Evangeliarium Spalatense. Kako je priređeno kritičko izdanje

Književni krug u Splitu i Nadbiskupija splitsko-makarska suizdavači su kritičkog izdanja Splitskog evangelijara (Evangeliarium Spalatense), najstarije knjige na hrvatskom prostoru, knjige koja svjedoči o pripadnosti Hrvata zapadnoj kršćanskoj civilizaciji od najranijih vremena.

Započet ću jednom anegdotom. U kultnoj televizijskoj seriji Mućke glavni protagonisti spremaju se ukrasti Book of Kells. Tada sam se zapitala koliko bi u Hrvatskoj ljudi znalo da i mi imamo svoju Book of Kells i da je to Evangeliarium Spalatense. Book of Kells je jedan od stupova keltskog/irskog identiteta, a na sličan način na kršćanskim zapadnim latinskim/latiničkim stupovima čvrsto stoji hrvatski identitet.

Evangeliarium Spalatense – jedna
i jedinstvena europska knjiga

Desetak sam se godina družila s kodeksom koji kao i svaka osoba ima svoje ime i prezime koje pišemo velikim slovom. Njegovo je prezime Evangeliarium, a ime Spalatense. Iz prezimena doznajemo rod, i sadržaj, a posebno ime, pridjev – Spalatense kaže da je riječ o jednoj i jedinstvenoj knjizi navedenog sadržaja koja se nalazi u Splitu. Ne postoje dvije iste. Zbog te činjenice svaki kodeks zahtijeva poseban, osoban/osobit pristup svakom od njih, a zadatak je priređivača da ga otkriva sloj po sloj i na najbolji način učini dostupnim širem krugu zainteresiranih. Tako je i ova naša knjiga izišla u javnost u novom ruhu, priređena tako da bude čitljiva i drugima, da bude dostupna istraživačima i da omogući otkrivanje preostalih tajni koje sigurno još skriva.

A ima ih... Možda se nekima neće svidjeti ni istina koja se sada nazire. A ni ona nije konačna...

Sigurno će se netko zapitati što je to posebno što se može doznati na četiristo stranica kritičkog izdanja. Osnovni, glavni sadržaj je poznat. Splitski evangelijar – kako mu kaže prezime/rod – sadrži tekst četveroevanđelja. No, kritičko izdanje nije samo današnjim pismom prepisan sadržaj nego je to uspostava cjelokupnog teksta po egdotičkim pravilima koja omogućavaju prepoznavanje i izdvajanje povijesnih slojeva, a rezultat je to proučavanja pisma, jezika i njegovih promjena, samog oblika kodeksa, cjelokupne interakcije svih aspekata kodeksa u povijesnom kontekstu itd.

Transkripcija kodeksa Evangeliarium Spalatense

Upravo zbog cjelokupnog niza uočenih poruka nakon prvog uvida u kodeks iz kojih se spoznala njegova vrijednost i važnost kao specifičnoga povijesnog vrela znanstvenici su se trudili izvući zaključke o podrijetlu i vremenu nastanka kodeksa temeljene s obzirom na vlastite afinitete i znanja. Zbog toga odnosno zbog dostupnosti većem krugu znanstvenika transkripcija i egdotička obrada kodeksa Evangeliarium Spalatense postala je condicio sine qua non hrvatske medievistike. Književni krug Split i Splitsko-makarska nadbiskupija pokrenuli su taj projekt koji je djelomice realiziran već faksimilnim izdanjem 2004. godine, a započet je potkraj osamdesetih godina prošlog stoljeća u ozračju priprema kongresa za starokršćansku arheologiju. Nužno je podsjetiti da je već Viktor Novak predvidio i najavio ovu fazu rada i naveo je da je tu zadaću preuzeo don Lovre Katić, svećenik i hrvatski povjesničar, podrijetlom Solinjanin, Salonitanac. Poslije je transkripcija Evangeliarium Spalatense bila povjerena prof. Jakovu Stipišiću, a onda meni. I tako je opet jedna Solinjanka/Salonitanka obavila posao kao da je bilo zapisano i na takav simboličan način upotpuniti i osnažiti veze Salone i Splita. Velika je odgovornost i čast bila preuzeti takvu zadaću, jer su u nju uprte oči javnosti. A, opet sve je to jedan izazov, avantura. Čini se da je to osjetio i sv. Jeronim kada je dobio nalog od pape Damaza da rekonstruira i priredi Bibliju na latinskom jeziku pa je papi odgovorio: Pius labor sed periculosa praesumptio (Blaženi napor, ali opasno uživanje).

