Nikola IV. Šubić Zrinski

Hrvatska je povijest u vrijeme života Nikole IV. Zrinskog, poznatog i kao Nikola Zrinski Sigetski ili Nikola Šubić Zrinski, prije svega vezana uz posljedice osmanskih prodora. Središnji posjedi obitelji Zrinski u Pounju postali su osobito ugroženi nakon osmanskog zauzimanja Jajačke banovine 1528. godine.

Nikola III. Zrinski je još 1524. predao nadvojvodi Ferdinandu Habsburškom utvrde Novigrad i Dobru Njivu, a 1527. je sudjelovao u izboru Ferdinanda za hrvatskoga kralja. Nikolini sinovi su isprva dvojili između davanja potpore Ferdinandu ili Ivanu Zapolji, ali su se u konačnici odlučili dati potporu Habsburgovcima. Zrinskima je u interesu bilo imati jakoga vladara, a lojalnost Habsburgovcima im je omogućila uspon. Važno je k tome istaknuti kako su Zrinski svoju snagu u prvom redu temeljili i na rudnicima u Pounju, koji su im omogućavali podizanje obrane Pounja na višu razinu.

Nikola IV. Zrinski

Pretpostavlja se da je Nikola IV. Šubić Zrinski rođen u Zrinu, iako za to nema čvrstih uporišta u poznatim izvorima. Nije pouzdano moguće utvrditi godinu rođenja, iako tri izvora daju različite mogućnost. Prvi izvor je natpis s Nikolina groba »Vixit annos XLIIX, occubuit VII Septembris, Anno virginei partus MDLXVI«, koji je 1603. objavio Nicolau Reusner. Datum smrti je točan, ali 1518. godina je očito netočan zapis o vremenu njegova rođenja. Drugi je izvor zapis iz kronike koju je napisao Gergely Petthő. U toj kronici piše da je Nikola Zrinski poginuo pod Sigetom u dobi od 58 godina. Na to je upozorio još Matija Mesić: »veli bo nadgrobnica, da mu je bilo 48 godinah, kada je poginuo, te bi se prema tomu bio rodio po prilici g. 1518. Nu ako je istina, što veli ista nadgrobnica, da je naime naš Nikola već g. 1529 s Turci u boju bio, kada su na Beč udarali i da se je tom prilikom tako odlikovao, da ga je car Karlo V. konjem i zlatom nadario; nadalje ako je istinito pripoviedanje Istvánfijevo, da je naš junak ujedno sa svojim starijim bratom dapače već 1527 godine uz ostale Ferdinandove privrženike vojevao na Krstu Frankapana i njegove drugove: tada moramo uzeti, da se je rodio svakako prije g. 1518, te bi smo morda mogli pristati uza jednog pisca starijega vremena, koji veli, da je Nikola imao 58 godinah, kada je poginuo, – po kojem bi se računu on bio rodio g. 1508.«.

Treći izvor o godini Nikolina rođenja bio bi najbliži zapisu Petthőa. Naime, on u govoru u Augsburgu pred vladarom Maksimilijanom II. iz 1564. piše da je vidio osmansku vojsku predvođenu sultanom »kao mladić od dvadeset i dvije godine kad je zalud jurišala na Beč«. Poznato je da je opsada Beča bila 1529. godine, a prema tome zapisu koji je sam iznio Nikola Zrinski on bi bilo rođen oko 1507. godine. Na osnovi iznesenoga moguće je utvrditi kako je Nikola Zrinski rođen 1507. ili 1508., najvjerojatnije u Zrinu. No uputio bih na jedan detalj koji bi mogao dati prilog raspravi o godini rođenja Nikole IV. Riječ je o bračnom ugovoru sklopljenom 1509. između Nikole III. Zrinskog i Jelene (Helene) Karlović, sestre hrvatskog bana Ivana Karlovića, za koji se pretpostavlja da je nastao približno u vrijeme vjenčanja.

Ako se budućim istraživanjima utvrdi da je vjenčanje između Nikole III. i Jelene bilo oko 1509. godine, onda bi godinu rođenja Nikole IV. trebalo pomaknuti, tim više jer je u istom braku rođen i njegov stariji brat Ivan.

