Šibenik i Zadar u osmanskom okružju u 16. stoljeću

U povodu »Godine Nikole Šubića Zrinskog« (1566–2016) ovim se tekstom daje potpuniji prikaz sveukupnog stanja na području Dalmacije kako bi zainteresirani čitatelji dobili povijesnu sliku toga područja iznimno važna za razumijevanje ukupnog položaja hrvatskih zemalja u ranom novom vijeku. Od problematiziranja administrativnih granica sandžaka i nepoznavanja vanjskih granica prema mletačkoj Dalmaciji, preko razvijenih trgovinskih odnosa do migracija i etno-konfesionalnih promjena pokazuje se kompleksnost toga prostora i njegova sudbina kroz ratna, ali podjednako i mirnodobna razdoblja. Upravo na primjeru položaja gradova Šibenika i Zadra u osmanskom okružju tijekom 16. stoljeća može se uvidjeti što se, u odnosu na Ugarsku i kontinentalnu Hrvatsku, događalo u Dalmaciji u stoljeću u kojem je Nikola IV. Šubić Zrinski ključno obilježio povijest hrvatskoga i susjednih naroda.

Mateo Pagano, Tuto el Contado di Zara e Sebenicho / Cijelo okružje Zadra i Šibenika (1525.)

Dolaskom na prijestolje sultana Sulejmana, koji će se u Europi proslaviti kao Veličanstveni, Osmanlije iznova otpočinju svoj pohod protiv kršćanskog Zapada, ovog puta usredotočujući se na napad na Ugarsku, svojega glavnog rivala za vlast u Srednjoj Europi i na Balkanu. Dugi i za naše krajeve sudbonosni prodor započeo je osvajanjem Beograda, tzv. ključa Ugarske, 1521. godine, nakon čega je dalji put prema sjeveru i zapadu bio otvoren. Nakon sloma ugarske vojske i kraljevstva 1526. godine u bitci na Mohačkom polju, sudbina velikog dijela nekadašnjih zemalja Ugarskoga Kraljevstva bila je zapečaćena. Tako se tijekom 1520-ih na udaru osmanskih snaga iz susjedne Bosne našla i Dalmacija, osobito dijelovi koji su priznavali vlast ugarskoga kralja. Dalmatinsko zaleđe, za razliku od utvrđenih gradova na obali i otoka, koji su bili pod mletačkom vlašću, ubrzo pada pod vlast sultana. Od osvojenih teritorija potom se osniva tzv. Vilajet Hrvati, koji je obuhvaćao područje između Zrmanje do Cetine, u sastavu osmanske Bosne. Godine 1537. to se područje uklapa u veću upravnu jedinicu, sandžak, koji je dobio ime po Klisu kao svome središtu, a obuhvaćao je i dio Bosne i Hercegovine. Oko 1580., pak, područje sjeverozapadno od rijeke Krke izdvojeno je kao novoosnovani Krčki sandžak. Iako su oba sandžaka bila podređena bosanskom beglerbegluku, čini se da je Krčki sandžak ostao u nekoj mjeri podređen Kliškom sandžaku.

Granice

Budući da ni unutarnje administrativne granice između sandžaka nisu bile jasne, nejasnoće i nepoznavanje vanjskih granica prema mletačkoj Dalmaciji, ne trebaju čuditi. Koliko je u tome ulogu imao ljudski čimbenik, odnosno namjerno ignoriranje državnih međa, može se samo pretpostaviti. Takva nerazriješena situacija bila je uzrok čestim graničnim sporovima, koji su, uz negativne posljedice za stanovništvo koje je živjelo uza samu granicu, često dovodili u pitanje i stabilne i prijateljske odnose između Osmanskog Carstva i Mletačke Republike.

