Hrvatske granice nakon Drugoga svjetskog rata 1945–1956.

 

 

 Uvod

Granice Federalne Države Hrvatske odnosno Narodne Republike Hrvatske u razdoblju 1945–1956. mogu se podijeliti na međudržavne i međurepubličke. Međudržavne su bile one dionice hrvatskih granica koje su ujedno bile vanjske granice Jugoslavije. To su bile granice prema Italiji do Pariškoga mirovnog ugovora od 10. veljače 1947., prema Slobodnom Teritoriju Trsta od 1947. do njegova ukidanja Londonskim memorandumom o sporazumijevanju potpisanim 5. listopada 1954. godine i granica prema Mađarskoj. U međunarodnim pregovorima o tim granicama hrvatske su interese zastupala savezna tijela jugoslavenske federacije jer Hrvatska kao obična federalna jedinica nije imala pravo voditi vanjske poslove. Međurepubličke granice bile su hrvatske granice sa Srbijom, BiH, Crnom Gorom i Slovenijom.

Granica na kojoj su se dogodile najopsežnije promjene u korist Hrvatske bila je granica s Italijom. Pokušaj promjene granice s Mađarskom u korist Hrvatske zaustavljen je odlukom na saveznoj razini.

U međurepubličkom razgraničenju etničko načelo imalo je ključnu ulogu, ako se nije sukobljavalo s načelima višeg reda, npr. postojanjem BiH kao federalne jedinice u granicama iz vremena Berlinskoga kongresa 1878. Dakle, granice prema Sloveniji i Srbiji u osnovi su povučene prema etničkom načelu, premda su u obzir uzimani prometni i gospodarski čimbenici. Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) proklamiralo je načela o razgraničenjima na saveznoj razini, pa se uspostavljene granice naziva avnojevskima. Granice je prvi put sustavno naznačio sekretar Predsjedništva AVNOJ-a Mile Peruničić 24. veljače 1945. u svom govoru na Predsjedništvu AVNOJ-a. Ali, one su bile neprecizno zacrtane s nizom područja čija je pripadnost bila nejasna jer ih Peruničić u svom izlaganju nije precizirao, a zato su i mijenjane na nizu mjesta sve do 1956. godine.^[1]

Granica sa Srbijom uspostavljena je od 1945. do 1947. Prvo službeno povlačenje granice obavila je tzv. Đilasova komisija, koja je o tome izvijestila Predsjedništvo AVNOJ-a.

Granica s BiH prema Peruničićevu izlaganju trebala je biti granica koja je vrijedila od Berlinskoga kongresa 1878., ali je BiH prisvojila područje općine Zavalje unatoč tomu što su njegovi stanovnici Hrvati Ličani. Hrvatska se s BiH sporila samo oko plješivičkih šuma iznad Zavalja, ali ne i oko samih sela te općine.

BiH se 1947. odrekla Sutorine u korist Crne Gore, čime je Hrvatska stekla granicu s Crnom Gorom.

Granica sa Slovenijom imala je žarišta poput Raskrižja i Štrigove u Međimurju, Drage i Radatovića na Žumberku, Marindola u Pokuplju odnosno u Beloj krajini, te niza mjesta u Istri, u kojoj do tada nije postojala ustaljena hrvatsko-slovenska granica, a zadnje su promjene izvršene 1956.

Od AVNOJ-a i ZAVNOH-a prema DFJ i FDH te njihova preobrazba u FNRJ i NRH

Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) osnovano je 26. i 27. studenog 1942. u Bihaću, na inicijativu Centralnoga komiteta Komunističke partije Jugoslavije (CK KPJ) i Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije (VŠ NOV i POJ).^[2]

Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH) sebe je definiralo najvišim organom revolucionarne narodne vlasti u Hrvatskoj i nositeljem državnog suvereniteta hrvatskog naroda.^[3] U sastav Inicijativnog odbora ZAVNOH-a imenovan je onaj dio vijećnika AVNOJ-a koji je bio iz Hrvatske.^[4] Odlukom 2. zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu je 29. studenog 1943. stvorena Demokratska Federativna Jugoslavija (DFJ). Na tom zasjedanju AVNOJ se proglasio vrhovnim zakonodavnim tijelom Jugoslavije i oduzeo sva prava vladi Kraljevine Jugoslavije.

Viškim sporazumom, kojim su zaključeni trodnevni razgovori od 14. do 16. lipnja 1944. između Ivana Šubašića, tadašnjeg predsjednika vlade Kraljevine Jugoslavije u izbjeglištvu, i Josipa Broza Tita, predsjednika Nacionalnoga komiteta oslobođenja Jugoslavije (NKOJ-a), u lipnju 1944. dogovoreno je stvaranje zajedničke jugoslavenske vlade.^[5]

 

 
Upravna podjela Federalne Države Hrvatske na okruge i kotare

 

 

 

DFJ je 29. studenog 1945. proglašena republikom i preimenovana u FNRJ.^[6] U vezi s člankom 2. Ustava FNRJ, koji je Federalnu Državu Hrvatsku nazvao Narodnom Republikom Hrvatskom, Predsjedništvo Sabora donijelo je 26. veljače 1946. Zakon o imenu Narodne Republike Hrvatske. Narodna Republika Hrvatska promijenila je ime u Socijalistička Republika Hrvatska prihvaćanjem novog ustava 9. travnja 1963. godine, s tim da joj je na saveznoj razini ime prethodno već promijenjeno prihvaćanjem novog ustava kojim je FNRJ preimenovana u SFRJ, 7. travnja 1963. godine.^[7]

Granice s Italijom

Kraljevina Italija je nakon uspostave svoje vlasti po svršetku Prvoga svjetskog rata u kratkom razdoblju uništila sustav hrvatskih škola u Istri i nagnala znatan dio hrvatskih učitelja i pripadnika intelektualnog sloja u emigraciju. Talijanske vlasti svojim su postupcima razorile zadrugarstvo i štedionice (posujilnice) među istarskim Hrvatima i tako im uništile gospodarsku snagu. Isključile su Hrvate iz samoupravnih institucija (općina), a zatim i zabranile javno iskazivanje hrvatskoga kulturnog i političkog identiteta, te ih tako izbacile i iz političkog života.

Kapitulacija Italije 8. rujna 1943. dovela je do pretvaranja partizanske gerile u masovni ustanak Hrvata u Istri, što im je omogućilo preuzimanje kontrole nad nizom istarskih gradića. Netom konstituirani Okružni Narodnooslobodilački odbor za Istru objavio je 13. rujna 1943. u Pazinu Proglas o priključenju Istre Hrvatskoj. Proglas se bavio odnosom Istre i Hrvatske, a Jugoslaviju uopće nije spomenuo. U njemu se spominje ZAVNOH, kao predstavnik Hrvatske. Ne spominje se AVNOJ.^[8] Sam Okružni NOO za Istru ubrzo se raspao zbog njemačkog prodora kojim je uspostavljen njemački nadzor nad Istrom u sklopu njemačke Operativne zone Jadransko priobalje. Kada je koji mjesec poslije rekonstruiran ONOO za Istru, KPH je u njega imenovala nove ljude.

Budući da je Okružni NOO za Istru 13. rujna 1943. proglasio priključenje Hrvatskoj, ZAVNOH je 20. rujna 1943. kao nadređeno tijelo uputio hrvatskom narodu svoju »Odluku o priključenju Istre, Rijeke, Zadra i ostalih okupiranih krajeva Hrvatskoj«. AVNOJ je odluku ZAVNOH-a »o priključenju Istre (...) slobodnoj Hrvatskoj u federativnoj Jugoslaviji« potvrdio 30. studenog 1943. na zasjedanju u Jajcu.^[9]

Predsjednik vlade DFJ Josip Broz Tito i feldmaršal Harold Alexander, zapovjednik savezničkih snaga na Sredozemlju, sastali su se u Beogradu 20. veljače 1945. U razgovorima, kojima je cilj bio koordinacija daljnjega vojnog napredovanja obiju strana, Alexander je predložio da upravu nad Trstom, zbog njegove važnosti za opskrbu savezničkih snaga u Austriji, preuzmu Saveznici. Sporazum je sklopljen prihvaćanjem Alexanderova prijedloga.^[10] Međutim, DFJ i SSSR potpisali su u Moskvi 11. travnja 1945. Ugovor o prijateljstvu, uzajamnoj pomoći i poslijeratnoj suradnji. To je pojačalo nepovjerenje zapadnih Saveznika prema vlastima DFJ.^[11] U završnim ratnim operacijama Četvrta armija Jugoslavenske armije (JA) zauzela je Trst 1. svibnja 1945. Pozivajući se na odredbe sporazuma iz Beograda, potpisanog u veljači 1945., feldmaršal Alexander tražio je 4. svibnja povlačenje jugoslavenskih snaga iz Trsta, Gorice i Monfalconea. Broz mu je odgovorio da se savezničke snage mogu nesmetano služiti lukama Trst i Pula za opskrbu svojih snaga kao i komunikacijama koje vode prema Austriji. No, nezadovoljni maršal Alexander u pismu Brozu 19. svibnja 1945. odbio je jugoslavensko stajalište te je prisutnost jugoslavenskih snaga u tim krajevima usporedio s Hitlerovim, Mussolinijevim i japanskim osvajačkim metodama, koje su bile pojam neprihvatljivog ponašanja.^[12]

 

 

Dopis Odjela opće uprave MUP-a NRH Predsjedništvu vlade NRH na rješavanje upita Ministarstva pomorstva FNRJ o službenom imenu za grad Pulj (Pulu)

 

 

Kad je Staljin, početkom lipnja 1945., naredio Titu da u roku od 48 sati mora povući trupe iz Trsta, sklopljen je Beogradski sporazum.^[13] Tim sporazumom, sklopljenim 9. lipnja 1945. između vlada DFJ, UK i SAD-a, Julijska krajina je bila podijeljena na Zone A i B, međusobno razdijeljene Morganovom linijom. Zona A, koja je uključivala Trst i Pulu, došla je pod Savezničku vojnu upravu, a Zona B, koja je obuhvaćala Rijeku i najveći dio Istre, došla je pod Vojnu upravu Jugoslavenske armije (VUJA). Linija povučena između anglo-američke Zone A i jugoslavenske Zone B dobila je ime po generalu Williamu Morganu, načelniku stožera Savezničkoga vrhovnog zapovjedništva za Sredozemlje, koji je dogovorio razgraničenje između Zona A i B s načelnikom Generalštaba JA, generalom Arsom Jovanovićem.^[14] Na temelju Beogradskog sporazuma od 9. lipnja 1945., Saveznici su 16. lipnja 1945. preuzeli okupacijsku vlast u Puli.^[15]

Konferencija u Londonu 1945. i Pariška mirovna konferencija 1946/1947.