Zbog neizvjesnosti i nepoznavanja svih zamki koje nas očekuju među pergamentnim listovima Evangeliarium Spalatense, rad se odužio. Nadam se da je iščekivanje bilo plodonosno. Egdotički model koji je trebalo primijeniti građen je kroz razne etape rada na kodeksu i gotovo da je nastao sam po sebi sa svrhom da ova knjiga koju danas imamo pred sobom na jednoj novoj razini postane dio pisane hrvatske baštine.

Egdotička obrada kodeksa Evangeliarium Spalatense

Prije nego iznesem egdotički model prilagođen Evangeliarium Spalatense reći ću nekoliko riječi o samom kodeksu.

Evangeliarium Spalatense je i u okvirima europske povijesti pismenosti jedna i jedinstvena knjiga kao i onih samo nekoliko stotina kodeksa iz vremena ranog europskog srednjeg vijeka te je time ugrađena u same temelje europske civilizacije. Legende ga povezuju sa svetim Dujmom, a njegov je osnovni sadržaj dio biblijskoga korpusa, odnosno u njemu su tekstovi četiriju Evanđelja s tradicionalnim uvodnim tekstovima u pojedina od njih (Praefatio, Capitula) što je uobičajeni sadržaj evangelijara iz istoga vremena. Osim u vrijeme kada je nastao i bio »živa« knjiga u upotrebi te tijekom ranoga srednjeg vijeka kao relikvija na koju su sufragani prisezali, Evangeliarium Spalatense ulazi u znanstveni vidokrug potkraj XIX. st., kada ga je na tavanu splitske biskupije oštećena otkrio kanonik Ivan Dević. Ivan Dević se njime prvi znanstveno pozabavio, iako je evidentno da je on bio prisutan i poznat u splitskoj crkvi i prije, što je zabilježeno u vrelima objavljenim kod Farlatija. Zbog njegove jedinstvenosti nisu odmah i lako definirane glavne mu karakteristike ni s obzirom na sadržaj ni pismo. Ivan Dević analizirao je tekst i objavio razlike uočene u njemu u odnosu na Vulgatu. Zbog velikog broja elemenata vulgarnog latiniteta pomišljalo se da je riječ o starijem prijevodu Biblije, tzv. Itali. S druge strane pismo ovoga kodeksa izazivalo je nedoumice. No, krucijalno pitanje bilo je gdje je i kada nastao.

