Knjiga o Izetbegovićevim doktrinama i strategijama

Mnogobrojni analitičari se i danas pitaju zbog čega u Bosni i Hercegovini (BiH) nije uspio ni jedan plan međunarodne zajednice radi sprječavanja građanskih sukoba u razdoblju od 1992. do 1995? Nakon što su ti sukobi izbili, zašto su tako dugo trajali? Zašto je Alija Izetbegović povukao svoj potpis s prvoga mirovnog plana međunarodne zajednice Portugalca Joséa Cutileira samo desetak dana nakon što je taj plan 18. ožujka 1992. potpisao u ime Bošnjaka, zajedno s predstavnicima bosanskohercegovačkih Hrvata i Srba? Svrha toga plana bila je sprječavanje oružanih sukoba koji su se naslućivali, decentralizacija središnje vlasti i teritorijalna podjela triju konstitutivnih naroda u Bosni i Hercegovini. Rješenja su bila gotovo ista kao u Daytonskom sporazumu, koji je dogovoren nakon tri i pol godine užasnih oružanih sukoba. Da je bio poštivan Cutileirov plan, izbjegli bi se sukobi u kojima je život izgubilo oko stotinu tisuća vojnika i civila BiH? Zašto je Izetbegović prihvaćao, pa ignorirao, izigravao i odbijao planove Europske zajednice/unije i Ujedinjenih naroda o prestanku oružanih sukoba u BiH nakon što su se ti sukobi rasplamsali? Zašto nisu poštivani mnogobrojni interni dogovori predstavnika Hrvata, Srba i Bošnjaka u BiH kojima se željelo okončati muke vezane uz rađanje suverene i neovisne države Bosne i Hercegovine?

Jedan od odgovora na ta krucijalna pitanja dan je u ovoj knjizi Miroslava Tuđmana Druga strana Rubikona. Kad uronite u složene, zamršene i još uvijek dobrim dijelom nejasne bosanskohercegovačke prilike početkom i tijekom devedesetih godina 20. stoljeća, koje je Miroslav Tuđman u ovoj knjizi pedantno izložio, ključ za izlazak iz fatalnog labirinta bio je u političkim doktrinama i strategiji Alije Izetbegovića, predsjednika BiH i čelnika najmasovnije muslimanske/bošnjačke političke Stranke demokratske akcije (SDA), najutjecajnijeg čovjeka u  BiH, što god o njemu tko mislio. Nije Izetbegović kriv za agresiju Srbije na BiH, ali je odgovoran što su se unutarnji sukobi u BiH komplicirali, trajali su dugo i nisu se rješavali na etničkim načelima, tj. na temeljima konstitutivnosti triju domicilnih najbrojnijih naroda u BiH, Hrvata, Bošnjaka i Srba.

U knjizi Druga strana Rubikona izložene su političke doktrine Alije Izetbegovića, njegova politička filozofija, uvjerenja, stajališta, njegova politička strategija. To je štivo o Izetbegovićevu programu koji je, po njegovu uvjerenju, bio jedini ispravan put i način konačnoga uređenja međunarodnoga političkog i pravnog statusa – ne države Bosne i Hercegovine! – nego Muslimana/Bošnjaka koji žive u Bosni i Hercegovini, ali i u Sandžaku, Makedoniji, Srbiji, Kosovu, Crnoj Gori i Hrvatskoj.

Usput: pažljiv čitatelj će u toj Izetbegovićevoj strategiji okupljanja i zajedništva svih Muslimana na crti od Makedonije do Slovenije nalaziti i zanimljive paralele između Izetbegovićeve doktrine o okupljanju svih Muslimana u Jugoslaviji (od Sandžaka i Crne Gore do Slovenije) i Miloševićeve politike stvaranja jedne države u kojoj će živjeti svi Srbi, Srbi u Srbiji i Srbi dijelom raspršeni u federalnim jugoslavenskim republikama (Velike Srbije ili Srboslavije).

Korijeni Izetbegovićevih doktrina i strategije nalaze se u knjizi Islamska deklaracija, koju je Alija napisao 1969–1970. i objavio u Sarajevu (knjiga je bila zabranjena u ondašnjoj Jugoslaviji, pa ju je autor »poslao u svijet« svima na čitanje), potom su razrađeni u knjigama Islam između Istoka i Zapada (1980) i u Sjećanjima, autobiografskim zapisima (2001), te u Izetbegovićevim državničkim i intelektualnim djelatnostima koje je poduzimao sve do smrti u listopadu 2003.