U Potsdamu na konferenciji predstavnika SAD-a, SSSR-a i Ujedinjenoga Kraljevstva od 17. srpnja do 2. kolovoza 1945. nije bio dogovoren datum održavanja mirovne konferencije, stoga je određeno je da tada formirano Vijeće ministara vanjskih poslova, koje je uključivalo pet velikih sila, SAD, SSSR, Veliku Britaniju, Francusku i Kinu, prvo pripremi mirovne ugovore te ih tek onda da na uvid mirovnoj konferenciji.^[16]

Mirovna konferencija je o njima mogla raspravljati, ali ih nije imala ovlasti prihvatiti. Konačne verzije trebalo je donijeti Vijeće ministara vanjskih poslova i tek tada bi stupili na snagu. Uz to, ugovore o miru trebala je potpisati i 21 zemlja sudionica konferencije, kao i zemlje koje su formalno bile zaraćene, a nisu prisustvovale konferenciji.^[17]

Zapadne sile imale su već razrađen plan mirovnog ugovora, ali morale su ga uskladiti sa SSSR-om, a budući da je SSSR podržavao Jugoslaviju, tu se otvarala mogućnost za prihvaćanje jugoslavenskih stajališta.^[18]

Hrvatsko istarsko svećenstvo, koje zbog specifičnosti svoje službe nije emigriralo, nalazilo je načina da se odupre talijanskim vlastima, osobito uporabom hrvatskog jezika u crkvama i crkvenim tiskovinama. Don Božo Milanović je u tridesetim godinama 20. stoljeća bio na čelu Društva sv. Mohora za Istru i koordinirao skupljanje obavijesti o stanju u Istri i Julijskoj krajini. Prikupljene obavijesti proslijedio je u Jugoslaviju.^[19] Don Božo Milanović je surađivao tijekom Drugoga svjetskog rata s različitim organizacijama, u interesu objavljivanja tiskovina na hrvatskom jeziku.^[20] Nakon Beogradskog sporazuma, kada je postalo jasno da Jugoslavija neće u jednom mahu pripojiti Trst i Julijsku krajinu, predstavnici NOP-a Dušan Diminić i Ivan Motika sastali su se s don Božom Milanovićem u Trstu 16. srpnja 1945. i dogovorili suradnju. Predstavnici NOP-a su se za potporu istarskog svećenstva novoj vlasti, izraženu posebnom izjavom svećenstva, obvezali osigurati takvu slobodu djelovanja Katoličkoj crkvi kakva je bila nezamisliva u ostatku Jugoslavije. Ivan Motika je 18. srpnja 1945. u Pazinu izvijestio 30-ak svećenika o postignutom sporazumu između Oblasnog NOO-a za Istru i don Bože Milanovića.^[21]

Već 20. srpnja 1945. Savezničkoj vojnoj upravi u Trstu don Božo Milanović je uputio Memorandum hrvatskih i slovenskih svećenika, u kojem se traži priključenje Julijske krajine Jugoslaviji.^[22]

Na temelju odluka konferencije u Potsdamu, u Londonu je sazvana konferencija ministara vanjskih poslova od 11. rujna do 2. listopada 1945., na kojoj su ministri SAD-a, SSSR-a, Velike Britanije, Francuske i Kine raspravljali o razgraničenju između Italije i Jugoslavije, a stavove svojih vlada iznijeli su i talijanski ministar vanjskih poslova Alcide De Gasperi i v.d. jugoslavenskog ministra vanjskih poslova Edvard Kardelj.^[23]

Međusaveznička komisija koja je izišla na teren u Julijsku krajinu pa tako i u Istru primila je 19. ožujka 1946. u zgradi Pazinskog sjemeništa trojicu svećenika: Božu Milanovića, Tomu Banka i Leopolda Jurcu. Oni su joj predali Spomenicu svećenika »Zbora sv. Pavla za Istru« sa statistikom o nacionalnoj strukturi župa u Porečko-pulskoj, Tršćansko-koparskoj i Riječkoj biskupiji. Čini se da je ta spomenica imala veću težinu za Komisiju od brojnih manifestacija koje su jugoslavenske vlasti organizirale po Istri.^[24] Talijanski pisac Fulvio Tomizza, rodom iz Istre, smatra hrvatske svećenike glavnim tvorcima prelaska Istre iz sastava Italije u sastav Jugoslavije.^[25]

U sklopu priprema za primitak Međusavezničke komisije za razgraničenje hrvatska Komisija za razgraničenje koja je djelovala pri Predsjedništvu Narodne vlade pripremila je i provela popis stanovništva Istre 1945. i objavila ga kao izdanje Jadranskog instituta.^[26] Članovi hrvatske Komisije za razgraničenje dobili su mogućnost nastupiti pred Međusavezničkom komisijom prilikom njezina boravka u Istri, u ožujku 1946., kao predstavnici Jadranskog instituta, koji je predstavljen kao nevladina udruga neovisnih znanstvenika, a zapravo je bio paravan za rad Komisije.^[27]

Iz zapisnika maratonske sjednice održane u Pazinu 22. i 23. ožujka 1946. vidi se da je Josip Roglić, nastupajući kao predstavnik »Jadranskog instituta«, objašnjavao prisutnima da su popisivači bili svećenici i učitelji, ali je naglasio: »Koliko je god bilo moguće, upotrebljavali (smo) svećenike, jer su oni duže u mjestima od učitelja«.^[28] Obilazak Međusavezničke komisije po Istri iskoristili su i istarski Talijani, kako bi se probili sa svojim željama do Saveznika, čime je narušena jugoslavenska propaganda o jedinstvenoj potpori i Talijana i Hrvata priključenju Jugoslaviji. Primjerice, u mjestu Galižana Talijani su tajno tiskali i podijelili letak na engleskom jeziku kojim mole Saveznike za izbavljenje od jugoslavenske okupacije.^[29]

Prilikom boravka Međusavezničke komisije, Informacioni biro oblasnog NOO-a za Istru izdavao je i biltene na više jezika (engleski, francuski, hrvatski, ruski). U biltenima istaknuto mjesto zauzimaju pojedinačne izjave hrvatskih svećenika iz Istre kao i kolektivna »Izjava hrvatskog svećenstva Istre« od 20. ožujka 1946., iza koje je svojim potpisima stajalo 60-ak svećenika.^[30] Isticanje rada Crkve, svećenstva i njihova progona za vrijeme talijanske vlasti zorno pokazuje koliko je hrvatska strana vjerovala da su i ti argumenti važni u očima Saveznika.

Vladimir Bakarić je na sjednici biroa CK KPH održanoj 1. svibnja 1946. izvijestio da su velike sile u Istri predložile granicu na polovici Istre, misleći na Wilsonovu liniju, i odlučile pozvati na savjetovanje delegacije Jugoslavije i Italije. Zaključio je: »U popove se ne treba dirati dok se te stvari vani ne svrše«.^[31]

Svećenici Tršćansko-koparske biskupije: Božo Milanović, Hrvat, i Anton Piščanec, Slovenac, sudjelovali su u radu jugoslavenske delegacije od početka svibnja do kraja lipnja 1946. u pripremi za Parišku mirovnu konferenciju. Božu Milanovića je primio pariški nadbiskup kardinal Souhard, za kojega se nakon toga pročulo da podupire zahtjev za pripojenje Istre Jugoslaviji.^[32] Vijeće ministara (SAD, SSSR, Francuska i V. Britanija) na četvrtoj konferenciji u Parizu 1. srpnja 1946. donijelo je odluku da će Jugoslaviji pripasti sav teritorij istočno od tzv. francuske crte razgraničenja, tj. čitava Istra osim Bujštine i Koparštine, koje će pripasti Slobodnom Teritoriju Trsta (STT).^[33]

Međutim, komunisti nisu podnosili nikakav pluralizam pa je, prema zapisniku sa sjednice biroa CK KPH održane 17. siječnja 1947. u Zagrebu, Vladimir Bakarić rekao kako su se u zadnje vrijeme »aktivizirali popovi u Istri«, koji u Pazinu drže seminare, izdaju list »Gore Srca«, a pripremili su kalendar uperen »protiv nas« i pod vidom napada na bezbožnike napadaju pojedine komuniste.^[34] Na sjednici biroa CK KPH održanoj 13. veljače 1947. u Zagrebu, član CK Marko Belinić iznio je da je među neprijateljima Božo Milanović posebno vješt te napada komuniste kao bezbožnike.^[35] Potpisivanjem mirovnog ugovora s Italijom, 10. veljače 1947. formiran je Slobodni Teritorij Trsta.^[36] Narodna skupština FNRJ ratificirala je Mirovni ugovor s Italijom 23. kolovoza 1947. Prezidijum Sabora Narodne Republike Hrvatske donio je »Ukaz o proširenju Ustava, zakona i drugih propisa Narodne Republike Hrvatske na područje Istre, gradova Rijeke i Zadra te otoka Lastova« 25. rujna 1947.^[37] Tom prilikom su cijela Istra južno od rijeke Mirne, uključujući grad Pulu, kao i Rijeka, Zadar, Lastovo i Palagruža, postali dijelom Hrvatske.

