REZOVI

 

 

 

Titraj

Umalo sam dodirnuo, osjetio omamljujući miris pradavnog titraja, nesputano gledajući širom otvorenih očiju, uzdrhtalih usana, dok bilo smjenjuje ritam divljih udaraca i neočekivanih utiha

Naslutio sam neobuzdanu grotesknu srž, no izmaknula mi je, iznova se uklonila ispred naleta zgrčenih prstiju

Taj kratki osjet u postojanju rijetko se bilježi, većinom prolazi neprimijećen, neznatan je i nevidljiv bez tragova i odraza

Koliko sam teških noći skršio podižući uzvisine prepletenih snova, sličili su impresivnim kulama noći, satkani od fine građe nadanja

Klepsidra je moj bolni odraz

Sitni pijesak znamen

Konjski rep

Vladaricu resi rep povezane tamne kose dalekih jahača što su izronili iz mitova, polagani hod i pogled očiju svijetle boje

Uznemiren sam, nakon toliko neuspješna plova, drhtim uhvaćen u mrežu

Izmorio me je kobni brod i stalni prigovori kentaura

Ne vjerujem više ni čvrstom drvu kormila, no svejedno u meni se nešto zbiva, lomi

Iza tankih vrata osluškujem i čujem glas, slogovi se slažu, procjenjujem njihovu boju i čudim se vlastitoj lakovjernosti i danas dok mi je glava okrunjena sjedinama

Svejedno neka čudnovata iskra možda opet uzaludno pucketa u mome zamorenom tijelu i smiješi se, nadaj se pomorče, tvoja plovidba još nije okončana, uvijek, nadaj se

Nakon toliko vremena

Nakon gorko suzdržane vječnosti susreo sam se s iznenada otkrivenim licem

Povijeni nos, nježne grudi, polagani, odmjereni korak, s očima boje raslinja, dugi izravni pogled

Ona tajnovita druga, ona je drugačija, ponosna je vladarica misli i kretnji kruga

Slutim muku i nemoć, zar opet isto pitanje odjekuje jezovitim glasom što nosi strah, kada sam već pomislio kako je bespuće utihnulo ispod svodova labirinta u neznanom moru?

Razaznajem gibanje bezglasnoga osmijeha, znajući kako moram i mogu samo koračati, vraćajući se neprestano bezuspješan, tužan i ogoljen,nakon silnih potraga u sivoj mutnoj, tamnoj povijesti obala negostoljubiva mora

Dilema me izgriza

Jesi li jedina?

Prepoznajem Tvoju zamku, iznova se suočavajući s blijedim odrazom stojeći u hladnom moru ispred tamnih obala

Susret

Kad se posve iznenada suočim s njom u dugom, uskom prolazu, osjetim nalet neočekivane uzdrhtalosti, misleći kako je sve to suvišno i prolazim trudeći se ostaviti dojam hladnoće, jedva održavajući ruke opuštenima, dok je moje lice površina nalik mjesečevoj s mnogo brazgotina

Klepsidra vješto podmeće zamke i u vremenima kada više i ne pomišljam na plov i ne sanjam, tek se s naporom prisjećajući

Razmišljam o svome tijelu, nakupina kože i kostiju, suhe usne, bolne noge, bojažljive misli

Kratko je pozdravljam, brzo koračajući, prepoznajući u času novu raznobojnu sjenu labirinta, sastruganu pozlatu s mozaika mučnih tlapnji dok Kronos priprema podlu zamku

Odrazi

Tvoj se zrcaleći odraz duboko zarezao u moje porozno tkivo, progrizao me je i osudio na neizliječenje

Moćni napitak očaja i beznađa određuje pravce plova, to znaju i kentauri, šute, svejedno im je, njima je važno samo ploviti, zatezati užad jedra i dogovarati se s vjetrom, milovati kormila i mirisati mokro drvo broda dok drhti kroz valove

Tko zna gdje su me valovi izbacili, na čiju obalu?

U daljini se vide hramovi i čuju prigušeni glasovi

Gdje sam?

Gdje su kentauri?

Gdje je brod?

Na hridinama ostatke ne opažam

Gdje sam?

Na obali, pričinja mi se da čujem hroptave glasove kentaura dok njihove užarene oči razdiru mi kožu na leđima

Idi do hrama i zahvali se moru, ugasiti ćeš neutaživu žeđ

Tiha rijeka

Stojim posve nepomičan na obali tihe rijeke, oči poniru u zagušljivu močvaru dok me isparenja obavijaju umjesto dodira vila vode upitno me gledajući zluradim očima

Ne čuju se nepovratni udarci vesala u vodu, lađar je daleko, iza visova što se ne vide no ipak, guši me teret prijeđenih koraka uzalud

Od djeteta se pretvaraš u starca u tren oka ne zapažajući mijene i sada si ovdje, na rubu, između tla i vode

Pomišljaš kako bi bilo opravdano osvrnuti se i prepoznavati sa smiješkom ili se mrštiti uz gnjev sjenki prošlosti

No ne osvrćeš se, duboko utonule noge u mokrom pijesku, u gustom blatu ne dopuštaju ti, zarobljen si, dolazak te zatočio u nepomak na obali samotne rijeke dok tvoj ustrašeni pogled prelijeće vrhove nevidljivih gora, vješto okreće trbuh toplim zrakama, snatreći o danima pritajene svjetlosti

Nada

Nadam se neželjenom i neočekivanom susretu s vladaricom duga i uska hodnika s malo svjetla

Zastao bih da mogu, uznemiruje me Ona iz daleke povijesti, stao bih za trenutak kao i nekoliko puta prije dok još nisam bio svjestan opake sličnosti i rekao bih nešto nevažno, suočen s očima boje raslinja

Je li moguće da nisam više pokornik One iz dalekih mora s labirintom, jesam li barem za tren slobodan?

