Kontemplativna tužbalica o starosti

Kompozicija prozno-poetskog ostvarenja suvremenoga bosansko-hrvatskog prozaika i pjesnika Josipa Mlakića (r. 1964., Uskoplje) naslovljenog Bezdan (Fraktura, 2016) triangularno je ustrojena. Na primarnoj ravnini razmatrani naslov čine dvije zaokružene, samostalne prozne cjeline – Imena višnje i Kiša, pa je svaku moguće promatrati kao kratki roman. Dva se teksta jedan u drugom ogledaju, diskretno isprepleću i skladno dopunjuju, srodnost uspostavivši oko teme neizlječive, progresivne bolesti koja će zadesiti dvije žene treće životne dobi, a time posredno i njihove muževe. Škrta fabularna konstrukcija ovih pripovijesti oblikuje se, dakle, oko dvaju bračnih parova bliskih godina, ali različita društvenog ishodišta. Djelo se naposljetku zatvara ciklusom od dvadeset i četiri pjesme koji naslovom Bezdan te motivskim sklopom objedinjuje njegove prozne sastavnice. Ta lirska interpolacija na kraju sveska dio je romana Kiša, jer riječ je o nikad objavljenoj zbirci poezije koju ondje ispisuje Ivan, umirovljeni nastavnik književnosti. 

Prvi roman naslova Imena višnje – izrastao iz Mlakićeva scenarija za istoimeni film Branka Schmidta iz 2015. godine – usredotočuje se na ostarjeli bračni par povratnika u ratom opustošeno selo. Kiša, svojevrsni nastavak prvog romana, govori pak o paru umirovljenih srednjoškolskih nastavnika, a u središtu zbivanja je, kako poetično stoji u tekstu, starica koja je »umrla od upale pluća, a zapravo od sjećanja na davnu mladenačku šetnju po kiši«. Dva romana spojit će se, a četvero protagonista nakon jednog će se slučajnog mimoilaženja napokon i upoznati na posljednjim stranicama drugog romana, kad se dvije starice s istom dijagnozom nađu zajedno u sobi staračkoga doma. »Slični bolesnici bolje se osjećaju kad nisu sami«, rezonira dobrohotno upravitelj doma, no uzalud i prekasno, jer u tom trenutku obje žene jedva da su više svjesne svoje okoline.  

Živjeti pa onda naprosto ostarjeti, gdje je tu smisao, pitanje je oko kojeg se plete kronika neizlječive bolesti raspisana u dvjema naoko različitim, a u konačnici tužno istovjetnim životnim varijantama. Pripovijedajući o gubitku sjećanja, a time i identiteta (jer što je čovjek bez svijesti o sebi i uspomena na kraju životnog puta), Mlakić zasijeca u kompleksan sklop zapadnocivilizacijskih tabua – bolesti, starosti i smrti. U svojoj kontemplativnoj tužbalici o »starosti koja je neizlječiva« autor dokumentira jedan polagani nestanak, bilježi život koji se okončava u nekom obliku demencije, a od nje »mozak postaje zamršeno klupko konca koje se odmata od kraja« (str. 63), što bolesnika naposljetku lišava dostojanstva pa i ljudskosti.  

Za primijetiti je da su obje žene u tekstu svedene tek na bezimene starice, čime se simbolički upozorava na njihovo postupno, ali ultimativno egzistencijalno poništenje. Nadalje, suprug starice iz prve priče također je bez imena, jer njegova je žena zaboravila kako se on zove. Starčevo će ime čitatelj doznati pri kraju pripovijesti, kroz podatak da su unuka Slavka nazvali po njemu. »Vlastito ime zazvučalo mu je strano. Dugo ga nije izgovorio, postalo je nevažno. U staričinu i njegovu svijetu imena nisu postojala.« (str. 87).  

Dok bračni par iz Imena višnje ima odraslog sina Marka, koji s obitelji živi u Zagrebu, onaj iz Kiše je bez djece i čitav život usmjeren isključivo jedno na drugo. Ona, nastavnica matematike, i nakon umirovljenja bit će posvećena mladima i novac od privatne poduke štedjeti za životnu, nikad ostvarenu želju – putovanje na Island. Skromna ušteđevina pokrit će na kraju troškove smještaja u domu te dostojanstvene, a zapravo institucionalizirane i dehumanizirane smrti, jer ostarjeli suprug se o njoj neće biti kadar skrbiti.  

U oba se romana staračke egzistencije odvijaju organski i polako, bez puno razgovora, pri čemu je neverbalnost svakako naglašenija u prvoj priči. Obje pripovijesti odlikuje repetitivnost malomišćanskog svakodnevlja (kuhanje kave, pečenje kruha, popravljanje štale, sadnja voćaka, šetnje uz rijeku), naglašen interes za atmosferalije i sumoran krajolik u koji su ti ljudi neodvojivo utisnuti. Cikličnost prirodnih mijena u opreci je s linearnošću životnog puta protagonista, jer njihove su psihofizičke promjene ireverzibilne, podrazumijevaju postupno propadanje, a u konačnici i nestanak bez povratka, bez makar i simboličkog nastavka, pogotovo uzme li se u obzir činjenica da je jedan par bez nasljednika, a od drugog su se sin i unuk gotovo posve otuđili. Uz prirodne procese i meteorološke pojave, odvijanje dnevne rutine i staračke boljetice jedina su komunikacijska poveznica između partnera, a upravo su u svakodnevnim ponavljanjima banalnih radnji najlakše uočljiva odstupanja od uobičajenog ponašanja bolesnih starica. 