Područje Istre između rijeka Mirne i Dragonje ili Bujština sa susjednom je Koparštinom postala dio Zone B novoosnovanoga Slobodnog Teritorija Trsta (STT), što je značilo da i nadalje ostaje pod upravom Jugoslavenske armije. Konačno je 5. listopada 1954. potpisan Londonski memorandum o sporazumijevanju. Po njemu su Italija i Jugoslavija razdijelile STT tako da je Italija anektirala Zonu A STT, a Jugoslavija Zonu B STT (kotareve Buje i Kopar) zajedno s djelićem Zone A.^[38] Već 7. listopada 1954. jugoslavenska vlada, Savezno izvršno vijeće (SIV), donosi Rješenje po kojem tijela NR Hrvatske preuzimaju upravu nad Kotarom Buje.^[39]

Granica s Mađarskom

Granica s Mađarskom bila je određena Trianonskim ugovorom od 4. lipnja 1920.,^[40] kojim su Kraljevstvu SHS pripali, među ostalim, Baranja i Međimurje. Stara dravska granica Hrvatske i Ugarske na preostalom dijelu hrvatsko-
-ugarske granice ostala je ista, osim u predjelu Prekodravlja, područja dugogodišnjeg spora između ugarske županije Somogy i Hrvatske, gdje je Ugarskoj ustupljen željeznički kolodvor Gola. Znatan dio hrvatsko-ugarske granice označen je graničnim kamenovima (međašima) u razdoblju 1911–1914. Granični kamenovi na strani prema Hrvatskoj imali su natpis K.H.S. (Kraljevina Hrvatska i Slavonija), a na strani prema Ugarskoj M.O. (Magyar-ország).^[41]

Rad Komisije na razgraničenju s Mađarskom može se pratiti od ljeta 1945. pa do srpnja 1946. U tom razdoblju napravljene su brojne studije i elaborati, a za njihovu izradu angažirana je lepeza uglednih pravnika, povjesničara, geografa i drugih pripadnika akademske zajednice. Spomenute studije i elaborati ostali su neupotrijebljeni zbog odluke o nepokretanju revizije granice, donesene na višim razinama. Pariški mirovni sporazum s Mađarskom potpisan je 10. veljače 1947., bez promjena jugoslavensko-mađarske granice.

Međurepubličke granice unutar Federativne Narodne Republike Jugoslavije

Granice prema susjednim državama (ponajprije Italiji, ali i Mađarskoj) bile su u Jugoslaviji dopušteni javni interes, pa su mediji opširno pisali o jugoslavenskim zahtjevima, a nastojali su i mobilizirati stanovništvo kako bi demonstrirali opću podršku državnoj politici. Međurepubličke granice su, naprotiv, bile prekrivene šutnjom. Premda su te granice kolokvijalno poznate kao avnojevske granice, one su godinama nakon osnutka AVNOJ-a bile proizvoljno mijenjane. K tome, većina ključnih odluka kao da je donesena usmeno: nema im pisanog traga, ali su ostale posljedice.^[42]

Granica s Narodnom Republikom Srbijom i Autonomnom Pokrajinom Vojvodinom

Granica Hrvatske i Srbije do 1918. tekla je rijekom Savom do njezina ušća u Dunav, a cijeli Srijem je bio jedna od hrvatskih županija. Ukidanjem Hrvatske Zakonom o oblastima 1922. pa do osnutka Banovine Hrvatske 1939. formalno je dokinut problem istočne hrvatske granice.

Sa stvaranjem Banovine Hrvatske njezina istočna granica u Srijemu nalazila se puno zapadnije nego 1918. NDH je uspjela obnoviti granicu iz vremena do 1918., ali budući da su vlasti DFJ imale svoj koncept upravne podjele ta dva rješenja su ignorirana. Inicijativa za utvrđivanje hrvatsko-
-srbijanske granice potekla je 1945. od upravnih tijela AP Vojvodine, jer su ona prva poslala dopis o tom pitanju Hrvatskoj. Po vojvođanskom prijedlogu, obje obale Dunava, južno od ušća Drave u Dunav, trebale su pripasti Vojvodini.^[43] Predsjedništvo AVNOJ-a osnovalo je 19. lipnja 1945. »Komisiju Predsjedništva AVNOJ-a za izradu prijedloga razgraničenja teritorije između Vojvodine i Hrvatske«.^[44] Ta se komisija u literaturi kolokvijalno naziva, po njezinu predsjedniku, članu CK KPJ Milovanu Đilasu, Đilasova komisija.^[45] Članovi komisije bili su Milovan Đilas, njezin predsjednik i ministar za Crnu Goru u saveznoj vladi, Vicko Krstulović, ministar unutarnjih poslova Hrvatske, Milentije Popović, ministar unutarnjih poslova Srbije, Jovan Veselinov »Žarko«, sekretar JNOF-a Vojvodine, i Jerko Zlatarić, potpredsjednik Okružnog NO-a u Somboru.^[46] Područje o kojem je Komisija Predsjedništva AVNOJ-a odlučivala u lipnju 1945. odnosilo se na devet kotareva: dva u Baranji (Batina i Darda), četiri u Bačkoj (Apatin, Odžaci, Sombor i Subotica) i tri u Srijemu (Ilok, Šid i Vukovar).^[47]

Srijem

Đilasova Komisija je zabilježila stanje u lipnju 1945.: »Danas postoje dva vukovarska sreza (kotara) – jedan (sjeverni dio) u Hrvatskoj a drugi (južni dio) u Vojvodini, od kojih je onaj u Hrvatskoj sa relativnom većinom Srba, a onaj u Vojvodini sa relativnom većinom Hrvata«.^[48] Iz teksta je vidljivo da je Đilasova komisija zatekla dva kotara Vukovar, jedan u Vojvodini sa sjedištem u gradu Vukovaru i drugi u Hrvatskoj sa sjedištem u Borovu. »Privremenoj glavnoj skupštini građana i građanki grada Vukovara« 20. travnja 1945. prisustvovali su predstavnici Okružnog NOO-a iz Srijemske Mitrovice, što potvrđuje da je grad Vukovar pripao kotaru (srezu) Vukovar podređenom Okrugu sa sjedištem u Srijemskoj Mitrovici.^[49] Komisija Predsjedništva AVNOJ-a za razgraničenje između Hrvatske i Vojvodine pripremila je svoje izvješće 1. srpnja 1945. Dodijelila je cijelo područje predratnoga kotara Vukovar Hrvatskoj obrazlažući odluku konstatacijom kako: »na ovom prostoru i granica treba da bude istočno od pomenutog hrvatskog pojasa, tj. između Šida i Vukovara, selima koja su već pomenuta«.^[50]

Sama činjenica da su postojala dva kotara Vukovar bila je u suprotnosti s opsegom federalnih jedinica koje je sekretar Predsjedništva AVNOJ-a Mile Peruničić opisao 24. veljače 1945. na Predsjedništvu AVNOJ-a.^[51] Očito je takvo stanje uspostavljeno 12. travnja 1945., ulaskom jedinica JA u Vukovar. Postojanje dvaju kotareva, od kojih je jedan sa samim gradom Vukovarom u Vojvodini potvrđuje i Izvještaj Okružnoga komiteta KPH Osijek Oblasnom komitetu KPH za Slavoniju od 29. svibnja 1945. Autor Izvještaja, Pero Car, piše: »Prije izvjesnog vremena mi smo htjeli rasformirati Vukovarski kotar i pripojiti ga jedan dio Vinkovcima, a jedan dio Osijeku. To je kod naroda izazvalo priličnu reakciju sa težnjom, da se pripoje federalnoj Srbiji i da svakako ostanu vezani uz grad Vukovar«.^[52]

U izvješću javnog tužioca za Okrug Osijek, Živojina Jocića, upućenom 19. kolovoza 1945. javnom tužiocu Federalne Hrvatske, spominje se izoliranost hrvatskog dijela kotara Vukovar od grada Vukovara, što bi upućivalo da je transfer nadležnosti nad područjem koje je Đilasova komisija dodijelila Hrvatskoj proveden tek potkraj kolovoza.^[53]

Hrvatskoj je granica u Srijemu bila prioritet. Dokument »O razgraničenju Vojvodine« pokazuje da je Vojvodina Hrvatskoj ponudila kompenzaciju teritorijem dvaju kotareva u Baranji, Batina i Darda, ako bi priznala cijeli Srijem Vojvodini.^[54] Na hrvatskoj strani se smatralo da bi Srbi trebali popustiti u Srijemu, a Hrvati eventualno u Bačkoj.^[55] Božidar Firšt, autor elaborata »Razgraničenje Federalne Države Hrvatske prema Federalnoj Državi Srbiji«, obrazlagao je potrebu održanja banovinske granice iz 1939. u Srijemu, s kotarevima Ilok i Šid u Hrvatskoj, strahom od ustaša i mačekovaca.^[56] »Đilasova komisija«, odnosno Komisija Predsjedništva AVNOJ-a za razgraničenje između Hrvatske i Vojvodine, došla je do zaključka da privremena granica između Hrvatske i Vojvodine treba ići: »od mađarske granice, rijekom Dunavom do međe između sela: Bačko Novo Selo i Bukin (bačko-palanački srez); odatle preko Dunava između atara sela: Opatovac–Mohovo, Lovas–Bab­ska, Tovarnik–varoš Šid, Podgrađe–Ilinci, Adaševci–Mala Vašica, Lipovac–Batrovci, Strošinci–Morović. Na taj bi način sela sadanjega šidskog sreza: Opatovac, Lovas, Tovarnik, Podgrađe, Adaševci, Lipovac, Strošinci (i Jamena) – zajedno sa svojim atarima – pripala Hrvatskoj, a sela Mohovo, Babska, varoš Šid, Ilinci, Mala Vašica, Batrovci, Morović – zajedno sa svojim atarima – Vojvodini«.^[57]

 

 

Prikaz granice između Hrvatske i Srbije (izvor: Enciklopedija Jugoslavije, sv. 4/1960.)

