Književnost kao vječno konačište

Ove 2017. godine bilježi se 60. obljetnica tragične i prerane smrti književnika Drage Gervaisa (†1957). Kao teoretičarka književnosti koja je doktorirala tezom o životu i stvaralaštvu Drage Gervaisa te se niz godina bavim Gervaisovim likom i djelom, u ovom prikazu, umjesto ukočene neživotne komemoracije, želim istaknuti svu životnost i aktualnost Gervais­ova lika i djela i u suvremenom trenutku. Umjetnik sebi podiže spomenik trajniji od mjedi. To se itekako pokazuje i potvrđuje i na Gervaisovu primjeru. U tom smislu istaknut ću rečenice iz svoje knjige o životu i stvaralaštvu Drage Gervaisa. Poenta je ovoga pisanja da se i u današnjem svijetu, okrutnom i bešćutnom, valja uteći nadi i utjesi imaginarnoga književnoumjetničkog (re)opisa svijeta, pa i onoga Gervaisova. Stoga, valja osvijetliti sudbinu opusa, imajući na umu da ona ne govori samo o tome tko je i što nama Gervais, nego p(r)okazuje tko smo i što smo mi nama samima. Valja naglasiti da se ovim čitanjem ne želi Gervaisa, rečeno Heideggerovim riječima, učiniti primjerenijim našem vremenu, nego naprotiv, nas i one koji dolaze, staviti pod mjeru pjesnika. Jer, ono što ostaje, istak­nuo je Heidegger, zasnivaju pjesnici, ne toliko kao ono što tek ostaje, nego poglavito kao ono što traje, naime, trag, uspomena, spomenik.

Nije doživio sav svoj život...
Sam i s nama...

Drago Gervais (1904–1957) stvorio je raznolik književni opus; pisao je poeziju, prozu i dramu. Uz to, istaknuo se i kao humorist, feljtonist i esejist, ostavivši za sobom i obilnu i raznorodnu periodiku. Godine 1904., kad je Drago Gervais rođen, Opatija je etablirano ljetovalište Austro-Ugarske Monarhije. U rodnoj Opatiji Drago pohađa Javnu hrvatsku pučku školu, a 1914. upisuje se u Četverorazrednu komunalnu malu realnu gimnaziju u Voloskom-Opatiji. No, izbija Prvi svjetski rat, tijekom kojega nestaje idiličnog svijeta Gervaisova djetinjstva. Ubrzo nakon svršetka rata Opatija je Rapalskim ugovorom pripala Italiji, a to je uzrokovalo masovni odlazak stanovništva. I obitelj Gervais odlazi iz Opatije. Drago kao petnaestogodišnji mladić, noću, bježi preko granice na Sušak, gdje pohađa gimnaziju. Obitelj mijenja prebivališta: Bakar, Kraljevica, Sisak, opet Kraljevica da bi se 1923. trajnije smjestila u Bakru. Drago studira pravo u Zagrebu. U to doba sežu začetci njegove čakavske poezije. Nakon svršenoga studija počinje raditi kao advokatski pripravnik u Crikvenici. Ondje, u svojoj 25. godini, objavljuje zbirku pjesama – Čakavski stihovi. Godine 1930. službuje u Bakru, a 1931. odlazi u Bjelovar, gdje radi kao advokatski pripravnik kod dr. Stevana Bubića, čijom je kćeri Nadom bio već oženjen. Godine 1940. Drago Gervais živi u Beo­gradu, preselivši se iz Zagreba. Godine 1941. opet živi u Zagrebu, gdje ga zatječe slom prve Jugoslavije i okupacija. Gervais ostaje u Zagrebu do 5. lipnja, a onda odlazi u Beograd. Ondje radi kao honorarni činovnik na službi pravnog referenta u Komesarijatu za cene i nadnice. Beograd je oslobođen 1944. godine. Gervais počinje raditi u Tanjugu te Institutu za proučavanje međunarodnih pitanja pri Ministarstvu inostranih poslova. Prvoga kolovoza 1947. godine prelazi u Ministarstvo pomorstva te je 5. studenoga premješten u Rijeku u Generalnu direkciju trgovačke mornarice kao pravni referent. Time se Drago Gervais, nakon gotovo dvadeset godina, vratio u zavičaj. U Rijeci se odmah uključuje u kulturni život. Godine 1949. postaje direktorom Drame u riječkom Narodnom kazalištu »Ivan Zajc«. Istodobno počinje djelovati kao dramski pisac.

