Literarna paradigma svetosti

O uglednoj hrvatskoj književnici, judaistici i novinarki židovskih korijena Jasminki Domaš (Banja Luka, 1948) pisao sam u više navrata. Budući da me dugogodišnje prijateljstvo povezuje s ovom autoricom, koja u suvremenoj hrvatskoj književnosti artikulira njezin nedovoljno istražen duhovni segment, svaki se put prilikom pisanja o Jasminkinu stvaralaštvu zapitam jesam li se u stanju kritički distancirati do te mjere da jedini kriterij valjane prosudbe bude dosegnuta literarna kakvoća. Kao književni prevodilac s dragocjenim iskustvom prevođenja nekih remek-djela prošlostoljetne austrijske književnosti (Thomas Bernhard, Karl Kraus...) morao sam svoj literarni ukus dobrano izoštriti, pa tako svakom književnom djelu o kojem pišem pristupam kao da ga upravo prevodim, jer je prevodilačko čitanje, kako je to svojedobno ustvrdio Roman Jakobson, najsuptilniji oblik trajno relevantne književne interpretacije.

Prije nego što se usredotočim na autoričin netom zaživjeli roman, kratko ću se osvrnuti na njezin opus kao cjelinu, egzaktno pritom ne navodeći sve do sada objavljene knjige. Polazeći od poetoloških odrednica, izdvajam tri tematski različita romana: Rebeka u nutrini duše, Zagreb, 2001; Knjiga o ljubavi ili kako sam srela Anu Frank, Zagreb, 2004; Nebo na zemlji, Zagreb, 2010. U sva tri slučaja riječ je o prozi koja se čita s lakoćom, ali navodi na razmišljanje, pa se stoga tim romanima čitateljski iznovice rado vraćamo. Tu su i tri zrele, duhovnom pounutrašnjenošću prožete pjesničke zbirke: već spomenuti Poetski mistik; Žena sufi, Zagreb, 1014; Duša je nebo, Zagreb, 2016.

Svakako ovom prilikom valja istaknuti i dvije zbirke minijaturnih meditacija kod kojih je misaono napučena duhovna potka zaogrnuta skrletnim ruhom genuine liričnosti: 72 Imena Boga, Zagreb, 2008; I Bog moli, Zagreb, 2013. S obzirom na to da je za autoričin opus na tematskoj i osobito na stilističkoj razini karakteristično svojevrsno isprepletanje njegova literarnog i znanstvenoga (judaističkog) segmenta, posebno kao uspjelu premosnicu želim istaknuti Kabalističke poruke, Zagreb, 2006.

Iz ovoga duljinom teksta uvjetovana fragmentarnog uvida razvidno je da je Jasminka Domaš na našem književnom obzorju singularna pojava. Duhovna i kulturno-povijesna bremenitost židovskoga naslijeđa kao imanentne odrednice njezina literarnog duktusa ne priječi ju da kao spisateljica, pjesnikinja i znanstvenica stvaralački diše punim plućima. Njezinim filigranskim perom ispisuju se opetovano dojmljive stranice dinamična opusa koji još uvijek nije doživio primjeren oblik književnoznanstvene valorizacije. A kad se to u dogledno vrijeme dogodi, neka će autoričina djela nedvojbeno biti svrstana u sam vrh budućnosno smjerokazne hrvatske književnosti koja zaslužuje prijevodnu dostupnost čitateljstvu iz cijeloga svijeta.