 

 

Selo Adaševci, koje se spominje u tekstu zaključka, navedeno je pogreškom, a mislilo se na manje obližnje selo Apševci. U svakom slučaju, danas su Adaševci dio Vojvodine, a Apševci Hrvatske. Vladimir Bakarić se 6. veljače 1946. na sjednici CK KPH održanoj u Zagrebu žalio da je Franjo Gaži iz HRSS-a sazvao niz sastanaka u Beogradu u kojima je izraženo mišljenje da su u Srijemu »granice Hrvatske nepravilno povučene«.^[58]

Ilok je bio dijelom Banovine Hrvatske te u sastavu Velike župe Vuka za vrijeme NDH. Snage Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ) zauzele su ga u prosincu 1944. te se između Iloka i Vukovara od prosinca 1944. do 12. travnja 1945. nalazila Srijemska fronta. Ilok je odlukom »Đilasove komisije« do daljnjega bio trebao ostati u sastavu Vojvodine, odnosno Srbije. To potvrđuje i izvješće Vicka Krstulovića, podneseno CK KPH na sastanku održanom 26. lipnja 1945.^[59] Zanimljivo je da su dvojica članova Đilasove komisije, sam Milovan Đilas i Jerko Zlatarić, zapamtila kako je njihova komisija Ilok dodijelila Hrvatskoj, što je primjer koji upozorava na nepouzdanost memoara. Naime, Đilas je 1983. napisao: »Sporni su bili jedino Ilok i Bunjevci. Prvi je – na moj predlog – pripao Hrvatskoj, jer je u njemu bila hrvatska većina, premda se uvlači kao slepo crevo u vojvođanski srpski prostor«.^[60] Jerko Zlatarić je izjavio u intervjuu 1971.: »Jedva sam dogurao da smo dobili Ilok. Jedva nekako! (...) Nikakav se zapisnik nije pravio, ništa«.^[61] No, Đilasova komisija je predložila: »Što se tiče iločkog sreza, iako zapadna sela Šarengrad i Ljuba, kao i grad Ilok, imaju ogromnu većinu Hrvata, a istočna sela Neštin, Susek, Banoštor i dr. ogromnu srpsku većinu, komisija je smatrala da zasada ne bi ovaj srez trebalo cijepati na dva dijela, nego ga ostaviti u sadašnjem sastavu, s tim što bi pripao Vojvodini. Srez inače, uzet u cjelini, ima relativnu većinu Srba. Ilok je grad i pristanište na Dunavu i njegovo pripojenje Hrvatskoj zasada bi, zbog daljine administrativnih veza, otežalo njegov razvitak. Poslije sređivanja vlasti, s jedne i s druge strane granice, koju predlaže komisija, moglo bi se postaviti pitanje priključenja Hrvatskoj zapadnih sela iz iločkog sreza, kao i grada Iloka. Sada bi to moglo izazvati izvjesne teškoće, to utoliko pre što prilike tamo nisu sređene«.^[62]

Čini se da je Ilok najkasnije do rujna 1945. bio uključen u sastav FD Hrvatske.^[63] Povjesničar Mario Bara donosi podatak da su stanovnici hrvatskih naselja u okolici Iloka i u samom Iloku održali referendum 1946., kojim su se izjasnili za pripajanje Hrvatskoj. Grad Ilok i okolna naselja uključeni su u Vukovarski kotar.^[64] Podatak o referendumu donosi i Stjepan Sršan, pozivajući se na svjedočanstvo Nikole Miličevića.^[65] No, u izvješću javnog tužitelja Okruga Osijek javnom tužitelju NR Hrvatske o stanju u studenom 1945. sud u Iloku naveden je kao dio područja pod jurisdikcijom Osijeka. Stoga je upitno kakav bi referendum bio održavan 1946. ako je Ilok već 1945. vraćen u sastav Hrvatske.^[66]

 

 

 

Dopis Okružnog narodnog odbora Osijek Predsjedništvu Vlade NR Hrvatske o predmetu Popis mjesnih NO-a i gradskih NO-a, u kojem se spominje pitanje Bapske (Babska-Novak) (HDA 279 Predsjedništvo Vlade NR Hrvatske, kut. 435)

 

 

Postavlja se i pitanje što je dovelo do odluke da se Ilok preda Hrvatskoj, dok su sela Bapska i Ljuba s većinskim hrvatskim stanovništvom ostavljena u Vojvodini, a Jamena sa srpskim stanovništvom je predana Hrvatskoj? Odgovor tek treba utvrditi. Predajom Jamene iz kotara Šid u sastav Hrvatske, odnosno kotara Županja u okrugu Brod, otvoreno je pitanje koje će biti riješeno tek 1947. godine zajedno s pitanjem Bapske, koja je ostala u Vojvodini.

Dva povezana pitanja, pripadnost sela Bapska-Novak (danas Bapska) blizu Iloka, odnosno južno od Šarengrada, te sela Jamena, koje je uz Savu, rješavana su godinama nakon povlačenja granice između Hrvatske i Srbije od strane Đilasove komisije i dodjele Iloka Hrvatskoj. Premda su zahtjevi NO-a za priključenje drugoj republici pretežno opravdavani drugim vrstama argumenata, bilo je jasno da iza njih stoje nacionalni obziri. Tako je i formulirano u dopisu Okružnog NO-a Slavonski Brod poslanom Predsjedništvu Vlade NRH 20. studenog 1946.: »Napominje se, da je selo Jamena uvijek prije bilo u sklopu sreza Šidskog, a geo­grafske i saobraćajne prilike, a pomalo i nacionalne, jer je to mjesto naseljeno velikom većinom Srba, upravo imperativno diktiraju da se želji naroda izadje u susret«.^[67]

Predsjednik Okružnog NO-a Osijek, J. Mesić, izvijestio je 27. svibnja 1947. godine Odjel za zakonodavstvo i izgradnju narodne vlasti Predsjedništva Vlade NR Hrvatske da je Mjesni NO Babska-Novak zapisnički predan 7. svibnja 1947. iz sastava kotara Šid u sastav kotara Vukovar. Tomu su nazočili predstavnici ONO-a Osijek, KNO-a Vukovar i Izvršnog odbora AP Vojvodina NR Srbije. Mesić navodi da je pripojenje sigurno izvršeno rješenjem Predsjedništva Vlade FNRJ, ali da ga ne može citirati, jer ga ONO Osijek ne posjeduje.^[68]

Baranja

Baranja je trokut između Drave i Dunava, koji je tradicionalno činio dio ugarske županije Baranja, a obuhvaćao je dva kotara, Batinu i Dardu. Trianonskim sporazumom pripao je Kraljevstvu SHS. Baranja do 1945. nije pripadala upravnim jedinicama sa sjedištem u Hrvatskoj. Činila je dio Dunavske banovine, a od 1941. do 1945. bila je pripojena Kraljevini Mađarskoj. Na sjednici Glavnoga narodno­oslobodilačkog odbora Vojvodine održanoj 6. travnja 1945. rečeno je: »Pitanje Baranje za sada ostaje otvoreno dok tamošnji narodi sami ne reše o svojoj pripadnosti. Međutim, većina članova Glavnog narodnooslobodilačkog odbora Vojvodine je mišljenja da će Baranja biti u sastavu federalne Hrvatske«.^[69]

Vojvođanske vlasti su Hrvatskoj otvoreno nudile Baranju, ako bi Hrvatska predala sav Srijem Vojvodini zajedno s dijelovima kotara Osijek. Razlozi zašto je vojvođanskim vlastima više bilo stalo do Srijema nego do Baranje leže u povijesnom razvitku. Naime, Baranja nije bila dio povijesne Vojvodine ni povijesne Hrvatske. Srijem je imao uvjerljivu etničku većinu Hrvata i Srba, dok su u Baranji dvije najbrojnije skupine bili Nijemci i Mađari prema popisima provedenima prije Drugoga svjetskog rata, za kojima su tek potom slijedili Hrvati, pa Srbi. Svi ti čimbenici pridonosili su da su Baranjom bile spremne platiti za ciljeve u Srijemu.^[70]

Bačka

Područje Banata, Bačke i Baranje je, 17. listopada 1944. godine, Naredbom Vrhovnoga komandanta NOV-a i POJ-a o uspostavljanju vojne uprave za Banat, Bačku i Baranju, ujedinjeno pod zajedničkom upravom i ostalo je pod njom do 27. siječnja 1945. godine, kada je naredba ukinuta. Politički položaj Vojvodine riješen je u prvoj polovici 1945. statusom autonomne pokrajine u okviru federalne jedinice Srbije. Odluka da se Vojvodina priključi Srbiji donijeta je 6. travnja 1945. na sjednici Glavnoga narodnooslobodilačkog odbora Vojvodine (GNOOV).^[71] Kotar Sombor je, uz kotareve Subotica, Apatin i Odžaci, jedan od četiri kotara u Bačkoj koje je Hrvatska 1945. tražila od Vojvodine. Upravo je srpska većina u gradu Somboru prema Đilasovoj komisiji bila glavna zapreka da se Subotica pripoji Hrvatskoj.^[72]

Granica s Bosnom i Hercegovinom

Granice Hrvatske i BiH do 1918. bile su jasno definirane. Uspostavom Banovine Hrvatske, Hrvatska je dobila one dijelove BiH u kojima su Hrvati bili brojniji od Srba. NDH je apsorbirala cijelu BiH. Vodstvo AVNOJ-a odlučilo je uspostaviti BiH u granicama kakve je imala na Berlinskom kongresu. To je utjecalo na granice FDH, budući da su do tada različite operativne zone partizanskoga Glavnog štaba Hrvatske, kao i organizacija KPH, kontrolirale dijelove teritorija BiH.^[73] Nakon završetka rata sporno su područje bile općine Ličko Petrovo Selo i Zavalje, te šume na Ličkoj Plješivici, koje su 1931. pripale Vrbaskoj banovini i u njezinu sastavu ostale do 1941.^[74]

 

 

 

Granične promjene 1945–1956.