Nakon smrti oca Nikole III., koji je umro početkom 1534., Nikola IV. je sa starijim bratom Ivanom naslijedio posjede u Pounju. On je osim Zrina kao posjede imao Kostajnicu, Krupu, Novi, Kostajnicu itd., a u Gvozdanskom je držao rudnike srebra i kovnicu novca. Zajedno sa starijim bratom Ivanom istodobno s jačanjem obrambenog sustava razvijao je i dogovorni odnos s Osmanlijama, kojima su braća plaćala godišnji tribut te im dopuštala da slobodno prolaze preko njihovih posjeda.

Na temelju darovnica Ferdinanda I. početkom 1541. je, zajedno s bratom Ivanom, preuzeo posjede Vranskog priorata. Proširenje posjeda se nastavilo i nakon smrti brata Ivana (umro 1541), kada se Nikola IV. oženio Katarinom iz znamenite obitelji Frankapan, a 1544. sklopio sa Stjepanom IV. (III.) Frankapanom ugovor o zajedničkim dobrima i uzajamnom nasljeđivanju, što je izazvalo prosvjede drugih Frankapana. Ugovorom s Frankapanima za Nikolu IV. važan je bio dobitak Ozlja, ali i luke Bakar, koja će ubrzo postati važnim uporištem za gospodarsko jačanje Zrinskih. Nakon što su 1539. na nagovor bečkog dvora u Kostajnici ubili Ivana Katzianera, zbog toga jer je surađivao s Osmanlijama, braća Zrinski su promijenila svoj odnos prema Osmanlijama, koji su 1540. napali njihove posjede u Pounju. Nikola IV. i Ivan su odlučno odbili taj osmanski napad te od tada počinje razdoblje u kojem su se Zrinski kontinuirano borili protiv Osmanlija.

Jedini nasljednik zrinskih imanja

Nakon smrti brata Ivana 1541. Nikola IV. je postao jedinim nasljednikom svih zrinskih imanja. Istodobno je imao nasilan odnos prema kmetovima drugih plemića te prema sitnom plemstvu pa se 1544. na njega tužio Zagrebački kaptol. Poslije je imao sukob s plemićkom općinom Kreščića i turopoljskim plemstvom.

Zrinski su 1546. dobili međimurski posjed kao nagradu za opremanje vojnika u ratu protiv Osmanlija, odnosno na ime duga za sredstva uložena u obranu zemlje. Nikola IV. je stekavši Međimurje zadobio gospodarsku podlogu na ratom nezahvaćenom području i pretvorio ga u novo središte svojih posjeda. U to su vrijeme Čakovec, Štrigova i Legrad bili utvrde, a posjed se sastojao od oranica, pašnjaka i šuma dobre kvalitete. Zrinski je 1549. godine dobio pravo kojim je od podložnika mogao sam ubirati porez, a radilo se o velikom prihodu. Najvjerojatnije su nakon 1546. godine Zrinski u Međimurje odmah počeli naseljavati svoje kmetove s ugroženih vlastelinstava u Pounju i Slavoniji. Time je Međimurje postalo važno područje naseljavanja hrvatskih seljaka iz krajeva ugroženih turskim pustošenjima. U velikoj epidemiji od 1553. do 1555. godine u Međimurju je pomrlo oko 12 tisuća ljudi ili gotovo polovica stanovništva. Popisivači poreza su tvrdili da su prije epidemije posjedi Nikole Zrinskog između Drave i Save bili potpuno naseljeni te da nisu bili pustošeni. Kralj Ferdinand je 29. ožujka 1561. godine dao Nikoli IV. Zrinskom privilegij da na svoja vlastelinstva, u koja su, uz ugarska imanja, pripadali posjedi Čakovec i Štrigova, slobodno može naseljavati kmetove. Novi su naseljenici tim privilegijem bili 12 godina oslobođeni od plaćanja svih poreza. Zrinski su, prema tomu, od 60-ih godina 16. stoljeća mogli pod povoljnim uvjetima na svoje ugarske i međimurske posjede naseljavati nove kmetove.

Vlastelinstva od Mure do Jadrana

Držeći velika vlastelinstva od rijeke Mure do Jadranskoga mora, raspored kojih je utjecao na povezivanje unutrašnjosti s jadranskom obalom, Zrinski su svojim posjedima (zajedno s Frankapanima) bili zapravo jedini slobodni izlaz Hrvatske na more. Koncentracija velikih imanja u rukama Zrinskih i Frankapana stvarala je materijalne i financijske preduvjete za njihovu samostalnu politiku, koja se najčešće podudarala s interesima Hrvatske. S propašću Zrinskih i Frankapana propali su i materijalni uvjeti plemstva za vođenje borbe za punu samostalnost Hrvatske.