List 82r, inicijal »I« izveden u obliku stupa,
Riznica splitske prvostolnice

Temeljni radovi kojima su definirane sve bitne značajke Splitskog evangelijara jesu oni V. Novaka. Oni su do danas u svojim osnovnim postavljenim tezama i porukama neosporeni iako su ih kasniji istraživači – uzimajući ih kao polazište – nadograđivali. Neki se nisu slagali s Novakovim interpretacijama vremena i mjesta nastanka pa time i povijesnoga konteksta, ali su svojim razmišljanjima otvarali nova pitanja te nas poticali da dublje »zavirimo« među pergamentne listove te naše najstarije knjige. Sumirane dosadašnje spoznaje dopuštaju nam da se složimo da je Evangeliarium Spalatense pisan poluuncijalom, pismom rimskog razdoblja koje se upotrebljavalo od V. do IX. st. Kako je to vrijeme afirmacije kršćanstva, tim pismom kao i suvremenom uncijalom uglavnom su pisani kodeksi kršćanskoga karaktera. Zajednička značajka tih pisama u odnosu na afirmiranu kapitalu određena je zaobljenost grafema koja podsjeća na grčko pismo, pa time i na grčki jezik, s kojega je prevedena Vulgata. S obzirom na duktus grafema i kratice koje se pojavljuju u osnovnom tekstu V. Novak ga je vremenski smjestio u VIII. st., a njegov je nastanak pripisao Splitu odnosno onim povijesnim okolnostima kada sam datira početke splitske crkve. Dragutin Kniewald ne dovodi u pitanje Novakovo mišljenje o vremenu nastanka kodeksa, ali zbog paleografskih i jezičnih odlika osnovnog teksta kodeksa te drugih specifičnih dodataka kao i marginalnih bilježaka ne vidi nikakvu mogućnost da se to dogodilo u Splitu. Kniewald smatra da je Evangeliarium Spalatense potekao i nastao negdje u sjevernoj Italiji odnosno u Ravenni ili Rimu i da ga je u Split donio prvi splitski nadbiskup Ivan Ravenjanin.

Saxer – Popović – Katičić

Victor Saxer je Evangeliarium Spalatense posvetio poveću raspravu. U osnovnim crtama njegov je nastanak smjestio u sjevernu Italiju u neki skriptorij uz rijeku Po u vrijeme VI–VII. st. Smatra da se još u VIII. st. nalazio na ovom području te da je u Split dospio u IX. ili čak X. stoljeću.

S aspekta splitske crkve, ali i šire, privlačno je mišljenje koje je u novije vrijeme iznio Vladislav Popović u više članaka. Popovićeva osnovna hipoteza je da je Evangeliarium Spalatense bio u upotrebi u Saloni u drugoj polovici VI. st., a mjesto njegova nastanka ne definira izričito, ali se može naslutiti da ne isključuje ni Salonu, ali ni Italiju. No, svakako smatra da je u Split došao u VII. st. iz Salone, možda s moćima sv. Dujma. Na taj način Popović pridonosi mišljenjima o neposrednom kontinuitetu salonitansko-splitske crkve preko kulta sv. Dujma, ali i ove knjige-relikvije. Moram napomenuti da – iako je Popovićeva hipoteza primamljiva – argumentacija kojom je podupire vrlo je klimava i takva da može takav kodeks pripisati gotovo bilo kojem gradu koji je postojao u VI/VII. st. To proizlazi upravo iz njegove analize pisama osnovnog teksta Evangeliarium Spalatense i marginalnih bilježaka i inicijala.

Popovićevu se mišljenju više-manje priklonio Radoslav Katičić. U starijim radovima naklonost salonitanskoj tradiciji Evangeliarium Spalatense kod Katičića je očitija. No i u novijem radu iznosi pretpostavku »da je Splitski evangelijarij pisan u Saloni, vjerojatno u skriptoriju nekoga samostana, kad se već nad nju nadvijala sjena utrnuća njezina urbanog života, i da je bio namijenjen njezinoj katedralnoj crkvi i posvećen kultu njezina zaštitnika i njegovih svetih moći«, s tim da na kraju zaključuje da bez obzira »na to što ne znamo pouzdano gdje je Splitski evangelijarij nastao i je li to bilo baš u Saloni« osjećamo da ipak izriče laganu sumnju u salonitansku tradiciju te kultne knjige.

T. Raukar sagledavajući širi povijesni kontekst naglašava da je za Popovićevu hipotezu potrebna pouzdana, neprijeporna argumentacija i da Evangeliarium Spalatense nije mogao nastati u Splitu u VII. i VIII. st. jer nije bilo društvenih preduvjeta za postojanje skriptorija u kojem bi se pisalo tako lijepom poluuncijalom.