 

 

 

 

Zavalje i Ličko Pounje

Predsjedništvo Narodne skupštine Bosne i Hercegovine objavilo je 27. kolovoza 1945. »Zakon o teritorijalnoj podjeli Federalne Bosne i Hercegovine na okruge, srezove i područja mjesnih Narodnih odbora«. Po tom zakonu granice BiH zahvaćale su katastarske općine Zavalje, Meljinovac, Skočaj, ali ne i Baljevac.^[75] Unatoč previdu pri objavljivanju zakona, Baljevac je i od strane BiH i od strane Hrvatske bio tretiran kao dio BiH, premda je tek tijekom režima Šestosiječanjske diktature, konkretno 1931., izdvojen iz sastava kotara Korenica u Savskoj banovini i zajedno s ostatkom općine Zavalje priključen kotaru Bihać u Vrbas­koj banovini.^[76] Taj zakon je narušio avnojevsku granicu BiH koja se trebala poklapati s granicama BiH uspostavljenima Berlinskim kongresom 1878.

BiH je jednostrano preuzela upravu šuma u katastarskim općinama (k.o.) Zavolje [Zavalje], Skočaj i Meljinovac 12. srpnja 1946.^[77] Hrvatska vlada je na to reagirala dopisom od 14. kolovoza 1946. upućenim ONO Bihać u kojem tvrdi da su »granice iz 1929.« kojima su Bihaću pripojena mjesta »Vaganac, Petrovo selo Ličko, Baljevac, Zavalje, Skočaj i Meljinovac«, plod stranačkih natezanja i nezdravih političkih prilika. A dokaz tomu je što su Ličko Petrovo Selo, Melinovac i Vaganac odmah 1945. zatražili pripojenje natrag kotarevima Korenici i Donjem Lapcu, kojima su vjekovima pripadali.^[78] Iz toga bi se moglo zaključiti da je hrvatske vlasti zanimalo samo pitanje šuma. Mjesni narodni odbor (MNO) Ličko Petrovo Selo s naseljima Ličko Petrovo Selo (80% Srbi) i Vaganac (95% Hrvati) uspio je ući u sastav Hrvatske, a MNO Zavalje (100% Hrvati) i MNO Veliki Skočaj (95% Hrvati), hrvatska mjesta naseljena ličkim Hrvatima, do aktualiziranja pitanja šuma nisu bili važni za vlasti NR Hrvatske, niti su uspjeli ući u sastav Hrvatske.^[79] Vlada Hrvatske u pismu poslanom ONO Bihać 14. kolovoza 1945. ustvrdila je da šume pripadaju imovnoj općini u Otočcu i da su stoga vlasništvo Hrvatske.^[80]

U dokumentu pod naslovom »Razgraničenje između narodnih republika« od 31. listopada 1946. detaljnije se izlažu sporna područja između NR Hrvatske i NR BiH, ali zanimljivo je da se dokument referira isključivo na mišljenje Vlade BiH, a nigdje na mišljenje hrvatskih vlasti.^[81] U nepoznatim okolnostima BiH je vratila Melinovac Hrvatskoj, tako da je 13. rujna 1946. ONO Lika izvijestio hrvatsko Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva da selo Melinovac pripada Kotarskom narodnom odboru Donji Lapac.^[82]

Stevo Bogić, pravni referent prvog potpredsjednika Vlade Rade Pribićevića, sastavio je 11. siječnja 1947. Promemoriju o predmetu: »Osnivanje novog kotara Ličko Petrovo selo i novo razgraničenje sa NR Bosnom i Hercegovinom«. Ustvrdio je da je poslije 1945. područje bivše upravne općine Zavalje tj. Mjesnog NO Zavalje, pod koji pripadaju sela Zavalje, Vučjak i Baljevac, te MNO Veliki Skočaj, pod koji pripadaju sela Veliki Skočaj, Međudražje i Mali Skočaj, ostalo u sastavu kotara Bihać. Po njemu se »u poslednje vrijeme« postavilo pitanje da se granica vrati na staru povijesnu granicu i, prema tome, MNO Zavalje i MNO Veliki Skočaj vrate u teritorijalni sastav NR Hrvatske.^[83] NR Hrvatska je 1. srpnja 1947. objavila »Zakon o administrativno-teritorijalnoj podjeli Narodne Republike Hrvatske«, prvi zakon o unutarnjem teritorijalnom ustroju Hrvatske nakon Drugoga svjetskog rata, pri čemu se zavaljsko područje ne spominje u popisu MNO iz sastava kotara Titova Korenica. Nakon 1947. nema više traga raspravama o razgraničenju Hrvatske i BiH na području Ličke Plješivice.^[84] U svibnju 1952. godine naselja Bosanski Štrbci, Drenovac, Kestenovac, Lički Tiškovac i Seoce uvrštena su u sastav Hrvatske.^[85] Na zajedničkoj sjednici Saveznog vijeća i Vijeća naroda održanoj 23. ožujka 1953. razmatrana je i prihvaćena Odluka o odobrenju promjene granica između NR Hrvatske i NR Bosne i Hercegovine. Tom odlukom su mjesta Bosanski Štrpci, Kestenovac i Seoce izdvojena iz sastava kotara Bihać, a mjesta Drenovac i Lički Tiškovac iz sastava kotara Bosansko Grahovo, te pripojena NR Hrvatskoj.^[86] Zadnja teritorijalna promjena dogodila se 7. prosinca 1956., kada je, na 47. sjednici Saveznog vijeća Savezne narodne skupštine, donijeta Odluka o odobrenju promjena granica između NR Hrvatske i NR Bosne i Hercegovine, na temelju koje: »mesto Bušević, opština Kulen Vakuf, srez Bihać, koje je dosad bilo u sastavu teritorije Narodne republike Bosne i Hercegovine, postaje sastavni deo Narodne Republike Hrvatske«.^[87]

Vinica i Prisika

Pismo pod naslovom »Teritorijalna podjela« poslao je 5. rujna 1945. načelnik Odjeljenja za izgradnju narodne vlasti BiH Duško Josipović iz Sarajeva Ministarstvu za konstituantu DFJ u Beogradu. Josipović je ustvrdio o Travničkom okrugu: »U sastavu sreza Duvno se nalaze sela Vinica i Prisika. Po svome položaju gravitiraju Dalmaciji, a postoji i želja naroda da se pripoje toj pokrajini«.^[88]

Pomoćnik ministra za konstituantu izvijestio je Predsjedništvo Privremene narodne skupštine 22. rujna 1945. ponavljajući od riječi do riječi primljeno izvješće Odjeljenja za izgradnju narodne vlasti BiH o selima Vinica i Prisika.^[89] Okružni narodni odbor Travnik 15. lipnja 1946. poslao je dopis Predsjedništvu Vlade BiH pod naslovom »Teritorijalno razgraničenje s Narodnom Republikom Hrvatskom«. Dopis se ticao sela Vinica i Donja Prisika. Glasio je: »Po nacionalnosti stanovništvo Vinice je Hrvatsko, a po načinu života i običajima bliže Dalmatincima nego Bosancima. Također je želja većine stanovništva da se pripoji Dalmaciji«. U tom dopisu predloženo je da bi granica između BiH i Hrvatske trebala ići: »od Zavelima (tromeđa srezova Duvno, Imotski, Posušje) preko Viničke strane do granice između Gornje i Donje Prisike (Gornja Prisika bi ostala u srezu Duvno, a Donja bi pripala Dalmaciji)«.^[90]

Sela Vinica i Prisika ostala su do danas u sastavu Bosne i Hercegovine, očito zato što hrvatske vlasti nisu bile zainteresirane za preuzimanje tih sela.

Granica s Crnom Gorom

Hrvatska granica s Crnom Gorom uspostavljena je tek 1947., kada je Crna Gora od BiH preuzela Sutorinu.^[91] Vlastima u Zagrebu Vinko Foretić, arhivist iz Dubrovnika, poslao je prijedlog podjele Boke kotorske počevši ga riječima: »I ako držimo, da će svaki Hrvat i Srbin ma gdje se on nalazio u čitavoj Demokratskoj Federativnoj Jugoslaviji uživati jednakost i ravnopravnost, ipak je prirodna težnja hrvatskog življa, da se u što većem broju okupi oko svoje federalne Hrvatske, a pogotovo bi se hrvatski živalj Boke osjećao osamljenim van Hrvatske«. Završio je riječima: »No, pretežno hrvatski grad Kotor, Perast, Dobrota, Prčanj, Stoliv s ostalim hrvatskim općinama Mula, Lastve i Tivta našli bi se, ti ostatci nekadašnje Crvene Hrvatske, u sklopu svoje domovine Hrvatske«.^[92] Hrvatske vlasti se nisu obraćale Crnoj Gori s prijedlozima podjele Boke kotorske.