Nakon preuzimanja Međimurja 1546. ban Nikola IV. Zrinski je obustavio zakupljivanje crkvene desetine u Međimurju (što je bilo u praksi još u doba Ernuszta). Zagrebački kaptol je 1547. i 1549. godine tražio od kralja da mu se vrati pravo pobiranja međimurske desetine. No, između bana Nikole Zrinskog i Zagrebačkoga kaptola je 20. lipnja 1550. godine sklopljen ugovor kojim je Zrinskima za 300 forinti godišnje predana u vječiti zakup desetina Čakovca, Štrigove i posjeda između Drave i Mure, a iste godine je taj ugovor potvrdio kapetan Ugarske Tomo Nadasdy. To je u gospodarskom smislu dodatno osnažilo Zrinske.

Nikola IV. je 1529. sudjelovao u obrani Beča, a 1542. je spasio postrojbe Ferdinanda I. u bitci kraj Pešte (tada pod osmanskom vlašću), kada je vojska od 55.000 ljudi pod vodstvom brandenburškog markgrofa Joakima krenula u neuspješno oslobađanje Budima. O tome je zapisao Antun Vramec: »Onde knez Miklouus Zrinzki pred Pestom razbi Turke szuoimi liudmi, janichare i kkonnike na harzu. I tako sze voizka duisse vernu sze domom, nistar dobra ne oprauiussi, a zato dozta poginu nasih«. Time je stekao kraljevo povjerenje, koje je rezultiralo njegovim postavljanjem na banski položaj u prosincu 1542., o čemu Vramec piše: »Ferdinandus kral vchinni na Horuateh i na Szlouenieh bana Miklouusa Zrinskzkog to izto leto«.

Zabilježeno je više sukoba Zrinskog s lokalnim Osmanlijama. Primjerice u doba primirja je Zrinski 1554. pozvao na dvoboj bosanskog pašu Muhameda i uzalud ga čekao u Đurđevcu. God. 1556., kada su Osmanlije prvi put opsjedali Siget, koji je branio Marko Stančić, Nikola IV. je napao Bobovec (Babócsa) i onemogućio pad Sigeta pod osmansku vlast.

Starija je historiografija smatrala kako se Nikola IV. Zrinski nije ozbiljno priklonio protestantizmu iako ga je možda simpatizirao. Iako je u novije vrijeme utvrđeno kako je naklonost Zrinskih prema protestantizmu počela bivati zamjetna već s Nikolom Zrinskim, na vjernost katoličanstvu upućuje darovnica župi svetog Jurja na Bregu iz 1563.

U vrijeme Nikole IV. rod Zrinskih je, zahvaljujući planskom prikupljanju posjeda i pozorno vođenoj ženidbeno-nasljednoj politici, postao najmoćniji aristokratski rod u Hrvatsko-Slavonsko-Dalmatinskom Kraljevstvu. Stjecanje novih posjeda započeto aktivnostima Nikole III. i Nikole IV. nastavljeno je i u vrijeme njegova sina Jurja IV. (1549–1603), kada su Zrinski imali tri osnovne grupe posjeda uz granicu Ugarsko-Hrvatskoga Kraljevstva i Austrijskih Nasljednih Zemalja – 1) u središnjoj Hrvatskoj; 2) u Željeznoj (Vas) i Zaladskoj županiji i 3) u primorju.

Razgranatost zrinskih posjeda od mora do Ugarske zahtijevala je potrebu njihova povezivanja. U prvoj polovici 16. stoljeća osmanska su osvajanja poremetila trgovačke putove između Kraljevine Slavonije i Jadranskog mora, ali direkt­ne veze nisu bile prekinute. Sredinom 16. stoljeća Nikola IV. Zrinski je organizirao trgovački put koji je povezivao njihove posjede u Međimurju s Vinodolom. O učinkovitosti prometnih veza na posjedima Zrinskih lijepo govori podatak kako je Nikola IV. Zrinski od 1550. do 1552. godine u više navrata opskrbio palatina Tomu Nadasdyja morskom ribom koja je u Čakovec stizala iz vinodolskog područja.