Kako doznajemo iz pritužbi mletačkih diplomata u Istan­bulu, granice uspostavljene nakon okončanja Ciparskog rata (1570–1573) na terenu osmanska strana nije poštovala. Unatoč znatnijim teritorijalnim gubitcima u Dalmaciji u korist Kliškog sandžaka pod vodstvom Ferhad-bega Sokolovića, Mlečani su mirovnim ugovorom sklopljenim 7. ožujka 1573. u Istanbulu uspjeli dogovoriti uspostavu granice na liniji koja je postojala prije rata, uz plaćanje novčane naknade za otkup 50 sela oko Zadra i 30-ak sela oko Šibenika te Posedarje. Ipak, lokalne vlasti na čelu s nekadašnjim kliškim, a od 1573. bosanskim sandžakbegom Ferhad-begom nisu poštovale takav dogovor, ne htijući prepustiti sve posjede koje su osvojili u borbi, posebice Zemunik. To je pak bilo u skladu s mišljenjem samoga sultana izrečenim tijekom sklapanja mira u Istanbulu da se protivi predaji teritorija koji su bili osvojeni za islam mačem, jer bi to bilo nečasno i bogohulno. Ferhad-beg, kao najistaknutiji lokalni predstavnik osmanske vlasti, k tome nećak moćnoga velikog vezira Mehmed-paše Sokolovića, imat će ključnu ulogu u određivanju granične linije na terenu. Primjerice, u ožujku 1574. godine sultan je na zahtjev Ferhad-
-bega izdao dozvolu za pretvaranje stare i zapuštene crkve u novoosvojenoj »utvrdi Zemuniku« u nahiji Kotor u džamiju, budući da je prema riječima Ferhad-bega tamošnja varoš prosperitetna i ima potencijala da postane naselje višeg ranga – kasaba. Čini se da je na taj način Ferhad-beg želio otkloniti mogućnost da se Zemunik vrati Mlečanima, rukovodeći se pravilom da teritorij koji je zadobio muslimanski karakter islamska država ne može svojevoljno i bez borbe prepustiti »nevjernicima«. Nesuglasice između mletačke i osmanske strane oko razgraničenja u Dalmaciji trebala je riješiti zajednička komisija koja će utvrditi konkretno stanje na terenu. Jedna takva komisija posjetila je sredinom rujna 1574. godine Zemunik, Novigrad i Poličnik, no, u Zemuniku, koji se pokazao kao glavni predmet spora, osmanski predstavnik ipak nije našao džamiju, kako je tvrdio Ferhad-beg, nego samo nekoliko muslimanskih ukopnih mjesta. U svakom slučaju, džamija Ferhad-
-bega (poslije dobiva titulu »paša«) bila je nešto kasnije ipak osnovana, a uz džamiju je djelovao i mekteb (vjerska škola). Za njihovo djelovanje, kao i za plaću službenika mekteba, Ferhad-beg je osnovao vakuf (zadužbinu), koji se sastojao od deset obradivih posjeda (mezra) objedinjenih u jedan veliki čiftluk u Tinju. Osim spomenutih ustanova u Zemuniku, dio prihoda Tinja bio je namijenjen i džamiji koju je podignuo u kasabi Hrvace. Kako ti prihodi nisu bili dovoljni, njima je dodano i 2.000 akči filurije, tzv. vlaškog poreza iz oblasti s one strane Kupe. Na taj način kontinuirano funkcioniranje novoutemeljenih islamskih institucija u Zemuniku bilo je osigurano. Zemunička džamija bila je k tome jedina džamija na čitavom zadarskom području pod osmanskom vlašću, iz čega se vidi iznimni značaj koji je Zemuniku pridao Ferhad-beg, odnosno osmanska vlast. Strateška važnost toga grada potaknula je osmanske vlasti da utvrdu Zemunik preobraze u kasabu Zemunik, najveći grad osmanske Dalmacije, s džamijom i mektebom, dodatno utvrđenu, i naseljenu sa 111 domaćinstava (92 muslimanska i 19 kršćanskih) te 8 domaćinstava neoženjenih muslimana. Taj novi grad imao je izrazito islamski karakter, dok u njemu početkom 17. stoljeća boravi jedan muallim (učitelj), koji je radio u gradskom mektebu, te jedan sufija, pripadnik jednog od muslimanskih mističkih redova, što je dodatno istaknulo islamizaciju toga prostora, kako u urbanističko-prostornom tako i u društveno-kulturnom smislu.

Nakon dugih i iscrpljujućih pregovora, nova komisija u kojoj su s osmanske strane sudjelovali bosanski sandžakbeg Ferhad-beg Sokolović, kliški sandžakbeg Mustafa-beg, sarajevski kadija i muftija Mahmud, te skradinski kadija Hasan, dok je mletačku stranu predstavljao Francesco Soranzo, našla je zajednički jezik 1576. godine. Zemunik je ostao u osmanskim rukama, temeljem osmanskog stava da se utvrđena mjesta izuzimaju iz načelnog pravila o vraćanju na predratne međudržavne granice. S druge strane, zadarski kotar uspio je vratiti 2/3 svojega predratnog zemljišta, dok je šibenski kotar dobio natrag četiri milje svojega predratnog teritorija, vrativši samo sedam sela od nekadašnjih 19. Teritorijalni gubitci u mletačkoj Dalmaciji najteži su bili upravo u šibenskom i zadarskom kraju.

