Granica na rijeci Dragonji i Savudrijska vala

 

 

Nakon niza dugogodišnjih i neuspješnih pregovora između Hrvatske i Slovenije, mnogih sastanaka eks­pertnih grupa i međuvladinih komisija a pod pritiskom slovenskih blokada naših pristupnih pregovora, Hrvatska je bila prisiljena potpisati 4. studenog 2009. godine u Stockholmu Sporazum o arbitraži. Hrvatska je Sporazum potpisala u dobroj vjeri i uzdajući se ne samo u međunarodno pravo nego i u njegovu samu bit – nepristranost sudaca. Skandal koji je u srpnju 2015. godine razotkrio slovenski nedopušteni utjecaj na međunarodne arbitre, u kojem su sudjelovali slovenski arbitar Jernej Sekolec i slovenska zastupnica pri Arbitražnom sudu Simona Drenik, naveo je Hrvatsku na prekid Sporazuma o arbitraži u srpnju 2015. i izlasku iz postupka. Arbitražni sud je 29. lipnja 2017. objavio svoju odluku o hrvatsko-slovenskoj granici. Dok arbitražnu odluku Republika Hrvatska ne priznaje, istodobno Republika Slovenija želi tu istu odluku implementirati u roku od 6 mjeseci, do 29. prosinca 2017. Oprečna su to stajališta dviju susjednih država koja ne pokazuju ni jednu dodirnu točku. Osim, za sada, obostrane volje za dijalogom koju su pokazali hrvatski premijer Andrej Plenković i slovenski premijer Miro Cerar.

Hrvati i Slovenci su narodi koji u svojoj višestoljetnoj praksi međususjedskog suživota nisu nikada ratovali. Dijelili su stoljećima u Istri međuovisnost i suradnju u preživljavanju i solidarnosti na putu opstanka pod raznim nesklonim režimima i državama koje su pokušavale potisnuti njihov identitet te razbiti savezništvo koje ih je povezivalo. Hrvati i Slovenci u Istri jedini su narodi u Europi koji su kontinu­irano više od sedam desetljeća oblikovali svoju svakodnevicu u uvjetima totalitarističkih državnih uređenja: fašističke Italije i komunističke Jugoslavije. Slom komunističkog sustava i početak demokratskih promjena 90-
-ih godina 20. stoljeća raspadom bivše federacije rezultirao je stvaranjem samostalnih država, poput Republike Hrvatske i Republike Slovenije, koje su preuzele prava i obveze prema međunarodnoj zajednici. Republika Hrvatska svoju je političku integraciju u europski politički i kulturni prostor potvrdila i formalno završila svojim ulaskom u Europsku uniju 1. srpnja 2013. godine.

U medijima se često ponavlja teza da Hrvatska ima neriješena granična pitanja s gotovo svim susjedima i to se prikazuje kao tipično hrvatski problem i krivnja. Geografska je posebnost Republike Hrvatska i njezina duga granična linija na kopnu i moru. Kopnena granica duga je 2370,5 km, nepravilna je oblika i u jednom dijelu prekinuta u kopnenom spoju s područjem Dubrovnika. Republika Hrvatska naslijedila je dvije vanjske granice SFRJ (Italija i Mađarska) te dobila četiri nove (Slovenija, Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna Gora). Nastankom novih država na prostoru bivše SFRJ nastalo je više od pet tisuća kilometara novih međunarodnih granica koje su nastale na starim unutarnjim granicama između bivših republika. S obzirom na to da prije nisu imale funkciju međunarodnih granica, pojavila se potreba njihova uređenja međunarodnim sudom ili bilateralnim sporazumima radi konačnog definiranja. Republika Hrvatska prihvatila je međunarodne sporazume kojima su definirane granice prema Mađarskoj i Italiji, dok su s četiri nove granice prema Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Srbiji na snazi ugovori ili privremeni režimi kojima se regulira upravljanje graničnom linijom i režimi prelaska granice koji nisu ubrzali samo rješenje otvorenih graničnih pitanja. Iz tog razloga Republika Hrvatska i ima najviše otvorenih graničnih pitanja.

Kratak povijesni pregled hrvatsko-slovenskih odnosa i promjene granice s rijeke Dragonje na Kanal sv. Odorika prikazat će postavljene teze o nelegalnoj promjeni hrvatsko-slovenske granice i sagledavanje problematike elemenata koji su pridonijeli sadašnjoj slabijoj pregovaračkoj poziciji Republike Hrvatske u graničnom sporu s Republikom Slovenijom.

Etnička granica i jezik

Prema austrijskom popisu stanovništva iz 1910., koji obuhvaća stavku govornog jezika koja se rabila za procjenjivanje nacionalnog sastava, većinu na razini Pokrajine Istre činili su govornici hrvatskoga jezika, slijede govornici talijanskog jezika a oko 14 % korisnika slovenskog uporabnog jezika ograničeno je u nekoliko općina u unutrašnjosti sjevernog dijela Pokrajine.^[1] Po tom popisu u gradu Piranu od 7397 stanovnika samo je njih 7 rabilo slovenski kao uporabni jezik, dok je ostatak katastarske općine Piran imao 5048 stanovnika, od kojih je 778 upotrebljavalo slovenski, što je od ukupno 12 445 stanovnika njih 785 ili nešto više od 6%.

 

 

 

Slika 1. Kretanje stanovništva u Istri po narodnoj strukturi od 1880. do 2011. godine

 

 

U priobalnim katastarskim općinama (Kaštel, Savudrija, Umag, Lovrečica, Brtonigla i Novigrad) između Dragonje i Mirne bilo je 436 Slovenaca na 10 282 stanovnika ili nešto više od 4%, dok je u istom popisu iz 1910. godine u priobalnim katastarskim općinama današnje Republike Slovenije (Lazaret, Škofije, Valdoltra, Kopar, Piran i Izola) zabilježen 4741 korisnik slovenskog jezika na 36 390 stanovnika ili 13%.^[2] Narodnosni sastav Istre iz 1910. godine pokazuje da je od 264 836 stanovnika Istre broj korisnika hrvatskoga jezika 47,7% ili 126 478 Hrvata, dok je korisnika slovenskog jezika 3,8% ili 10 254 Slovenca.^[3]

 

 

 

Slika 2. Govori i dijalekti u Istri, Mieczysław Małecki
Izvor: Mieczysław Małecki, Slavenski govori u Istri, 125.

 

 

Znanstveni doprinos utvrđivanju etničkih granica sažela je i knjiga Pregled slavenskih govora u Istri iz 1930. godine Mieczysława Małeckog, profesora južnoslavenske filologije na Krakovskom sveučilištu, koju je objavila Poljska akademija znanosti. Prema znanstvenim metodama tada važeće lingvističke geografije Małecki je klasificirao sve važeće skupine govora i dijalekata u Istri vođen isključivo kriterijima znanstvenog rada i znanstvenih činjenica.

U toj knjizi ostavljeno je za naše vrijeme važno svjedočanstvo dokle sežu govoritelji hrvatskog, a dokle slovenskog jezika, do kuda je hrvatska a do kuda slovenska Istra. Małecki u trećem poglavlju knjige, u kojem su pod naslovom Čakavska skupina obrađeni čakavski govori, i u četvrtom poglavlju, u kojem je članak Jezična slovensko-hrvatska granica, izrijekom tvrdi da se granica između hrvatskog i slovenskog jezika u Istri proteže »od ušća Dragonje u more duž rijeke u istočnom pravcu sve do Trebeše, a odatle ravno do Rakitovca«, da su na prostoru gornje Mirne »sjeverne hrvatske granične točke Kaštel, Merišće, Skoruš, Brič, Topolovac, Gradina, Pregara, Črnica, Brest«, da je sjeverna Ćićarija čakavski kraj, da na »hrvatskoj strani ostaju Jelovice i Skadanšćina«, da su »sjeverne hrvatske granične točke: Obrov, Poljane, Račice, Starod, Pasjak, Šapjane, Rupa, Lipa i Klana; sva mjesta koja su smještena sjeverno od linije koju određuju spomenute točke pripadaju u slovensko jezično područje«. Knjiga Pregled slavenskih govora u Istri prvenstveno je pokazala slavenski karakter Istre,^[4] što je imalo šire značenje prije 80 godina, u vrijeme kada hrvatsko-slovenska granica nije još nikoga zanimala.^[5]

Kratak povijesni pregled promjene granice s rijeke Dragonje na Kanal sv. Odorika

Hrvatsko-slovenska granica na Dragonji ustanovljena je prvi put 10. veljače 1944. godine na sastanku predstavnika hrvatskog i slovenskoga partizanskog pokreta na Maliji koji prihvaćaju kao crtu razgraničenja tok rijeke Dragonje, koja se u donjem toku shvaća i kao etnička granica Slovenaca. Tada je u skladu s dogovorom između hrvatskog predstavnika Andrije Babića i slovenskog predstavnika Milana Gučeka-Javora granica između kotara Buje i Kopar postavljena na rijeku Dragonju. Tajnik Okružnog odbora Osvobodilne fronte (OOOF) za slovensku Istru Milan Guček izvještava 10. veljače 1944. godine Pokrajinski odbor Osvobodilne fronte (OF) i potvrđuje da je sporazumno izvršeno razgraničenje teritorija slovenskog i hrvatskog dijela Istre. (Slika 3)

 

 

 

Slika 3. Karta podjele nadležnosti iz 1944. između hrvatskog i slovenskog NOP-a
Izvor: Mario Mikolić, Istra 1941.–1947.,196.