Za roman Izabrana: Život Edith Stein iz više je razloga primjereno naglasiti da je to u kontekstu dosadašnjega stvaralaštva Jasminke Domaš njezin opus magnum, djelo kojim je autorica na posve nov način zaplovila duhovnim prostranstvima. Idejom da literarno oblikuje njemačku Židovku Edith Stein (1891–1942), koja je nakon turbulentnih duhovnih previranja kao renomirana znanstvenica s doktoratom iz filozofije postala katolička redovnica Terezija Benedikta od Križa, da bi na kraju životnoga puta kao Edith Stein zajedno s tisućama svojih židovskih sunarodnjaka smrtno stradala u Auschwitzu, autorica se zaokupljala tijekom petnaestak godina. Plod toga kompleksnog bavljenja sada je napokon pred nama. U pogovoru koji znalački olakšava uzbudljivo čitanje ovoga gustoga pjesničkog tkanja Sibila Petlevski decidirano pojašnjava:

Kad bi bila riječ o hagiografiji – tada bi životopis redovnice Terezije Benedikte od Križa, koju je 1998. godine Papa Ivan Pavao II. proglasio svetom, svjedočio u doslovnom i metafizičkom smislu, put preko praga doma jedne u dom druge vjeroispovijesti. Međutim, to ni u kojem slučaju ne može biti tradicionalni životopis svetice, pogotovo ne »preobraćenice«, jer dinamika životnoga puta »Izabrane« odražava profetsko-mistički odnos judaizma i kršćanstva.

Riječ je, dakle, o osebujnu razvojnom romanu koji je nastao kao logičan posljedak autoričina književnog sazrijevanja i duhovnog razvitka. Između protagonistice romana i njezina realno postojećeg predloška uspostavljeno je idejno jedinstvo pojavnosti kakvo se u biografskim romanima nadasve rijetko susreće. Za razliku od svetosti koja u Katoličkoj crkvi proizlazi iz složena kanonizacijskog procesa, ovdje je Edith Stein oličenje literarne paradigme svetosti koju sam, nošen dramatskom napetošću istraživački fundirana pripovijedanja što se na kazališnim daskama samo može poželjeti, doveo u suodnos s poimanjem svetosti za kakvo se u svome glasovitom djelu Sveto argumentirano zalaže znameniti evangelički teolog Rudolf Otto (1869–1937). Sveto, kako ga shvaća Rudolf Otto, iracionalna je kategorija numinozne provenijencije. Pri susretu sa Svetim ostajemo bez riječi, prolaze nas srsi, a to će nam se pri čitanju ovog romana često događati.

Oblikujući svoju Edith kao osobu koja se odlikuje nesvakidašnjom inteligencijom i duhovnom širinom što u žarkoj čežnji za Svevišnjim ni u najtežim logorskim mukama ne gubi iz vida obična čovjeka, Jasminka Domaš čini hrabar iskorak na tragu međureligijskog dijaloga do kojega u naše postmoderno doba svekolike internetske premreženosti odveć rijetko dolazi.

Posebna su odlika ovoga romana Edithini iscrpljujući dijalozi. Najprije je tu mučan razgovor što ga ona nakon obznanjivanja ulaska u kelnski karmel vodi sa svojom majkom Augustom, ortodoksnom Židovkom koja svoju ljubljenu i po njezinu mišljenju zabludjelu kćer svim silama nastoji vratiti u okrilje vjere baštinjene od davnih predaka. Još su zamorniji razgovori s ambicioznom liječnicom Geulom koja se ne može pomiriti s besmislenošću patnje nevinih žrtava holokausta. Autorica strukturira dijaloge bez trunke bilo kakve pristranosti, bjelodano pokazujući što je sve kadra vrhunska književnost kao umjetnost kojoj je Svevišnji podario stvaralačku mimezu koja može dolaziti samo i jedino od Njega. U svim tim zakučastim dijalozima Edith ostaje uspravna i postojana u svojoj bogozovno rastresitoj ljudskosti, daleko od mita i legende, dostojna biti časnim uzorom svakomu komu je stalo do neokaljanosti ljudskoga dostojanstva, bez obzira na to je li Židov ili kršćanin, vjernik ili ateist.

O ovom opsegom nevelikom romanu jamačno će se još mnogo pisati i govoriti. Usuđujem se tvrditi da je riječ o djelu koje širi spoznajne horizonte. To je smislotvorni glas što se javlja u našem nevoljnom vremenu, opominjući nas i pozivajući da poput Edith ne klonemo duhom do posljednjeg trenutka našega pozemljarskog bivstvovanja. Edith Stein, Terezija Benedikta od Križa, neprestano će nas hrabriti u tome nastojanju.

