Evangeliarium Spalatense – faksimilno izdanje iz 2004. i sudbina jedne knjige

U splitskom Arheološkom muzeju bilo je sjedište cjelokupne organizacije jubilarnoga XIII. međunarodnoga kongresa za starokršćansku arheologiju, koji je bio sazvan za 1994. godinu a u povodu 100. obljetnice Prvoga međunarodnoga kongresa za starokršćansku arheologiju, održanog u Splitu i Solinu 1894. godine. U okviru tih priprema aktualizirano je pitanje Splitskog evanđelistara, poznatog užoj znanstvenoj javnosti baš od toga Prvoga kongresa 1894. godine!

Spomenula je to i Mirjana Matijević Sokol u svojoj studiji u publikaciji Splitski evangelijar, Split, 2016., str. XX.: »U pripremama za organizaciju XIII. međunarodnog kongresa za starokršćansku arheologiju u Splitu 1994. održan je 22. studenoga 1990. u Splitu okrugli stol o ‘Evangeliarium Spalatense’ uz sudjelovanje V. Saxera, koji je upravo bio izašao s novim rezultatima o njemu. Raspravljalo se tom prilikom o svim aspektima ‘Evangeliarium Spalatense’ te o njegovom mogućem izdanju i interdisciplinarnoj obradi. Inicijativni odbor kongresa zaključio je da će biti ‘objavljen zbornik radova o splitskom Evanđelistaru, koji je također 1894. bio 1. put predstavljen’«.

O tom evanđelistaru, emotivno, a u skladu s dotadanjim znanstvenim dostignućima, zborio sam papi Ivanu Pavlu II. u splitskoj katedrali, 4. listopada 1998., naglašavajući njegovo povijesno i liturgijsko značenje te naglašavajući da je riječ o »najstarijoj sačuvanoj knjizi na hrvatskom tlu, koja se ljubomorno čuva u katedralnoj riznici« (objavljeno u mojoj knjizi Historia magistra archaeologiae, Dubrovnik–Split, 2003).

Faksimil Splitskog evangelijara, u izdanju Književnoga kruga Split i Splitsko-makarske nadbiskupije, predstavio se 5. svibnja 2004. u splitskoj katedrali. Tim se nakladničkim pothvatom dogodila jedna od najvažnijih sastavnica proslave 1700. obljetnice mučeništva svetoga Dujma. Faksimilno izdanje izrađeno je prema izvorniku iz Arhiva splitske prvostolnice (sign. KAS 621). Snimke su izrađene u Središnjem fotolaboratoriju Hrvatskoga državnog arhiva u Zagrebu. Knjigu je tiskala »Slobodna Dalmacija d.d. Split«, u nakladi od 1200 primjeraka. Tiskanje je, kako je i otisnuto u samoj knjizi, završeno u Splitu, 10. travnja 2004., na dan 1700. obljetnice mučeničke smrti svetoga Dujma.

»Habent sua fata libelli«, doista imaju svoju sudbinu knjige. Njihov su tijek, doseg i život, ukratko sudbina, nepredvidivi. Jedan primjerak splitskoga faksimilnog izdanja poklonio mi je mons. dr. Marin Barišić, splitsko-makarski nadbiskup i metropolit, kad sam došao u oproštajni posjet prije svog odlaska iz Splita za Rim, 2. prosinca 2004. To je bilo četiri dana prije mog odlaska na dužnost veleposlanika Republike Hrvatske pri Svetoj Stolici. Knjigu s posvetom nadbiskupa Barišića ponio sam sobom, kao dragu uspomenu, u Rim, naravno, ne sluteći kakva ju sudbina čeka.

Nakon nepuna tri mjeseca u Rimu, na večeri koju smo moja supruga i ja priredili u Rezidenciji, na Pariolima, 28. veljače 2005., u čast kard. Josipa Bozanića – o tome sam ponešto natuknuo u svojoj knjizi Upoznao sam dva pape – Pripovijest o čuvstvu i promišljanju na tragu Ivana Pavla II. i Benedikta XVI., koja je objavljena na talijanskom (Vatikan, 2008), hrvatskom (Zagreb–Split, 2009) i poljskom (Krakov, 2011) jeziku – sustolnici su bili još trojica kardinala: tadašnji dekan Kardinalskog zbora kard. Joseph Ratzinger, prefekt Kongregacije za nauk vjere, kard. José Saraiva Martins, prefekt Kongregacije za kauze svetaca, te kard. Jozef Tomko, emeritirani prefekt Kongregacije za evangelizaciju naroda, inače nastanjen u zgradi, na katu iznad Veleposlanstva Republike Hrvatske pri Svetoj Stolici. Kako je nedvojbeno, posebno u tadašnjem kontekstu teške bolesti i očiglednoga kraja pontifikata Ivana Pavla II., u prvom planu bio kard. Ratzinger, svi smo bili posebno počašćeni njegovim odazivom, a i ja sam želio tomu dati diplomatski naglasak pozivajući na istu večeru njemačkog veleposlanika pri Svetoj Stolici sa suprugom.