Miklós Barabás, Nikola Šubić Zrinski, 1842.
Izvor: Wiki Public Domain

Nikola IV. je bansku dužnost zadržao do 1556., kada se svojevoljno povukao jer nije bio zadovoljan sredstvima za obranu kojima je raspolagao. Godine 1556. je kao prvi Zrinski dobio nasljednu titulu kraljevskog tavernika, postavši time jedan od petnaest najutjecajnijih osoba u Kraljevstvu krune sv. Stjepana. Obnašao je dužnosti kapetana Sigeta (1561–1566) i zapovjednika (glavnoga kapetana) Transdanubijske-Prekodunavske granice (1563–1566), koja je obuhvaćala prostor od Drave do Dunava. Uz to je bio kapetan hrvatskoga lakoga konjaništva (1550–1560). Poznato je i da su Zrinski imali palaču u Freyungu u Beču (1563), čime je utvrdio svoj položaj u višenacionalnoj Habsburškoj Monarhiji, a to je dodatno potvrdio odgoj njegova sina Jurja na habsburškom dvoru.

Smrt supruge Katarine

Nakon smrti supruge Katarine oženio se 1564. godine u tvrđavi Monyorókerék (Eberau) u županiji Vas Evom von Rožemberg (1537–1591), čime se blisko povezao s jednom od najznačajnijih čeških obitelji. Uz to je važno istaknuti da je Nikola IV. politikom ženidbe promrežio svoju obitelj s važnim srednjoeuropskim obiteljima. Nikola IV. Zrinski je, kako je zapisao Géza Pálffy, »krajem svoga života dospio u vrlo blisku vezu s najvišim, dinastiji najlojalnijim slojem aristokracije Kraljevine Ugarske; dok su njegovi neposredni preci i sestre još sklapali brakove samo s članovima hrvatske i slavonske plemićke elite (Karlović, Frankopan, odnosno Tahy, Alapy itd.), odnosno na području ‘stare domovine’. To je imalo odlučujući značaj u pogledu daljnje sudbine ove obitelji. Pripadnici sljedećih generacija budno su pazili da sličnim brakovima sačuvaju istaknutu poziciju svoje obitelji među ugarsko-hrvatskom političkom elitom. Hrvatsko-ugarski velikaš koji je kod Sigeta pao junačkom smrću njie se tako morao sramiti ni pred svojim istaknutim srednjoeuropskim rođacima. Ujesen 1563. na skupštini u Požunu povjerena mu je najveća čast u Kraljevini Ugarskoj, čast palatina, a u kolovozu 1565., pak, povodom glavnog događaja reprezentacije vlasti u Habsburškoj Monarhiji, pogreba Ferdinanda I., on nosi u Beč kopiju Svete krune. Osim toga, njegov sin Juraj tada je nosio zastavu Kraljevine Ugarske. Jedan od najpoznatijih junaka zajedničke hrvatsko-ugarske povijesti tako je ujedno bio istaknuti član nadnacionalne, dinastiji vjerne aristokracije Habsburške Monarhije te državne i staleške elite Kraljevine Ugarsko-Hrvatske«.