 

 

Istraživanja pokazuju da su Slovenci puno prije i sami odredili Dragonju kao rijeku razgraničenja. Na kartografskom prikazu podjele slovenske Istre na terenske i rajonske odbore Osvobodilne fronte iz svibnja 1943. godine vidljivo je da je južna granica IV. rajona postavljena na prirodnom toku rijeke Dragonje, što postavlja pitanje dobronamjernosti prijedloga komandanta Glavnog štaba Slovenije Franca Rožmana iznesenog četiri mjeseca poslije, 25. rujna 1943. godine, koji je hrvatskom operativnom štabu predlagao da granica bude rijeka Mirna.

Granica na Dragonji prihvaćena je i od partizanskoga Znanstvenog inštituta u Semiču u ožujku 1944. godine. Osim vojnih i političkih faktora, zapravo je prihvaćena ona ista neosporna jezična granica koju su demografi i lingvisti utvrdili još za vrijeme austrijske vladavine. Nekadašnja lingvistička granica dobila je time vojni i upravni karakter i put razvoju prema republičkoj granici. Granica koja prati prirodni tok Dragonje zadržana je i nakon oslobođenja 1945. godine.

Od 1947. (formiranje Istarskog okružja) do 1954. godine (Londonski memorandum)

Zona B Slobodnog Teritorija Trsta (STT), koju su činili kotarevi Buje i Kopar, stavljena je pod upravu Jugoslavenske armije. Ta su dva kotara, zbog zajedničkog ostvarivanja civilne vlasti na tom području, osnovala 20. veljače 1947. Istarsko okružje s Istarskim okružnim narodnim odborom (IONO) kao nositeljem vrhovne civilne vlasti. IONO je bio sastavljen od izaslanika kotareva izabranih proporcionalno broju žitelja hrvatske, slovenske i talijanske nacionalnosti. Kao dio Istarskog okružja, Kotar Buje obuhvaćao je prostor južno od rijeke Dragonje, a Kotar Kopar sjeverno od Dragonje, s tim da je granica među njima tekla sredinom rijeke Dragonje kao što su i dogovorili na Maliju 1944. godine hrvatski i slovenski predstavnici. U svojoj sljedećoj odluci o uređenju narodnih sudova IONO određuje da kotarski sudovi u Piranu i Kopru posluju u istim sudskim područjima u kojima su poslovali prije ukinuća samostalnoga Kotarskog suda u Piranu, no samo sjeverno od rijeke Dragonje. Takva odluka potvrđena je i 7. prosinca 1947. te objavljena 10. siječnja 1948. (u Službenom listu VUJA jugoslavenske zone STT-a i Istarskog okružnog narodnog odbora, Kopar, br. 1, 4, član 1.) kada je mjesni narodni odbor Hrvoji prešao pod nadležnost Kotarskoga narodnog suda u Kopru. »Kotarski narodni sudovi u Piranu i Kopru posluju u istim sudskim područjima u kojima su poslovali prije ukinuća samostalnog Kotarskog suda u Piranu, i to samo sjeverno od rijeke Dragonje...« (govori se o prirodnom koritu rijeke Dragonje kao granici jurisdikcije Kotarskog suda u Piranu). Etnička granica na Dragonji postala je upravno-teritorijalna granica i time poprimila osnove za republičku granicu između Hrvatske i Slovenije. Postalo je jasno da je projekt STT-a propao te već u svibnju 1948. godine tri zapadne sile objavljuju Londonsku deklaraciju i spremne su bez suglasnosti Jugoslavije zonu A i zonu B pripojiti Italiji. Kako nije došlo do ostvarenja te jednostrane nakane, VUJA i IONO nastavili su pripreme za priključenje Istarskog okružja Jugoslaviji te njegovoj podjeli između Hrvatske i Slovenije. Uvedena je upravna, sudska i teritorijalna podjela koja je promijenila upravno i sudsko razdjeljenje prisutno za vrijeme austrijske i talijanske uprave Istrom. Nova područja općina prilagođena su novim društveno-političkim uvjetima, što potvrđuje Odluka o podjeli Istarskog okružja na kotareve i općine donijeta 12. travnja 1952. godine, koja neupitno naselja južno od Dragonje svrstava u Kotar Buje, a naselja sjeverno od Dragonje u Kotar Kopar. Komandant Jugoslavenske vojske STT-a 15. svibnja 1952. donosi naredbu o reorganizaciji uprave Zone B STT-a, ukida Istarski okružni narodni odbor kao nositelja zajedničke vrhovne civilne vlasti zone B, a tu istu vlast prenosi na svaki od dvaju kotara.

 

Slika 4. Rajonizacija Istre iz svibnja 1943. godine
Izvor: Prikaz rajonizacije preuzet je iz publikacije Slovenci ob Jadranu, Zgodovinska razstava v Kopru 29.10.–29.11. 1952., 59.

 

Pitanje razgraničenja između Hrvata i Slovenaca na području STT-a konačno je riješeno, a postavljena granica priznavala je davno utvrđenu etničku granicu, poštovala razgraničenje dogovoreno 1944. godine na Maliju između antifašističkih pokreta Hrvatske i Slovenije, bila identična s onom granicom postavljenom nakon pobjede u Drugom svjetskom ratu, slijedila je razgraničenje na Dragonji proklamirano od IONO-a 1947., da bi bila precizno određena 1952., kada je IONO odredio pripadnost svakoga pojedinog naselja Bujama ili Kopru. Treba naglasiti da su sve spomenute odluke bile bilateralno prihvaćene bez ikakvih pritužbi ili iskazanih želja za promjenom cijele ili dijela granice.

Promjena granice

Unatoč tomu što su međurepubličke granice u Istri stavljene u drugi plan, sredinom 1945. godine, kao posljedica sporazuma između Oblasnog NOO-a u Labinu i Pokrajinskog NOO-a u Ajdovščini, došlo je do privremenog uređenja hrvatsko-slovenske granice u Istri, pri kojem je sedamnaest hrvatskih sela (prema jezičnim, povijesnim i etničkim mjerilima) pripalo Sloveniji. To su sela: Topolovac, Gradina, Pregra, Črnica, Golac, Poljane, Skadanjština, Skarad, Podgrad, Račice, Podbiže, Obrov, Pasjak, Rupa, Šapjane, Brdce i Velo Brdo. Iako se radilo o privremenom razgraničenju, u nekim selima su odmah uvedene i slovenske škole, što upućuje na jasne namjere slovenizacije.^[6] Prvi je na prisvajanje hrvatskog teritorija reagirao svećenik Božo Milanović, koji je angažirao geografa Nikolu Žica i jezikoslovca i geografa Josipa Ribarića da sastave elaborat, koji je tiskan u listopadu 1946. pod nazivom Hrvatsko-slovenska granica u Istri. U njemu su, koristeći se povijesnim, vjerskim, jezičnim i gospodarsko-prometnim spoznajama, dvojica znanstvenika dokazala da je riječ o hrvatskim selima i time prikazala neopravdanost pomicanja hrvatsko-
-slovenske etničke granice u Istri. U radu iz 1945. godine Susjedi Hrvata na sjeverozapadu ili sjeverozapadna granica Hrvatske Nikola Žic tvrdi: »Granica između Slovenaca na sjeveru i Hrvata na jugu ide u Istri rijekom Dragonjom od njezina utoka (u more kod solana u prostrani zaljev među gradom Piranom i rtom Savudrijom) sve do njezina izvora nedaleko Sočerge pod Ćićarijom i dalje preko visoravni prema Čabru na davnu granicu Kranjske i Štajerske prema Hrvatskoj gdje je ujedno nastavak narodne granice između Slovenaca i Hrvata sve do Mure u Panonskoj nizini.«^[7]