Podjela rodnih uloga i dnevnih zadataka u kolotečini prvog para jasna je, stroga i nepromjenjiva – primjerice, od stare se žene očekuje da svakog dana, bez iznimke, priprema obroke i kuha kavu kakvu njen muž voli, a kad on primijeti da joj to sve teže polazi za rukom, jer najednom je zaboravljiva, plačljiva, dezorijentirana, neće pokazati nimalo zabrinutosti, razumijevanja ili sućuti. Dapače, ponesen infantilnim prkosom on joj odbija ispuniti skromnu želju i u vrtu posaditi stablo višnje kako bi jednog dana od uroda mogla unuku ispeći štrudlu. Starčevo odbijanje koje isprva tumačimo kao manifestaciju zloće i ugnjetavanja, može se međutim shvatiti i u drugačijem, pozitivnijem svjetlu: moguće je da on ne želi raspirivati staričine tlapnje, jer zna da ju čeka razočaranje.  

Naime, nijedno od njih ne vjeruje da će doživjeti urod voćke, a unuk ih toliko rijetko posjećuje da je priprema kolača za njega tek staričin teško ispunjiv san, baš poput putovanja na sjever o kojem je uzaludno snatrila žena iz druge priče. Istodobno, lako je pretpostaviti kako starici upravo maštanja o teško ostvarivim planovima daju privid normalnosti življenja i kakve-takve životne perspektive. Sadnica višnje tako nije samo tužan simbol prolaznosti života i ograničenosti vremena koje je ostarjelom paru još preostalo nego i disfunkcionalnosti njihovih prilika i teške otuđenosti među članovima uže obitelji.   

Starica je uz dvojicu najbližih joj muškarca zanemarena i osamljena, ostavljena bez ijedne referentne osobe ili adekvatnog sugovornika. Sin koji je od nje prostorno udaljen nije raspoložen za telefonske razgovore osim razmjene najosnovnijih informacija, a muž s kojim dijeli životni prostor i svakodnevicu zaokupljen je fizičkim poslovima oko kuće, nabavkom potrepština ili razgovorima s drugim muškarcima – ženu patronizira, s vremenom sve više otvoreno ignorira i izbjegava.  

Slavko je vitalan i radišan muškarac teške naravi, koji postupno postaje sve nervozniji, otresitiji, inatljiviji; teško se miri s aberacijama koje sporadično, a onda sve češće uočava u ponašanju svoje supruge, jer naviknuo je na njezinu pouzdanost i pokornost. Sin je prema roditeljima, pogotovo majci, distanciran, pomoći će oko tehničkih detalja njihova povratka u staru kuću ili u trenu organizirati majčin smještaj u ustanovu, ali očitovanje dublje emocionalne povezanosti između njih izostaje.  

Duži, a i razrađeniji od nastavka, prvi roman jednostavnim, ali vrlo oštrim potezima ocrtava tipično patrijarhalni odnos bračnih partnera u ruralnom ambijentu, gdje se nerado i rijetko pokazuju osjećaji; tako se i otvorena briga za bližnjeg smatra slabošću, pogotovo kad je iskazuje muškarac. Ipak, u dirljivoj završnici čitatelj će svjedočiti nizu očitovanja Slavkovih snažnih, a sve dotad pomno skrivanih emocija za suprugu; primjerice, starac će se rasplakati na sinovo inzistiranje da se staricu smjesti u dom, da bi ju ubrzo, kad (vjerojatno bezrazložno) zaključi da se osoblje ondje prema njoj ne odnosi primjereno, odveo kući.  

Svaki od muškaraca u dvjema pričama na bolest supruge reagira drugačije, što je svodivo na razlike u stupnju obrazovanja, društvenom statusu i životnom kontekstu te, dakako, karakternim osobinama. Tako urbaniji i obrazovaniji Ivan potiskuje emocije, dok Slavko, jednostavan čovjek sa sela, to čini i s elementarnim činjenicama, negirajući da mu se sa suprugom događaju zabrinjavajuće promjene; no obojica su u jednakoj mjeri prestravljena gubitkom kontrole i urušavanjem životne rutine. 

Bezdan Josipa Mlakića čine dvije komorne i naoko bezdogađajne romaneskne pripovijesti melankolična ugođaja, u skladu s tihom dramom koju proživljava četvero protagonista. Dva temom i motivima povezana malena romana razlomljena u kratka poglavlja moguće je promatrati kao svojevrsni diptih, čiji dokumentarni prosede autor postiže informativnim pripovjednim stilom, a koji se ogleda u jezgrovitim rečenicama, krnjim, automatiziranim dijalozima i simplificiranim opisima. Unatoč rečenom, kao i izostanku dublje razrade karaktera te težnje za njihovom psihologizacijom, ove minimalističke proze odišu toplinom i intimnošću na tragu Mlakićeva do sada najsuptilnijeg romana Svježe obojeno (Fraktura, 2014)