Branitelj Sigeta

Nikola Zrinski je postao poznat kao branitelj Sigeta. Osmansku opsadu Sigeta 1566. treba promatrati u kontekstu politike sultana Sulejmana, koji je tijekom svoje 46-godišnje vladavine želio osvojiti Hrvatsku i Ugarsku, poraziti Habsburgovce te zavladati onim što su Osmanlije nazivali »zlatnom jabukom«. Sulejman, kojega su za života nazvali »Veličanstvenim«, a nakon smrti »Zakonodavcem«, od velike pobjede na Mohačkom polju 1526. vodio je čitav niz pohoda u Srednjoj Europi, no njegova osvajačka politika nije ostvarila zacrtane strateške ciljeve. Posljednji pohod sultana Sulejmana 1566. bio je usmjeren protiv novoga habsburškog vladara Maksimilijana, koji nije mogao prihvatiti gubitak Erdelja, a uz to je uskratio plaćanje danka Porti. Još uvijek je upitno zašto su u sklopu te operacije vrlo jake osmanske snage krenule baš na utvrdu Siget, koja je bila jedno od strateški najznačajnijih uporišta za obranu Ugarske i Hrvatske te predstavljala obranu na najkraćem putu prema Beču. Siget se sastojao od vanjske i unutarnje utvrde (staroga grada) te starog i novoga gradskog naselja (varoši), smještenih u pravcu jug–sjever. Siget se zapravo sastojao od četiri utvrđene cjeline okružene močvarom ili opkopima. Poznato je kako je sultan obznanio da želi za­uzeti Beč. U međuvremenu je drugog vezira Mehmed Pertev-pašu, koji je bio hrvatskog podrijetla, poslao u zauzimanje Prekotisja. U to se vrijeme pričalo kako je sultanov cilj zauzimanje Jegara (današnji: Eger), što je izgleda bilo točno. No sultan se ipak vratio svom izvornom planu za­uzimanja Sigeta pa se čini kako je taj pohod počeo bez dubljih promišljanja. Tako su Osmanlije početkom kolovoza 1566. započeli opsadu utvrde Siget. Na čelu te utvrde nalazio se Nikola Zrinski, koji je nakon smrti Marka Stančića »Horvata«, legendarnog branitelja Sigeta u prvoj osmanskoj opsadi 1556. godine, na vlastiti zahtjev 1561. postao glavni kapetan Sigeta, a 1563. general i zapovjednik obrane cijelog Prekodunavlja, čime je pod neposrednu kontrolu stavio graničnu obranu između Blatnog jezera (Balatona) i rijeke Drave. Kralj je Zrinskome ostavio na volju da u slučaju osmanske opsade ostane u Sigetu ili da ga prepusti drugom zapovjedniku. Kada se osmanska vojska približila Sigetu, Zrinski je odlučio ostati sa svojim vojnicima te oko mjesec dana uspješno zadržavao znatno brojniju osmansku vojsku, koju neki procjenjuju i na 100.000 vojnika. Osmansku je vojsku vodio osobno sultan Sulejman, koji je Osmansko Carstvo doveo na vrhunac moći. U utvrdi Siget nalazila su se 24 topa, 2 katapulta, 2400 topovskih zrna, 80 tona baruta. Mislilo se i na opskrbu hranom kako bi se izdržala dugotrajnija opsada pa je dovezeno i oko 100.000 litara pšenice te druga hrana. Prema procjenama hrane je bilo dovoljno za oko 4 mjeseca. Poznato je kako je u proljeće 1566. Nikola Zrinski dobio dozvolu za povećanje posade za 1000 pješaka. Time je broj branitelja Sigeta povećan na 2300–2500, a osim njih u utvrdi se nalazio nepoznati nam broj žena. Ako znamo da je tadašnja ukupna vojska s habsburške odnosno hrvatsko-ugarske granice brojila oko 20.000–25.000 vojnika, onda možemo utvrditi kako je 1566. godine svaki deveti branitelj ukupne granice bio koncentriran u Sigetu. Nekoliko dana prije za­uzimanja Sigeta sultan je iznenada umro pa je veliki vezir Mehmed-paša Sokolović preuzeo zapovijedanje i kako ne bi utjecao na ishod bitke zatajio osmanskoj vojsci vladarovu smrt. Nakon što je požar zahvatio unutrašnjost sigetske utvrde, a bedemi počeli popuštati, branitelji su krenuli u junački proboj. Nikola Zrinski poginuo je, braneći sa svojim vojnicima utvrdu Siget, kao jedno od strateški najznačajnijih uporišta za obranu Kraljevstva te najkraćeg puta prema Budimu i Beču. Neposredno pred neizbježni pad utvrde Siget u osmanske ruke, hrabro je 7. rujna 1566. provalio iz nje s preostalim dijelom svoje vojske te zajedno s njom poginuo u boju s Osmanlijama.