Granica sa Slovenijom

Hrvatsko-slovenska granica znatnim se dijelom oslanjala na granice Banovine Hrvatske prema Dravskoj banovini, a imala je duboke korijene još iz vremena Habsburške Monarhije. Uz dugotrajno sporna područja poput Marindola i Žumberka, sporna još od razvojačenja Vojne krajine, pojavili su se i brojni novi sporovi nakon što je za vrijeme Kraljevine Jugoslavije niz općina iz Hrvatske podređen kotarevima u Dravskoj banovini. Bilo je i suprotnih slučajeva, općina iz Slovenije podređenih Savskoj banovini, odnosno Banovini Hrvatskoj na duže ili kraće vrijeme (Črnomelj i Metlika u Beloj krajini, Draga, Osilnica i Trava na lijevoj obali Kupe nasuprot Čabru).^[93] Tu nisu izbili sporovi, jer su nakon rata te općine bez otpora uključene u sastav Slovenije. Promjene izvršene na granici u vrijeme NDH oko Mokrica na Savi i na Dravi blizu Ormoža nisu se održale nakon njezina sloma.^[94]

Prva slovenska komisija za razgraničenje djelovala je pri Osvobodilnoj fronti (OF) već potkraj 1941. te početkom 1942. godine.^[95] Znanstveni institut pri Izvršnom odboru OF osnovan je 12. siječnja 1944., na čije je čelo imenovan dr. Fran Zwitter.^[96] Zwitter je na sjednici kolegija Znanstvenog instituta 22. veljače 1944. predstavio svoj elaborat »Problem bodočih slovenskih meja [Problem budućih slovenskih granica]«. U njemu se založio za granicu s Hrvatskom na Dragonji.^[97]

Hrvatska suradnja sa slovenskim institucijama odlično je funkcionirala u pogledu zajedničkog interesa, borbe za Istru i Trst. U pogledu međurepubličke granice već je na sastanku CK KPH održanom 26. lipnja 1945. u Zagrebu Marko Belinić iznio da kod Slovenaca postoji izvjesni šovinizam u odnosu prema Hrvatima te da ne daju da se hrvatske pogranične zemlje (njive) obrađuju.^[98] Granična pitanja bila su brojna, a neka od njih su prerasla u granične sporove. Sporovi su se protezali od pitanja pripadnosti Raskrižja, Štrigove i okolnih sela u Međimurju, ušća Sutle u Savu, općine Radatovići u Žumberku, pripadnosti sela Marindol, Milići i Paunovići na lijevoj obali Kupe do brojnih pitanja u Istri, poput granice na Dragonji ili Mirni.^[99] Granica i s njom povezni identiteti bili su nasporniji i najnestabilniji na područjima na kojima je prvi put bila uspostavljana hrvatska i slovenska vlast, dakle u dijelovima Istre. Oni dijelovi granice koji su se oslanjali na nekadašnju granicu banske Hrvatske prema Kranjskoj i Štajerskoj bili su prilično jasni. Na tom odsjeku granice problemi su nastajali uglavnom zbog promjene administrativne pripadnosti tih krajeva za vrijeme Kraljevine SHS odnosno Kraljevine Jugoslavije, pogotovo ako se radilo o stanovništvu s manjinskim identitetom u Hrvatskoj, dakle o grkokatoličkim Hrvatima ili o pravoslavnim Srbima. Problemi su bili i u dijelu Međimurja, koje je tijekom Kraljevine SHS odnosno Kraljevine Jugoslavije bilo pripojeno centrima u Sloveniji, dakle s područjem Raskrižja i Štrigove, gdje je utjecaj slovenskih škola i politike pridonio opredjeljenju dijela tamošnjih Hrvata za Slovence.

Istarska sela Črnica, Gradina i Pregara pripala su Sloveniji 1945. godine, ali su 1947. bila priključena Hrvatskoj. No, Sabor NR Hrvatske odlučio je 15. prosinca 1955. da Gradina i Pregara, ali i dio Topolovca pripadnu Sloveniji.^[100] Istarski svećenici s don Božom Milanovićem na čelu, poslali su 1. veljače 1956. peticiju predsjedništvu Savezne narodne skupštine u Beogradu protiv pripojenja Gradine, Pregare i Topolovca, no peticija nije imala uspjeha.^[101] Godine 1956. bilo je provedeno konačno razgraničenje između Slovenije i Hrvatske, tako da je općina Kopar pripojila katastarsku općinu (k.o.) Gradinu sa zaseocima Abitanti, Brezovica, Gradin, Sirči, k.o. Pregaru (Pregara) te dio k.o. Topolovac [slovenski: Topolovec] sa zaseocima Belvedur, Koromači-Boškini, Močunigi, koji su prije pripadali općini Buje.

Zaključak

Hrvatska je u proces razgraničenja ušla sa statusom jedne od federalnih jedinica unutar jugoslavenske federacije, pri čemu se sva vlast nalazila u rukama Komunističke partije Hrvatske kao podružnice Komunističke partije Hrvatske. To je utjecalo na to da je značajne teritorijalne dobitke ostvarila na granici s u Drugom svjetskom ratu poraženom Italijom, dok je u razgraničenjima s drugim federalnim jedinicama bila podređena konačnim odlukama saveznih tijela, pri čemu se držalo razgraničenja prema etničkom kriteriju, što je dovelo do dobitka Baranje ali zbog zanemarivanja povijesnoga kriterija u Srijemu je pretrpljen gubitak. Imperativ postojanja Bosne i Hercegovine spriječio je primjenu etničkoga kriterija na tom odsjeku granice, pri čemu su hrvatske institucije tromo reagirale na prilike za reviziju granice. Granica sa Slovenijom, posebno u Istri, bila je predmet mnogih sporova postupno rješavanih i po predviđenoj proceduri i bez nje.

Arhivski izvori

Arhiv Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (AHAZU), fond 651, Osobni fond Ljubo Boban

Hrvatski državni arhiv (HDA), fond 1166, Komisija za razgraničenje pri Predsjedništvu Vlade NR Hrvatske (KZR)

HDA, fond 279, Predsjedništvo Vlade Narodne Republike Hrvatske PVNRH.

Literatura

»AVNOJ«, Opća enciklopedija JLZ, sv. 1., Zagreb, 1977.

Ivo Banac, Sa Staljinom protiv Tita. Informbirovski rascjepi u jugoslavenskom komunističkom pokretu, Zagreb, 1990.

Mario Bara, »Đilasova komisija i sudbina bačkih Hrvata«, Pro tempore. Časopis studenata povijesti, Zagreb, 4/2007.

Mario Bara, »Sudjelovanje Hrvata u saveznoj kolonizaciji Vojvodine«, Godišnjak za znanstvena istraživanja, Subotica, 2010.

Ante Batović, »Zadar na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1946. godine«, u: Zadar i okolica od Drugog svjetskog rata do Domovinskog rata (gl. ur. Tado Oršolić), Zadar, 2009., 40–55.

Dušan Biber (ur.), Tito–Churchill, strogo tajno, Zagreb, 1981.

Cadastre national de l’Istrie (d’après le Recensement du 1er Octobre), Sušak, 1946.

Ivan Cerovac, »Tko je Tomislav Županac iz Nove Hrvatske?«, Slobodna Dalmacija (Split), br. 14733, 5. XII. 1991., 38.

Geoffrey Cox, The race for Trieste, London, 1977.

Zdenko Čepič, »Oris nastajanja slovensko-hrvaške meje po Drugi svetovni vojni«, Mikužev zbornik (ur. Zdenko Čepič, Dušan Nećak, Miroslav Stiplošek), Ljubljana, 1999., 201–216.

Ferdo Čulinović, Državopravno značenje odluka o priključenju Istre Hrvatskoj odnosno Jugoslaviji, Rijeka, 1968.

Stjepan Ćosić, Niko Kapetanović, Nenad Vekarić, Prijevara ili zabluda? Problem granice na području poluotoka Kleka, Dubrovnik, 2012.

Vladimir Dedijer, Novi prilozi za biografiju Josipa Broza Tita, sv. 2, Rijeka, 1981.

Dokumenti o spoljnoj politici Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije: 1945. (ur. Bogdan Popović), sv. 1, Beograd, 1984.

Milovan Đilas, Vlast, London, 1983.

Darko Dukovski, »Hrvatsko-slovenski odnosi i pitanje razgraničenja u Istri (1900.–2002.)«, Slovensko-hrvaško sosedstvo : Hrvatsko-slovensko susjedstvo, Kopar, 2011., 47–66.

Stipica Grgić, Uprava u Savskoj banovini (1929.–1939.) – između državnog centralizma i supsidijarnosti, Zagreb, 2014.

Mladen Grgurić, Mirovni ugovor između FNRJ i Italije : Pariz 1947.

Istra i Slovensko Primorje. Borba za slobodu kroz vjekove (ur. Juraj Hrženjak), Beograd, 1952.

Husnija Kamberović, »Rasprave o bosanskim granicama 1946. godine«, Prilozi (Sarajevo), 28/1999., 203–209.

Mladen Klemenčić, »Novija historijsko-geografska osnovica jugoslavenskih izvanjskih i unutarnjih granica s posebnim osvrtom na hrvatske granice«, Političko-geografska i demografska pitanja Hrvatske (gl. ur. Ivan Crkvenčić), Zagreb, 1991., 317–334.

Mladen Klemenčić, »Razgraničenje Hrvatske prema Srbiji i Crnoj Gori u Jugoslaviji«, Nastava povijesti (Zagreb), 1992., br. 2, 99–108.

Mladen Klemenčić, »Granica između Hrvatske i BiH na području Ličke Plješevice«, Spomenica Ljube Bobana (1933.–1994.), (gl. ur. Mira Kolar-Dimitrijević), Zagreb, 1996., 397–405.

Brana Majski, Zapisi sa terena, Vukovar, 1962.

Darja Mihelič, Ribič, kje zdaj tvoja barka plava?, Kopar, 2007.

Božo Milanović, Moje uspomene (1900–1976), Pazin, 1976.