Prijelomna godina u hrvatskoj književnosti jest 1952 (u travnju izlazi prvi broj časopisa Krugovi, u kojem njegov pokretač i urednik Vlatko Pavletić objavljuje uvodni esej Neka bude živost, a u listopadu na ljubljanskom kongresu književnika Miroslav Krleža govori o slobodi umjetničkog stvaranja). Gervais se javlja svojom najboljom komedijom – Karolina Riječka. Te godine Gervais s Vinkom Antićem pokreće dvomjesečnik Riječka revija, a zatim osnivaju i Povijesno društvo Hrvatske – Rijeka. Zaokret prema erotskoj komediji, koji je Gervais započeo svojom Karolinom Riječkom, došao je do punog izražaja u njegovim Duhima, koji su praizvedeni 1953. godine. Gervais je aktivan i u razvijanju turizma (postaje predsjednikom Turističkog društva u Opatiji), a sudjelujući na osnivačkoj skupštini Turističkog saveza Hrvatske bio je izabran za potpredsjednika. Uz to sudjeluje u nastanku zbornika Rijeka Matice hrvatske, a s nekolicinom suradnika osnovao je Pododbor Matice hrvatske u Rijeci. Predsjednikom je imenovan Viktor Car Emin, a Gervais je bio potpredsjednik. Gervais je i predsjednik Izdavačkog savjeta i urednik biblioteke Svjetski romani u Izdavačkom poduzeću »Otokar Keršovani«, a valja istaknuti da je preveo s talijanskoga roman Mike Valtarija Sinuhe Egipćanin. S Ljubom Brgićem, Vojislavom Tomićem i Milivojem Bakarčićem uredio je Antologiju istarskih i primorskih narodnih pjesama u izdanju spomenutog poduzeća. Godine 1954. Drago Gervais postaje intendantom Narodnoga kazališta »Ivan Zajc« u Rijeci, a u Riječkoj reviji je objavljen njegov dramski tekst Čudo djevice Ivane. U tom tekstu Gervais reinterpretira događaje koji su se zbili u Rijeci početkom 20. stoljeća. Gervaisova zbirka Čakavski stihovi tiskana je šesti put 1955. godine, a 1957. objavljena je njegova knjiga Kozerije i humoreske.

Prigodom sudjelovanja na proslavi 50. obljetnice ustanovljenja akademskoga društva »Balkan« u Sežani, Drago Gervais je 1. srpnja 1957. godine tragično nastradao u padu s balkona te je preminuo na putu u ljubljansku bolnicu.

Pokopan je najsvečanije u Opatiji 3. srpnja 1957. godine, a Vinko Antić je napisao: »A naša je tragika što nas je ostavio iznenadno, prije vremena, ostavivši iza sebe praznine... Nije uradio što je mislio i mogao... Nije doživio sav svoj život... Sam i s nama...«.

Poslije odlaska

Nakon odlaska pisca njegovo stvaralaštvo ne prestaje zračiti. Naprotiv, ono, manje ili više, i dalje poziva u svoj imaginarni prostor, p(r)okazujući istovremeno sama sebe, ali i one koji mu se odazivlju ili ostaju izvan njegova svijeta. Gervaisovo stvaralaštvo sve do današnjih dana nastavlja otkrivati sebe, kako u obliku tiskanja tekstova koji su ostali u rukopisu tako i u ponovnim izdanjima već tiskanih. Nadalje, Gervaisova čakavska lirika (p)ostaje klasičnim toposom, naime, zauzima antologijsko mjesto unutar bogatoga korpusa hrvatske (čakavske) poezije. Njegova uprizorena dramska riječ i dalje zna izazvati kontroverzije i oprečne stavove.