Sablja Nikole Šubića Zrinskog na izložbi u Muzeju Međimurja u Čakovcu prigodom 450. obljetnice Sigetske bitke
Izvor: Wiki Public Domain

Prema osmanskim zapisima Nikola Zrinski je prije prodora stavio kapu na glavu, obukao lijepo odijelo, a u džep stavio stotinu zlatnika kao nagradu za onoga osmanskog vojnika koji mu odsiječe glavu. Prema kršćanskim podatcima Zrinski je u ruci imao sablju koju su prije nosili njegovi junački predci. Nikola Zrinski je u borbama bio pogođen iz puške u prsa, a nakon toga ga je strijela pogodila u glavu i tako je umro. Postoje razmišljanja da je Mehmed-paša odsječenu glavu Nikole Zrinskog umotanu u grimiznu svilu, na velikom topu koji su Osmanlije preoteli Ivanu Katzianeru još u bitci kod Gorjana 1537., poslao budimskom paši Mustafi. Nakon toga je otpremljena do Đura (danas Győr), gdje je bila pohranjena u tamošnjoj crkvi do 18. rujna 1566. Tada su ju preuzeli najugledniji dostojanstvenici uz velike vojne počasti. Zet Nikole Zrinskog Baltazar Batthyány i Franjo Tahy (koji je bio oženjen Jelenom Zrinski) donijeli su glavu do Čakovca te ju pohranili u obiteljskoj grobnici u pavlinskoj crkvi u današnjem Šenkovcu kraj Čakovca. U Muzeju Međimurja u Čakovcu čuvaju se ostatci jedne nadgrobne ploče člana obitelji Zrinski iz 16. stoljeća koja je najvjerojatnije predstavljala nadgrobni spomenik Nikole Zrinskog ispod kojeg je pokopana njegova glava. Ne zna se što se pouzdano dogodilo s ostatkom tijela. Iako je prema jednom izvješću truplo Nikole Zrinskog bačeno u vatru, postoji i razmišljanje da ga je u blizini Sigeta pokopao Mustafa Vilić iz Banje Luke, koji je nekada bio zarobljenik Zrinskog. Nakon bitke žene su odvedene u roblje, a od branitelja su, koliko je poznato, preživjela sedmorica: Gašpar Alapić, Berto Gereci, Stjepan Oršić, tri obična vojnika kojima ne znamo imena te Franjo (Ferenc) Črnko, tajnik i komornik Nikole Zrinskog, koji je hrvatskom ikavskom štokavštinom opisao sve što se događalo u Sigetu od 15. lipnja do 7. rujna 1566. godine. Sigetska utvrda je pokleknula pred osmanskom nadmoći i zbog toga što joj nije pružena nikakva pomoć. Prema opisu bitke, u unutarnjem dijelu stare utvrde (staroga grada) i oko njega posvuda su ležali mrtvi branitelji, ali i napadači »da je vse po mrtvih ljudih človik hodil… i po gradu bi bil mogal krvi grabiti«. Osmanska vojska je brojnim životima platila iznimno visoku cijenu zauzimanja Sigeta. U vrijeme opsade je poginulo vjerojatno 20.000–25.000 osmanskih vojnika. Osmanlije su nakon pobjede ušli u sigetsku utvrdu, u kojoj je došlo do eksplozije u skladištu baruta, no nitko od osmanskih zapovjednika nije tom prigodom stradao. Nekoliko dana kasnije Osmanlije su zauzeli još jednu važnu utvrdu u blizini, Bobovec (danas Babócsa), čime su granicu Osmanskog Carstva pomaknuli nekoliko desetaka kilometara prema zapadu. Time su osigurali osvajanje Sigeta, koji je postao osmanska utvrda, a mjesto sigetskog sandžakbega pre­uzeo je pečuški alajbeg Iskender. Mehmed paša Sokolović je odustao od daljnjeg pohoda. Ostaje činjenica kako je smrt sultana Sulejmana pod zidinama Sigeta na neki način simbolički označavala početak pada Osmanskog Carstva, iako je to tadašnjim suvremenicima bilo nevidljivo.

