Filološki izazovi Splitskog evangelijara

Splitski evangelijar u izdanju splitskoga Književnoga kruga i Nadbiskupije splitsko-makarske s uvodnom studijom, transkripcijom, uspostavom teksta i kritičkim aparatom autorice Mirjane Matijević Sokol, te suradnika na transkripciji Tomislava Galovića, ponovno pokazuje da je Split grad koji ima neprocjenjivu kulturnu baštinu, ali istodobno ima i stručnjake i znanstvenike koji generacijama sustavno rade na istraživanju i prezentiranju dragocjene ostavštine.

»Transkripcija i uspostava teksta« na naslovnoj stranici zvuči veoma jednostavno, no što znači prijepis rukopisa staroga zasigurno dvanaest stoljeća, prijepis rukopisa koji ulazi u korpus najstarijih svjetskih kodeksa, najvjernije pokazuje dugotrajan, odgovoran, ali i fascinantan rad na ovome izdanju. Autorica lijepo kaže: »...rad na transkripciji bio je sa svakom riječi, sa svakim grafemom, sa svakim znakom ovoga kodeksa«¹. A svaka je riječ, svaki grafem, svaki znak utkan u ovo slojevito i osebujno tkivo, jer kodeks ne piše jedan skriptor, nego više njih. Pored toga i sadržaj Evangeliarium Spalatense (nadalje: ES) ima više slojeva, sastoji se od: Evanđelja i pripadajućih tekstova, tj. prologa i kapitulacija, marginalija nastalih najvjerojatnije ubrzo nakon osnovnoga teksta, te poslije pripisanih umetaka: najava Uskrsa, prisega sufragana splitskim nadbiskupima od druge polovice XI. do XIII. st. i diplomatičkih zapisa.

Kritička izdanja djela antičkih autora u pravilu se temelje na više izvora, na više rukopisa, a u kritičkom se aparatu navode druge lekcije pojedinih riječi, sintagma ili rečenica. Kod uspostave teksta ES polazište je drugačije, jer je izvor bio jedan jedinstveni rukopis sa sadržajem svima znanim – četveroevanđeljem. Egdotički je pak izazov bio kako provesti Svetonijevu misao: emendare ac distinguere et adnotare², kako ovladati raznolikošću jezičnih oblika, kako ih uočiti i zabilježiti ne narušavajući istovremeno integritet uspostavljenoga teksta. Tekst Vulgate³ bila je ta čvrsta točka koja je omogućila usporedbu i provjeru, da bi se u kritičkom aparatu mogle navesti i protumačiti jezične osobitosti ES.

List 136r, prisege osorskoga biskupa Petra i senjskoga biskupa Ivana zapisane u palimpsestu, Riznica splitske prvostolnice

Koliko je to bio i u tehničkom smislu zahtjevan posao, koliko je uloženo truda i znanja paleografskoga, kodikološkoga i jezičnoga, vidi se na sasvim prizemnoj formalnoj razini u načelima izdanja. Prijepis uključuje cijeli niz egdotičkih rješenja da bi se označila i razlikovala umetanja, pogreške, oštećenja, suvišne riječi radi postizanja preglednosti i jasnoće teksta.

Transkripciji prethodi opsežna studija »Pismo, jezik i povijesna kontekstualizacija Splitskoga evangelijara« u tri poglavlja: Pogled paleografa i priređivača, Život Splitskog evangelijara i Zaključna razmatranja kao sinteza autoričina iščitavanja poruka u Evangelijaru. Najprije su sažeto prikazani dosadašnji radovi i zaključci istraživanja od trenutka otkrića Evangelijara, od 1890. godine.

Paleografska analiza veoma je detaljna – opisani su oblici grafema, razrađene kratice – njihova vrsta i razmještaj; zatim je prikazano kraćenje riječi, znakovi. Posebno su zanimljiva i važna tumačenja, npr.: kako se krate nomina sacra: Christus, Deus, Dominus, Iesus, episcopus, jer su za iskusnog paleografa takvi detalji indikativni za istraživanje i određivanje vremena nastanka rukopisa. Jednako tako značajan je podatak da je malo slučajeva pisanja e caudata (ę), što može svjedočiti o kasnijoj fazi nastanka rukopisa. Karakteristična je i kratica ff (fratribus). Udvostručavanje konsonanata već se u antičko doba koristilo kao oznaka za plural. Ali ova kratica ff karakteristična je za poluuncijalu koja se javlja tek u VII. st. Mali detalj koji pokazuje koliko znanja i iskustva treba da bi se moglo doći do pouzdanijih zaključaka.

Kolikogod su paleografski uzusi ranoga srednjovjekovlja bili krhki, ipak su bili u izvjesnoj mjeri određeni i jasni skriptorima. Svaki je skriptorij pretpostavljao određenu organizaciju rada. Prepisivaču je bilo zadano kako će ispisivati slova, ali da li će svojim perom točno ispisati ili prepisati tekst, to je ipak ovisilo o stupnju njegova obrazovanja, o njegovu materinskom jeziku, o sredini kojoj pripada. A rijetko je kada u povijesti pismenosti, po riječima Christine Mohrmann, čiji su radovi nezaobilazni za vulgarni i kršćanski latinitet, vladala tolika jezična sloboda i tako se malo držalo do korektnosti.