I dok moja lijeva strana iscrpljena tijela naginje suočavanju s tobom tanke horizontale, ona desna s dobrim pamćenjem, podsjeća me instinktivno, koračaj, samo koračaj.

Njezin si dok traje svijet poručuje mi Sjećanje

Svejedno se radujem novim jutrima gospodarice siva hodnika, dok je davnina izblijedjelo poglavlje o moći kruga

Saznanje

Sve su to samo igre klepsidre, onemoćao stižem na tvoje niske obale i grabim te u pritajenim mislima, kao razulareni osvajač ne mareći za vremena koja su prohujala kroz moja jedra a kentauri se smiju i potiču me, što čekaš, napokon je kucnuo trenutak

Zastajem i strepim, razdire me ljubav majke jer moja je bila uvijek iza moga jedra

Mogu li ja tebi svjetlooka oteti pravo na ljubav?

Imam li pravo na nečovječnost?

Imaš, urliču kentauri s hridi, zbog toga smo i plovili s tobom, zbog tvojih smo nada dijelili svu nemoć s tobom, idi i stani ispred nje, zagledaj se u njezine svijetle oči i reci joj, brod je spreman i danas, iako je već star i umoran

Zamišljaj

Ponekad snim o tvojim zelenkastim očima vladarice duga, uska tamne linije i nadam se

Čemu?

Dodirnuo bih tvoje krhko rame, zagledao se u duboke oči i šutio bih

Jesam li tada davno dok sam slušao jasne zvukove zvona saznavao kakva me budućnost očekuje?

Jesi, šapću zvona, jesi, znao si

Zdvojan odmahujem rukama dok se zvona ne obaziru, znao si

Je li prirodno sanjati o tvojim očima dok sam bolno još uvijek uronjen u prošlost?

Jest, zvone zvona, jest

Sanjaj otvorenih očiju ako već drugačije ne možeš

Labirint

Kada sam prvi put opazio njezin pogled, nisam mu pridavao posebno značenje, tek svijetle oči raskriljene, radoznale

Težak mi je vlastiti jad, zbog pružene ruke, zatvaram oči i prekidam san, odmičem se od njega, ostavljam ga i zaboravljam, odričem ga se zbog svakodnevna komadića kruha jer moje je tijelo gladno i ne želi se mučiti, snove prepušta noći, ispod zvijezda

Što bi više htio, šapće drvo iz vode?

Zbunjuje me drvo no ne čudim se njegovu govoru, znajući kako je sve oko mene živo i ima vlastitu povijest

I onda, susret u dugom uskom hodniku, prvi nagovještaj labirinta i mlada žena koju krasi dugi rep jahača s Istoka s čudnim, neobičnim glasom

Lice se vratilo sa sličnim obličjem, eoni su izbrisani, nepovratno starim i samo je mogu zamijetiti

Gledajući tek (samo) vječnu vladaricu labirinta?

Vatra

Dok si s mukom palio vatru, razmišljao si o vremešnosti svoga tijela, osjećajući njegov raskorak s rasplamsalim željama, jer dok je kost postajala sve krhkija, jedino se um oslobađao rušeći nametnute ograde

Plamen se lijeno nevoljko uzdiže i obasjava tvoje izbrazdano lice na obali mirne vode

Okružuje te potpuni muk, svečana tišina noći uz pucketavo kikotanje slabe vatre

Podižeš glavu opletenu teškom krunom sjedina i promatraš zvjezdano nebo, sam si, zvijezde su jedini svjedoci tvojih zbrkanih misli

Liježeš pored vatre naslanjajući glavu na ružni komad naplavljenog drva, još je vlažan i mrmori nerazumljive priče

Isti ste, njega je izbacila tiha rijeka a tebe su brzopleti koraci dovukli do njezinih sprudova

Opipavaš njegovu vlažnu površinu i prepoznaješ se, slični ste, on je sam i mokar a ti, ti sam i suh.

Lice

Tvoje lice znam, slutim ga oduvijek, kako se ne bih sjećao svezane kose u konjski rep, znamen jahača iz daleka, polagani, usporeni korak, prepoznajem mistični lik iskovan kroz sve bure kroz koje sam prošao dok sam otvorenih očiju sanjao dodir nedodirljive iznad labirinta jer to je i tvoje i njezino lice, nježno tijelo s malim grudima

Zakratko se zagledam u svjetlinu tvojih očiju i uplašim se, uznemirim se moćnici Sjevera, je li to ona i ovdje dok rijetko sanjam a brod je tek nakupina ostataka na dnu?