Nikola Miličević, »Godina u pamćenju«, Forum (Zagreb), 7–8/1990., 214–241.

Miljan Milkić, Tršćanska kriza u vojno-političkim odnosima Jugoslavije sa velikim silama 1943–1947., Beograd, 2012.

Andrej Mitrović, Razgraničenje Jugoslavije sa Mađarskom i Rumunijom 1919–1920, Novi Sad, 1975.

Bogdan C. Novak, Trieste 1941-1954, The Ethnic, Political, and Ideological Struggle, Chicago–London, 1970.

Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.–1946., knjiga 2, Dokumenti Slavonija, Srijem i Baranja, Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje (gl. ur. Vladimir Geiger), Slavonski Brod, 2006.

Egon Pelikan, »Vzajemnost slovenske in hrvaške duhovščine med obema vojnama«, Slovensko-hrvaško sosedstvo : Hrvatsko slovensko susjedstvo, Kopar, 2011., 67–80.

Branko Petranović, AVNOJ. Revolucionarna smena vlasti 1942–1945, Beograd, 1976.

Branko Petranović, Vojislav Simović, Istorija narodne vlasti u Jugoslaviji (1941-1945), Beograd, 1979.

Primož Pipan, Čezmejno sodelovanje ob slovensko-hrvaški meji v Istri kot zunanji meji Evropske unije, Ljubljana, 2004.

Zdenko Radelić, Hrvatska u Jugoslaviji 1945.–1991., od zajedništva do razlaza, Zagreb, 2006.

Hodimir Sirotković, ZAVNOH (Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske) : rasprave i dokumenti, Zagreb, 2002.

Stjepan Sršan, Sjeveroistočne granice Hrvatske, Osijek, 2003.

Dragovan Šepić, Vlada Ivana Šubašića, Zagreb, 1983.

Marina Štambuk-Škalić, »Hrvatska istočna granica u dokumentima 1945–1947.«, Fontes (Zagreb) 1/1995., 153–329.

Fulvio Tomizza, Destino di frontiera. Dialogo con Riccardo Ferrante, Genova, 1992.

Stipan Trogrlić, »Nacionalnopreporodni rad mons. Bože Milanovića u tršćanskom razdoblju 1922.–1945.«, Histria, 1/2011., br. 1, 137–173.

Stipan Trogrlić, »Istarsko svećenstvo i diplomatsko-politička borba za sjedinjenje Istre s Hrvatskom (1945.–1954.)«, Društvena istraživanja, 21/2012., br. 2 (116), 485–504.

Hinko Več, »Zemljišna pripadnost Gole, Gotalova i Ždale Hrvatskoj«, Mjesečnik. Glasilo Hrvatskoga pravničkoga društva (Zagreb), 67/1941., br. 6–8, 330–342.

Vladimir Velebit, Sećanja, Zagreb, 1983.

Miodrag Zečević, Bogdan Lekić, Granice i unutrašnja teritorijalna podela Jugoslavije, Beograd, 1991.

^[1]   Husnija Kamberović, »Rasprave o bosanskim granicama 1946. godine«, Prilozi (Sarajevo), 28/1999., 203.

 

^[2]   Branko Petranović, AVNOJ. Revolucionarna smena vlasti 1942–1945, Beograd, 1976., 87–129; »AVNOJ«, Opća enciklopedija JLZ, sv. 1., Zagreb, 1977., 190–191.

 

^[3]   H. Sirotković, ZAVNOH, 101–102.

 

^[4]   Isto, 97.

 

^[5]   Branko Petranović, Vojislav Simović, Istorija narodne vlasti u Jugoslaviji (1941–1945), Beograd, 1979., 172–173; Vladimir Velebit, Sećanja, Zagreb, 1983., 238–245; Dragovan Šepić, Vlada Ivana Šubašića, Zagreb, 1983., 182–197.

 

^[6]   Miljan Milkić, Tršćanska kriza u vojno-političkim odnosima Jugoslavije sa velikim silama 1943–1947., Beograd, 2012., 24.

 

^[7]   Z. Radelić, Hrvatska u Jugoslaviji 1945.–1991., 238.

 

^[8]   Ferdo Čulinović, Državopravno značenje odluka o priključenju Istre Hrvatskoj odnosno Jugoslaviji, Rijeka, 1968., 103–109.

 

^[9]   M. Grgurić, Mirovni ugovor između FNRJ i Italije : Pariz 1947., 106.

 

^[10]  M. Grgurić, Mirovni ugovor između FNRJ i Italije : Pariz 1947., 32.

 

^[11]  Isto, 34.

 

^[12]  Isto, 46.

 

^[13]  Vladimir Dedijer, Novi prilozi za biografiju Josipa Broza Tita, sv. 2, Rijeka, 1981., 917–918.

 

^[14]  M. Grgurić, Mirovni ugovor između FNRJ i Italije : Pariz 1947., 50; V. Velebit, Jugoslavija u Drugom svetskom ratu, Beograd, 1987., 134; Geoffrey Cox, The race for Trieste, London, 1977., 256; Dušan Biber (ur.), Tito–Churchill, strogo tajno, Zagreb, 1981., 533–543.

 

^[15]  HDA, KZR, kut. 4, sig. 2.1.2.3.2., toč. 2. Pula pod savezničkom vojnom upravom, kronika neposrednih poratnih događaja, autor nepoznat, 3 primjerka (17 str.), radna verzija teksta cca 20 str.; str. 1–3.

 

^[16]  Dokumenti o spoljnoj politici Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije: 1945. (ur. Bogdan Popović), sv. 1, Beograd, 1984., 385–401.

 

^[17]  A. Batović, »Zadar na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1946. godine«, 47.

 

^[18]  M. Milkić, Tršćanska kriza u vojno-političkim odnosima Jugoslavije sa velikim silama 1943–1947., 133.

 

^[19]  Egon Pelikan, »Vzajemnost slovenske in hrvaške duhovščine med obema vojnama«, Slovensko-hrvaško sosedstvo : Hrvatsko slovensko susjedstvo, Kopar, 2011., 72.

 

^[20]  Stipan Trogrlić, »Nacionalnopreporodni rad mons. Bože Milanovića u tršćanskom razdoblju 1922.–1945.«, Histria, 1./2011., br. 1, 137–173.

 

^[21]  Stipan Trogrlić, »Istarsko svećenstvo i diplomatsko-politička borba za sjedinjenje Istre s Hrvatskom (1945.–1954.)«, Društvena istraživanja, 21/2012., br. 2 (116), 486.

 

^[22]  Isto, 487.

 

^[23]  Isto, 487–488.

 

^[24]  Isto, 488.

 

^[25]  Fulvio Tomizza, Destino di frontiera. Dialogo con Riccardo Ferrante, Genova, 1992., 109.

 

^[26]  Cadastre national de l’Istrie (d’après le Recensement du 1er Octobre), Sušak, 1946.

 

^[27]  Istra i Slovensko Primorje. Borba za slobodu kroz vjekove (ur. Juraj Hrženjak), Beograd, 1952., 589–597.

 

^[28]  HDA 1166, Komisija za razgraničenje pri Predsjedništvu Vlade NR Hrvatske, kut. 8., sig. 2.1.4.3.6., toč. 1 Zapisnici razgovora članova Međusavezničke komisije i predstavnika Jadranskog instituta (J. Roglić i R. Maixner) o popisu u Istri 1945., 22. i 23. ožujka 1946., Pazin, 28 str., 3 primjerka str. 15; toč. 3. Dopis Jadranskog instituta predsjedavajućem Međusavezničke komisije dr. Moseleyu, 31. ožujka 1946., francuski, 1 str., 3 primjerka, prilog: popis osoba angažiranih na provedbi popisa u Istri 1945., francuski, 61 str.; Funtana (pretre catholique), Kaldir

 

^[29]  HDA, KZR, kut. 8., sig. 2.1.4.3.6., toč. 2. To the Allied Commission, talijanski letak iz Galižane (Gallesano) na engleskom jeziku

 

^[30]  HDA, KZR, kut. 8., sig. 2.1.4.3.6., toč. 5, Bilteni izdani povodom boravka Međusavezničke komisije u Istri I–III

 

^[31]  B. Vojnović, Zapisnici..., sv. 1, 212.

 

^[32]  S. Trogrlić, »Istarsko svećenstvo i diplomatsko-politička borba za sjedinjenje Istre s Hrvatskom (1945.–1954.)«, Društvena istraživanja, 21/2012., br. 2 (116), 490.

 

^[33]  Isto, 490.

 

^[34]  B. Vojnović, Zapisnici..., sv. 1., 307–308.

 

^[35]  Isto, 323.

 

^[36]  Z. Radelić, Hrvatska u Jugoslaviji, 137.

 

^[37]  A. Batović, »Zadar na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1946. godine«, 52.

 

^[38]  B. C. Novak, Trieste 1941–1954, The Ethnic, Political, and Ideological Struggle, Chicago–London, 1970., 456–471; P. Pipan, Čezmejno sodelovanje ob slovensko-hrvaški meji v Istri..., 15.

 

^[39]  D. Dukovski, »Hrvatsko-slovenski odnosi i pitanje razgraničenja u Istri (1900.–2002.)«, Slovensko-hrvaško sosedstvo : Hrvatsko-slovensko susjedstvo, Kopar, 2011., 55–56.

 

^[40]  Z. Radelić, Hrvatska u Jugoslaviji 1945.–1991., 134.

 

^[41]  Andrej Mitrović, Razgraničenje Jugoslavije sa Mađarskom i Rumunijom 1919–1920, Novi Sad, 1975; Hinko Več, »Zemljišna pripadnost Gole, Gotalova i Ždale Hrvatskoj«, Mjesečnik. Glasilo Hrvatskoga pravničkoga društva (Zagreb), 67/1941., br. 6–8, 330., 341–342.