U elaboratu Granica Hrvata i Slovenaca u Istri^[8] iz 1946. godine Nikola Žic iznosi: »Rijeka Dragonja dijeli Hrvate i Slovence. (...) Istarski Slovenci dijele se u tri skupine: Brkine (na pješčaničkim brdima uz staru granicu Istre prema Kranjskoj), Kraševce (na Krasu i dijelu Ćićarije) i Šavrine ili Brežane (na pješčaničkom tlu sudbenoga kotara koparskog i piranskog). Šavrini sežu na jug uglavnom do Dragonje, Kraševci su sjeverni susjedi štokavsko-čakavskim Hrvatima ikavskog govora u dijalektskoj oazi na sjevernoj Ćićariji, a slovenski Brkini i njihovi srodnici Notranjci su sjeverni susjedi ikavsko-čakavskim Hrvatima u ostaloj Ćićariji, oko Podgrada i Jelšana do stare istarsko-kranjsko-
-hrvatske granice pod Snježnikom.«^[9] Žic naglašava: »S obzirom na definitivno razgraničenje, koje se ima provesti između Hrvatske i Slovenije, kad se utvrdi državna granica prema inozemstvu, potreban je novi narodni popis u graničnom području da se bratski odredi nacionalni posjed Hrvata i nacionalni posjed Slovenaca. Pri tome ne smije doći do spora, nego do sporazuma. (...) dobra volja svladat će sve i ustanoviti pravednu granicu među Slovenijom i Hrvatskom.«^[10]

Hrvatskoj su 1951. godine vraćena sela: Gradina, Črnica, Pregara, Rupa, Šapjane, Pasjak i Brdce. Hrvatski sabor je 15. prosinca 1955. na XXV. sjednici Republičkog vijeća donio »Odluku o promjeni granica između NR Hrvatske i NR Slovenije«, u kojoj stoji da se iz sastava Narodne Republike Hrvatske izdvajaju sela Abitanti, Belvedur, Brezovica, Gradina, Koromači – Boškini, Močungi, Pregara i Sirči, koja se nalaze u općini Buje, kotar Pula i pripajaju se Narodnoj Republici Sloveniji kada odluku potvrdi Savez­na narodna skupština.^[11] Međutim u praksi se je priključilo Sloveniji još 13 sela i to: Sv. Šimun (Brežani), Brežinari, Krstija, Reparac, Buželi, Tuniši, Pavlići, Rosići, Stara Mandrija, Kaline, Jarkari, Škrili i Dugobrdo.^[12] Tomu treba dodati već prije priključeni Topolovac sa selima Žrnovac, Hrvoji i Dragonja.^[13] Dakle, može se govoriti o ukupno 25 sela. Postavlja se pitanje: što je utjecalo na Hrvatski sabor da se odrekne hrvatskih sela nakon dugogodišnjeg dokazivanja njihova hrvatskog identiteta? Odgovor koji se nameće je »drugarski« dogovor partijskog vrha Hrvatske i Slovenije za stabilnost Federacije potkrijepljen odlukom većine stanovnika dotičnih sela koji su se prilikom komunalnog preuređenja 1955. između ponuđenih kotara Buje, Buzet i Kopar izjasnili za Kopar zbog nade i obećanja u bolji život u gospodarski razvijenijem Kopru, pritom ne shvaćajući posljedice svoje odluke na nacionalnu cjelovitost Hrvatske.^[14] Hrvatsko svećenstvo reagiralo je na odluku Hrvatskog sabora slanjem Spomenice 1. veljače 1956. Predsjedništvu Skupštine u Beogradu, u kojoj se ponavljaju dokazi o hrvatskom identitetu dotičnih sela i traži od Savezne skupštine da se utvrdi stvarno stanje u selima prije konačne odluke.^[15] Savezna skupština je 28. ožujka 1956. godine potvrdila odluku Hrvatskog sabora.

Radovi na rijeci Dragonji
od 1948. do 1954. godine

Nakon završetka Drugoga svjetskog rata, suočena s uzastop­nim poplavama rijeke Dragonje (u jesen 1945. i na proljeće 1946), nova je hrvatska vlast odlučila poduzeti hidrotehničke zahvate kako bi riješila taj problem. Zadatak je povjeren Nikoli Vekariću, tadašnjem direktoru riječke Vodogradnje i Božidaru Eklu, direktoru Istarske vodoprivredne zajednice Raša.^[16] Dva stručnjaka su zaključila da je najbolje produbiti postojeći ali zapušten Kanal sv. Odorika te ga pretvoriti u djelotvoran obodno-odušni kanal. Radove je u svibnju 1948. počelo riječko poduzeće Vodogradnja. Nadzor nad radovima obavljao je Đuro Jany, tada šef Vodoprivrednog odjela u Rijeci. Investitor radova bila je Uprava Narodne Republike Hrvatske sa sjedištem u Zagrebu, koja je potpadala pod Ministarstvo poljoprivrede – uprava za vodoprivredu.^[17] Prve jesenske kiše pokazale su da je produbljivanje Kanala sv. Odorika imalo smisla jer su se prekomjerne količine vode baš tuda i odlile tako da Dragonja nije poplavila. Iz tog razloga nastavljeni su radovi koji su dovršili proširivanje Kanala sv. Odorika pa je, s obzirom na to da je bio kraći i bliži morskoj obali od prirodnog toka Dragonje, s vremenom preuzeo ulogu glavnoga riječnog toka. Intenzivno održavanim kanalom otjecalo je puno vode. Kako je dogovor između Slovenije i Hrvatske bio da je međurepublička granica na rijeci Dragonji, posljedica pomicanja pojma Dragonje s prirodnoga kanala južnije, na Kanal sv. Odorika, bilo je i postupno i tiho pomicanje granične crte s jednog vodotoka na drugi. Prije toga Kanal sv.

 

 

 

Slika 5. Karta iz 1953. godine na kojoj je označena Dragonja i Stara Dragonja
Izvor: Arhiv Slovenije, F1529/9

 

 

 

Odorika bio je tek zapušten jarak, suh kanal, a rijekom Dragonjom vozili su se čamci. Kanal sv. Odorika trebao je poslužiti kao svojedobni kanal u slučaju poplave kako bi se zaštitila u prvom redu piranska solana od izlijevanja Dragonje. Profesor Ekl ističe: »Kanal nije sagrađen radi preusmjeravanja Dragonje. Njime Dragonja nije dobila novi tok, pa da se onda može naći administrativno-birokratska osnova za premještaj granice«. Rijeka Dragonja je međurepublička granica a ne Kanal sv. Odorika, stoga velik dio Savudrijske vale pripada Hrvatskoj. Po izjavi profesora Božidara Ekla Slovenija je zlouporabila preusmjeravanje dijela vode u delti Dragonje, a ta promjena očito nije bila ni slučajna ni spontana, nego sračunata konstrukcija slovenske strane s namjerom pomicanja granice na štetu Hrvatske.

 

 

 

Slika 6. Radovi na regulaciji rijeke Dragonje
Izvor: »Između Mirne i Dragonje«, Vjesnik, 16. travnja 1954. godine, 2.

 

Tekuće održavanje prirodnoga korita rijeke Dragonje zajednički su snosile hrvatska i slovenska strana sudjelujući na sječi raslinja i čišćenju mulja. Radove je izvodila Koparska vodna zajednica. Opće vodoprivredno poduzeće za vodno područje Primorsko-istarskih slivova Rijeka redovito je uplaćivalo sredstva Koparskoj vodnoj zajednici na temelju troškovnika koji su oni izrađivali i situacija koje su ispostavljali.

Na zemljovidima se prvotno stanje s Dragonjom na sjeveru i Kanalom sv. Odorika na jugu postupno mijenjalo. Tako se na novijim zemljovidima za prirodno korito Dragonje pojavljuje naziv Stara Dragonja, dok Kanal sv. Odorika postaje jednostavno Dragonja te njegovo ušće postaje na zemljovidima ušćem Dragonje.