Jasminka Domaš

Pomirenje kao sudbina, ali oprost...
(ulomak iz romana Izabrana)

15. Jidiše mame i snaga uvjeravanja

Majko, ja sam katolkinja

Augusta sjedi u dnevnoj sobi u svojoj svečanoj crnoj haljini koja joj seže do gležnjeva, kosa joj je pokrivena tamnom čipkastom maramom, obukla je i nove cipele, ne bi znala reći jesu li joj udobne, jer još nikada s njima nije izašla izvan stana. Desnom rukom oslanja se na štap koji joj daje na sigurnosti, ali i na otmjenosti. Ernu koja je krišom promatra kroz poluodškrinuta vrata podsjeća na pomalo ostarjelu kraljicu Esteru, ali koja je s godinama i sjedinama samo dobila na dostojanstvu i veličanstvenosti. »Kraljica Estera,« razmišlja »spasila je svoj židovski narod od smrti i uništenja, a majka sigurno misli kako će njezinom krivnjom židovski narod biti bez Edith oslabljen, jer ona, Augusta, nije dobro pazila na svoje dijete i pustila ga je da zaluta među kršćane«. Erna očekuje da će podsjetiti Edith na Križarske ratove, lomače inkvizicije na kojima su gorjeli Židovi u Španjolskoj i Portugalu, na silne pogrome i pokolje Židova u Poljskoj, Ukrajini, Mađarskoj, Rumunjskoj, Litvi, Moldaviji, na mučenja u rajnskoj oblasti Židova koji nisu htjeli napustiti svoju vjeru, podsjetit će je na europsko tlo natapano kroz stoljeća krvlju nevinih židovskih žrtava. Augusta neće zaboraviti i na nasilno kristijaniziranje Židova od kojih su mnogi radije izabrali smrt nego li se odrekli svoje vjere, sve je to prohujalo Erninom glavom i ona još pomisli sva uznemirena: »Ne bih voljela sada biti na Edithinom mjestu, jer majka je majka, toliko se godina brinula za obitelj, za svakog od nas, poštovala je naše sklonosti, pratila nas u razvoju, podupirala, školovala, sama je u poslu stekla veliki ugled svojom marljivošću i poštenjem, ničega nam nije nedostajalo. A sada udarac! I to ravno u srce!«

U obitelji svi su zatečeni i zaprepašteni što je Edith postala katolkinja i ušla u samostan, jer konverzije se među Židovima iznimno rijetko događaju. »Zašto baš u našoj obitelji ?« rekla je poluglasno Erna noseći majci čašu s vodom koja se orosila od hladnoće i maglicu pretvarala u male, gotovo neprimjetne suze koje su tekle niz staklo. I u tom trenutku oglasilo se zvono na ulaznim vratima i ona se zbuni, ne znajući da li da prvo odnese majci vodu ili da pohita dočekati Edith. A onda se uplaši da bi se njezina sestra mogla okrenuti i udaljiti od njih misleći da je ne žele vidjeti i požuri joj otvoriti vrata. Kad je ugledala sestru snažno je zagrli, odmakne se od nje i Edith je samo pogledom očiju upita: »Gdje je majka? Čeka me zar ne?« I Erna pogleda prema sobi u kojoj je Augusta sjedila poput kipa.

Edith, stupivši u sobu nije oklijevala, u času kad se našla pred Augustom skrušeno je pala na koljena i rekla: »Majko, ja sam katolkinja«.