Ostavština Drage Gervaisa kao cjelina, sačuvana i sređena ne postoji. U institucijama (knjižnice, arhivi, zatvoreni depoi) uglavnom se čuvaju pojedini dijelovi. Dio onoga što je sačuvano nalazi se u privatnom, obiteljskom posjedu ili se u fragmentima nalazi u ostavštinama drugih pisaca ili kulturnih djelatnika. Također, i neki rukopisi koje se uspjelo znanstveno obraditi, u međuvremenu su, ili zubom vremena ili nekim drugim razlozima, nestali.

Sintetičke prikaze Gervaisova stvaralaštva napisali su Marin Franičević (1973) i Mirjana Strčić (1979., 1984), a Gervaisovo dramsko stvaralaštvo prikazao je Nedjeljko Fabrio (1963., pretisak 2007). U okolnostima koje smo prije naveli, ti su nam prikazi u mnogim segmentima, danas, jedini podatak da su neki Gervaisovi tekstovi postojali.

Gervaisova komedija Palmin List tiskana je tek 1963., a zatim i 1979., a Ujak iz Amerike 1979. godine. Deveti, posljednji dramski tekst Revizor, odnosno Lažni ili pravi načelnik (još uvijek) je izgubljen. O toj komediji doznajemo iz riječi samoga Gervaisa, koji u novinskom razgovoru (godine 1956) izjavljuje da je tu komediju dovršio. Skeč Pašta i fažol te odlomak radijske komedije Mladoženja objavljeni su 1968. godine. Čakavski stihovi su, osim niza izdanja za Gervaisova života, tiskani i 1964. godine (najpotpunija zbirka), a urednik Vinko Antić napisao je pogovor i Kronologiju života Draga Gervaisa. Uz to valja napomenuti da je 1961. godine izišla i antologija Nova čakavska lirika Ive Jelenovića (Matica hrvatska), u kojoj su tiskane sve Gervais­ove pjesme iz prethodnoga izdanja te antologije, a dodana im je i pjesma Stari mladić.

Gervaisovi stihovi tiskani su 1987. godine u zbirci pod naslovom Jedna sanja bela te 1979. godine u knjizi Moja zemlja. Izbor iz djela. Obje je priredila Mirjana Strčić te su u užem odabiru nastojale prikazati presjek Gervaisova pjesničkog djela. Godine 1991. tiskan je sličan izbor, ponovno pod uredništvom Mirjane Strčić. Riječ je o zbirci Pod Učkun, koja je objavljena u drugom izdanju 1993. godine te u trećem 2004. godine. U kontekstu nerealiziranih, izgubljenih ili tek spominjanih Gervaisovih djela, uz roman Mila pokojnica i fragment romana Mladić, valja spomenuti da se Gervais, zapravo, nije odricao nakane stvaranja većega proznog djela. Jer, što i sam kaže u razgovoru za Večernji list iz 1957. godine: »Moj ideal je, da za života napišem humoristički roman o životu ovog kraja pod Austrijom, pod fašizmom, sve do oslobođenja. Glavni junak romana bio bi jedan zidarski radnik, koji je zidajući i gradeći prošao sva mjesta od Senja do Učke«. Te rečenice otkrivaju i nešto drugo. Gervais rabi izraz »za života«. Tako govori netko tko je već u godinama, ili je bolestan, ili na neki drugi način naslućuje svoj skori svršetak života. Riječ je o izjavi koja je dana u lipnju 1957. godine, dakle, neposredno prije nenadanog i tragičnoga Gervaisova odlaska.