Izetbegović je pisao da je islamski poredak »vrhunski akt demokracije«, a islam trajna i nezamjenjiva etička, filozofska, idejna i politička osnova svake istinske akcije u smjeru obnove i poboljšanja stanja muslimanskih naroda. Alternativa za Muslimane je jasna: ili islamska obnova, ili pasivnost i stagnacija. Islam je religija, ali istodobno i jedinstvena muslimanska zajednica. U državnoj zajednici BiH nema mjesta za nacije, federaciju, konfederaciju ni suverene nacionalne republike u državnom savezu. Model za BiH jest građanska država u kojoj dominiraju zajednički interesi, a budući da se odluke donose prema načelu »jedan građanin – jedan glas«, onda su to interesi Muslimana/Bošnjaka, jer su najbrojniji žitelji u državi.

U Izetbegovićevim političkim doktrinama zagovornici konstitutivnosti triju bosanskohercegovačkih naroda, Hrvata, Muslimana i Srba, ograničavaju tom trojnom podjelom prostor muslimanskoga naroda. Njemu je islam stožerna odrednica identiteta i stoga se mora nesmetano prakticirati na cijelome prostoru BiH. To je razlog zašto BiH na »nacionalnoj osnovi ne može funkcionirati«, smatrao je Alija Izetbegović. Ustvrdio je da nacionalnih država nema u Aziji i Africi, ima ih samo u Europi. Zbog toga je »Europa tribalna, Europa nije suštinski po mentalitetu izašla iz srednjega vijeka«. Dakako, ta Izetbegovićeva tvrdnja je pogrešna jer nacionalnih država ima i u Aziji i u Africi. I baš one pretežito jednonacionalne države su stabilne, homogene i gospodarski relativno napredne. Ali ima ih i višenacionalnih, posebice na Srednjem istoku, kojima su nakon propasti Otomanskog Imperija državne granice crtali Francuzi i Englezi, Jordan, Sirija, Irak, zemlje u Arapskome zaljevu, na neki način i Izrael. Pritom se nisu oslanjali na narodnosnost, vjeru, povijest, tradiciju, čak ni na jezik, pa te države i danas prati prokletstvo multinacionalnosti. Zapletene su u oružane sukobe, krhke su i nestabilne.

Na političkom sudskom procesu 1983., na kojem je Izetbegović – zbog islamskog fundamentalizma – osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 14 godina (kazna mu je smanjena najprije na 12, pa na 9 godina) ustvrdio: »Ja sam musliman. Osjećam se borcem za stvar islama u svijetu i time ću se osjećati do kraja života«. To je bio njegov životni credo od čijih načela nije odstupao. Zavjet kojega se držao do smrti. Obratite pozornost: nije rekao – ja sam građanin Bosne i Hercegovine, osjećam se borcem za Bosnu i Hercegovinu! Ako se Alija Izetbegović u intimnim dvojbama i u djelovanju lomio između panislamista i osjećaja bosanskohercegovačkoga građanina, on je bio panislamist. U dvojbama između lidera multinacionalne države BiH i privrženika jedne vjere, on je bio – islamist.

Kad je riječ o Bosni i Hercegovini Miroslav Tuđman ističe da je temeljna premisa Izetbegovićeve doktrine izložena u Islamskoj deklaraciji: nacionalni interesi nisu legit­imni u višenacionalnoj BiH. Citiram Izetbegovića: »Nacionalističke ideje u muslimanskome svijetu su neislamske«, »nacionalizam je zamišljen kao zamjena islamu i kao takav je od početka antiislamski pokret«. Nacionalne zajednice u BiH nemaju pravo na teritorijalne jedinice, a još manje pravo na suverenost. Zbog tih svojih uvjerenja uporno se zauzimao za jednu, unitarnu Bosnu i Hercegovinu, bez triju konstitutivnih naroda i bilo kakvih entiteta na nacionalnoj osnovi. 

Izetbegović je ustvrdio: dok je Zapadu razdvajanje vjere od države svetost, »u svijetu islama je takvo razdvajanje svetogrđe«. Jedino islam može osigurati jaku i trajnu uniju muslimanskih naroda, jer jedino što Muslimani imaju zajedničkoga jest – islam. Takvo uvjerenje nije bilo izvorno Izetbegovićevo. Zagovarali su ga i širili u raznim inačicama, pomirljivim i manje pomirljivim, filozofi, vjerski učitelji i političari u raznim muslimanskim državama širom svijeta, posebice u Iranu, Egiptu, Libiji i Saudijskoj Arabiji. Iz tih doktrina iznjedrili su se, u današnjemu svijetu, u izopačenim ekstremnim varijantama radikalni islamisti ili islamski fundamentalisti i islamske netolerantne i ekstremističke fundamentalističke skupine, primjerice salafiti u Arabiji, Al-Shabaab, vahabistički pokret i dr., organizirani vojni, teroristički i pseudodržavni entiteti koje valja razlikovati – želim to posebice naglasiti – od autentičnog islama – monoteističke religije koju danas slijedi 1.8 milijarda vjernika.