 

^[42]  Zdenko Čepič, »Oris nastajanja slovensko-hrvaške meje po Drugi svetovni vojni«, Mikužev zbornik (ur. Zdenko Čepič, Dušan Nećak, Miroslav Stiplošek), Ljubljana, 1999., 203–204.

 

^[43]  HDA, KZR, kut. 16, sig. 3.2.2, toč. 1., O razgraničenju Vojvodine, str. 2.

 

^[44]  Komisija se javlja pod nekoliko imena: Komisija Pretsedništva AVNOJ-a za razgraničenje između Hrvatske i Vojvodine, Komisija za privremeno razgraničenje Hrvatske i Vojvodine

 

^[45]  M. Zečević, B. Lekić, Granice i unutrašnja teritorijalna podela Jugoslavije, Beograd, 1991., 27; pozivaju se na Arhiv Jugoslavije, fond CK SKJ (KPJ), X-2-I/1

 

^[46]  Mario Bara, »Đilasova komisija i sudbina bačkih Hrvata«, Pro tempore. Časopis studenata povijesti, Zagreb, 4/2007., br. 4, 47–58.

 

^[47]  M. Zečević, B. Lekić, Granice i unutrašnja teritorijalna podela Jugoslavije, 129.

 

^[48]  Isto, 129–130.

 

^[49]  Brana Majski, Zapisi sa terena, Vukovar, 1962., 53.

 

^[50]  M. Zečević, B. Lekić, Granice i unutrašnja teritorijalna podela Jugoslavije, 130.

 

^[51]  Husnija Kamberović, »Rasprave o bosanskim granicama 1946. godine«, Prilozi (Sarajevo), 28/1999., 203.

 

^[52]  Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.–1946., knjiga 2, Dokumenti Slavonija, Srijem i Baranja, Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje (gl. ur. Vladimir Geiger), Slavonski Brod, 2006., 192.

 

^[53]  Isto, 382–383.

 

^[54]  HDA, KZR, kut. 16, sig. 3.2.2, toč. 1 O razgraničenju Vojvodine, 2.

 

^[55]  Isto, toč. 4 Razgraničenje Federalne Države Hrvatske prema Fed. Drž. Srbiji, 4.

 

^[56]  Isto, 1; Stjepan Sršan, Sjeveroistočne granice Hrvatske, Osijek, 2003., 58.

 

^[57]  M. Zečević, B. Lekić, Granice i unutrašnja teritorijalna podela Jugoslavije, 129.

 

^[58]  B. Vojnović, Zapisnici...sv. 1., 180.

 

^[59]  Isto, 76.

 

^[60]  Milovan Đilas, Vlast, London, 1983., 84–85; I. Banac, Sa Staljinom protiv Tita, 111.

 

^[61]  Mario Bara, »Đilasova komisija i sudbina bačkih Hrvata«, Pro tempore. Časopis studenata povijesti, Zagreb, 4/2007., br. 4, 52; Ivan Cerovac, »Tko je Tomislav Županac iz Nove Hrvatske?«, Slobodna Dalmacija (Split), br. 14733, 5. XII. 1991., 38.

 

^[62]  M. Zečević, B. Lekić, Granice i unutrašnja teritorijalna podela Jugoslavije, 130.

 

^[63]  Mladen Klemenčić, »Razgraničenje Hrvatske prema Srbiji i Crnoj Gori u Jugoslaviji«, Nastava povijesti (Zagreb), 1992., br. 2, 103–104.

 

^[64]  M. Bara, »Sudjelovanje Hrvata u saveznoj kolonizaciji Vojvodine«, GZI, 2010., 159.

 

^[65]  S. Sršan, Sjeveroistočne granice Hrvatske, 67. => Nikola Miličević, »Godina u pamćenju«, Forum (Zagreb), 7–8/1990., 221.

 

^[66]  Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.–1946., knjiga 2, Dokumenti Slavonija, Srijem i Baranja, 582–586.

 

^[67]  M. Štambuk-Škalić, »Hrvatska istočna granica u dokumentima 1945–1947.«, Fontes (Zagreb), 1, 282.

 

^[68]  HDA, PVNRH, kut. 435, Predsjednik Okružnog NO Osijek, J. Mesić, izvješćuje 27. svibnja 1947. Odjel za zakonodavstvo i izgradnju narodne vlasti Predsjedništva Vlade NR Hrvatske

 

^[69]  M. Štambuk-Škalić, »Hrvatska istočna granica u dokumentima 1945–1947.«, Fontes (Zagreb), 1, 162.

 

^[70]  HDA, KZR, kut. 16, sig. 3.2.2, toč. 1., O razgraničenju Vojvodine, 2.

 

^[71]  M. Štambuk-Škalić, »Hrvatska istočna granica u dokumentima 1945–1947.«, Fontes (Zagreb), 1, 160.

 

^[72]  M. Bara, »Sudjelovanje Hrvata u saveznoj kolonizaciji Vojvodine«, GZI, 2010., 161.

 

^[73]  Arhiv Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (dalje: AHAZU), Osobni fond Ljubo Boban (dalje: OFLjB), svežanj 1., kut. 10.

 

^[74]  Stipica Grgić, Uprava u Savskoj banovini (1929.–1939.) – između državnog centralizma i supsidijarnosti, Zagreb, 2014., 155.

 

^[75]  HDA, PVNRH, kut. 435, Zakon o podjeli Federalne BiH

 

^[76]  M. Zečević, B. Lekić, Granice i unutrašnja teritorijalna podela Jugoslavije, 111.

 

^[77]  HDA, PVNRH, kut. 435, Zapisnik sastanka o predaji šuma masiva Plješivice u smislu rješenja Ministarstva poljoprivrede i šumarstva N.R. Hrvatske br. 10.137-I-1946. od 14. VIII. 1946. god.

 

^[78]  H. Kamberović, »Rasprave o bosanskim granicama 1946. godine«, Prilozi (Sarajevo), 28/1999., 207.

 

^[79]  HDA, PVNRH, kut. 435, Pro memoria Steve Bogića od 11. siječnja 1947. godine: »Osnivanje novog kotara Ličko Petrovo selo i novo razgraničenje sa NR Bosnom i Hercegovinom«, 1–2.

 

^[80]  H. Kamberović, »Rasprave o bosanskim granicama 1946. godine«, 207.

 

^[81]  Isto, 117.

 

^[82]  M. Klemenčić, »Granica između Hrvatske i BiH na području Ličke Plješevice«, 403.

 

^[83]  HDA, PVNRH, kut. 435 Pro memoria Steve Bogića od 11. siječnja 1947. godine: »Osnivanje novog kotara Ličko Petrovo selo i novo razgraničenje sa NR Bosnom i Hercegovinom«, 1–2.

 

^[84]  M. Klemenčić, »Granica između Hrvatske i BiH na području Ličke Plješevice«, 404.

 

^[85]  Službeni list NR BiH (Sarajevo), br.13, 20. V. 1952. prema H. Kamberović, »Rasprave o bosanskim granicama 1946. godine«, 206.

 

^[86]  M. Zečević, B. Lekić, Granice i unutrašnja teritorijalna podela Jugoslavije, 33.

 

^[87]  Službeni list FNRJ, br. 54/56, 831. prema Miodrag Zečević, Bogdan Lekić, Granice i unutrašnja teritorijalna podela Jugoslavije, Beograd, 1991., 33.

 

^[88]  M. Zečević, B. Lekić, Granice i unutrašnja teritorijalna podela Jugoslavije, 111.

 

^[89]  Isto, 109.

 

^[90]  H. Kamberović, »Rasprave o bosanskim granicama 1946. godine«, 205.

 

^[91]  Stjepan Ćosić, Niko Kapetanović, Nenad Vekarić, Prijevara ili zabluda? Problem granice na području poluotoka Kleka, Dubrovnik, 2012., 54.

 

^[92]  Isto, 37.

 

^[93]  Stipica Grgić, Uprava u Savskoj banovini (1929.–1939.) – između državnog centralizma i supsidijarnosti, Zagreb, 2014.,154.

 

^[94]  AHAZU, OFLjB, kut. 4.

 

^[95]  Darja Mihelič, Ribič, kje zdaj tvoja barka plava?, Kopar, 2007., 92–93.

 

^[96]  Isto, 87.

 

^[97]  Isto, 87–88.

 

^[98]  B. Vojnović, Zapisnici..., sv. 1., 78., Zapisnik sa sastanka CK KPH održanog 26. jula [sic!] 1945. god. u Zagrebu; priređivačica zapisnika Branislava Vojnović pretpostavlja da je sastanak održan 26. lipnja 1945., odnosno da je riječ o pogrješnom navodu (fusnota 244, str. 75 nav. djela).

 

^[99]  Z. Radelić, Hrvatska u Jugoslaviji 1945.–1991., 142–143; M. Klemenčić, »Novija historijsko-geografska osnovica jugoslavenskih izvanjskih i unutarnjih granica s posebnim osvrtom na hrvatske granice«, Političko-geografska i demografska pitanja Hrvatske (gl. ur. Ivan Crkvenčić), Zagreb, 1991., 326.

 

^[100] Z. Čepič, »Oris nastajanja slovensko-hrvaške meje po drugi svetovni vojni«, 214; M. Klemenčić, »Novija historijsko-geografska osnovica jugoslavenskih izvanjskih i unutarnjih granica s posebnim osvrtom na hrvatske granice«, Političko-geografska i demografska pitanja Hrvatske (gl. ur. Ivan Crkvenčić), Zagreb, 1991., 326; Božo Milanović, Moje uspomene (1900–1976), Pazin, 1976., 181; Z. Radelić, Hrvatska u Jugoslaviji 1945.–1991. od zajedništva do razlaza, Zagreb, 2006., 143.

 

^[101] B. Milanović, Moje uspomene (1900–1976), Pazin, 1976., 181.