List 137r, tekst prologa Lukina evanđelja s inicijalom u obliku ribe, Riznica splitske prvostolnice

I upravo je u tome filološki izazov opisivanja srednjovjekovnog latiniteta. Srednjovjekovna je latinska filologija jedna od najmlađih filoloških grana, samostalno je zaživjela u drugoj polovici XX. st. kada je stvoren osnovni instrumentarij – gramatika srednjovjekovnoga latinskog i rječnici. Kad se latinist, školovan na antičkim tekstovima, počinje baviti srednjovjekovnim tekstovima prvo uočava odstupanja od normi klasičnoga latinskoga na svim jezičnim razinama. Zatim se malo-pomalo u nekorektnosti, u pogreškama naziru tragovi sustavnosti. Odstupanja se zatim usustavljuju i daju opis novog jezičnog sustava – srednjovjekovnog latiniteta, koji će imati razne oblike: kao književni jezik, kao kršćanski (biblijski, liturgijski), kao administrativni; općenito kao jezik zajednice obrazovanih ljudi, tj. zajednice nazvane res publica litterarum.

U latinitetu Evangelijara situacija je još zanimljivija. Tekst je zadan, četveroevanđelja su prepisivaču poznata, ostaje mu dakle da se savjesno drži predloška koji prepisuje od riječi do riječi, od znaka do znaka, ili da sam unese sebe, svoje znanje ili neznanje, svoju površnost, svoj umor u tekst. Može zamijeniti padež, koju riječ, a najslobodniji je u zapisivanju glasovnog oblika riječi jer je pitanje kako je naučio izgovarati latinski. Što se tiče morfologije bit će tu brkanja padeža, naročito s prijedlozima, ali i nove komparacije, npr. ipsissimus, zamjene finitnog oblika glagola participom prezenta. U sintaksi je zanimljiva zamjena zavisnih rečenica usporednima, što je karakteristična tendencija od hipotakse prema parataksi. U VIII. st., kada se najvjerojatnije ispisuje tekst Evangelijara, vulgarni latinski formalno je još uvijek govorni jezik na području nekadašnjega Rimskog Carstva. Govorilo se tako svakodnevno i u Cezarovo doba, u Ciceronovim pismima imamo sintaktičke potvrde, pompejanski natpisi zorno potvrđuju pojave koje nalazimo i u ovom tekstu. Romanski jezici se izrijekom potvrđuju tek u IX. st., prvi među njima francuski 813. na koncilu u Toursu, kao rustica romana lingua.

Autorica Matijević Sokol brižno je i akribično zabilježila u kritičkom aparatu sve sadržajne i jezične razlike u odnosu na Vulgatu, a u sustavnom opisu po jezičnim razinama razradila je osobitosti latiniteta Evangelijara i zaključila da se »utjecaj skriptora, kojima se očigledno govorni jezik razlikuje od latinskog kršćanskog jezika, snažno odrazio u osnovnom tekstu Evangelijara«⁴.

Marginalne bilješke zapisane su rimskom kurzivnom minuskulom i odražavaju nešto mlađe stanje.

Pripisani dokumenti od XI. do XIII. stoljeća važni su povijesni dokumenti, npr. prisega ninskoga biskupa Grgura, što je jedino svjedočanstvo o njemu. Budući da su ti tekstovi (prisege) sastavljeni prema zadanim formulama, jezično su najčešće korektni. Formulaičnost se najbolje dokazuje na tekstu prisege nadbiskupu Lovri bez imena biskupa (Ab hac hora in antea promitto fidelitatem et oboedientiam...)⁵. Filološki izazovnije svakako su kratke najave Uskrsa. Kad bi ih bilo malo više, možda bismo u njihovim pogreškama ili odstupanjima, čak razigranosti, mogli utvrditi neku sustavnost, neke karakteristike splitskoga latiniteta.

Upravo u vezi s tim pripisanim dokumentima treba istaknuti izvrstan urednički rad i opremu ovog izdanja⁶. Spomenuti pripisani dokumenti protumačeni su u bilješkama, ali su na kraju u sadržaju ubicirani i na dlanu pruženi čitatelju kao documenta Spalatensia, kao još jedan filološki izazov.

Kritičko izdanje Splitskog evangelijara cjelovito je djelo u kojem su uspješno riješeni izazovi filologije u njezinu prvotnom širem značenju, kada je uključivala i kodikologiju, paleografiju, egdotiku, te dakako lingvistiku. Ovako predstavljena i opisana najstarija knjiga u Hrvata bit će poticaj za daljnja interdisciplinarna istraživanja.

Bilješke

1  Splitski evangelijar, 2016. Uvodna studija, transkripcija i uspostava teksta, kritički aparat Mirjana Matijević Sokol, suradnik na transkripciji (ff.164v–309v) Tomislav Galović, Književni krug, Nadbiskupija splitsko-makarska, Split, str. XX

2  Suet. De gramm. 24

3  Vulgata, 1992. Novum testamentum Graece et Latine, apparatu critico instructum edidit Augustinus Merk. S.J., editio undecima, Romae, sumptibus Pontificii instituti biblici.

4  ES XXXVIII

5  ES 129

6 Urednica Vinka Glunčić Bužančić, likovno rješenje korica Vanja Kovačić.