Marginalne bilješke u Splitskom evangelijaru

Druga faza zapisa u Evangeliarium Spalatense su marginalne bilješke zapisane rimskom kurzivnom minuskulom i vulgarnim latinskim jezikom korištenim u svakodnevici stanovnika na području nekadašnjega Rimskog Carstva. To su kratke zabilježbe koje upućuju na tekst u evanđelju koji se čita na pojedine blagdane. Navedeni su uz sv. Dujma (In sancti Domnioni), još blagdani Božićnog ciklusa (In natale Domini, Dominica post natale Domini, Festum Innocentorum, In octauas Domini, In Pefania), zatim Uzašašće Gospodnje (In Ascensa Domini), te Uznesenje Marijino (In sancte Marie). Većina istraživača je zaključila da su na marginama navedene – kako kažu – važnije, svečanije svetkovine, ili one Božićnog ciklusa. V. Popović tvrdi da je Evangeliarium Spalatense služio bar neko vrijeme u liturgijske svrhe i to s kompletnim godišnjim ciklusom svetkovina, ali da je na marginama naveden samo manji broj liturgijskih noticija. Takvo tumačenje daje mu vrlo nategnutu, tanku argumentaciju za datiranja korištenja kodeksa u liturgijske svrhe u VII. st., pa time i mogućnost da je iz Salone dospio u Split. U tekstu rasprave sam Popović donosi niz činjenica – koji unatoč njegovu drukčijem zaključku – nastanak kodeksa vežu uz Rim. Pritom je osobito zanimljiva Popovićeva konstatacija da je pismo marginalija mlađi rimski kurziv odnosno da je on »inače izuzetnog kvaliteta, pokazuje već neke odlike papinske kurijale, čiji se korijeni maglovito naslućuju u pismu kancelarije ravenskog egzarhata«. Osim mjesta nastanka (papinska kurija) Popović je ovdje dao argument i za vrijeme nastanka bilježaka. Naime, rimska kurijala jest mlađi izdanak rimske kurzivne minuskule i kao zasebno pismo rimske kurije oblikuje se u VIII. st. i traje do XI. st. Opažaj kurijalnih elemenata u kurzivu bilješki vrijedan je Popovićev doprinos paleografiji Evangeliarium Spalatense, ali ne podupire njegovu argumentaciju, nego suprotno daje elemente koji nastanak marginalija datiraju u Rim i njegovu okolicu i to ne prije VIII. st.

Moja pak zapažanja o marginalnim bilješkama s naznakom svetkovina kada su se čitali pojedini dijelovi Evanđelja također su djelomice suprotna Popovićevu mišljenju. Iz njih se može zaključiti da Splitskom evangelijaru nije primarno bila namijenjena liturgijska upotreba, ali se iz vrlo brižno, gotovo sustavno naznačenih blagdana u bilješkama može utvrditi njegova sekundarna liturgijska namjena. Naime, ako se uz Božićni ciklus svetkovina navedenih u ovom kodeksu još veže i blagdan Uzašašća Gospodinova, onda možemo reći da su navedene sve najvažnije svetkovine Kristova ciklusa. Osim slavljenja Kristovih svetkovina zapisima kurzivnom minuskulom upućuje se na tekst evanđelja koji se još čita na blagdan Uznesenja Marijina. Takav nas opažaj veže uz događaje koje navodi Toma Arhiđakon. On kaže da papin legat Ivan Ravenjanin obnavlja salonitansku crkvu u Dioklecijanovoj palači, a Dioklecijanov mauzolej postaje katedrala posvećena Kristu i Djevici Mariji. Posvećenjem Kristu poništava se kult cara-Boga, a Blažena Djevica Marija je uobičajeni naslovnik katedrala. Sveti Dujam ulazi poslije u ovu svoju crkvu. Upravo navodi svetkovina na marginalijama te međuodnos osnovnog teksta i njih mogu se povezati s Tominim poglavljem o Ivanu Ravenjaninu i time pomoći dataciji uspostave splitske crkve na temeljima salonitanske, krucijalnoga povijesnog događaja oko kojega se također još vode brojne rasprave u historiografiji. Na temelju ovdje ukratko – a u Predgovoru opširno – iznesenih rezultata rada na kritičkom izdanju moj bi zaključak bio da je ovaj kodeks donio Tomin Ivan Ravenjanin u Split kao kultnu knjigu poslanu od pape prilagođenu za sekundarnu liturgijsku upotrebu u Splitu i to potkraj VIII. st. Za direktne veze s papinskim okružjem govori i zapis teksta evanđelja na praznim listovima Evangeliarium Spalatense grčkim jezikom a latinskim pismom, jer je u iznimno svečanim prilikama kao što su Božić, Uskrs pa i kanonizacije – kao nedavno dvaju papa – u kuriji bio običaj čitanja evanđelja na grčkom jeziku.