Unatoč prevladavajućem mišljenju da su granice utvrđene sporazumom iz 1576. riješile sve dvojbe, granični sporovi javljali su se i poslije. Osmanski lokalni zapovjednici Poličnika i Zemunika uznemiravali su susjedne mletačke posjede, a pritom ni mletački podanici nisu ostajali dužni. Situaciju su dodatno otežavali napadi uskoka, koji su često uživali potporu i simpatije mletačkih podanika. Za ponašanje lokalnih osmanskih moćnika dijelom je kriv i sam Ferhad-beg, koji je, u vrijeme dok je bio kliški sandžakbeg, dopuštao pojedincima da prisvoje posjede koji su pripadali dalmatinskim gradovima, a prema odredbama o razgraničenju sada ih je trebalo vratiti. Mlečani su uspostavili predstraže u okolici Zadra ne bi li očuvali granicu od pljačkaških provala osmanskih lokalnih moćnika, dobro pazeći pritom da ne ugroze mir s osmanskom državom.

Po svemu sudeći, unatoč tomu što je granica utvrđena dogovorom Ferhad-bega i Soranza 1576. godine i u kasnijem vremenu služila kao orijentir, ona je ipak u više navrata bila osporavana na lokalnoj razini, pa je centralna vlast morala ulagati velike napore da ju održi netaknutom. Neriješena teritorijalna pitanja neizbježno su postala izvor trzavica u pograničnom području, koje su katkad mogle prerasti u sitnije sukobe, uključujući porobljavanje podanika druge države, prije svega trgovaca i seljaka.

Trgovina

Unatoč postojanju brojnih radova o različitim aspektima mletačko-osmanskih odnosa, oni se uglavnom i dalje promatraju kao povijest sukoba i ratova, iako su u stvarnosti ratovi između tih dviju država bili prije iznimka negoli pravilo. Koliko god razorni, traumatični za lokalno stanovništvo, i stoga dojmljivi bili, ratovi su ipak predstavljali samo jedan kraći isječak povijesti, koji je obilježio godine 1463–1479., 1499–1503., 1537–1540., 1570–1573., 1644–1669., 1684–1699., 1714–1718. Unatoč svojoj žestini i pogubnosti za Dalmaciju, ratovi su u 16. stoljeću ipak trajali relativno kratko, u razdoblju koje razmatramo po tri do četiri godine, dok su razdoblja mira trajala po 30 ili više godina, pa čak i 70 godina između 1573. i 1644.

Venecija je bila prije svega trgovačka republika, a ne vojna sila poput Austrije, stoga je njen ključni interes bio održavanje miroljubivih odnosa s Osmanlijama radi unosne trgovine s Levantom, na kojoj je Venecija temeljila svoju moć i bogatstvo. Mlečani su, poput Dubrovčana, posjedovali ahdname koje su im jamčile slobodno kretanje i trgovanje diljem Osmanskog Carstva. Istanbul je dobro znao važnost uloge Mlečana u međunarodnoj trgovini i stoga je inzistirao na nepovredivosti mletačkih trgovaca na osmanskom teritoriju. Primjerice jedna takva naredba upućena je kadijama na putovima kojima su prolazili mletački trgovci putujući za Veneciju 1582. godine, koja ističe da »mletački trgovci, ljudi, roba i životinje ne smiju se ometati i zlostavljati na putu«.^[1] Relativna učestalost takvih naredbi centralne vlasti, posebice u 17. stoljeću, svjedoči, s jedne strane, o želji Istanbula da zaštiti zapadnoeuropske trgovce, prije svega Dubrovčane i Mlečane, kao glavne posrednike u trgovini Istoka i Zapada, od protupravnog oporezivanja i zlostavljanja lokalnih vlasti, a, s druge strane, o želji lokalnih vlasti i domaćih trgovaca da ospore njihov povlašteni položaj.

Mletačka Dalmacija i njezino osmansko zaleđe su, unatoč svemu, bili prisiljeni na suradnju. Trgovina dalmatinskih gradova solju s Bosnom nastavljena je samo sedam godina nakon njezina dolaska pod osmansku vlast. S druge strane, zbog manjka obradivog zemljišta mletačka je Dalmacija morala iz osmanske Bosne uvoziti velike količine prehrambenih proizvoda, poput žitarica, mesa i sira, te vune i kože. Trgovina s Bosnom bila je nužnost za dalmatinske gradove, budući da ih je većina bila ovisna o uvozu hrane, poput Šibenika, koji je potkraj 16. stoljeća, prema studiji Grge Novaka, »proizvodio žita za prehranu svog stanovništva za svega 2 mjeseca, vina 6 mjeseci, a nedostajalo je za cijelu godinu i ulja i mesa«.^[2] Situacija nije bila puno bolja ni u Zadru, koji je, prema riječima zadarskog rektora Cristofora Canala, u to doba proizvodio žita za samo četiri mjeseca. No, prekogranična trgovina je ubrzo nadišla okvire pukog zadovoljavanja egzistencijalnih potreba stanovnika mletačke Dalmacije. Uskoro se dio žita počeo izvoziti prema Veneciji, dok je znatno ojačala i trgovina ostalom robom. Zadar uskoro postaje glavni centar za prekomorski izvoz stoke, dok Obrovac postaje, uz Split, glavni centar za izvoz soli u osmansku Bosnu. Za potrebe cvatuće trgovine osmanske vlasti su sagradile skladišta za robu u Obrovcu, Karinu i Makarskoj. U drugoj polovici 16. stoljeća trgovina s Bosnom se razvila do te mjere da je Venecija otvorila svoj prvi konzulat u Sarajevu (1588), te potom i u Banjoj Luci. Godine 1592. Split dobiva skalu i postaje glavna luka za trgovinu između balkanskih gradova i Venecije. Uzlet trgovine s osmanskom Bosnom i Balkanom uopće trajao je sve do Kandijskog rata (1645–1669). No, trgovina ni tada nije u potpunosti zamrla, nego je, kako kaže Pederin, nastavljena u obliku šverca.