Sobu je ispunila gusta tišina. Teška. Čovjek je nije mogao svojom zemaljskom vagom izmjeriti. Jer bila je to drama, ali ne ona u kazalištu, nego u nečem što se zvalo stvaran život, u kojem je ona koja je stala pred majku ipak morala naći svoje mjesto unatoč povrijeđenosti bližnjih, unatoč osudi, unatoč židovskim korijenima, unatoč samoj sebi. I ponovno sjeti se Terezije Avilske i njezinih riječi iz Časoslova: Neka te ništa ne zbuni. Ništa ne uplaši! Sve prolazi; Bog se ne mijenja – ostaje uvijek isti. Strpljivost sve postizava. Tko posjedujeBoga, tome ništa ne nedostaje, Bog je jedini posve dostatan!

Augusta je lagano podigla svoj štap poput nekog starozavjetnog proroka i rekla: »Poznato ti je, ili možda nije, da na trima temeljima stoji svijet: na Nauku, službi i na vršenju dobrih djela. A ti si napustila svetu knjigu Toru^[1]. Možda i činiš milosrdna djela, ali ne i prema svojoj obitelji i svojem narodu. Vjera te nikada nije previše zanimala, naprotiv, pamtim kako si nam za blagdanskim stolom rekla da Boga nema. A ja tebi kažem, kao svom djetetu, da se ne izdvajaš iz zajednice iz koje potječeš. Jer osoba koja oskvrnjuje svetinju, ona prezire«.

– Majko, oprosti, ali unatoč mojoj odluci, ja vas sve i dalje ljubim i nisam vas napustila. Bilo mi je dano da na svoj način potražim i nađem vezu s božanskim, da otkrijem istinu o svojem životu.

– Možda je prekasno, ali razmisli još jednom, meni za ljubav, za ljubav tvojeg pokojnog oca, tvoje braće i sestara, za ljubav svih onih koji su živjeli prije nas i teško trpjeli, koji su mučeni i ubijani samo zato što su bili Židovi. Nemoj izgubiti svoj identitet, vezu sa svojim narodom, obitelji, korijenima, jer uvijek, premda ti sada to tako vjerojatno ne izgleda, ostat ćeš stranac. Uvijek naći će se netko tko će u te uprijeti prstom i reći: »Ona je Židovka koja je napustila svoju vjeru i postala katolkinja.«

Edith jedva svladava suze i ona koja je kao dijete bila glasna i inatljiva tihim glasom odgovori: »Mnogo puta u životu nađemo se na raskrižju gdje moramo dopustiti da onaj život kojeg smo znali, nestane, umre. Sveta istina daje mi snagu da tražim blisku povezanost s Bogom u svemu što činim. I ta istina živi za mene u vječnom sada. U meni je živ osjećaj predanosti nečemu mnogo višem od nas samih što mi dariva čudo nade. Moja predanost vodi me prema Gore, vodi me sa sobom. Godinama sam lutala u tami i znam da sam vam govorila da Boga nema, da On ne postoji, ali to pripada prošlosti. Ono što je prošlo, prošlo je. Ja se nalazim sada u svjetlu i zato više nikada neću moći izreći riječi na koje si me podsjetila. Ma što god da se dogodi, u meni će za Boga uvijek biti mjesta i neću pomisliti da me je kaznio ili napustio. Ja više ne mogu izraziti sebe nego kroz Njega«.

16.
Augustino tijelo pokazuje napetost.
Naginje se prema naprijed,
jer joj se čini da ju Edith ne čuje

Bila si Mu blizu

– Moram te podsjetiti da si se nakon što si ušla u svoju fazu ateizma pa zatim feminizma, prestala zanimati za židovstvo i velike židovske učenjake, rabine i filozofe, za čitavu plejadu iznimnih, duhovnih ljudi koji su svoje znanje i spoznaje nesebično ostavili ne samo Židovima nego cijelom svijetu i njegovoj civilizaciji. Tebi je taj židovski duhovni svijet ostao potpuno nepoznat i nespoznat. Da si kojim slučajem prigrlila Toru, razvila bi u sebi empatiju toliko važnu za spoznaju uloge čovjeka u svijetu i za sve ono što na svojem Putu možeš dijeliti i podijeliti s drugima. Bez obzira koliko si bila udaljena od Jednog, bila si Mu blizu i uvijek ćeš Mu biti blizu. Nada uvijek postoji pa i onda kada se udaljimo od Gospoda. Njemu se možeš približiti i na način da čuješ i razumiješ druge ljude, da vidiš i osjetiš njihove najdublje i najskrivenije osjećaje, njihovu patnju i strahove.