Istraživanje pokazuje da puštanje rijeke Dragonje u produbljeno korito Kanala sv. Odorika nije uslijedilo prije 1954. godine te da stoga tek nakon spomenute godine postoje dva korita Dragonje: staro, njezino prirodno, i novo, koje je nastalo melioracijom. Prilog toj tvrdnji je i slika kojom je ilustriran članak »Između Mirne i Dragonje« iz Vjesnika, od 16. travnja 1954. godine, str. 2, koji nam pruža uvid u stanje regulacijskih radova spomenute godine.

Možemo li točno odrediti kada je Slovenija jednostrano izvršila papirnatu i fizičku (na terenu) promjenu naziva rijeke Dragonje na Kanal sv. Odorika? Prikupljeni materijal pokazuje da se to postupno događalo u razdoblju od 1958. do 1964. godine: od publikacije Muzeja solinarstva u kojoj je Kanal sv. Odorika dobio novi naziv novi tok rijeke Dragonje do 1964. godine, kada su Slovenci prilikom čišćenja i rekonstrukcije korita rijeke Dragonje skrenuli korito rijeke u Kanal sv. Odorika te iznad mosta stavili natpis reka Dragonja. Geodetsko preusmjeravanje izvršio je Geodetski zavod Kopera, a sam projekt Vodna skupnost Koper.^[18]

Sažetak kronoloških događanja

Granica koja prati prirodni tok rijeke Dragonje zadržana je i nakon oslobođenja 1945. godine. Nakon učestalih poplava, u razdoblju 1948–1954. godine obavljeni su radovi na regulaciji donjeg toka Dragonje kojima se proširilo i produbilo stari Kanal sv. Odorika, koji je s vremenom pre­­uzeo funkciju glavnog toka, dok stari tok Dragonje nakon tih intervencija odvodi vodu potoka Valdeniga ili Drnica. Istraživanje pokazuje da je u spomenutom razdoblju na području pod zapovjedništvom Slobodnog Teritorija Trsta (STT) zone B (VUJE), povod preusmjeravanja toka rijeke Dragonje u Kanal sv. Odorika bio razlog za pogrešnu legitimaciju samog naziva Kanala sv. Odorika u rijeku Dragonju. Ta je promjena unesena i na zemljopisne karte, ali je i protivna međunarodnom pravu po kojem, neovisno o regulaciji, granica ostaje na prirodnom koritu rijeke. Međunarodno pravo kaže da »kod nagle izmjene toka rijeke granica ostaje u dotadanjem koritu«. U slučaju Dragonje granica je nakon regulacije njezina toka 1954. godine, sukladno načelima međunarodnog prava, trebala ostati na prvobitnom, prirodnom toku.

Zona B STT-a je nakon 1954. godine formalno integrirana u bivšu državu a time i u Hrvatsku i Sloveniju. Slovenija je taj proces vješto iskoristila na štetu Hrvatske i odredila novu granicu na osnovi regulacije toka rijeke Dragonje bez ikakvih zakonskih akata i odluka ni na jednoj razini, ni državnoj ni republičkim, koji bi takvu odluku legalizirali i institucionalizirali, stoga je ona nelegalna u okviru tada važećih »avnojskih granica« i kao takva nevažeća.

U slučaju Hrvatske i Slovenije republička granica na rijeci Dragonji je od 1944. godine u više navrata premještana na štetu Hrvatske. Republika Hrvatska je u tim procesima ostala bez 25 sela površine 2410 ha i 1014 stanovnika kao i bez 390 hektara površine između rijeke Dragonje i Kanala sv. Odorika. Nakon proglašenja neovisnosti novonastalih država Hrvatske i Slovenije, Odlukom slovenskoga Državnog zbora 3. listopada 1994. godine Republika Slovenija pokušava anektirati 113 ha u kojima se nalaze naselja Bužin, Mlini, Škrile i Škudelin.

Arbitraža

Prema Konvenciji UN-a o pravu mora, države mogu za te sporove deklaracijom odnosno izjavom pri Tajništvu UN-a unaprijed prihvatiti nadležnost bilo Međunarodnog suda u Hagu, Međunarodnog suda za pravo mora u Hamburgu ili dviju vrsta arbitraže. Države članice EU-a obvezale su se na nadležnost bilo Međunarodnog suda u Hagu bilo Međunarodnog suda za pravo mora u Hamburgu, a poneka je tom izboru dodala i arbitražu kao mogućnost. Slovenija je izabrala isključivo arbitražu.^[19] Ni jedna druga članica EU-a nije izabrala samo arbitražu za rješavanje sporova o moru, a isključila međunarodno sudsko rješavanje.^[20] Slovenija je uzdajući se 2001. na svoje skorašnje članstvo u EU-u kao bitnu činjenicu na europskom političkom tržištu, isključila međunarodno sudsko rješavanje i odabrala isključivo arbitražu kao način rješavanja sporova o moru deponirajući pri tome Deklaracije (11. listopada 2001. godine) Tajništvu UN-a. Stoga je Hrvatska i morala prihvatiti arbitražu kao jedinu mogućnost rješavanja hrvatsko-slovenskoga graničnog spora. Sam predmet graničnog prijepora definiran je Sporazumom o arbitraži između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije koji je potpisan 4. studenog 2009. godine u Stockholmu. Sporazum je stupio na snagu 29. studenoga 2010., a primjena njegove pravne procedure započela je potpisivanjem Ugovora o pristupanju Hrvatske EU-u (čl. 11., st. 3 Sporazuma o arbitraži). Sporazum o arbitraži sastoji se od preambule i 11 članaka, u 10 poglavlja. Sporazum o arbitraži predviđa uspostavu međunarodnog Arbitražnog suda koji u čl. 3 treba utvrditi tijek granice na moru i kopnu između Republike Hrvatske i Republike Slovenije, spoj (junction)^[21] Slovenije s otvorenim morem te režim korištenja relevantnih morskih područja. Prema Sporazumu o arbitraži postojala je mogućnost da dvije države zajednički definiraju predmet spora, ali se to nije dogodilo.

Arbitražni skandal i slovenska prijevara

U srpnju 2015. godine otkriven je skandal kada su objavljeni transkripti koji pokazuju da su slovenski član Arbitražnog suda Jernej Sekolec i slovenska zastupnica pri Arbitražnom sudu Simona Drenik utjecali na arbitre kako bi donijeli presudu u slovensku korist. Povredom članka 10. točka 1. i članka 6. točka 5. prekršene su odredbe Sporazuma o arbitraži i nepopravljivo narušen arbitražni postupak u cijelosti. Takve radnje također su protivne Fakultativnim pravilima Stalnog arbitražnog suda za arbitražu u sporovima između dviju država te općim načelima međunarodnog prava i načela pravičnosti. S obzirom na činjenicu da je Republika Slovenija preko svog ovlaštenog predstavnika grubo narušila postupak rada i smisao postojanja Arbitražnog suda, a čime je Republika Slovenija namjerno kršila odredbe potpisanoga dvostranog ugovora, pozivajući se na članak 60. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora, Hrvatski sabor je 29. srpnja 2015. konsenzusom izglasao pokretanje postupka prestanka Sporazuma o arbitraži. Vlada je dva dana kasnije, 31. srpnja, Stalnom arbitražnom sudu uputila pismo kojim objavljuje da je u skladu s Bečkom konvencijom o pravu međunarodnih ugovora notificirala Sloveniji da su se stekli uvjeti za prestanak Sporazuma zbog bitne povrede njegovih odredaba te da od datuma notifikacije Hrvatska prestaje s njegovom primjenom. Nakon ostavke slovenskog arbitra Jerneja Sekoleca i hrvatskog arbitra Budislava Vukasa, slovenskog imenovanja Ronnya Abrahama za svog arbitra i njegove ostavke nakon sedam dana Sud je nastavio s daljnjim radom i naknadno u rujnu 2015. imenovao za hrvatskog predstavnika Nicolasa Michela a slovenski predstavnik postao je Rolf Einar Fife. Sud je tijekom svog djelovanja izdao 19 priopćenja. U svom 15. priopćenju izdanom 30. lipnja 2016. godine nakon otkrivenog skandala Sud je u svom priopćenju objavio da je istina da je Slovenija povrijedila poslovanje Suda ali, po njima, ne u tolikoj mjeri da se postupak treba prekinuti. O nepristranosti arbitara odlučuju ti isti arbitri. Takav postupak dovoljno kazuje o samom radu Suda i njegovoj vjerodostojnosti. Slijedom navedenog bilo je logično i zaključiti da se Sud neće samoraspustiti i priznati korumpiranost koja je otkrivena u našem arbitražnom slučaju a koja vjerojatno nije osamljeni slučaj. Stalni arbitražni sud u Hagu kao neovisna međunarodna organizacija osnovan je 1899. godine Haškom konvencijom i ima 121 državu članicu. Interesantno je da arbitraže, pomirenja i rješavanje sporova Sud provodi ne samo između država i raznih državnih subjekata nego su mu stranke u postupku i međuvladine organizacije ali i privatne stranke, razne multinacionalne kompanije koje vode sporove milijunske vrijednosti pa sve do bilijunskih iznosa. Momentalno je Stalni arbitražni sud angažiran u 5 međudržavnih procesa, 76 arbitraža između država i privatnih investitora, 45 slučajeva koji uključuju ugovore država ili javnih subjekata.^[22] Zamislimo samo da se pokrene pitanje povjerenja arbitrima u nekom takvom postupku, nebitno da li prošlom ili aktualnom, otvorila bi se prava Pandorina kutija. Stoga je insistiranje Suda na zaključenju postupka i donošenju odluke jedino što im je i preostalo nakon neviđene blamaže i skandala. Za naglasiti je da je i cijela međunarodna zajednica sa zanimanjem pratila ishod cijelog postupka nakon otkrivenog skandala, koji je presedan u međunarodnim institucijama i u međunarodnom pravu.