Šibenik je imao važnu ulogu u toj unosnoj trgovini sa svojim neželjenim susjedima. Nekadašnji mletački veleposlanik u Istanbulu, bailo Pietro Zen, koji je 1522. došao u Šibenik radi utvrđivanja graničnog sporazuma, sklopio je s Osmanlijama i trgovinski sporazum. Zahvaljujući trgovini s osmanskim zaleđem i Bosnom preko Skradina, koji je također bio pod osmanskom vlašću, Šibenik je postao glasovit po svojem bogatstvu u čitavoj Dalmaciji. Prema izvješću Guistinianija iz 1553., u Šibeniku je katkad boravilo između 500 do 600 osmanskih podanika, uključujući i muslimane iz susjednog Skradina. Guistiniani je ovako pravdao trgovinu Šibenčana s Osmanlijama:

Ona je korisna, jer njezinu blagodat osjeća i država i komuna i privatnik; ona je potrebna, jer kada bi se ovaj promet oduzeo, Šibenik ne bi samo trpio nego bi sasvim propao, jer kad Murlaki ne bi donosili u Šibenik prehrambene artikle, kao sirove, meso, žito, med, vunu, ćebeta, vosak i toliko drugih stvari, ne bi se Šibenčani imali odakle snabdijevati. Iz Šibenika izvoze ovi Murlaki: ulje, mirodije, vino, čohu, bakar, bijeli vosak, šećernu robu, i toliko drugih stvari, što koristi svim pojedincima u gradu. Pored toga izvoze sol u vrlo velikoj količini.^[3]

Ovdje se jasno ističe važnost Morlaka (Vlaha), inače često predmet žalbi dalmatinskih gradova, kao glavnih posrednika u toj trgovini. Vrijednost trgovine ostvarene preko šibenske luke procijenjena je na 50.000 dukata godišnje. Grad je uživao u obilju zahvaljujući prihodima od te trgovine. K tome, u njemu su se opskrbljivale potrepštinama i mletačke galije i drugi brodovi. Potkraj 16. stoljeća trgovina se dodatno proširila uspostavljanjem karavanskih veza s Banjom Lukom i zapadnom Bosnom. Zahvaljujući trgovini solju, najvažnijim mletačkim artiklom, Šibenik je, kao drugi najveći proizvođač soli u mletačkoj Dalmaciji (nakon Paga), mogao financirati i neke javne institucije, poput fontika i ubožnice. Prema riječima šibenskog rektora Luce Faliera 1587., Šibenik je nudio najbolji životni standard od svih dalmatinskih gradova.

Primjer iz Mühimme deftera iz Osmanskoga arhiva Predsjedništva vlade (Başbakanlık Osmanlı Arşivi) u Istanbulu, registra sa prijepisima tzv. važnih odredaba centralne vlasti upućivanih lokalnim vlastima u provincijama. U ovome slučaju (str. 78, naredba br. 801) riječ je o uskoku Ivanu, sinu Petra iz Šibenika, koji je prešao na osmansku stranu, gdje je prihvatio islam i promijenio ime u Ramazan, te za nagradu i službu dobio timar u vrijednosti od 8.000 akči.

Ni Zadar nije puno zaostajao za Šibenikom što se tiče trgovanja s Bosnom. Sredinom 16. stoljeća prve karavane sa živim svinjama dolaze iz Bosne, a uskoro se bosansko meso i sir počinju preko Zadra izvoziti u Veneciju. Od 1563. izvoz hrane za Veneciju je pojačan, a za trgovanje bosanskim žitom Zadrani izdvajaju dio tržnice.