Drago Gervais je obilno pisao i novinske članke, osvrte, kritičke prikaze, feljtone, što je rezultiralo opsežnom periodičkom bibliografijom. Tako i već »kasnoga« 28. svibnja 1957. godine iz zagrebačkog Vjesnika pozivaju Gervaisa na suradnju u novopokrenutom listu Večer, a predlaže se angažman u obliku »literarnog stvaranja / novele, odnosno pripovijetke za nedjeljni broj / do vlastitih mišljenja o bilo kojem području našeg kulturnog života, stvaranja istarskih književnika, planovi riječkog teatra, književna i uopće kulturna situacija«. To pozivno pismo napisao je T. Butorac, koji spominje i Ratka Zvrka kao reportera i tehničkog urednika toga lista. Sâm Gervais je izjavio Slavku Batušiću: »Pišem kraću prozu i članke i oni su objavljivani u raznim našim časopisima, ali o tome nemam nikakve evidencije«. Ta se periodička produkcija, koja obuhvaća četrdesetak različitih časopisa i novina, sve do današnjih dana istražuje, evidentira i usustavljuje, o čemu svjedoči i knjiga Višnje Višnjić Karković Biobibliografija Drage Gervaisa, koja je objavljena 2009. godine, kao rezultat višegodišnjeg autoričina bavljenja Gervaisovom periodikom.

U kontekstu našega suvremenoga trenutka valja istaknuti da se neka Gervaisova djela tek sada objavljuju. Gervais je pisao i novele, skupljene u rukopisu pod naslovom Bez domovine. Namjeravao ih je tiskati, o čemu svjedoči pismo glavnog tajnika Matice hrvatske Jože Horvata koje je upućeno Gervaisu 7. veljače 1956. godine. U njemu stoji: »Nema izgleda da bi Vam Matica Hrvatska mogla u dogledno vrijeme objaviti Vašu knjigu ‘Bez domovine’«. Kao razlog navodi da je »Matica Hrvatska već ranije osigurala rukopise te vrste«. Horvat vraća rukopis Gervaisu. Pismo je u Gervaisovoj rukopisnoj ostavštini sačuvano u smeđoj omotnici s logotipom Matice hrvatske, pisano je strojopisom, te označeno br. 96/56. Na dnu je pečat i potpis tajnika. Iako su mnoge od tih dvanaest novela objavljivane u časopisima, u integralnoj verziji kakvu je zamislio Gervais tiskane su tek 1996. godine. Naime, slijedeći rukopisnu verziju, sačuvanu u ostavštini dr. Vere Tomašić, Duško Wölfl, kao urednik i (su)izdavač, objelodanio je zbirku. Nadalje, povodom četrdesete obljetnice Gervaisove smrti, 1997. godine, D. Wölfl je tiskao i zbirku Čakavski stihovi te knjižicu Šest pjesama i jedno pismo.

Gervaisova su djela prevođena na mađarski, njemački, slovenski i talijanski jezik te na esperanto, a u rukopisnoj ostavštini postoje pisma koja svjedoče o namjerama prevođenja i uprizorenja Gervaisovih djela na češkom, uz posredovanje Marijana Matkovića, kao i o prijevodu na njemački jezik. Posebno valja istaknuti Gervaisove veze sa Slovenijom. Gervais je ondje studirao (dio studija), a u Trstu je bio član Slovenskog akademskog društva »Balkan«. Kobne 1957. godine Gervais je bio na proslavi obljetnice toga društva u Sežani.

U Gervaisovoj se ostavštini nalazi niz pisama iz krugova slovenskih kulturnih radnika i književnika. Svoje je prve pjesme Gervais objavio upravo u slovenskim glasilima (Naš glas i Vez). Na slovenski je, primjerice, prevedena Gervaisova novela Volovi dolaze (Voli prihjaju). Osim prevedenih i izvođenih Gervaisovih dramskih djela Karoline Riječke i Radi se o stanu (Karolina Reška i Za stanovanje gre), na slovenskom je objavljena humoreska Kuščar. U kontekstu svoje stalne preokupacije historijom, Gervais se bavio i epizodama slovenske povijesti, napisavši niz članaka. U prvome, pod nazivom Slovenska Koruška na braniku protiv germanizacije Slovenaca, ističe: »Ima mnogo sličnosti između povijesti Istre i povijesti Slovenske Koruške. Isto tako kao što je historijska uloga Istre bila u tome da bude na braniku protiv imperijalističkih i zavojevačkih težnji staroga Rima, Venecije i Italije, tako je i Slovenska Koruška stajala kroz vjekove na braniku protiv nadirućeg germanskog imperijalizma(...)«. Zatim je objavio i članak Doprinos Slovenske Koruške kulturnom razvoju slovenskog naroda te trilogiju završava još temeljitijim tekstom Slovenska Koruška, tiskanom u Istarskom zborniku. Gervais je pisao i druge značajne historiografske tekstove koji (i) danas predstavljaju dragocjene izvore u historijskoj znanosti. Primjerice Istarski sabor (1909–1914) I. i II. i Biskup Dobrila u Vatikanu.