Pri kraju te večeri, znajući koliko je kard. Ratzinger čovjek od knjige, izvadio sam s police u salonu splitski faksimil Evangeliarium Spalatense te sam ponešto o njemu rastumačio kardinalima. Kard. Razinger bio je vrlo impresioniran kako faksimilnim izdanjem tako i pričom o toj knjizi, dok je meni sinula ideja da ga zamolim da stavi svoj potpis na to faksimilno izdanje, što je on odmah napravio. Potom su isto učinila i ostala trojica kardinala.

U Spomen-knjizi veleposlanikove Rezidencije te je večeri kard. Josip Bozanić napisao: »Srdačno zahvaljujemo poštovanom veleposlaniku Hrvatske pri Svetoj Stolici gosp. Emiliu Marinu i njegovoj cijenjenoj gospođi Hajdi za plemeniti susret i večeru u njegovom domu prigodom mog preuzimanja naslovne kardinalske crkve svetog Jeronima u Rimu«. Nakon što se je potpisao kard. Bozanić, potpisali su se i kardinali Ratzinger, Saraiva Martins i Tomko, te njemački veleposlanik pri Svetoj Stolici sa suprugom.

Večer kad je kard. Ratzinger stavio svoj potpis na faksimilno izdanje Evangeliarium Spalatense po svemu sudeći bila je posljednja njegova večera u svjetovnom ambijentu prije izbora za Papu. Osobno, nisam nikad objavio nijednu fotografiju s te večere, dok je, koliko je meni poznato, jedna od tih fotografija ipak objavljena i to sa strane jednog od sustolnika, portugalskoga kardinala Saraiva Martinsa, i to u knjizi koju je o njemu napisao Andrea Tornielli (Quando la Chiesa sorride – Biografia del Cardinale José Saraiva Martins, Roma, 2007., str. 136). Inače sam Saraivu Martinsa upoznao još 1994., u Splitu, kad nam je donio pismo Ivana Pavla II. za otvorenje spomenutoga XIII. međunarodnoga kongresa za starokršćansku arheologiju.

Od spontane geste te večeri, slijedom povijesne okolnosti da je pedeset dana nakon naše večere kard. Ratzinger izabran za Papu, koji je sebi uzeo ime Benedikt, uslijedila je, gotovo bih mogao reći, sama po sebi, praksa da se u toj knjizi potpišu kardinali, naši gosti. Prvi je to učinio kard. Paul Poupard, tadašnji predsjednik Papinskog vijeća za kulturu, 23. svibnja 2005., potom su slijedili ostali, odreda impresionirani pričom o originalnoj knjizi i faksimilu, tako da je ta faksimilna knjiga sada postala svojevrsni spomenik za sebe. Naime, ona je dobila novi sadržaj na svoje četiri stranice.

Slika 1. Posveta nadbiskupa Marina Barišića i potpis pape Benedikta XVI.

Prva od tih je ona na kojoj je nadbiskup Marin Barišić napisao posvetu (slika 1):

Akademiku dr. Emiliu Marin, veleposlaniku Republike HR pri Svetoj Stolici, u jubilejskoj godini 1700-toj od mučeništva sv. DUJMA, s ljubavlju i poštovanjem, + Marin Barišić, nadbiskup Splitsko-Makarski, nekoć salonitanski. Split, 2. prosinca 2004.

Iznad te posvete potpis je pape Benedikta XVI. na latinskom, o tome ćemo malo kasnije:

Benedictus pp XVI

Toga dana kad mi je nadbiskup Barišić uručio taj dragi poklon bio sam još ravnatelj splitskog Arheološkog muzeja. 6. prosinca, na dan sv. Nikole, zaštitnika putnika, otputovao sam i stigao u Rim. Pet dana nakon toga, 11. prosinca, na dan sv. Damaza, pape, zaštitnika starokršćanske arheologije, predavši vjerodajnice veleposlanika Republike Hrvatske u ruke pape Ivana Pavla II., postao sam veleposlanik pri Svetoj Stolici, i to ostao šest godina, dva mjeseca i tri tjedna, točnije do oproštajne audijencije kod pape Benedikta XVI., 4. ožujka 2011.