I Porta je također imala interes zaštititi svoje trgovce koji su trgovali s dalmatinskim gradovima i Venecijom od napada uskoka. Iako uskoci nisu bili mletački podanici, Venecija je kao gospodarica Jadrana unutar svojeg »Zaljeva« (Golfo di Venezia) bila odgovorna za održavanje sigurnosti trgovine. Venecija nije, doduše, pristajala nadoknaditi štetu koju su osmanskim trgovcima nanijeli uskoci, ali im je, na njihov zahtjev, kada je bilo moguće pružala zaštitu i pratnju na moru. Važnost te trgovine bila je prevelika da bi se prepustilo uskocima, koji su svoje pljačkanje osmanskih trgovaca pravdali idealom borbe protiv »nevjernika«, da ju dovedu u pitanje. Trgovina je doista, kako kaže Maria Pia Pedani, »u svakome slučaju bila najvažnija poveznica između Istanbula i Venecije«.^[4]

O uključenosti osmanskih trgovaca u tu međunarodnu trgovinu najbolje svjedoči činjenica da ih je u Veneciji u posljednjoj četvrtini 16. stoljeća bilo toliko da su mletačke vlasti odlučile za njih izgraditi posebni kompleks nazvan Fondaco dei Turchi. Osim trgovaca, preko zastupnika u tu iznimno unosnu trgovinu uključili su se i neki osmanski dostojanstvenici, uključujući i nekolicinu velikih vezira. Njihov su primjer slijedili i lokalni moćnici, uključujući i već spomenutoga bosanskog sandžakbega Ferhad-bega Sokolovića. Godine 1587. Ferhad-beg je pisao mletačkom duždu da pomogne njegovu čovjeku Malkoču, koji je u Veneciju nosio vosak, med i drugu robu, a ondje je trebao kupiti municiju, čiji izvoz je, kako se čini, bio zabranjen budući da se radilo o strateški važnoj robi. Osobni primjer Ferhad-bega svjedoči o kompleksnosti osmansko-mletačkih odnosa, pokazujući kako je jedan odvažni osmanski ratnik i nepokolebivi pregovarač u vremenima mira mogao postati ugledni trgovac, koji za svoj biznis intervenira kod samoga dužda.

Izvoz u Dalmaciju i dalje preko Venecije na Zapad katkad je bio toliki da je mogao izazvati nestašicu hrane i drugih potrepština u Bosni i Hercegovini. Porta je 1580. čak zabranila izvoz hrane, kao i potencijalno strateški važnog materijala, poput oružja, baruta i konja, iz Hercegovine »nevjernicima« »preko mora«, dakle prema Veneciji. Sličnu naredbu Porta je bila prisiljena uputiti i 1593. godine bosanskom beglerbegu i kadiji Zagorja (Zagora), želeći spriječiti nekontrolirani izvoz hrane, mesa, kao i teglećih životinja iz Kliškog sandžaka u »nevjerničke« krajeve. Razlog nekontroliranom izvozu, pa i švercu, bili su veliki profiti koje su lokalne osmanske elite na taj način zgrtale, unatoč šteti koju je katkad pritom trpilo lokalno stanovništvo i opetovanim zabranama centralne vlasti da se izvoze prehrambeni proizvodi i strateški materijali poput katrana (za brodove), baruta, oružja, i sl. Ta trgovina nije prestajala ni tijekom ratova, dapače, upravo tada je cvjetala kao šverc.

Migracije i etno-konfesionalne promjene

Osmansko osvajanje dalmatinskog zaleđa uzrokovalo je velike migracije stanovništva i donijelo znatne etničke i vjerske promjene. Zaleđe Šibenika i Zadra u tome pogledu nije bilo iznimka. Sudeći na temelju osmanskih dokumenata, naseljavanje novoosvojenih područja nije se odvijalo stihijski, nego pod strogom kontrolom osmanskih vlasti, koje su željele u što kraćem roku ponovno revitalizirati ratom opustošena područja. U tome je smislu slikovit primjer politike naseljavanja Kotara 1574. godine. Porta je bila spremna potaknuti stanovništvo na naseljavanje spomenutoga kraja trogodišnjim izuzećem od poreza. Na sličan način, granična se područja Krčkog sandžaka naseljavaju i osam godina kasnije, 1582. U zamjenu za naseljavanje i oživljavanje napuštenog područja, kao i zaštitu granice, stanovništvo je tražilo trogodišnje izuzeće od plaćanja džizje, što je centralna vlast i odobrila, pokazavši da visoko cijeni njegovu ulogu.