– Neću ti se usprotiviti. Znam da sam puno toga propustila u svojem židovskom obrazovanju, ali kao majku koja me voli preklinjem te i molim da prihvatiš da sam kao Terezija Benedikta od Križa našla svoj mir, u meni su stvoreni Njegovom voljom, prostori novog viđenja i pomažu mi da shvatim ono što mi je ranije bilo neshvatljivo. Kristu kojem sam se približila omogućilo mi je da osjetim u sebi sjaj i protok božanskog.

– Morat ćeš naučiti Edith svladati mnoge prepreke i brinem se za tebe, jer putujući prema svjetlu nećeš moći izbjeći prostore tame. I zato pazi da ne pogriješiš u svojim koracima i odlukama. Neke koje su presudne već si sama donijela. Htjela bi pritom da se zbog toga nitko ne osjeća povrijeđenim i izdanim, ali to nije moguće. Svaka odluka ima svoju cijenu i tvoj sjaj u očima je ima. Ono što si izabrala tražit će svoju otkupninu. Dug je put u ljudskom životu kada čovjek može reći: »Moja je duša posve čista«. Ponovno ti moram reći da ništa ne znaš o Talmudu, slojevi Tore ostali su ti skriveni, kao i oni uBahiru, Zoharu, gotovo ništa ne znaš o Sefer jecira^[2], o čudesnim midrašima u kojima je ključ mudrosti ovog svijeta da bismo mogli ući u onaj Budući. Postoji mnogo načina da unutar duhovne riznice židovstva obogatiš svoj duh i usavršiš svoj sjajan intelekt i otkriješ tu istinu, primjerice u židovskoj metafizici kojoj znanost nije strana, ali tebi je sve to ne znano. Htjela bih da mi možeš odgovoriti na pitanje može li netko tko se bavi filozofijom i osobito fenomenologijom zanemariti učenje Sadija Gaona, misao Jude Halevija, Abulafiju, Šimona bar Johaja, rabina Akivu! A Solomon nas podsjeća »Kad je duša bez znanja, nije dobro.«^[3]

17.
Edith je mislila kako je ništa neće moći
povrijediti, ali prevarila se. Ruke joj drhte

Židovska duša

– Otkud znaš da moja duša nije bila uobličena u svojoj individualnosti prije rođenja i čekala na stapanje s božanskom svijesti? Nije li znanje o onome što će biti već bilo u mojoj svijesti prije dolaska na ovaj svijet?

– Tvoja je duša, ma što ti mislila i htjela Edith, židovska duša.

– Vidim, veoma si zabrinuta, ali vjeruj mi, moja duša onakva kakva jest, ostvarit će sve svoje mogućnosti i nadživjet će i smrt moga tijela. Kroz mene ostvaruje se Božja namjera. A ljudska bića moraju biti slobodna i u tome se slažu i Tora i kako bi ti rekla, moja filozofija. Jer prelijevanje božanske misli ne može biti ograničeno ljudskom logikom, niti ta logika može utjecati na božansku providnost. A ona obuhvaća sve ljude, i Židove i nežidove. Pa tako i vizije bića koje je povezano sa Svjetlom, nisu omeđene podrijetlom nego Božjom voljom i razinom intelektualne savršenosti. I ono ulazi u čovjeka koji isijava Njegovo svjetlo. S dolaskom Mesije ionako će sve razlike među ljudima nestati. Nije li tako? Nisi li nam ti znala o tome govoriti?