Od one prve prigode kad je stavljen potpis kard. Ratzingera, proteklo je šest godina do zadnje takve prigode, 7. veljače 2011. Rezidencija veleposlanika Republike Hrvatske pri Svetoj Stolici jest skromna rezidencija. Nije prikladna za primanja, nego samo za manje protokolarne večere, optimalno za deset osoba. Međutim, mnogobrojni su bili gosti i događaji o kojima ću, nadam se, nešto napisati u drugoj prigodi. Ovdje ćemo spomenuti kardinale, jer su se jedino oni potpisivali u nizu iza kard. Ratzingera, među njima je bio i dekan Kardinalskog zbora, emeritirani Državni tajnik Njegove Svetosti kard. Angelo Sodano, kao i vicedekan Kardinalskog zbora kard. Roger Etchegeray. U tom nizu je jedini nekardinalski potpis onaj poglavara Suverenoga viteškoga malteškog reda, princa i velikog meštra fra Matthewa Festinga, ali je on u rangu izjednačen s kardinalima. Zanimljivo je bilo, kad su se potpisi na stranici primaknuli dnu stranice, predlagao sam kardinalu koji je bio gost da prijeđe na novu stranicu, na kraju faksimilne knjige, ali ni jedan ni drugi nisu željeli otvoriti novu stranicu, tako da je, opet duhovito, presjekao dilemu i otvorio novu stranicu kardinal koji je imao više od osamdeset godina, primijetivši da nema opasnosti, da on ne ulazi u konklave!

Na poleđini, dakle, navedene stranice s posvetom potpisi su (slika 2):

Kard. Joseph Ratzinger

Kard. José Saraiva Martins

Kard. Josip Bozanić

Kard. Jozef Tomko

Kard. Paul Poupard

Kard. Francesco Marchisano

Kard. Achille Silvestrini

Kard. Carlo Furno

Kard. Tomáš Špidlík

Kard. Vinko Puljić

Kard. Jean-Louis Tauran

Kard. Franc Rodé

Kard. Angelo Sodano

Kard. Roger Etchegeray

Kard. Bernard Francis Law

Kard. Estanislao Esteban Karlić

Kard. Leonardo Sandri

Kard. Giovanni Lajolo

Kard. Zenon Grocholewski

Kard. Stanisław Ryłko

Kard. Raffaele Farina

Fra Matthew Festing

Kard. Andrea Cordero Lanza di Montezemolo

Kard. William Joseph Levada

Kard. Giovanni Battista Re

i u nastavku na zadnjoj stranici do one faksimilno originalne (slika 3):

Kard. Agostino Cacciavillan

Kard. Renato Raffaele Martino

Kard. Francis Arinze

Kard. Sergio Sebastiani

Kard. Walter Brandmüller

Kard. Elio Sgreccia

Kard. Peter Kodwo Appiah Turkson

Kad se bilo navršilo pet godina moje veleposlaničke službe pri Svetoj Stolici, došao sam opet na jednu nesvakidašnju zamisao. Uz malo oklijevanja, zapravo zahvaljujući ne samo striktno veleposlaničkom djelovanju nego i jednom širem akademičkom statusu koji je bio prepoznat kako unutar Vatikana tako i u Diplomatskom zboru pri Svetoj Stolici, zamisao sam ostvario i rezultat je onaj koji sam već malo prije naveo: iznad posvete nadbiskupa Barišića, papa Benedikt XVI. stavio je svoj potpis na latinskom. To je sigurno vrhunac sudbine faksimilnog primjerka knjige Evangeliarium Spalatense. Pet godina nakon što je na knjigu stavio svoj potpis kard. Joseph Ratzinger, stavio je svoj potpis i papa Benedikt XVI.

Slika 2. Poleđina, stranice s posvetom

Slika 3. Zadnja stranica do one faksimilno originalne

Bio sam duboko dirnut tom izvanrednom gestom. Uoči svetkovine sv. Josipa, početkom ožujka 2010., kako sam bio zadržao običaj da papi Benediktu čestitam i osobni imendan, u čestitki koju sam tad uputio, napisao sam i sljedeće: »J’étais touché de la bonté de Votre Sainteté de bien vouloir m’honorer d’apposer Sa signature sur le frontispice de mon exemplaire de l’édition fac-simile de l’‘Evangeliarium Spalatense’ à l’occasion du V^e anniversaire de mon ambassade près le Saint-Siège«. Za one koji mogu biti u dvojbi zašto na francuskom, mogu reći da je naša poveznica bila upravo Francuska akademija znanosti i umjetnosti. Kard. Ratzinger je bio izabran za člana, i to je po svojoj izričitoj želji ostao i nakon izbora za Papu, u petoj akademiji, po hrvatskoj terminologiji bi to bilo u razredu akademije za društvene znanosti, dok sam je bio izabran u drugoj akademiji, za humanističke znanosti.