Odluka Arbitražnog suda

Nakon sedam godina rada Sud u sastavu Gilbert Guillaume (predsjednik), Rolf Einar Fife, Vaughan Lowe, Nicolas Michel i Bruno Simma objavio je svoju odluku na 373 stranice. U razgraničenju na kopnenoj granici, o kojoj se u medijima većinom malo govori, Sud je poglavito poštovao katastarske granice na koje se Hrvatska i pozivala. Kopneno područje obuhvaćeno graničnim sporom iznosilo je 3600 ha umanjeno za 390 ha jer je Hrvatska u drugom podnesku podnijetom Arbitražnom sudu odustala od teritorija između rijeke Dragonje i Kanala sv. Odorika. Postavlja se pitanje na osnovi točno čije inicijative i savjeta se tako nešto nezamislivo štetno uopće i moglo dogoditi? Prema odluci Suda Slovenija je na kopnenom dijelu dobila oko 500 ha od tog područja. Stoga se laički gledano može tumačiti da je Hrvatska dobila spor što se tiče kopnene granice; Svetu Geru pa čak i nekoliko zaselaka i oko 70 novih stanovnika. Hrvatska javnost treba shvatiti da se Slovenija povodila načelom traženja nemogućega, tuđega, pa onda cjelokupni prikazani rezultat ispada njihov gubitak a naša pobjeda. Mogli bismo napraviti sljedeću usporedbu – kao da je Hrvatska tražila kopnenu granicu s Austrijom pa je ipak nije dobila jer nema nikakve pravne ali ni logične osnove za takav zahtjev i onda se to može prikazati kao prava slovenska pobjeda. Tako je i u ovom slučaju, gdje se arbitražna odluka prikazuje kao slovenski poraz a naša pobjeda. Slovenija je gubitnica arbitraže ali ne zbog toga što nije dobila nemoguće što je tražila; cijelu Savudrijsku valu ili izlaz na otvoreno more, nego stoga što je pokušala prijevarom dobiti hrvatski državni teritorij. Po tome će Slovenija i ostati upamćena u međunarodnom pravu i u arbitražnom postupku.

Savudrijska vala

Savudrijska vala, unutar Tršćanskog zaljeva, mjesto je gdje Hrvatska i Slovenija kopneno graniče. Istočna obala vale pripada Sloveniji, a zapadna Hrvatskoj pa se njihovo razgraničenje može definirati kao mješovito zbog toga što leže bočno jedna uz drugu, u samom su zaljevu sučelice jedna drugoj dok se na izlazu iz zaljeva nalaze bočno jedna drugoj. Relevantna je činjenica da je Savudrijska vala ekološki osjetljiva zbog svoje male površine i morske dubine voda manje od 15 metara gotovo u cijeloj njezinoj polovici.

Kroz povijest Savudrijska vala je teritorijalno uvijek pripadala jednoj državi, Veneciji, Habsburškoj Monarhiji, Italiji. Tijekom Drugoga svjetskog rata antifašistički oslobodilački pokret u kojem sudjeluju Hrvati i Slovenci bori se za pripojenje Istre Hrvatskoj i Sloveniji. Nakon kapitulacije Italije narodna vlast proglašava pripojenje Istre Hrvatskoj (13. rujna 1943) i Sloveniji (16. rujna 1943). Obje su republike prihvaćale rijeku Dragonju kao granicu pa su tako i podijelile administrativno vlast na tom području stvorivši jednu jedinicu s dvije općine: Buje (sa selima Bužin i Škudelin) u Hrvatskoj i Kopar u Sloveniji. Dopis o osiguranju državne granice na moru upućen Saveznom ministarstvu unutrašnjih poslova od strane načelnika slovenskog MUP-a precizno označuje kopnenu granicu između Republike Hrvatske i Republike Slovenije točkom u kojoj se rijeka Dragonja ulijeva u more. Državna granica na moru dugačka je 16 nautičkih milja ili 29,6 km. Obala u dužini približno 35 km prostire se od Lazareta (državna granica s Republikom Italijom) do utoka rijeke Dragonje u more (državna granica s Hrvatskom).^[23]

Prvo načelo prava mora da kopno dominira morem znači da je kopno ono koje daje obalnoj državi pravo na morske vode koje oplakuju njene obale i ono je primjenjivo na sva razgraničenja morskih prostora.^[24] Izvori međunarodnog prava koji reguliraju razgraničenje teritorijalnog mora su ugovorna pravila sadržana u dvije konvencije: Konvenciji o teritorijalnom moru i vanjskom pojasu iz 1958. i Konvenciji o pravu mora iz 1982.

Jedan od jamaca stabilnosti međunarodnog poretka jest odlučivanje Međunarodnog suda koji sporove o razgraničenju među državama provodi na temelju prava koje u sebi uključuje i pravičnost. Načelo pravičnosti podrazumijeva pravilnu primjenu prava i treba ga razlikovati od ex aeque et bono, pravičnosti koja se nalazi izvan prava i čija je primjena dopuštena u međunarodnom pravu samo u slučajevima kada postoji sporazum stranaka (članak 38., st. 2 Statuta Međunarodnog suda). Pravičnost konačnog rezultata provjerava se testom proporcionalnosti koji izračunava je li omjer dodijeljenih morskih prostora svakoj državi proporcionalan omjeru dužina njezinih obala.^[25]

Slovenija u Memorandumu o Piranskom zaljevu iz travnja 1993. izjavljuje da granicu na moru treba tek odrediti, međutim odbacuje primjenu kriterija crte sredine jer tvrdi da je izvršavala jurisdikciju i vlast u Piranskom zaljevu u bivšoj Jugoslaviji kao i da je takvo stanje zatečeno pri proglašavanju neovisnosti obiju država 25. lipnja 1991. i stoga zahtijeva primjenu načela uti possidetis (lat. kako posjedujete).^[26] (Slika 7.)

 

 

 

Slika 7. Memorandum o Piranskom zaljevu, 7. travnja 1993.
Izvor: Zvonko Gržetić, Vesna Barić Punda, Valerija Filipović, n. dj., 40.

 

Na tim osnovama Slovenija je i zastupala svoje zahtjeve u arbitražnom postupku što se tiče Savudrijske vale tražeći njezinu cijelu morsku površinu od 18,8 km². Morsko razgraničenje u Savudrijskoj vali je primjer u kojem je Arbitražni sud povrijedio međunarodno pravo koristeći se neutemeljenim činjenicama u donošenju odluke. Sud je Hrvatskoj dodijelio 1/5 Savudrijske vale, znači 3,8 km². Ako Portoroški zaljev tumačimo kao unutarnje vode Republike Slovenije i izuzmemo ga iz dodijeljenih površina, po toj izmjeri bi Republika Hrvatska dobila 1/4 Savudrijske vale.