– Zaboravljaš Edith, a možda i ne znaš, da će iz »Siona izaći zakon i riječ Gospodnja iz Jeruzalema«.^[4] A veliki židovski učenjak i filozof Rambam je rekao da će u Mesijino doba Izraeličani znati stvari koje su sada skrivene.

– Na sve to mogu samo kazati da je Bog vrhunac metafizike, ali nikada ne smijemo zaboraviti da je moj put do Boga izravan. I svjesna sam da je to u meni i od mene koliko je i izvan mene. Spomenula si majko Rambama, no varaš se ako misliš da uopće ne poznajem njegovu misao. Međutim, ja kao preobraćenica Terezija Benedikta od Križa mogu baš slijedom njegova učenja reći da ti svoju židovsku lozu, svoje židovske korijene računaš od praotaca, ali moja je rođena iz samo moje izravne povezanosti s Bogom. I da Gospod voli svoje preobraćenike čije je srce često izloženo mnogim teškim kušnjama. Samo osviještenost Božje svijesti za mene je primarna misao.

– Tu se slažem s tobom, ali znano mi je kako nema čovjeka koji neće na stranca gledati iz mračnog kuta svoje duše. U očima drugih ljudi ma što učinio stranac će uvijek ostati stranac, došljak, onaj koji je drugačiji, onaj tko se zario u njihovo tkivo i sada strši uvjeravajući sebe da tomu možda i nije tako. Mnogo ćeš Edith suza proliti koje drugi neće ni primijetiti. Talmud spominje na četrdeset i šest mjesta kada je riječ o strancu da svatko ima svoj mračan kut u duši.

– Znam majko o čemu govoriš, ali ja sam mnogo čvršća nego što misliš i sve ću izdržati, jer je vjera u meni jaka. Ja pak mislim da smo svi pred Bogom došljaci, Zemlji smo samo na neko vrijeme posuđeni. Hajde, možeš li ti meni reći da nije Gospod taj koji sebi bira sjeme? I ne zanima Ga iz kojeg je naroda Njegovo božansko sjeme. Puno Mu je važnije da nikne tamo gdje On odredi da se zgodi. Uostalom, samo Bog zna što smo bili i što ćemo postati. To znanje nije u moći čovjeka. Moja sloboda izbora bila je izabrati Krista, preuzeti ga u sebe kao nerazdvojan dio mene same.

– Ti si sada katolkinja, ali u mesijanskom vremenu svi nežidovi prihvatit će židovsko učenje. A ti? Što radiš? Odbacuješ ga kao da ne želiš sada razmišljati o Svijetu koji dolazi, svijetu harmonije svih duša. Pa ti meni reci čemu će tada poslužiti učenje ne Edith Stein nego Terezije Benedikte od Križa?

– Ako je pred nama doba potpune posvećenosti spoznaji Boga tada moje preobraćenje nije korak natrag već samo dio puta prema budućnosti. Ja imam jednu dušu i ona pripada ne meni nego Onom koji je Gospod Nad svim Vojskama. Božanska esencija i energija bila je u meni osviještena u neočekivanom trenutku i na neočekivanom mjestu. Jer, što mi kao ljudi uopće možemo znati o Njegovim namjerama i tko smije za njih pitat’? Ja sam prihvatila djelovanje božanske providnosti u samoj sebi, ali sigurna sam da moj život u samostanu i izvan njega nije drugo nego apsolutno služenje Svetom. I svjesna sam da sam samo čestica na valu kojeg je Gospod za sebe izdvojio i zbog svojih planova preoblikovao. I ako me pitaš čemu bi to trebalo poslužiti, vidjet ćemo. Znaš i sama da čovjeku mnogo toga ostaje nepoznato, ali sigurna sam da mi je načinio nov duh i novo srce. Gospod je znalac, ne ja, ma kako me ti nazvala ili ma kako me drugi zvali Edit Stein ili samo Terezija Benedikta od Križa ili kako ja samu sebe nazivam Edit Stein Terezija Benedikta od Križa. Na meni je da slijedim božansku volju podvrgavajući joj svoju.