Na praznim stranicama ovoga kodeksa tijekom njegove upotrebe u Splitu od IX. do XIII. st. nastale su neke druge zabilješke. Ima ih pisanih također kurzivom, ali splitske provenijencije s elementima splitskoga dalmatinskog latiniteta. Zatim upisani su dijelovi evanđelja najstarijom karolinom i beneventanom, pismima juga i sjevera Italije, koja postaju pisma i hrvatskih prostora. Najmlađi umetci su zapisi goticom.

Prisege sufragana zapisane karolinom, beneventanom i goticom

Iz tih kasnijih zapisa može se pratiti život Evangeliarium Spalatense u Splitu. Tako su zapisom nadbiskupa Gaudija iz XII. st. dokumentirane veze Svete Stolice i splitskih prvosvećenika. No, svakako najzanimljivije su prisege sufragana zapisane karolinom, beneventanom i goticom. Naime od XI. st. odnosno od vremena reformnoga splitskog nadbiskupa Lovre ovaj je kodeks bio kultna knjiga – relikvija splitske metropolije na koju su vjernost splitskom nadbiskupu obećavali sufragani. Nekoliko je sufragana svoju prisegu dalo metropoliti Lovri. Njegovu nasljedniku Krescenciju, za kojega Toma Arhiđakon kaže da je bio Rimljanin, zabilježene su dvije prisege. Zanimljiva je priča koja se nazire iz prisega prinesenih i zapisanih splitskom nadbiskupu Bernardu, Toskancu iz Perugie. Jednu mu prisegu polaže Treguan, njegov zemljak kojega dovodi na mjesto magistra katedralne škole i koji postaje trogirskim biskupom.

S aspekta povijesti umjetnosti takve stare knjige-kodeksi zanimljive su zbog iluminacija. Splitski evangelijar ne ističe se bogatstvom ukrasa, ali pozornost privlače inicijali. Najviše se pozornosti posvećivalo inicijalu slova I izvedenom u obliku kasnoantičkog stupa. Na temelju tog opažaja, u čemu primat ima D. Kečkemet, pokušalo se opravdati i argumentirati salonitansko podrijetlo kodeksa. Tomu je najviše pridonio Vladislav Popović jer mu je činjenica da takvih stupaca ima u Saloni bila polazište za potragu ostalih zaista nategnutih argumenata. U novije vrijeme takvom se mišljenju pridružio Nenad Cambi. No argumentacija za takvo tumačenje nije uvjerljiva jer nije dokazana nikakva veza i differentia specifica koja bi inicijal I mogla povezati isključivo sa Salonom, a prostor Rimskog Carstva prepun je takvih i sličnih kasnoantičkih stupova.

Uspostava osnovnog teksta
Splitskog evangelijara

Na temelju najranijih kodeksa u koje možemo ubrojiti i Evangeliarium Spalatense uspostavljena je Vulgata koja je sada u upotrebi. Tijekom vremena radile su se revizije Vulgate temeljem novih spoznaja proizišlih iz dostupnih kodeksa, što znači da sadašnja Vulgata nije identična ni jednom od svojih predložaka, nego je uspostavljena na temelju svih njih. Zbog toga što svaki kodeks iz tih najranijih vremena jest jedan i jedinstven odlučili smo donijeti u kritičkom aparatu sve vrste razlika između teksta Evangeliarium Spalatense i danas važeće Vulgate. I među izdanjima Vulgate postoje manje razlike, koje bitno ne utječu na smisao ni sadržaj. Za ovu priliku koristili smo se izdanjem: Novum testamentum Graece et Latine, apparatu critico instructum edidit Augustinus Merk. S. J., editio undecima, Romae, sumptibus Pontificii instituti biblici, 1992.