Izetbegović je uzimao Tursku kao primjer jake države. Ali bila je jaka samo onda kada se oslanjala na islam. Napisao je: »Turska, kao europski plagijat, predstavlja trećerazrednu zemlju kakvih ima još stotinu na svijetu«. Zanimljivo je da je tu Izetbegovićevu zamisao o Turskoj preuzeo i širio ideolog moderne Turske, svojedobno turski ministar vanjskih poslova (2009–2014) i predsjednik Vlade (2014–2916), panislamist Ahmet Davutoğlu, tvrdeći da Turska nije država na periferiji Europske unije, nego sila u središtu islamskoga svijeta. Među ostalim, ima svoja golema područja interesa i utjecaja: Kavkaz, Bliski istok i Balkan. Upletanje Turske u balkanski prostor smatrao je normalnim vraćanjem na mjesta »gdje su Turci već bili stoljećima«.

Eto, u tim stajalištima, izloženim u knjizi Miroslava Tuđmana, čitatelj će naći odgovore na pitanja zašto je Izetbegović formalno i neiskreno prihvaćao gotovo sve prijedloge međunarodne zajednice o razrješenju bosanskohercegovačke krize na temeljima konstitutivnosti triju naroda, federaciji, konfederaciji, čak i savezu triju republika. Potom ih je izvrtao, omalovažavao, zanemarivao i odbacivao. Daytonski sporazum, koji u svome izvornom tekstu proklamira državu BiH sastavljenu od triju konstitutivnih naroda, Hrvata, Bošnjaka i Muslimana, nije mogao zaustaviti, jer je tim sporazumom završavao rat u BiH, ali su ga, nakon njegova donošenja, tijekom godina, on i poslije njega njegovi sljedbenici toliko izmijenili i dopunili da su mu ozbiljno narušene bitne osnove. Daytonski ugovor danas, nije Daytonski ugovor iz 1995.  

Imao sam prilike tijekom devedesetih godina prošloga stoljeća susretati se i nekoliko puta razgovarati s predsjednikom BiH Alijom Izetbegovićem u Zagrebu, Sarajevu, Rimu i u La Valetti na Malti. Uvijek mi se doimao pomirljivo. Govorio je razvučeno, sporo, poput hodža kad uvečer okijušu na minaretima, a slušaš ih izdaleka. Poruke koje sam prenosio predsjedniku Republike Hrvatske Franji Tuđmanu bile su dobronamjerne. Uvažavao je našeg predsjednika. Miloševića je smatrao razbijačem Jugoslavije i mahnitim izazivačem ratova. Zabranio je odlazak regruta iz BiH u Jugoslavensku narodnu armiju (JNA) dok Armija ne zaustavi rat protiv Hrvatske. Nije – takav je bio moj dojam – želio krvave oružane sukobe u BiH. U kolovozu 1991. odbio je Zulfikarpašićev »povijesni dogovor« sa Srbima o zajedničkoj državi »krnjoj Jugoslaviji« i funkciju predsjednika u takvoj državi koju mu je ponudio srpski lider Slobodan Milošević. Odbio je i projekt Jugoslavije bez Hrvatske i Slovenije. Znao je da je agresivni rat na BiH započela Srbija upadom u Bijeljinu 1. travnja 1991., a ne Hrvatska. Uoči sastanka Tuđman – Milošević u Karađorđevu uputio je 24. ožujka 1991. hrvatskome predsjedniku vlastoručno napisano upozorenje da će mu Milošević ponuditi rješenja na račun Muslimana i BiH, pa ga moli da takve ponude odbije. Podsjetit ću, više kao kuriozitet, da je u jednom trenutku ponudio predsjedniku Franji Tuđmanu pripojenje Hercegovine Hrvatskoj. To je posvjedočio američki general Jacques Klein, koordinator operacija UN-a u BiH od 2001. do 2003. godine. Prema Kleinu, Izetbegović je to učinio jer su mu »Hrvati bili veliki problem u stvaranju čiste bošnjačke države, pa ih se želio otarasiti i mislio je da je to najbolji način za postizanje takva cilja. Tuđman je tu ponudu otklonio!«.