18. Bitka duša se nastavlja

Moram ići svojim putem

– Još uvijek imaš slobodnu volju i možeš ono u čemu jesi prihvatiti, dalje slijediti i živjeti ili odbaciti, ali svjesna sam da to ne želiš, a možda i ne možeš.

– Majko, svjesna sam da se u tebi sve bori sa mnom želeći da me vratiš u svoje okrilje, ali ja nisam došla da te povrijedim premda osjećam koliko si u dubini srca i duše pozlijeđena i da sam ja tvoja rana koja krvari i ti osjećaš i vidiš samo gubitak. Nije tu riječ ni o tome da ne poštujem vjeru praotaca i da sam okrenula leđa tebi, obitelji, židovskom narodu. Došla sam kući s nadom da ćeš me s vremenom moći prihvatiti takvu kakva jesam. I svom dušom duboko žalim ako sam tebe ili obitelj razočarala i ako mislite da sam vas iznevjerila. Ja sam još uvijek, kako god me vidjela, tvoje dijete, ona koja je svjesna da nije savršena i pitanje je da li ću to ikada biti. Ali moram ići svojim putem.

– Dobro Edith, valjda je tako. Sudbina preobraćenika je da bude preobraćen.

19. Težina trenutka

Kakav će biti moj život

Augusta plače, bez jecaja. Usamljena kraljica majka u crnoj odjeći sa štapom, ostavljena da na svojem otoku života preživi odlazak iz židovske vjere svojeg ljubljenog djeteta. I to dijete, sada odrasla žena više ne zna kako bi je utješila.

– Zamisli mama, u danima koji će doći do kraja vremena što znači jedna jedina pojedinačna sudbina? Sve se događa u emanaciji Svjetla čiji je odraz u ogledalu Spasenja i Otkupljenja i svatko to doživljava na svoj način. No o kraju drame svog vlastitog ili tuđeg života ionako ništa ne znamo. Ipak morali bi biti svjesni da Promatrač i Promatrani nisu razdvojeni ili odvojeni. Gospod za svakog od nas i naše djelovanje bira Njemu najpogodnije vrijeme. U svojem neznanju, u svojoj nesavršenosti i ograničenosti htjeli bi da nije tako i da neprekidno nad sobom i događajima oko nas imamo nadzor. Ali nemamo. Jesam li ja ikada mogla naslutiti da će doći dan kada ću pozvoniti na vrata našeg doma i kleknuti pred tobom i reći: »Ja sam katolkinja?«

Tko zna kakav će biti moj život, kakav će mi biti posljednji potpis, kakva će mi na kraju biti sudbina, meni rođenoj na blagdan Jom kipur, blagdan praštanja, pokajanja i pomirenja. No postoji nešto čega sam itekako svjesna, a to je da postoji sloboda znana samo čistoj svijesti. Apsolutna sloboda do u Beskraj u kojoj sam dio sna, dio Neba, dio Gospoda.

– No nisi li Edith u toj slobodi izgubila sebe? Poništila se, prestala biti samostalno biće?

– Ja se ne bojim samoponištenja kao ni samožrtvovanja. I ne vidim prepreke spoznaji Božanske nazočnosti. Njegova prisutnost neprekidno isijava iz nutrine u vanjske svjetove. Sve je još u nastajanju i stvaranju, jer ono nije dovršeno ni završeno. Ali, ma kako to zvali, ništa ne nadilazi čistoću ljubavi, beskonačne i bezuvjetne koju predajemo jedni drugima kao nebesku popudbinu i božansko naslijeđe.

– Zaboravljaš da dok su se drugi klanjali vatri, suncu i mjesecu da smo mi Židovi zahvaljujući praocu Abrahamu spoznali da On vlada nad svime i prihvatili monoteizam. Sjeti se, Gospod nas je svojom Rukom spasio i izbavio iz egipatske Kuće ropstva stvorivši od nas izabrani narod, mi smo segula, Njegova predraga svojina. Ti nas ostavljaš, ideš putem kojeg si odabrala, ali doći će trenutak u kojem ćeš otkriti da su Židovi povezani kao voda koju ne možeš rasjeći. I to jedinstvo ćeš osjetiti kada za to bude čas i vrijeme.