Prologe su izdali i obradili Peter Corssen (Monarchianische prologe zu den vier Evangelien: ein Beitrag zur Ge­schichte des Kanons, Leipzig : J. C. Hinrichs, 1896, 5–11) i Jürgen Regul (Die antimarcionitischen Evangelienprologe, Freiburg : Verlag Herder Freiburg, 1969), a njihov osuvremenjeni tekst dostupan je na www.textexcavation.com/latinprologues.html. Kapitulaciju odnosno kratke sadržaje sekcija evanđelja Evangeliarium Spalatense usporedila sam s njihovim tekstom objavljenim u Donatien De Bruyne, Sommaires, divisions et rubriques de la Bible latine. Namur, 1914. De Bruyne ne donosi sasvim usklađen i kritički priređen njihov sadržaj pa sam u kritičkom aparatu zabilježila evidentne ortografske i gramatičke inačice koje su iz govornog latiniteta ušle u ove tekstove. Pri transkripciji smo slijedili egdotička pravila uvažavajući razvoj latinskog pisma te smo foneme u i v pisali grafemom kakav je u kodeksu. Kako je Evangeliarium Spalatense pisan poluuncijalom, ali s uplivima kapitale u naslovima i završetcima, to smo i naznačivali i poštivali grafem koji je zabilježen.

U kritičkom aparatu osnovnog teksta donose se sve razlike u odnosu na spomenuto izdanje Vulgate. Na gotovo isti način doneseni su i tekstovi prologa. To su: lapsus calami, riječi koje se ne nalaze u Evangeliarium Spalatense, a ima ih u Vulgati, riječi ili izričaji kojih nema u Vulgati, različit poredak riječi, sve druge leksičke, ortografske i gramatičke razlike.

Tekst Ivanova evanđelja (1, 1–17) zapisan na ff. 245v–246v grčkim jezikom a latinskim pismom kao i osnovni tekst Evangeliarium Spalatense priređen je na sličan način. U kritičkom aparatu su naznačene ortografske odnosno fonetske inačice svojstvene vulgarnom izgovoru. U bilješkama se donosi grčki tekst pisan grčkim pismom prema izdanju A. Merka korištenom u ovom izdanju Evangeliarium Spalatense i za konkordiranje njegova latinskog teksta.

U uspostavi osnovnog teksta, ali i ostalih kasnijih pripisa korišteni su uobičajeni egdotički znakovi.

Tijekom rada na transkripciji, uspoređivanju s Vulgatom, radu na cjelokupnom kritičkom aparatu nisam imala idealan predložak koji bih primijenila. Egdotički model Evangeliarium Spalatense gradio se kroz vrijeme. Veliku zahvalnost dugujem pri tom dugotrajnom radu recenzentima i svojim profesorima, Olji Perić i akademiku Tomislavu Raukaru, jer su me savjetima ohrabrivali i pratili. Njihovi savjeti su bili dragocjeni i meni su davali sigurnost pri radu, osobito oni O. Perić pri izradi kritičkog aparata. Profesor Tomislav Raukar me poticao da na najbolji način iskoristim rezultate ovoga rada za povijesnu kontekstualizaciju i pokušaj datacije i određenja mjesta nastanka kodeksa.

Pred nama sada stoji Evangeliarium Spalatense pretopljen u jedan novi medij, dostupan i razumljiv svima nama – barem što se tiče čitanja. Pred nama je jedna izvanredno lijepa knjiga koja mislim da će svojim sadašnjim dress codom privlačiti pozornost. Za ovakav konačan rezultat velika je zasluga i Vinke Glunčić-Bužančić, koja je kao urednica Književnoga kruga pružala potporu i pokazala veliko strpljenje pri građenju ovakve knjige kakvu imamo.