O znanstvenoj pak obradi Gervaisova književnoga stvaralaštva, uz već spomenute prikaze, valja navesti i dva znanstvena skupa, oba održana u Opatiji. Prvi se održao 1987. godine, povodom 30. obljetnice Gervaisove smrti, i to unutar manifestacije Gervaisovi dani (18. travnja –1. srpnja 1987.), pod naslovom Okrugli stol s temom Gervais kot čovek. Uz taj skup tiskana je zbornička publikacija Gervais kot čovek, Građa sa skupa održanog 23. svibnja 1987. Drugi skup, Kolokvij u povodu stote obljetnice rođenja Drage Gervaisa, održan je 23. travnja 2004. godine u organizaciji Filozofskog fakulteta u Rijeci (Odsjek za kroatistiku). U realizaciji skupa sudjelovali su i Povijesno društvo Rijeka te Katedra Čakavskog sabora Opatija. Uz taj skup, 2007. godine o 50. obljetnici Gervaisove smrti tiskan je zbornik DRAGO GERVAIS. Zbornik radova u povodu stote obljetnice rođenja (1904.–2004.) i pedesete obljetnice smrti (1957.–2007.).

Povijest i prostor u stvaralaštvu
Drage Gervaisa

Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci, 2007. godine, dakle, točno na pedesetu obljetnicu Gervaisove smrti, obranila sam doktorsku disertaciju Povijest i prostor u stvaralaštvu Drage Gervaisa s tezom o ulozi povijesti i prostora u životu i stvaralaštvu Drage Gervaisa. Rad ima 398 listova. Dvije godine potom objavila sam na temelju te disertacije i knjigu Povijest kao sudbina. Život i stvaralaštvo Drage Gervaisa. Uz to, objavila sam i niz znanstvenih i stručnih radova u domaćoj i stranoj periodici o Gervaisovu životu i stvaralaštvu. Primjerice, 2013. godine objavila sam znanstveni rad Život i stvaralaštvo Drage Gervaisa u hrvatsko-slovenskom kontekstu. Čudo djevice Ivane – Zgodba o Vodiški Johanci (Življenje in ustvarjalnost Draga Gervaisa v hrvaško-
-slovenskem kontekstu. Čudež device Ivane – Zgodba o Vidški Johanci) u međunarodnom časopisu Slavia Centralis. U tome članku govorim o slojevitom kontekstu (hrvatsko-slovenskom) kao sceni stvarnog događaja na temelju kojega Gervais stvara svoj dramski tekst iz 1954. godine, naslovljen Čudo djevice Ivane. Taj je Gervaisov dramski tekst, zapravo, preteča slavne Marinkovićeve Glorije, o čemu se (pre)malo zna u povijesti hrvatske književnosti i dramske umjetnosti.

Godine 2015. objavila sam znanstvenu monografiju Igri. Mala zaviČAjna čitanka (s primjerima iz čakavske poezije Drage Gervaisa) u kojoj analiziram Gervaisovu poeziju s aspekta teorije književnosti, dječje književnosti i metodike književnog odgoja i obrazovanja. Naime, poznato je da su pojedine Gervaisove čakavske pjesme stekle veliku popularnost i visok ugled i u dječjoj književnosti pa su tako uvrštene u recentne antologije i zbirke hrvatske poezije za djecu. Za tu pionirsku knjigu u području njegovanja čakavske književne riječi u radu s najmlađima, nagrađena sam državnom nagradom »Ivan Filipović«. U studenomu 2016. godine prikazala sam Gervaisov pjesnički čakavski opus u Sjedinjenim Američkim Državama radom Exile, Nostalgia, Melancholia (on the example of Chakavian poetry of Drago Gervais). Riječ je o ASEEES konvenciji koja se održala u Washingtonu, u organizaciji Association for Slavic, East European, and Eurasian Studies (ASEEES) koja je sastavnicom American Council of Learned Societies, zatim National Council of Area Studies Associations, International Council for Central and East European Studies i Coalition for International Education. Za tu su prigodu Gervaisovi stihovi, prvi put, prevedeni na engleski jezik (u autorstvu Lorete Štefanić), te sam ih predstavila i na engleskom govornom području.