Istodobno, Izetbegović je svojim inzistiranjem na zajedništvu građana u BiH u kojoj će dominirati Bošnjaci, ne kao nacija nego kao islamska zajednica, negirajući nacije, različite vjere, povijest i tradicije, utirao put sukobima jer je takvom politikom poticao nezadovoljstva i strahovanja Srba i Hrvata od muslimanske vlasti. Nezadovoljstva takve naravi, povijest poučava, uvijek završavaju krvavim oružanim obračunima, pa i ratovima. Izetbegović je znao da je surova povijest ostavila u BiH goleme različitosti, tri autohtona naroda zasebno formirana, nacionalno i vjerski različita. Umjesto prihvaćanja učinaka povijesti i modernih političkih rješenja koja će osigurati visoki stupanj državotvornosti i samostalnosti Muslimana/Bošnjaka, ali i Srba i Hrvata u zajedničkoj saveznoj državi BiH, on je uporno zagovarao i gurao unitarnu dominantno islamsku BiH. Zbog toga Izetbegovićeva tereta izbili su nesretni oružani hrvatsko-bošnjački sukobi. Agresija Srbije na BiH i srpsko-bošnjački građanski rat imali su drugačiji motiv i uzrok. Rat Srbije i BiH bio je rat za teritorij koji je Srbija smatrala povijesno svojim. Takav je karakter imao i agresivni rat Srbije i Crne Gore na Hrvatsku.

Miroslav Tuđman je zapisao: »Izetbegović je htio biti lider ‘građanske Bosne i Hercegovine’, a bio je lider samo Muslimana, muslimanskoga naroda, dok Hrvatima i Srbima nije istinski priznavao ni stutus nacionalnih manjina. Zato su njegovi ideali bili konfuzni u provedbi, nepošteni prema druga dva naroda, neiskreni prema međunarodnoj zajednici. Zagovarao je načelnu ravnopravnost svih građana u BiH pa i domicilnih Hrvata, Muslimana i Srba, a nije im priznavao pravo na konstitutivnost i suverenost, nije pristajao na federalno uređenje jer je smatrao da je Bosna i Hercegovina država prvenstveno muslimanskoga naroda… Sa takvim stavovima i politikom Izetbegović se upustio u rat protiv Hrvata, a da ni u jednom trenutku nije bio spreman preuzeti odgovornost za posljedice rata u koji se upustio« – zaključio je Miroslav Tuđman.

Dopustite mi da kratko istaknem vrijednosti ove knjige. Nedvojben je znanstveni prinos pedantnog i marljivoga sveučilišnog profesora i doktora informacijskih znanosti Miroslava Tuđmana, novijoj hrvatskoj historiografiji, temeljitijem poznavanju i razumijevanju prilika u BiH tijekom raspada Jugoslavije i nakon proklamiranja bosanskohercegovačke neovisnosti i suverenosti. U iscrpnom prikazu Izetbegovićeve doktrine, u finim analizama i ocjenama Tuđmanovim, rekao sam već, čitatelj će naći podloge za razumijevanje brojnih paradoksalnih, na prvi pogled nerazumljivih i mutnih odluka utjecajnog predsjednika BiH i bošnjačkoga političkog lidera, uzroke njegova nesnalaženja u dramatičnim trenutcima, krutoga i sektaškoga vjerskog svjetonazora, njegove prevrtljivosti.

Knjiga je za nas posebice važna jer poznavanje političkih doktrina i strateških ciljeva Alije Izetbegovića pomaže i pridonosi razumijevanju važnih tendencija u aktualnoj politici bošnjačkoga vrha koncentriranoj i danas u političkoj Stranci demokratske akcije. Riječ je o politici u Federaciji BiH, entitetu koji čine dva konstitutivna naroda Hrvati i Bošnjaci (u drugom entitetu, Republici Srpskoj, odavna je obavljeno čišćenje nesrpskoga stanovništva, pa u toj iritantnoj pseudodržavici danas živi jedva 5 posto od predratnog broja Hrvata), Bošnjaci su, poznato je, znatno brojniji od Hrvata u Federaciji Bosne i Hercegovine i sada praktički dominiraju u gotovo svim državnim institucijama. Hrvate se sustavno iskorjenjuje, postaju diskriminirana manjina, sele se, napuštaju djedovinu. Nažalost, među Bošnjacima nema hrabrih znalaca koji će upozoriti svoje lidere na pogubnost unitarističke i dijelom nasilne fundamentalističke politike Bošnjaka, koja će uzrokovati i dovesti – ako se ne izmijeni utjecajem međunarodnih čimbenika ili promjenama u bošnjačkoj politici – do iščeznuća i propasti države Bosne i Hercegovine kakvu smo voljeli i kakvu  poznajemo. Nakon što sam pomno pročitao knjigu Miroslava Tuđmana to su moje osobne tužne vizije i moji osobni strahovi.

Knjiga sveučilišnog profesora i doktora znanosti Miroslava Tuđmana Druga strana Rubikona: politička strategija Alije Izetbegovića izišla je iz tiska u kolovozu 2017. Ima 443 stranice. Nakladnik je zagrebačka Hrvatska sveučilišna naklada. Knjigu je likovno opremila Dubravka Zglavnik Horvat, grafička urednica je Sanja Babić, a glavna urednica izdanja Anita Šikić.