijek i na najbolji način prenesen u prepjevu, da rješenja s nekomplementarnim elementima dviju kultura (hrvatske i brazilske) nisu uvijek idealna (traduttore, traditore; no prepjevatelji ne trebaju strahovati da će biti kamenovani budući da nitko od nas u tom pogledu nije bez grijeha!). Ako je, međutim, suditi po njihovim najboljim ostvarenjima, kao što su primjerice prepjevi pjesama »Mesnato lišće preuzima život ljudski«, »Zagreb i Brasília«, »Croatiam aeternam«, »Stalnim mijenjanjem živodajne supstancije« i osobito »Pada je snig do u more« (čija je bračka čakavština upravo kongenijalno portugalizirana kroz stari osamnaestostoljetni pravopis temeljen na najpoznatijem luzitanskom leksikografskom djelu onoga vremena– Vocabulário Portuguez & Latino²³), onda se zaista ne treba bojati za kakvoću budućih prepjeva Štambukova odnosno hrvatskog pjesništva na jezik Camõesa i Guimarãesa Rose. A da će ih biti, ne sumnjamo! Kao što ne sumnjamo ni u to da će gubitak krvi prilikom naredne transfuzije biti osjetno manji!

Bilješke

1  Štambuk, Drago: Što rade zmajevi, Matica hrvatska, Zagreb, 2013., str. 71.

2  U tom je pogledu posebno simptomatična Štambukova pjesma »Indijanac sam, prigradski« (»Souíndio, suburbano«) iz zbirke Nebo u bunaru (Croatia rediviva, Zagreb, 2011., str. 56), odnosno Céu no Poço (ediPUCRS, Porto Alegre, 2014., str. 70 odnosno 164):

Indijanac sam, prigradski,

koji brusi vrške strijela,

e da ulovi nepostojeću divljač.

Al’ i nje sve manje, pa –

doslovce, umirem od gladi.

3  V. njezin tekst »Orfej sa skalpelom kamenoresca«, zapravo pogovor Štambukovoj zbirci Croatiam aeternam, Školska knjiga, Zagreb, 1996. (2. izd.), str. 194.

4  Prema Tumaču manje poznatih riječi, pridodanom gore spomenutoj zbirci, str. 203 (v. bilješku br. 3), hlupnja označava žudnju, želju, čežnju, iščekivanje.

5  V. gore spomenutu zbirku, Croatiam aeternam, str. 11.

6  »Sama po sebi saudade nema povijesti. No imaju je njezine pojave. U isključivo povijesnom smislu i bez ikakve unutrašnje povezanosti ta je dakle povijest, napisana s dogmatskim namjerama, zaslužila stanovitu pozornost. Prije nego je promišljena, saudade je opjevana. Ona je, naime, kćerka i zatočenica lirike koja joj je prva dala glas. Prije negoli je postala mit koji joj više ne dopušta misliti, svodeći je na hagiografsko-domoljubnu ulogu, saudade nije bila drugo doli izraz viška ljubavi u odnosu na sve što zaslužuje ljubav: voljeni koji je odsutan, voljena koja je daleko, vječna i prisna Priroda, riznica svih ljubavi, cvijet zelena bora, valovi mora. Nikakav tragičan odzvuk ne čuje se u onim pjesmama gdje se saudade pojavljuje u svoj svojoj bezazlenosti. U svojoj keltskoj kolijevci, Galiciji i Portugalu, saudade kao da biva oblikovana univerzalnim ritmom mora. Pritom se, još uvijek nesvjesno, otkriva kako je vječnost satkana od vremena, a vrijeme od vječnosti. Sve je istovremeno tu, prošlost i sadašnjost. Ta pozadinska glazba, najprije izvanjska, postat će glazba duše.« Tako o navodno »endemskom« čuvstvu zvanom saudade piše jedan od najpoznatijih suvremenih portugalskih esejista Eduardo Lourenço. (V. Talan, Nikica: Portugal, Školska knjiga, Zagreb, 2011., str. 216–217)

7  Skraćeno: PUCRS.

8  Autori tih prikaza su: Hrvoje Pejaković, Rifa’at Sallam, Milana Vuković Runjić, Vesna Parun, Zvonimir Mrkonjić, Zdravko Zima i Raymond Carver. Uz već spomenutog Carvera, na poleđini zbirke zastupljeni su još i Edmund White, Stephen Greenblatt te Andrew Motion.