Koridor Slovenije kroz hrvatsko teritorijalno more

Jasno je bilo od samog početka, a na što su i upozoravali hrvatski stručnjaci, da Slovenija ne može dobiti cijelu Savudrijsku valu i nikakav teritorijalni dodir s otvorenim morem jer je to u suprotnosti s imperativnim normama međunarodnog prava. Zabluda je Slovenije da joj pravo na kontakt s otvorenim morem osiguravaju Osimski sporazumi, koji definiraju i morsku granicu s Italijom od kopna do otvorenog mora. Hrvatska i Slovenija su nasljednice toga sporazuma koji ne osigurava ni Sloveniji pomorski kontakt s otvorenim morem kao ni Hrvatskoj kopneni kontakt s Italijom. Slovenija je čak i donijela odluku u veljači 2013. u Državnom zboru po kojoj neće prihvatiti arbitražnu odluku ako im Sud ne dodijeli izlaz na otvoreno more. Sud se u svojoj odluci povodio i za Sporazumom Drnovšek–Račan, koji je štetan za hrvatske nacionalne interese a na koji se Slovenija i pozivala u arbitraži tumačeći Sporazum kao odraz hrvatske političke volje. (Slika 8.)

 

 

 

Slika 8. Predloženi izlaz Slovenije na otvoreno more prema Sporazumu Drnovšek–Račan iz 2001. godine
Izvor: Davor Vidas, Hrvatsko-slovensko razgraničenje: Međunarodno pravo je crta ispod koje se ne ide, Zagreb, 2009., 46.

 

Po odluci Arbitražnog suda slovenskim koridorom kroz hrvatske teritorijalne vode Republika Hrvatska dobila bi ograničenu suverenost u njemu. Koridor dobiva status otvorenog mora a Hrvatska samo zadržava granicu s Italijom i samo formalno svoje teritorijalno more, ako ga tako možemo uopće nazvati jer nema u njemu jurisdikciju koju taj naslov nosi. (Slika 10.)

 

 

 

Slika 9. Razgraničenje između Hrvatske i Slovenije u Savudrijskoj vali prema odluci Arbitražnog suda
Izvor: PCA CASE NO. 2012-04 IN THE MATTER OF AN ARBITRATION UNDER THE ARBITRATION AGREEMENT BETWEEN THE GOVERNMENT OF REPUBLIC OF CROATIA AND THE GOVERNMENT OF THE REPUBLIC OF SLOVENIA, SIGNED ON 4 NOVEMBER 2009 FINAL AWARD 29 JUNE 2017, 280.

 

Sljedeća karta prikazuje hrvatski zahtjev granice u Savudrijskoj vali crtom sredine i pojednostavljenu ekvidistancu po kursu 27 referentnih točaka do crte razgraničenja po Osimskim sporazumima, slovenski zahtjev koji obuhvaća cijelu Savudrijsku valu i 12 nm do položaja nazvanog T4bis prema Osimskoj liniji i delimitacijsku liniju odluke Suda. (Slika 11.)

Hrvatsko-slovenski odnosi
nakon odluke Suda

Od ostvarenja suvremene hrvatske države 1991. godine hrvatska vanjska politika nije pokazala konstantu nastojanja i borbe za zaštitu svojih interesa prema slovenskim teritorijalnim pretenzijama, te je neosporna njezina uloga u stvaranju slabijega pregovaračkog položaja Republike Hrvatske u postupku razgraničenja između dviju država. Dobar dio vanjske politike Republike Hrvatske, glede odnosa s Republikom Slovenijom, sastojao se samo u reakcijama odgovora na slovenske poteze. Konstanta miroljubivosti i suradnje među državama zasjenila je ravnotežu snaga i dopustila oblik dominacije Republike Slovenije, prvenstveno uvjetovane međuzavisnošću hrvatske unutrašnje i vanjske politike. Hrvatska u prošlosti nije posjedovala vanjskopolitički i međunarodni subjektivitet, a protuhrvatski režimi posebno su se brinuli da Hrvati budu u što je većoj mjeri udaljeni od dodira s vanjskom politikom i mogućnosti stvaranja iskustva i tradicije. Stoga je u delikatnom zadatku vanjske politike Republike Hrvatske potrebna prava mjera državnog egoizma u zaštiti svojih interesa – poštujući misao Winstona Churchilla: »Ne postoje naši stalni prijatelji i naši stalni neprijatelji, postoje samo naši stalni interesi«.

U svijetu sa sve manje granica zahtjev za njihovo ukidanje argumentira se pravom na slobodno kretanje jer roba, ljudi, informacije i novac danas ne poznaju granice. Imamo li sve više razloga za brisanje granica ili sve veću potrebu za njima? Migrantska kriza iz 2015. godine podsjetila je otvorenu i tolerantnu Europu na važnost granica. Granice su kodirane tvorevine višestrukih interesa i za nacionalnu su državu konstitutivne. Unatoč globalizaciji i njezinim izazovima kao i trendovima raznih regionalizacija, neupitan je značaj granica, koje još uvijek posjeduju konfliktni potencijal. Granice su u svome današnjem obliku i značenju element suverene nacionalne države. Suverenost i neprobojnost granica čine cjelinu.^[27] Od ukupne duljine kopnene granice Republike Hrvatske od 2.370,5 km, granica sa Slovenijom iznosi 659,1 km dok je ukupna duljina granice teritorijalnog mora Republike Hrvatske 511,9 nautičkih milja/NM (948,08 km) i to s Republikom Slovenijom 8,2 nautičke milje/NM (15,19 km). Hrvatska i Slovenija imaju puno otvorenih i neriješenih pitanja koja zahtijevaju veliku pozornost i političku promišljenost u njihovu rješavanju.

 

 

 

Slika 10. Sud nije podržao zahtjev Slovenije za teritorijalnim pristupom otvorenom moru i time mogućnost proglašenja raznih gospodarskih zona.
Izvor: PCA CASE NO. 2012-04 IN THE MATTER OF AN ARBITRATION UNDER THE ARBITRATION AGREEMENT BETWEEN THE GOVERNMENT OF REPUBLIC OF CROATIA AND THE GOVERNMENT OF THE REPUBLIC OF SLOVENIA, SIGNED ON 4 NOVEMBER 2009 FINAL AWARD 29 JUNE 2017, 347.

 

 

Važno je još jedanput naglasiti da u EU-u postoji niz neriješenih graničnih sporova koji traju dugi niz godina. Granični spor između Hrvatske i Slovenije nije poseban fenomen jer su takvi sporovi prisutni i u drugim državama članicama EU-a. Granični sporovi moraju se riješiti zadanim mehanizmima u okvirima međunarodnog prava. Neki sporovi između članica EU-a traju dugi niz godina, nastali su iz specifičnih razloga i zemlje članice ušle su u EU s tim sporovima a neki sporovi prisutni su između članica EU-a i država nečlanica: Velika Britanija i Španjolska – spor oko Gilbraltara; spor na Cipru; spor Velike Britanije i Republike Irske oko Sjeverne Irske; spor između Grčke i Turske – Egejski spor; spor Njemačke i Nizozemske –rijeka Ems i zaljev Dollart; spor Švicarske, Austrije i Njemačke oko Bodenskog jezera; spor između Grčke i Makedonije oko imena.

Hrvatska javnost mora znati da slovenski političari pitanje granica s Hrvatskom iskorištavaju već više od dva desetljeća za vlastitu promidžbu ističući (političku) važnost često ponavljanih zahtjeva. Kako nije bilo ozbiljnog odziva hrvatske javnosti i politike, slovenska ih je javnost prihvatila kao realne u političkom natjecanju – tko će tražiti i dobiti više u odnosima s Hrvatskom. Takva slovenska politika nastavila se i nakon izlaska Hrvatske iz arbitražnog postupka. Primjećuje se ujedinjenost slovenskih političkih stranaka u nerealnoj teritorijalnoj pretenziji koju skupo prodaju na svom političkom tržištu.

 

 

 

Slika 11. Odluka Suda o granicama teritorijalnog mora
Izvor: PCA CASE NO. 2012-04 IN THE MATTER OF AN ARBITRATION UNDER THE ARBITRATION AGREEMENT BETWEEN THE GOVERNMENT OF REPUBLIC OF CROATIA AND THE GOVERNMENT OF THE REPUBLIC OF SLOVENIA, SIGNED ON 4 NOVEMBER 2009 FINAL AWARD 29 JUNE 2017, 317.