Evo prijevoda/prepjeva antologijske Gervaisove pjesme Pod Učkun (Moja zemja):

Neposredno prije odlaska u Washington javila mi se Jennifer Lazarić Jungić, prevoditeljica, profesorica francuskog i talijanskog jezika i književnosti, da je prevela Gervaisovu antologijsku zbirku Čakavski stihovi (izdanje iz 1987) na francuski jezik, a u suradnji sa svojim kolegom, francuskim pjesnikom i prevoditeljem Guyem Mathieuom, i na okcitanski. Evo prijevoda/prepjeva Gervaisove pjesme Pod Učkun:

Sous l’Učka

Sous l’Učka les petites maisons
blanches,
petites, pas plus grosses que des larmes,
Murs blancs, toits rouges
sur lesquels les petits moineaux
chantent,
petits vallons, plates-bandes encore plus petites
sur lesquelles les femmes
bêchent.
Petites routes blanches, chemins exigus
sur lesquels les petits chariots roulent,
et une petite rivière très étroite
près de laquelle les enfants
jouent.

Au soleil les petites maisons
se chauffent,
sur le campanile les heures
sonnent.

Sos l’Učka

Sos l’Učka lei pichons ostaus
blancs,
pichons, pas plus gròs qu’una lagrema,
Muralhas blancas, teulissas rojas
onte lei pichons aucèus
cantan,
pichons valons, bancaus encara mai pichons
onte lei fremas
lichetan,
Pichòtei rotas blancas, camins pas largs
que li passan de carretons,
amé una pichòta ribièra estrecha
onte pas luenh leis enfants
jògan,

Au solèu lei pichons ostaus
se caufan,
sus lo campanile pican
leis oras.

U ožujku 2017. godine, u časopisu Croatian studies review – Časopis za hrvatske studije, koji je recenzirani multidisciplinarni časopis s međunarodnim uredništvom, a izdavač je Croatian Studies Centre, na Macquarie University u Sydneyu, objavljen je moj znanstveni rad na engleskom jeziku o stvaralaštvu Drage Gervaisa pod naslovom Central Europe as a place of culture/destiny (on the example of Chakavian poetry of Drago Gervais).

Mnogo je još toga što upućuje na nepomućeni antologijski sjaj književnika Drage Gervaisa.

Kot suzice vele

Gervaisove stihove nalazimo u mnogim intermedijalnim transpozicijama. Relacije Gervaisova stvaralaštva i filmskoga medija uključuju Gervaisov scenaristički rad, filmske ekranizacije njegovih djela, kao i filmove o njemu samom, odnosno o njegovu opusu. Kad je riječ o filmskim realizacijama i/ili adaptacijama Gervaisovih djela, valja spomenuti da je po noveli Volovi dolaze snimljen 1949. godine film Barba Žvane. I tragikomedija Karolina Riječka poslužila je kao osnova za snimanje filma, no ta se ekranizacija (1961) udaljuje od izvornih Gervaisovih postavki. Gervais je bio scenarist i za dokumentarni film Jedan dan na Rijeci, režisera Ante Babaje, koji je snimljen 1955. godine. Taj je lirsko-humoristički dokumentarni film, nadahnut Gervaisovim stihovima, Babaja režirao kao dokumentarističku impresiju na jedan dan u gradu Rijeci. Te se intermedijalne relacije odvijaju i u današnjem vremenu, dakako, u suvremenom ruhu. Tako je Gervaisova pjesma Tri nonice transponirana u mediju tipografske animacije pa na mrežnim stranicama (vimeo) možemo vidjeti izvrstan istoimeni audiovizualni uradak mlade dizajnerice Martine Ukić. Glazbenu potku potpisuje ugledna etnoglazbenica Tamara Obrovac. Gervaisova poezija mnogo je puta uglazbljena, a i u aktualnom trenutku glazbenici iz područja klasične i popularne glazbe posežu za Gervaisovim stihovima. Tako je kantautor popularne glazbe Duško Jeličić Dule uglazbio Gervaisovu pjesmu Pod Učkun, a ta je skladba postala vrlo popularnom. Mladi skladatelj i dirigent Damir Smerdel uglazbio je kao zborsku skladbu Gervaisovu pjesmu Maglica.