9  Corcovado (u prijevodu »grbavac«) naziv je brijega povrh Rio de Janeira na kojem se uzdiže monumentalni, svjetski poznat kip Krista Otkupitelja (Cristo Redentor).

10            Na što upozorava i višekratno citirani Luiz António de Assis Brasil (v. cit. predgovor str. 19).

11            U prethodnome (drugom) dijelu zbirke trostisi se kao metrički oblik pojavljuju tek sporadično (u samo dva ili tri slučaja).

12            Iznimka je jedino prva pjesma ciklusa – »Rio de Janeiro«.

13            U prijevodu: »svitanje«, »praskozorje«, »zora«.

14            Autori prikaza su: Raymond Carver, Edmund White, Stephen Greenblatt, Zvonimir Mrkonjić, Antonio Skármeta, Andrew Motion i Andrés Morales. Neki su od tih prikaza preuzeti iz zbirke Céu no Poço.

15            To su, primjerice, pjesme: »João«, »Kralj džungle«, »Luacheia«, »IDEARIUM, Salvador«, »Kopulacija«, »Tuđina«, »Miris vlažne, crvene, brazilske zemlje«, »Jaca«, »Vagafogo, vagalume«, »Nedovršena je čovjekova prilagodba svijetu« itd.

16            Citirano prema Štambukovoj knjizi Nedovršeno stvaranje svijeta, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 2014., str. 9. I svi ostali citati pjesama iz spomenute knjige navedeni su prema njezinom (prvom) hrvatskom izdanju.

17            Galješko-portugalski serventês iberska je inačica istoimene provansalske pjesničke vrste. U njemu prevladava kritičko razmišljanje o društvenim i političkim zbivanjima (politički serventês) ili pak o dekadenciji moralnih običaja i ponašanja (moralni serventês). Upravo ovaj posljednji je u pravilu pesimistički intoniran, donoseći temu svijeta izvrnutoga naopačke i promjene koja ide samo nagore.

18            Camões, naime, svijet ne doživljava kao kozmos, nego, prije svega, kao kaos, kao proizvod iracionalne sudbine. U tom rastrojenom, »uneređenom« svijetu Pjesnik posebno bolno doživljava nerazmjer i nepodudarnost, odnosno jaz između ideala i zbilje. Otud pjesnički iskazi tjeskobe, tako majstorski sročeni da, prema nekim književnim povjesničarima, ni do danas nisu nadiđeni na cjelokupnom portugalskom jezičnom području. Fragmentarnošću, kontradiktornošću i problematičnošću »raštimanog« svijeta Camões je bliži manirističkom nespokoju negoli optimističnome renesansnom svjetonazoru s njegovom vjerom u svijet kao kozmos.

19            Podebljanje je moje (op. N. T.).

20            V. o tome u predgovoru Štambukovoj knjizi Croatiam aeternam (2. izd.; Zagreb, 1996) što ga je napisao Marko Samardžija (str. 7–9).

21            Obrnut redoslijed riječi (ili, znatno rjeđe rečenica) u Štambuka je razmjerno čest i igra veliku stilsku ulogu pa je na tome, kad god se pružila prilika (a pružala se prilično često), trebalo insistirati.

22            Pri čemu su u njima zastupljene informacije o Hrvatskoj i Hrvatima nerijetko veoma površne, a katkad i posve iskrivljene (da ne kažem neistinite).

23               Autor tog djela (zapravo rječnika), objavljenog u Coimbri 1728., jest o. Raphael Bluteau (1638–1734).