Šibenik i njegove tvrđave: sv. Ivan, sv. Mihovil, Il Barone (slijeva nadesno). Fotografija: Vjeran Kursar

S druge strane, katkad se događalo da se i stanovništvo koje je izbjeglo na mletački teritorij ponovo vraća natrag u Osmansko Carstvo privučeno osmanskim obećanjima. Velik broj »uskoka« (ovdje u značenju »Vlasi«) koji je prešao na »nevjerničko područje« u vrijeme Husrev-bega (otprilike između 1521. i 1541), možda zbog ukidanja vlaških povlastica nakon 1526., odlučio se vratiti na osmanski teritorij 1576. Osmanske vlasti ponudile su im oprost i dopuštenje da se vrate i iznova nasele, zajedno s dvogodišnjim izuzećem od poreza. Osmanlije su katkad uspijevali privući Vlahe s mletačkog teritorija čak i u vrijeme kada su vlaške povlastice na osmanskoj strani granice bile ukidane, što je poticalo iseljavanje na mletački i habsburški teritorij. Prema sumarnom poreznom popisu (idžmal tahrir defter) sandžaka Bosna iz 1530., poveća skupina Vlaha iz »vilajeta Istre« (Eflakân-i vilâyet-i İstre), naselila se na hasovima bosanskog sandžakbega Husreva, na novoosvojenom teritoriju u dalmatinskom zaleđu pod nazivom »Vilajet Hrvati« (vilâyet-i Hırvad), koji je pripadao Skradinskom kadiluku. Njihovo ime nameće zaključak da se radilo o Vlasima koji su došli iz mletačke Istre, koja je tijekom 15. i 16. stoljeća korištena za naseljavanje vlaških izbjeglica iz Bosne, Hrvatske i Dalmacije. Iz nepoznatog razloga potkraj 1520-ih ti Vlasi vraćaju se na osmanski teritorij.

Doseljavanje pravoslavnog stanovništva, koje je bilo popraćeno i pojavom pravoslavnih manastira Dragović, Krupa i Krka u povijesnim izvorima, te nešto brojnijih pravoslavnih crkava, uskoro je uzrokovalo i međuvjerske napetosti. Tako je već 1560. godine zabilježen spor između katoličkih svećenika i pravoslavnog patrijarha i mitropolita, koji su pokušavali privesti katolike i njihovu crkvu pod svoju nadležnost, što je povlačilo i pitanje plaćanja poreza Pravoslavnoj crkvi. Katoličko svećenstvo, po svemu sudeći radilo se o bosanskim franjevcima, uspjelo je uvjeriti centralnu vlast da nikada prije nisu plaćali nikakve poreze Pravoslavnoj crkvi, niti je ona imala ikakvu vlast nad katolicima. Stoga je Porta kadijama Skradina i Mostara naredila da se bilo kakvo miješanje Pravoslavne crkve u katoličke poslove i crkve ima zabraniti. U tome sporu, kao što je to bio slučaj i mnogo puta kasnije u različitim dijelovima šire regije, katolici su uspjeli dokazati vlastima da su oduvijek bili neovisni o Pravoslavnoj crkvi i da joj nisu dužni davati nikakva podavanja.

Uz doseljavanje pravoslavnog stanovništva promjenu vjerske strukture toga područja uzrokovalo je i doseljavanje muslimana te prelazak domaćeg stanovništva na islam. Uz relativno nejaku islamizaciju seljaštva, brojni prelasci na islam zabilježeni su među robovima, kojih je iz naših krajeva bilo puno, u tolikoj mjeri da ih se nalazilo na tržnicama Istanbula i Burse, kao i prisilno naseljene u selima diljem Balkana. Prelaskom na islam osoba je mogla dobiti osobnu slobodu ako se radilo o robu, uživati različite pogodnosti te napredovati na socijalnoj ljestvici. Najpoznatiji primjer bio je Murad-beg Tardić, koji je od Gazi Husrev-begova roba napredovao do časti sandžakbega Klisa i Požege, a nakon smrti pokopan je u Sarajevu u posebnom mauzoleju u dvorištu Gazi Husrev-begove džamije, tik uz mauzolej svojega gospodara. Murad-beg rođen je u Šibeniku, a kao mladića uhvatili su ga i zasužnjili Osmanlije. Kao oslobođeni rob Husrev-bega brzo je napredovao u karijeri, a istaknuo se u osvajanju dijelova Dalmacije, uključujući Obrovac i Klis. Unatoč prelasku na suprotnu stranu, Murad-beg nije prekinuo veze s obitelji i rodnim gradom. Muradov brat Juraj, svećenik koji je živio u Šibeniku, često ga je posjećivao u Bosni. Sam Murad-beg, pak, posjetio je Šibenik 1532. godine kao gost kneza Balbija. Ako je istinita pretpostavka da je veliki vezir Sulejmana Veličanstvenog, Rustem-paša (u. 1561), bio podrijetlom iz Skradina, a ne iz okolice Sarajeva, njegov primjer zasjenjuje čak i Murad-
-bega Tardića. Moćni veliki vezir, istodobno i sultanov zet, ustanovio je oveću zakladu (vakuf) u Solinu, u čijem su sastavu bile i glasovite solinske mlinice, što možda upućuje na njegovo dalmatinsko podrijetlo.