No priznaj, veseli te svaki njezin pogled dok pognute glave odmičeš niz hodnik, hineći, kako ništa nisi opazio

Ona je vladarica prolaza što vodi u labirint, to znaš i strepiš, zar opet tajna koju niti jednom nisi odgonetnuo?

Umor

Umoran sam ali i potaknut nataloženim mislima zbrke o tankoj vladarici

Što se zbiva sa mnom?

Tijelo mi je istrošeno no tlapnja traje u nedogled

Držim na okupu svoje prašne kosti, one škripe i dahću, hajde izdrži i mi ćemo dati svoje, istrpi

Da me vjerni kentauri opaze ne bi me prepoznali, ne, to nisam ja, to je netko ostario prije vremena zagušen u vrtlozima vlastitih emocija, netko nepoznat, namjernik, tko zna kako se dočepao naših obala

Umor me tišti i tlači, prigiba me tlu, dok se snovi suprotstavljaju i odupiru, govoreći na uho umoru, pusti ga, ostavi ga na miru, prepusti ga nama

Umor se odmiče poput nepoželjna dima, briše svoj trag i nestaje

Ostajem iznova sam sa svojim izmorenim tijelom i snovima što neprestano brbljaju, smijući se neobuzdano

Preci

Moji me preci promatraju dok maštam o tvome mladom tijelu i čude mi se, mi nismo bili takvi pjesniče labirinta

Sada si spao na dugi, uski hodnik, želeći odbaciti veličanstvene labirinte prošlosti, mi te opominjemo, pazi se, hodnik je tek djelić svemogućega, zagonetka, klimaju glavama a ja im odmahujem osmijehom i ne razumijem kako me mogu vidjeti, umalo sam dosegnuo željenu obalu, istina, u drugom dobu, no obala se jasno nazire

I dalje šute, stisnutih očiju, muk, neugodno mi je i mislim, što oni znaju o prošlosti dok se hodnik širi i osjećam vjetar što mrsi svezanu kosu

Preci sjede oko male vatre i šute, ostavili su me iznova kao i uvijek, znam, svaki od njih rješavao je svoj problem sasvim sam pa ću i ja, kročit ću i ja kroz, dugi, uski hodnik

I tada?

Zastat ću, misleći na njih

Jedro na obzorju

Kada ugledam prvo jedva vidljivo jedro na obzorju, znat ću, kucnuo je trenutak da zauvijek ostavim tvrdo stijenje obale i prepustim se moru

Iznova ću ploviti, bez razloga i bez prave potrebe, no, plovit ću po navici kao što i činim cijeli život, misleći kako moje namjere imaju stvarnu svrhu

Hoću li biti sretan, pothlađen, na nesigurnom plovilu uz mnoštvo neizgovorenih riječi koje bi vodile brod prema cilju, samo da su na vrijeme izrečene?

Ne, nećeš biti sretan, unose mi se krila oblaka u lice, budi sretan što možeš ploviti

Zar to nije sreća, potvrđuje Sjeverac

Na tom ću bijednom brodu otploviti u susret već određenim zbivanjima hineći kako ne znam za njih

Na tom ću brodu možda otploviti i dalje, tko zna, možda do ulaza u Južno more, jednom, svakako

Oči

Svaki puta kada se suočim s njezinim očima, svijetlim poput raslinja, pomislim na crnilo Omfalinih zjenica i zgrozim se nad vlastitom nevjerom, mogu li gledati nekažnjen, neopomenut?

Njezine oči luče sjaj, bljesak radosti u samo jednom, iznimno kratkom čudesnom vremenskom odjeljku, prepune su vatre a ja se branim sjećanjima na davni, već posve zamrli osjećaj

Prođem pored nje, ne znajući zašto se branim, pokušavajući se osloboditi dok njezin nježni pogled nadire i slabi me, mogu li izabrati i biti barem zakratko skriven u sjeni tvoga tijela vladarice mitska labirinta?

Možda me starost riješi ove muke i oslobodi me, raskine sve lance i otpusti iz ruku svojih moje umrtvljeno tijelo

Dopusti, neka se moje trošno tijelo skrši ispod njezinih nogu ne dotičući ni ruba ljubičastog

Brod

Hoće li me posada prihvatiti?
Sličim li njima?
Ili sam drugačiji?
Moji ožiljci nedvojbeno potvđuju njihovo nepovjerenje

U pravu si, plovio sam sa svima, protiv njih i vjetrova, uvijek smo bili nasuprot a sada bi se skrio na njihovom žalosnom brodu

Možda me i ne prepoznaju, možda ne uoče moje duboke rezove, koji više od svega izvikuju

Jedro se napinje, zatežem uže, šutim i osluškujem
I oni šute i oni su u neprestanoj potrazi za nedosegnutim
Jedro se napuhnulo, brod klizi, drvo škripi, jedno smo
Zatječe nas noć na otvorenom moru, bez vjetra, valja sačekati jutro, posada mrmori i liježe na počinak
Vjerujem kako i drvo broda spava, samo kormila bdiju