 

Jasno je i da su ponovni slovenski pokušaji ucjene i pritiska dio njihova uobičajenoga diplomatskog djelovanja kojim se koriste u provođenju svoje vanjske politike. Hrvatska neće i ne smije popustiti takvim pritiscima a za naglasiti je da je takav slovenski stav odraz njihove nemoći i bespomoćnosti. Svjesni su i Slovenci činjenice da neriješeni bilateralni sporovi, uključujući granična pitanja, nisu u nadležnosti EU-a. Uz tanku potporu zemalja Beneluxa, upitnog stava Njemačke i pomirljivog tona Europske komisije, jedino što Slovenija i može je neko buduće uskraćivanje potpore i pokušaj blokade Hrvatske na ulazak u Schengenski prostor, eurozonu ili kao što je sada aktualno, prijetnja blokadom našem ulasku u članstvo Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), koja broji 35 država članica. Hrvatska neće ništa izgubiti ako ubrzo ne postane članica OECD-a. Zasada to nisu ni Kina, Brazil, Rusija itd.

Ne postoje mehanizmi u EU-u koji mogu prisiliti Hrvatsku da prihvati nevažeću odluku kompromitiranog Suda. Nema formule brzog rješenja pitanja granica ali hitnost nužno nije ni potrebna. Ne treba žuriti s rješenjem graničnog pitanja sa Slovenijom. Rješenje razgraničenja sa Slovenijom bit će model na koji će se pozivati ostale države bivše federacije s kojima Hrvatska ima otvorena granična pitanja. Kao primjer neprihvaćanja pravorijeka imamo i slučaj Kine i Filipina iz 2016. godine na presudu koju je donio Stalni arbitražni sud oko spora u Južnokineskom moru u korist Filipina. Filipini su zahtjev za arbitražom predali 2013. godine tvrdeći da Kina polaganjem prava narušava konvencije UN-a, dok je Peking od početka odbijao nadležnost Arbitražnog suda. Kina stoga nije ni prihvatila odluku Stalnog arbitražnog suda. Tada je Hrvatska zajedno s Grčkom prisilila 26 članica EU-a da prihvate hrvatski prijedlog priopćenja o odnosu EU-a spram presude Stalnog arbitražnog suda u sporu između Kine i Filipina, EU je ostao neutralan u sporu između Kine i Filipina: nije se opredijelio ni za ni protiv presude. Hrvatska je unaprijed pokazala da ni ona nije spremna priznati jednostrane odluke Arbitražnog suda u Hagu i da je spremna i sposobna štititi svoje nacionalne i vitalne interese.

Jednostrano mijenjanje granica uzurpacija je tuđega državnog teritorija, nasilno prisvajanje ovlasti a neuspješni pokušaj predsjednika Odbora za obranu slovenskoga Državnog zbora o raspravi vojne intervencije u Savudrijskoj vali izgleda kao objava okupacije. Međutim to nije nikakva novina jer je zagovornik zaštite prava Republike Slovenije u Piranskom zaljevu i britanski financijski stručnjak Keith Miles, predsjednik Društva britansko-slovenskog prijateljstva, koji je u bivšoj vladi Janeza Janše bio njegov savjetnik i član Gospodarskoga vijeća (Strateškega sveta za gospodarski razvoj). Keith Miles je zastupao Sloveniju u Velikoj Britaniji pri mnogim važnim institucijama, a povremeno piše i kolumnu za slovenski dnevni list Finance. U članku pod naslovom Slovenija ima pravo vojno riješiti spor Miles je iznio svoj stav kojim podupire pravo Slovenije da oružjem ostvari svoju želju dobivanja izravnoga pristupa otvorenom moru (Svijet, Globus, 17. 07. 2009., 18–19). To su slovenski savjetnici.

 

 

 

Slika 12. Crta razgraničenja na moru između Hrvatske i Slovenije prema Deklaraciji Hrvatskoga sabora iz 1999. godine
Izvor: Zvonko Gržetić, Vesna Barić Punda, Valerija Filipović, n. dj., 44.

 

 

Važno je naglasiti da se do konačnog rješenja graničnog pitanja treba pridržavati postojećih režima upravljanja.

U Savudrijskoj vali treba ostati na snazi razgraničenje crtom sredine jer je sama Slovenija ulaskom u EU 2004. godine proglasila svoje teritorijalno more od 180 km² i razgraničenje u Savudrijskoj vali crtom sredine ili ekvidistancom. Hrvatska će znati zastupati i obraniti svoje nacionalne interese a zasigurno nikada neće i ne smije pristati na podjelu Savudrijske vale koja bi rezultirala gubitkom državnog teritorija.

Slovenske izjave da je arbitražna odluka dio međunarodnog prava su neozbiljne. Arbitraža je prijevara i kao takva je nevažeća. Zbog samih povreda imperativnih norma i pravila međunarodnog prava odluka ne samo da nije dio međunarodnog prava nego nije ni civilizacijski prihvatljiva nakon takva gruboga kršenja. Hrvatska odluku Arbitražnog suda neće i ne smije implementirati niti je smije ikada priznati i prihvatiti. Prihvaćanje takve odluke značilo bi i prihvaćanje i potvrđivanje korumpiranih sudaca i njihovih slovenskih suradnika.

 

 

Slika 13. Slovenija ulazi u EU, teritorijalno more Slovenije 180 km²
Izvor: Zvonko Gržetić, Vesna Barić Punda, Valerija Filipović, n. dj., 55.

 

Republika Hrvatska i Republika Slovenija će s vremenom pronaći prihvatljiv model, vjerojatno bilateralne dogovore, na kojima će moći početi graditi dijalog i rješavanje otvorenih pitanja koja nisu samo granična nego postoji cijeli katalog neriješenih problema. Užurbana slovenska aktivnost glede Savudrijske vale pokazatelj je njihove velike nervoze jer mogli bismo i postaviti pitanje zašto žele toliko žustro implementirati arbitražnu odluku samo u Savudrijskoj vali a ne npr. na kopnenoj granici, na Svetoj Geri, koju drže već desetljećima nezakonito uzurpiranu, što je i sam Sud morao potvrditi uz obrazloženje da nema ovlasti utjecati na slovenski uzmak s tog položaja? Je li Savudrijska vala postala stalna predstava za slovensku javnost i skretanje pozornosti s gorućih problema slovenskoga gospodarstva a sve u očekivanju slovenskih predsjedničkih izbora 22. listopada ove godine?

Sve hrvatske političke stranke složne su u zajedničkom stavu o nepriznavanju kompromitirane arbitraže i odluke korumpiranog Arbitražnog suda. Jedinstvo je to koje pokazuje političku zrelost njihovih čelnika i važnost suradnje svih političkih aktera po pitanju zaštite nacionalnih interesa i jačanju demokratskih vrijednosti u našoj državi.

Stoga je velika odgovornost na Vladi Republike Hrvatske u budućim daljnjim političkim potezima koji će definirati našu pregovaračku poziciju.

Literatura

Arhiv Slovenije, F1529/9

Arhiv Porečke i Pulske biskupije – F 402, F 462,1, 462,2

Bartolli, Matteo, Vidossi, Giuseppe, Alle porte orientali d’Italia – Dialetti e lingue della Venezia Giulia (Friuli e Istria) e stratificazioni linguistiche in Istria, Gheroni, Torino, 1945.

Crljenko, Branimir, »Hrvatska Istra – njene sjeverne i zapadne granice«, Rovinjski obzori, br. 1 (40), 2003.

Deanović, Mirko, »Istroromanske studije«, Poseban otisak iz 303 knjige Rada Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1955., 51–75.

Degan, Vladimir Đuro, »Spor o granicama sa Slovenijom – Pravni domašaj historijskih argumenata«, Zbornik radova »Pazinski memorijal«, XXIII–XXIV, Pazin, 1995.

Gržetić, Zvonko, Barić Punda, Vesna, Filipović, Valerija, »O granicama u sjevernom Jadranu (1948.–2009.) s posebnim osvrtom na kronološki kartografski prikaz«, Poredbeno pomorsko pravo, god. 49, broj 164, Zagreb, 2010., 19–72.

Hraste, Mate, »Govori jugozapadne Istre«, Poseban otisak iz Hrvatskog dijalektološkog zbornika knjiga 2, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1966.

Klemenčić, Mladen, Kušar, Vesna, Richter, Željka, »Promjene narodnosnog sastava Istre. Prostorna analiza popisnih podataka 1880–1991.«, Društvena istraživanja, Zagreb 6–7 / god. 2 (1993), br. 4–5, 607–629.

Małecki, Mieczysław, Slavenski govori u Istri, HFD, Rijeka, 2002.