Broj renegada koji su prešli na osmansku stranu morao je biti u svakome slučaju značajan, kao što je to bilo na čitavom zapadnoeuropskom dijelu Sredozemlja. Domaći suvremenici bili su svjesni tog problema, prije svega Šibenčanin Faust Vrančić, koji upozorava na lakoumnost kršćana koji zavedeni turskim obećanjima napuštaju svoju vjeru i prelaze na islam. Zgrožen praksom uzimanja tzv. danka u krvi, odnosno devširme, tj. odvođenja određenog broja kršćanskih mladića od njihovih obitelji za potrebe države, Vrančić opominje čitatelje da ne nasjedaju na osmansku propagandu:

Takvu okrutnost ne pokazuju neposredno nakon pobjeda nego poslije, kada dalje protegnu granice posjeda i ono što su stekli dobro utvrde. Neka razmisle o tome oni koji čeznu za turskim žezlom i vjeruju da oni prema nama goje blagost! Na taj su se lijepak uhvatili i Grci i Srbi i Bugari i svi ostali koji su prije pokoreni. Sada su i do nas proširili svoju vlast, pošto su sve druge već podjarmili.^[5]

Vrančić je očigledno bio svjestan uspjeha osmanske propagande među balkanskim seljaštvom i stanovništvom uopće. Čak su i stanovnici njegova Šibenika 1521. zaprijetili Veneciji da će se, ako ne dobiju pomoć, predati Osmanlijama. Osim Murad-bega postoji još jedan šibenski primjer prelaska na islam na nešto nižoj razini. Godine 1560. šibenski uskok po imenu Ivan, sin Petrov, prešao je na osmansku stranu, gdje se istaknuo hrabrošću, kao i po pomoći koju je pružio Osmanlijama. Nakon što je dobrovoljno prihvatio islam i uzeo novo ime Ramazan, bio je nagrađen za svoju vjernost timarom u iznosu od 8.000 akči. Uz osobne motive, u koje na ovome mjestu nećemo ulaziti, ili mogućnosti stjecanja osobne slobode u slučaju kršćanskih robova, privlačnost islama bila je dodatno pojačana perspektivom naglog uspona na socijalnoj ljestvici. Pritom, prelazak na islam bio je velikodušno potican od osmanskih vlasti novčanim darovima, dodjeljivanjem timara, imenovanjima u dvorske službe, itd. Islamizacija je značajnije zahvatila gradove dalmatinskog zaleđa, koji su zadobili izrazito islamski karakter, tako da je u gradskim naseljima južno od Velebita i Dinare udio muslimana u gradskom stanovništvu početkom 17. stoljeća iznosio visokih 87 %. U gradovima se veći dio muslimanskog stanovništva odnosio na članove vojnih posada i državne službenike, dok je broj civila bio relativno malen. Vrlo je ilustrativan primjer Zemunika, grada koji je iz strateških razloga bio uzdignut u rang kasabe, dok je osnivanjem džamije i mekteba tome gradu dan izrazit islamski karakter. Kolika je bila privlačna snaga islamske gradske civilizacije, što je bilo i poticano poreznim izuzećima te vrlo vjerojatno i darovima, svjedoči i činjenica da je proces islamizacije u gradu bio izrazito vidljiv, jer je kod većeg dijela muslimanskog stanovništva bilo navedeno njihovo kršćansko podrijetlo. Na selu, s druge strane, znatnije islamizacije gotovo uopće da nema, tako da su, i ukupno gledajući, veliku većinu stanovništva osmanske Dalmacije činili kršćani.

Osmanska je Porta, dakle, u vrijeme mira nastojala voditi dobrosusjedsku politiku s mletačkom Dalmacijom na lokalnoj razini, u skladu sa smjernicama državne politike prema Mletačkoj Republici, svojem glavnom europskom trgovačkom partneru. Takav pristup katkad se kosio s partikularnim interesima lokalnih osmanskih vlasti. Novo­osvojena područja u Dalmaciji ubrzo su nakon završetka ratnih djelovanja bila inkorporirana u osmansku državu na nekoliko razina. Naseljavanjem vlaškoga stanovništva u krajevima uz granicu Porta je nastojala revitalizirati opustjela područja, ali i povećati pogranični vojni potencijal, neovisno o službenim postrojbama lokalnih begova. Te migracije pritom su i znatnije izmijenile ento-konfesionalnu sliku dalmatinskog zaleđa. Uz masovno doseljavanje pravoslavnih Vlaha, treba spomenuti i neznatnije naseljavanje muslimana, ponajprije vojnoga statusa, kao i slabiju islamizaciju domaćega stanovništva, koja ipak, uzmemo li u obzir neke gradove dalmatinskoga zaleđa, ili primjerice više nego uspješnu karijeru šibenskoga renegada Murad--bega Tardića, nije bila sasvim zanemariva. n

Ovaj rad predstavlja skraćenu i prilagođenu verziju članka “Rat i mir na šibensko-zadarskom području u drugoj polovici 16. stoljeća i politika osmanske Porte” (Braća Vranjani i vransko područje tijekom povijesti. Zbornik radova, Zadar 2017, str. 395-410).