Grafit na vanjskom zidu ljetne pozornice u Opatiji

Godine 2013., pod vodstvom Rajke Jurdane-Šepić (pokretačice i autorice cijeloga projekta) objavljena je vrlo zapažena trilogija nosača zvukova (albuma čakavske poezije) pod naslovom Čakavski bardi. U toj trilogiji prvi je nosač zvuka posvećen Dragi Gervaisu, a ja sam ga recenzirala. Naslovljen je Kot suzice vele.

Gervaisova čakavska poezija pronašla je svoje mjesto i u svakodnevici suvremenoga čovjeka, koji je, prije svega, konzument i uronjen u potrošačku kulturu. Na jednoj od glavnih šetnica (mall) velikoga trgovačkog centra Trgovački centar Zagreb – Westgate Shopping City u Zaprešiću, na vrlo uočljivu frizu nižu se Gervaisovi stihovi Pod Učkun kućice bele... Invencija je to arhitekta Darija Travaša, koji je partner u najvećoj srednjoeuropskoj projektantskoj kući ATP-arhitects/engineers. O tomu sam 2012. godine s arhitektom Travašem napravila veliki intervju, koji je objavljen u časopisu Sušačka revija.

Gervaisova poezija je posebno obljubljena među najmlađim recipijentima. Sada već davne 1978. godine akademski slikar Antun Depope oslikao je dvije slikovnice s Gervaisovim stihovima: Morčić i Oblačić. O uspjehu tih slikovnica među djecom zorno svjedoči činjenica da ih na tržištu više nema, a i u odgojno-obrazovnim ustanovama teško ih je naći jer su se pohabale učestalim posudbama i uporabom. Nedavno je, prije nepunih godinu dana, objavljena nova slikovnica Morčić. Po Gervaisovim antologijskim stihovima o nestašnom mačku Morčiću, sve je uz moju recenziju i savjete oslikao mladi opatijski slikar Vedran Ružić.

Ta je slikovnica primljena kod najmlađih s velikim oduševljenjem i uspjehom. Jer, svako vrijeme daje svoj odgovor na antologijske stihove.

O snažnoj Gervaisovoj umjetničkoj prisutnosti među najmlađima svjedoče i prijavljeni programi u školskom natjecanju LIDRANO (literarni, dramski, novinarski izraz), gdje su Gervaisovi stihovi redovno i vrlo obilno nazočni u recitacijama i igrokazima školskih družina. Gervais je uostalom dostojno zastupljen u redovitome nastavnom programu, u sklopu nastavnoga gradiva za predmet Hrvatski jezik u području književnosti. Iz svoje nastavničke prakse, najprije u osnovnoj školi, a zatim na sveučilištu, mogu posvjedočiti o mnogim primjerima Gervaisove omiljenosti i kod suvremenih naraštaja. Uz diplomske radove koji su pisani i obranjeni pod mojim mentorstvom, izdvajam ovdje učenički literarni uradak iz vremena mojega učiteljskog rada. Učenica Petra Gržinić napisala je 2006. godine svoju pjesmu Moj kraj koja se citatno odnosi na Gervaisovu Moju zemju. Učenica je za tu pjesmu nagrađena nizom nagrada, a pjesma je, začudo, zapažena i na raznim društvenim mrežama, što nije uobičajeno za dječje literarne uratke:

Moj kraj

Va mojen kraje,
Susedi se svajuju,
Ki j kade storil zidić,
I na čigoven terene,
Sme kantat ki tić.
   
Nonice pridu na mašu,
Mesto da Zdravo Marijo kantaju,
One o mićeh penzijah ćakulaju.
   