Sigetska bitka u svijesti hrvatskog naroda

Iako se Nikola godinama hrabro borio protiv Osmanlija tek ga je junačka smrt učinila poznatim europskim kršćanskim junakom. Poslije je uspoređivan i sa spartanskim junakom Leonidom, a o njegovu životu i pogibiji u Sigetu nastala su mnogobrojna književna djela. Gledanje na Nikolu Zrinskoga se mijenjalo u skladu s idejnim shvaćanjima pojedinih razdoblja. Junačka pogibija u Sigetu duboko se dojmila suvremenika. Kod Hrvata, ali i Mađara počeo se njegovati kult Nikole Zrinskog. Tomu su pripomogli i njegovi praunuci Nikola i Petar Zrinski svojim književnim djelima. U prvoj polovici 18. stoljeća Nikola Zrinski postao je glavni junak isusovačkih školskih drama, posebno u tadašnjoj Gornjoj Ugarskoj (današnjoj Slovačkoj), gdje je bio slavljen kao uzor vjernog i požrtvovnog ratnika u službi svoga vladara. Početkom 19. stoljeća ističe se njegova uloga kao branitelja kršćanstva, dok se u vremenima pojačane mađarizacije pretvorio u tzv. slavenskog Leonidu. Ideolog slovačkoga narodnog preporoda Ján Kollár u Nikoli Zrinskom vidio je Hrvata i Slavena koji je Europu spasio od islamske opasnosti. U takvom duhu je 1866. kod Hrvata i Slovaka bila slavljena opsada Sigeta. Tada je i jedan od novih zagrebačkih trgova nazvan po Nikoli Zrinskom, a također su i neki drugi gradovi poput Koprivnice i Križevaca svoje trgove imenovali po sigetskom junaku. Iste je godine katolički svećenik, povjesničar i kasniji prvi rektor Sveučilišta u Zagrebu Matija Mesić objavio prvu hrvatsku povijesnu knjigu o sigetskom junaku.

Sigetska bitka je duboko utisnuta u svijest hrvatskog naroda bez obzira na to što se svi nisu slagali s njenim značenjem. Na očuvanju svijesti o Sigetskom boju čini se da je od velike važnosti opera Nikola Šubić Zrinjski, skladana od Ivana pl. Zajca, a praizvedena u Zagrebu 1876. godine. Opera govori o opsadi Sigeta početkom rujna 1566. godine. Zanimljivo je da je mladi Stjepan Radić 1889. prvi put u životu bio uhićen jer je na izvedbi spomenute opere dva puta uzviknuo »Slava Zrinjskom, dolje tiranin Héderváry«. Ti su povici bili usmjereni protiv mađarizacije Hrvatske, a Radiću je sigetski junak Nikola Zrinski očito predstavljao simbol hrvatskog identiteta.

Nisu svi tadašnji hrvatski političari imali pozitivno mišljenje o Zrinskom. Ante Starčević se u Hrvatskom saboru javno usprotivio slavljenju Nikole Zrinskog. Proslavu 300-te obljetnice sigetske epopeje osudio je kao »pletivo Austrije« te izrazio mišljenje kako »za Hrvate neima razloga svetkovati uspomenu toga čovjeka, osim onih Hrvatah, koji nalaze u njem svoje ogledalo, čovjeka, kojega je Hrvatska rodila i obogatila, a on ju je zato tuđincem žrtvovao« te je i poginuo »braneći neprijatelje svoje domovine«. Starčević je bio veliki protivnik Austrije pa njegov negativni sud o Zrinskom i Sigetskom boju treba promatrati u tom kontekstu. Bez obzira na sve, Nikola Zrinski je zajedno s hrabrim braniteljima Sigeta svojom žrtvom poslužio nadasve svom hrvatskom narodu. No treba imati na umu i to da su smrt zapovjednika Sigeta, Nikole Zrinskog, te gubitak te važne utvrde u simboličnom smislu imali mnogo veću važnost od hrvatske, a ona je uključivala veći dio srednje Europe po kojoj su se širile vijesti, slike i letci o Sigetskoj bitci. Uz brojne hrvatske, sačuvane su čak i njemačke narodne pjesme o hrabrom vitezu Nikoli Zrinskom i opsadi Sigeta.

2016. – »Godina Nikole Šubića Zrinskog«

U 2016. godini održano je nekoliko znanstvenih skupova u Mađarskoj i Hrvatskoj te su uz to organizirane izložbe, predavanja, koncerti i druge manifestacije. Osim toga u svibnju 2017. postavljena je bista Nikoli Šubiću Zrinskom ispred zgrade Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, čime je realizirana ideja o postavljanju spomenika Zrinskom u Zagrebu pokrenuta davne 1879. godine.

Na inicijativu pak Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i Međimurske županije Odbor za obrazovanje, znanost i kulturu Hrvatskog sabora na 3. sjednici održanoj 23. veljače 2016. godine proglasio je 2016. »Godinom Nikole Šubića Zrinskog«.n