– Ne mogu se vratiti natrag, ne želim tebi ili bilo kome u tom smislu davati lažnu nadu, jer laganje je povreda duha i tijela. Kristova ljubav koja sjaji u meni vrijedna je svih patnji na zemlji.

– Zar moja kći ne zna za milosrđe i suosjećanje i da moramo živjeti tako da nikog ne pozljeđujemo?

– Samo sam tražila istinu, onu koja će me osloboditi, jedinstveno polje iz kojeg nitko nije isključen i znam da čovjek ne nadzire Boga, nego da Bog nadzire čovjeka.

– Uvijek si bila svojeglava i tvrdoglava, ali hešbon hanefeš, račun duše, nitko neće izbjeći. Bojim se da u tom času za tebe ne bude prekasno, a spas predalek. Dobro te poznajem i premda to vješto skrivaš, veoma si ranjiva. I znaj, onda kada ćeš zaboraviti da si Židovka drugi će te na to podsjetiti.

– Bog koji daje kišu, daje je svima ili ne daje. Uvijek si bila brižna i nježna majka, ali roditelj ne može do kraja završiti svoj posao oko djeteta. Gospod je onaj koji ga dovršava.

– Stalno se pitam jesi li svjesna što znači ostati bez Tore, jer ona je voda, a bez vode se umire, bez obzira na tvoju preobrazbu svijesti. Od mene očekuješ opraštanje, duhovni čin savršenosti. Ali što je savršeno? Nije li ovaj naš razgovor Edith samo traumatska razmjena različitih iskustava?

– Za mene je bitno da mogu reći kako imam jako nutarnje razumijevanje sebe. Morala sam otkriti sebe kao što sam morala u ljubavi otkriti Boga, kako bih se prihvatila i zavoljela. I to mi pomaže da vidim i razumijem ljude oko sebe. Ono što mi prolazi srcem, prolazi mi i dušom. O istini vjere koju sam prihvatila ne mogu se pogađati, jer me vodi putovima koji su iznad putova svakodnevice. I naučila sam putujući, ne bojati se.

– Edith draga, to su radili svi veliki duhovni učitelji, ne samo jedan. Uspjeli su ovladati stanjem svijesti u kojem su se susreli s jedinstvom Jednog. Svi smo dakle odgovorni kako koristimo snagu svoje volje, a ona nije mala. Ali želim ti pozornost skrenuti na događaje oko nas, jer dok boraviš u svojem duhovnom polju vjerujući da si njime zaštićena, oko nas je u porastu antisemitizam. Svojim preobraćenjem jedan dio tebe možda vjeruje da ćeš time primiriti tamne sjene koje su krenule svijetom.

– Ja imam povjerenje i vjeru u Božju podršku, vjerujem svim srcem i svom dušom u Njegovu zaštitu. Nije li sva vjera u povjerenju? Ti pamtiš moju svojeglavost i inat, tim više bi trebala shvatiti što je za mene značila svjesna predaja moje volje božanskoj volji. U svakom slučaju kakav god će biti krajnji ishod, Bog će ga odabrati, a ja ću ga slijediti.

^[1]   Tora, Nauk, temeljna knjiga židovske religije, u njoj su riječi kojima se Bog izravno objavio Mojsiju na brdu Sinaj;u užem smislu Tora šebihtav (pisana Tora, Petoknjižje, pet knjiga Mojsijevih,); u širem smislu i Tora šebeal pe( usmena Tora), usmena tradicija, propisi i tumačenja Tore, zapisana u Talmudu

^[2]   Najpoznatija djela židovskog misticizma

^[3]   Priče Solomonove 19:2

^[4]   Iz 2:3