Neobjavljeni arhivski izvori korišteni u radu

Başbakanlık Osmanlı Arşivi (Osmanski arhiv Predsjedništva vlade), Istanbul.

Mühimme defteri (MD), sv. 4, 21, 25, 27, 28, 36, 43, 46, 47, 48, 67, 71.

Literatura

Jurin Starčević, Kornelija, »Islamsko-osmanski gradovi dalmatinskog zaleđa: prilog istraživanju urbanog razvoja u 16. i 17. stoljeću«, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest 38 (2012), str. 113–154.

Korić, Elma, »Uloga Ferhad-bega Sokolovića u utvrđivanju granica između Osmanskog Carstva i Mletačke Republike nakon završetka Kiparskog rata 1573. godine«, Anali Gazi Husrev-begove biblioteke 33 (2012), str. 133–144.

Kursar, Vjeran, »Being an Ottoman Vlach. On Vlach Identity(ies), Role and Status in Western Parts of the Ottoman Balkans (15^th–18th Centuries)«, OTAM. Ankara Üniversitesi Osmanlı Tarihi Araştırma ve Uygulama Merkezi Dergisi / Journal of the Center for Ottoman Studies – Ankara University 34 (2013), str. 115–161.

Kursar, Vjeran, »Rat i mir na šibensko-zadarskom području u drugoj polovici 16. stoljeća i politika osmanske Porte«, u: Božo Došen, ur., Braća Vranjani i vransko područje tijekom povijesti (Zadar: Matica Hrvatska, Ogranak Zadar, Pakoštane: Općina Pakoštane, 2017), str. 395–410.

Moačanin, Nenad, Turska Hrvatska (Zagreb: Matica hrvatska, 1999).

Novak, Grga, »Šibenik u razdoblju mletačke vladavine 1412–1797. godine«, u: Slavko Grubišić, gl. ur., Šibenik. Spomen zbornik o 900. obljetnici (Šibenik: Muzej Grada Šibenika, 1976), str. 133–288.

Novaković, Darko, ur., Hrvatski latinisti (Zagreb: Erasmus naklada, 1997).

Panciera, Walter, »Building a Boundary: The First Venetian-Ottoman Border in Dalmatia, 1573–1576«, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest 45 (2013), str. 9–38.

Pedani, Maria Pia, »Venice«, u: Gábor Ágoston i Bruce Masters, ur., Encyclopedia of the Ottoman Empire (New York: Facts On File, 2009), 581–583.

Pederin, Ivan, Mletačka uprava, privreda i politika u Dalmaciji (1409–1797) (Dubrovnik: Časopis Dubrovnik, 1990).

Traljić, Seid M., »Tursko-mletačke granice u Dalmaciji u XVI. i XVII. stoljeću«, Radovi Instituta Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zadru 20 (1973), str. 447–458.

Vrandečić, Josip, »Regio maritime: Dalmacija i Dubrovnik u ranome novome vijeku (1420.–1797.)«, u: Josip Vrandečić i Miroslav Bertoša, Dalmacija, Dubrovnik i Istra u ranome novom vijeku. (Zagreb: Leikam international, 2007), str. 7–79.

Zlatar, Behija, »Murad-beg Tardić«, u: Nimetullah Hafız, ur., Dördüncü Uluslararası Güney-Doǧu Türkolojisi Sempozyumu Bildirileri (03-07 Aralık 2007, Zagrep) (Prizren: Bal-Tam, 2011), str. 387–392.

^[1]   Başbakanlık Osmanlı Arşivi, Mühimme Defteri, sv. 47, str. 256, br. 618.

^[2]   Grga Novak, »Šibenik u razdoblju mletačke vladavine 1412–1797. godine«, u: Slavko Grubišić, gl. ur., Šibenik. Spomen zbornik o 900. obljetnici (Šibenik: Muzej Grada Šibenika, 1976), str. 182.

^[3]   Novak, »Šibenik«, str. 266.

^[4]   Maria Pia Pedani, »Venice«, u: Gábor Ágoston i Bruce Masters, ur., Encyclopedia of the Ottoman Empire (New York: Facts On File, 2009), str. 582.

^[5]   Darko Novaković, ur., Hrvatski latinisti (Zagreb: Erasmus naklada, 1997), str. 108–109.