I da štoriju ča lepše finin;
Pod Učkun kućice bele...
Ma Gervais oprosti mi;
   
Pod Učkun apartmani beli,
Kot sama Učka veli,
Črne šahte, po keh auti kantaju,
I jedan veli buldožer,
Pul kega se cesti kopaju.

Pod Učkun kućice bele... Kućice su značajna Gervaisova preokupacija. On je jednom kao petnaestogodišnji dječak morao sam noću napustiti svoj rodni dom. Kućicu miću u svojoj rodnoj Opatiji. Nakon odlaska iz dragoga zavičaja i egzila koji je trajao dvadeset godina Drago Gervais se vratio u Opatiju, no nikada više u svoju rodnu kuću na Novoj cesti. Doduše, dodijeljen mu je stan u lijepoj vili u Opatiji, ali ne u rodnoj kući. No, povijest je još jedanput pokazala svoje pravedno lice. Ove, obljetničke 2017. godine, usred Opatije, upravo u travnju, mjesecu u kojem je rođen Drago Gervais, svečano je otvoren Kulturno-turistički centar Gervais, velebna i moderna zgrada s velikom dvoranom u kojoj je već zaživio bogat i raznolik kulturni program, a svi su s oduševljenjem poduprli i pozdravili imenovanje te institucije imenom najvećega književnog sina iz ovoga kraja. Tako je Gervaisu dodijeljena najveća kuća u Opatiji.

Pisanje kao domovina

U tom kontekstu i smrt pisca poprima drukčije konotacije. One se nadaju u misli koju je izrekao Boris Hazanov, veliki mislilac egzila kao književne sudbine, naime kako je dobro biti Nitko, biti Stranac – umrijeti znajući da te tamo nitko neće opljačkati. Jer nema više mjesta kamo bi se mogao vratiti, osim ako tu nije ono vječno konačište gdje je svima nama mjesto – književnost.

U svojoj 53. godini, u naponu životne i stvaralačke snage, Drago Gervais je 1. srpnja 1957. godine tragično nastradao. Dogodilo se to pri padu s hotelskog balkona u Sežani. Ozljede su bile smrtonosne, pa je Gervais preminuo na putu u ljubljansku bolnicu. Pokopan je najsvečanije u Opatiji 3. srpnja 1957. godine. Stoga, valja zatvoriti krug u pokušaju osvjetljavanja ove dramatične sudbine. Ta piščeva smrt, banalna i komična i tragična, gervaisovska, možda se zbila na krilima neke komponente u samoubilačkom osjećanju koje se odnosi na povratak potisnute Želje da se sjedini s majkom, u nadi ponovnoga rođenja, što može poprimiti oblik pasivna samoubojstva. Ovaj umjetnički homo melancholicus, unutar područja melankoličnog temperamenta, time pregorijeva još jednu granicu. Jer, melankolija je blisko povezana sa sklonošću k takvom izboru.

U blagu lahoru donkihotovskih vjetrenjača sazdanih od melankolije, krug ovoga čitanja zatvaramo stihovima kojima je dvadesetpetogodišnji Tužni pjesnik tek stupio na pozornicu jedine domovine koju pisac ima – a to je njegovo Pisanje.

Proleće

Ne plači draga, ne danas,
kad tako j’lepo okol’ nas,
kad vaskoliki, veli svet,
srdačno se je stavil smet.

Oj gledaj draga’ kako kraj,
okrunjen slavi mesec maj:
kako se j’ bodar s sna zbudil,
stoglasnu pjesmu zagudil.

I gledaj, draga, kako hrast,
snagun je novun počel rast;
i kako mići, žuti cvet,
začujen gleda beli svet.

Ne vidiš, draga, kako val
z ljubavi gladi morski žal;
kako sunčani zlatni trak,
va sto kolori kupa zrak.

Ne čuješ draga, kako glas
mi drhće, ko na vetru klas;
ne ćutiš, draga, muku ust...
ne plači, draga, suzi pust.

Ne plači, draga, prit će dan,
razbit, kad će nan lepi san.
A onput spomen na ta čas
će bit vredan usrećit nas.