Kao što sam spomenuo okolnosti u kojima je došlo do prvog potpisa u mom primjerku Splitskog evangelijara, navest ću i okolnosti zadnjeg potpisa. U povodu otvorenja obnovljene vatikanske Biblioteke, priredili smo, u ponedjeljak, 7. veljače 2011., u Rezidenciji, večeru u čast kard. Raffaela Farine, arhivara i bibliotekara Svete Rimske Crkve. Večeri su nazočili i kard. Peter Kodwo Appiah Turkson, predsjednik Papinskog vijeća za pravdu i mir, kard. Josip Bozanić, nadbiskup-metropolita zagrebački, pre­uzvišeni mons. Enrico dal Covolo, rektor Papinskoga lateranskog sveučilišta, mons. Ettore Balestrero, zamjenik vatikanskoga ‘ministra vanjskih poslova’, te veleposlanici pri Svetoj Stolici Poljske, Makedonije i Slovenije, te prof. Antonino Di Vita, akademik Talijanske nacionalne akademije ‘dei Lincei’, sa suprugom. U zdravici sam istaknuo ulogu Vatikanske biblioteke kao riznice čovječanstva, pa tako i riznice povijesnog sjećanja hrvatskog naroda, te sam uručio Kardinalu bibliotekaru prvi primjerak tog dana izišle iz tiska knjige La Chiesa croata e il Concilio Vaticano II u nakladi Lateran University Press, koje sam bio suurednik. Kardinal Turkson, iz Gane, koji je te večeri bio prvi put u Rezidenciji, bio je trideseti kardinal, iza kard. Ratzingera, koji je bio uzvanik u našoj rezidenciji.

Inače, kako je prethodnog dana bio moj 60. rođendan, ta večer je poprimila i karakter neformalne proslave toga malog jubileja. U tom trenutku nisam znao da ću nepuni mjesec dana kasnije, u oproštajnom posjetu, Benediktu XVI. pokloniti tu istu knjigu o Crkvi u Hrvata i II. vatikanskom saboru, koja će izazvati osobito zanimanje.

Slika 4. Četvrta stranica primjerka faksimila Splitskog evangelijara

Na kraju, neka mi je dopušteno navesti (objašnjenje bih dao u nekoj drugoj prigodi) kako su, nakon navedene tri, na četvrtoj stranici mog primjerka faksimila Splitskog evangelijara (koji je, dakle, time postao novi, originalni dokument), dospjeli i potpisi (slika 4):

Stjepan Mesić

Ivo Josipović

Tim se potpisima hrvatskih državnih poglavara, koji su posjetili Papu za vrijeme moje veleposlaničke misije pri Svetoj Stolici, zaokružio niz potpisa, svojevrsnih prisega, koje su, kako bi se latinski reklo »mutatis mutandis« dali naši suvremenici na moj primjerak faksimilnog izdanja, kao što su se onomad, od druge polovice 11. do početka 13. stoljeća, sufragani splitskih nadbiskupa, Lovra i njegovih nasljednika, potpisali svojim prisegama na original Splitskog evanđelistara, kako smo ga zvali u vrijeme priprema jubilarnoga splitskoga starokršćanskoga kongresa, u okviru kojih se rodila i onda, prvo 2004., i konačno sad, 2016., izdanjem Mirjane Matijević Sokol i Tomislava Galovića, na najbolji način, ostvarila ideja o objavi faksimila i kritičkog izdanja ove hrvatske dragulj-knjige.

Čini mi se znakovitim završiti ovaj članak jednim citatom iz studije Mirjane Matijević Sokol u kritičkom izdanju Splitskog evangelijara (str. LXV): »Čini se da je zaista uvijek uz spomenute splitske metropolite na neki način stajao rimski papa i da su uz njegovu pomoć ili međusobnom suradnjom svih zainteresiranih riješena mnoga pitanja koja su dovodila u procijep splitsku crkvu«. Kao da se povijest, u jednom drukčijem kontekstu i s drugim protagonistima, poigrala i s faksimilom splitske Knjige!