Manin, Marino, Matković, Stjepan, »Iskrivljuju povijest da bi dobili izlaz na more« (http://www.dnevnik/vijesti/hrvatska/Iskrivljuju-povijest-kako-bi-dobili-izlaz-na-otvoreno)

Mikolić, Mario, Istra 1941–1947. Barbat, Zagreb, 2003.

Ottmann, Henning, »Političke granice u svijetu sa sve manje granica«, Politička misao, vol. XL, Zagreb (2003), br. 2, 32–40.

PCA CASE NO. 2012-04 IN THE MATTER OF AN ARBITRATION UNDER THE ARBITRATION AGREEMENT BETWEEN THE GOVERNMENT OF REPUBLIC OF CROATIA AND THE GOVERNMENT OF THE REPUBLIC OF SLOVENIA, SIGNED ON 4 NOVEMBER 2009 FINAL AWARD 29 JUNE 2017

Pravni leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2007.

Ribarić, Josip, »Razmještaj južnoslavenskih dijalekata na poluotoku Istri«, Srpski dijalektološki zbornik 9, Beograd, 1940.

Rovinjski obzori, godina XIV, br. 1 (43), proljeće 2005.

Rudolf, Davorin ml., Kardum, Irena, »Sporazum o arbitraži između Hrvatske i Slovenije«, PPP, god. 49, Zagreb (2010), 164., 3–18.

»Slovenci ob Jadranu«, Zgodovinska razstava v Kopru 29. 10.–29. 11. 1952.

Spisi, ostavština profesora Božidara Ekla

Studija – ekspertiza hrvatsko-slovenskih odnosa, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb, travanj 2009.

Tumpić, Dušan, Hrvatska Istra, Alinea, Zagreb, 1993.

Turkalj, Kristijan, Piranski zaljev – razgraničenje teritorijalnog mora između Hrvatske i Slovenije, Organizator, Zagreb, 2001.

Vidas, Davor, Hrvatsko-slovensko razgraničenje – Međunarodno pravo je crta ispod koje se ne ide, Školska knjiga, Zagreb, 2009.

Vjesnik, 16. travnja 1954. godine

https://pca-cpa.org/en/cases/

^[1]   Nakon dolaska na vlast fašističkog režima koji je težio potpunom uništenju kulturnoga, gospodarskog i političkog postojanja hrvatskog naroda u Istri počele su sveobuhvatne planirane političko-administrativne akcije u tu svrhu. Talijanski komandant mornarice u Puli pred sudom u Puli zabranio je uporabu hrvatskoga narodnog jezika (to se odnosilo i na slovenski i njemački jezik), da bi državni tužilac u Trstu i svi ostali sudovi u Istri tu zabranu proširili na cijeli poluotok. Zakonski je odredba koja se odnosila na područje Rijeke i dijelove Istre u njezinu sastavu definirana dekretom od 15. 10. 1925. Još prije uspostave fašističkog režima hrvatski jezik nestaje iz uporabe u pošti, financijskoj službi, javnim uredima, carini, željeznici. Odlukom prefekta Julijske krajine, odnosno nadležnoga talijanskog ministra, formalno je u ožujku 1923. zabranjena uporaba lokalnih jezika a time i hrvatskoga. Isključenje hrvatskoga jezika uskoro se proširuje i na druge aspekte službene komunikacije privatnih tvrtki, na ukidanje uličnih natpisa kao i natpisa na uredima, postajama. Dušan Tumpić, Hrvatska Istra (Zagreb: Alinea, 1993), 98.

 

^[2]   Marino Manin, Stjepan Matković, »Iskrivljuju povijest da bi dobili izlaz na more«

    (http:// www.dnevnik/vijesti/hrvatska/Iskrivljuju-povijest-kako-bi-dobili-izlaz-na-otvoreno)

 

^[3]   Mladen Klemenčić – Vesna Kušar – Željka Richter, »Promjene narodnosnog sastava Istre. Prostorna analiza popisnih podataka 1880.–1991.«, Društvena istraživanja (Zagreb, 6–7/god. 2, br. 4–5), 624.

 

^[4]   Više o tome vidi u: Mate Hraste, Govori jugozapadne Istre (Zagreb: 1966), Mirko Deanović, Istroromanske studije (Zagreb:1955), Josip Ribarić, Razmještaj južnoslavenskih dijalekata na poluotoku Istri (Beograd:1940), Matteo Giulio Bartoli, Giuseppe Vidossi, Alle porte orientali d’Italia. Dialetti e lingue della Venezia Giulia (Friuli e Istria) e stratificazioni linguistiche in Istria (Torino: 1945)

 

^[5]   Rovinjski obzori, godina XIV., 43/2005., broj 1, 80.

 

^[6]   Studija – ekspertiza hrvatsko-slovenskih odnosa (Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, 2009), 95.

 

^[7]   Arhiv Porečke i Pulske biskupije, Radovi Nikole Žica, F. 462.2

 

^[8]   Elaborat je izrađen na zamolbu monsignora Bože Milanovića.

 

^[9]   Arhiv Porečke i Pulske biskupije, Radovi Nikole Žica, F. 462.1

 

^[10]  Isto

 

^[11]  Studija – ekspertiza hrvatsko-slovenskih odnosa (Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, 2009), 99.

 

^[12]  Branimir Crljenko, »Hrvatska Istra – njene sjeverne i zapadne granice«, Rovinjski obzori, 40/ 2003., br.1.

 

^[13]  Spominju se još i Škrljići i Šemi kao okolna sela Topolovca, dakle 27 sela. – Arhiv Porečke i Pulske biskupije, F. 402

 

^[14]  Studija – ekspertiza hrvatsko-slovenskih odnosa, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb, 2009., 99.

 

^[15]  U Spomenici se iznose teze iz Žic-Ribarićeva Elaborata o hrvatsko-
-slovenskoj etničkoj granici u Istri. Monsignor Božo Milanović sintetizirao je teze iz Elaborata i načinio kartu granične podjele dotične zone u Istri. Josip Šestan, prvi predsjednik Oblasnog odbora Jedinstvene narodnooslobodilačke fronte za Istru i potpredsjednik Hrvatskog sabora, smatrao je da svećenici u Istri rade protiv naroda i vlasti budući da je narod slobodnom voljom izabrao Kopar. Tako je Spomenica u Hrvatskom saboru shvaćena i prezentirana od strane komunista kao dokaz samovolje hrvatskog svećenstva i njegov otpor volji naroda.

 

^[16]  Spisi, ostavština prof. Božidara Ekla.

 

^[17]  Svjedočanstvo, prof. dr. Zorko Kos, u razdoblju 1966–1976. direktor Općega vodoprivrednog poduzeća za vodno područje Primorsko-istarskih slivova sa sjedištem u Rijeci.

 

^[18]  Spisi, ostavšina prof. Božidara Ekla.

 

^[19]  Do 2005. godine 17 država članica EU-a izjavilo je takve deklaracije: Austrija, Belgija, Danska, Estonija, Finska, Grčka, Italija, Latvija, Litva, Mađarska, Nizozemska, Njemačka, Portugal, Slovenija, Španjolska, Švedska i Velika Britanija. Hrvatska je u slučaju sporova na moru svojom deklaracijom pri Tajništvu UN-a u studenome 1999. izabrala nadležnost Međunarodnog suda u Hagu i Međunarodnog suda za pravo mora u Hamburgu.

 

^[20]  Davor Vidas, Hrvatsko-slovensko razgraničenje – Međunarodno pravo je crta ispod koje se ne ide (Zagreb, Školska knjiga, 2009), 32.

 

^[21]  Davorin Rudolf ml., Irena Kardum, »Sporazum o arbitraži između Hrvatske i Slovenije«, PPP, god. 49, Zagreb (2010) 164, 12.

 

^[22]  https://pca-cpa.org/en/cases/

 

^[23]  Dopis je sastavio Republiški sekretarijat za notranje zadeve, Ljubljana, številka:21/3-2/2-442-17/166 od 4. rujna 1985., a potpisao ga je načelnik Odelka republiškog inšpektora g. Karela Makuca. Dopis je bio upućen Zveznom sekretariatu za notarnje zadeve–Upravi za mejne zadeve, tujce in potne listine u Beogradu.

 

^[24]  Vladimir Đuro Degan, »Spor o granicama sa Slovenijom«, Zbornik radova »Pazinski memorijal«, XXIII–XXIV, Pazin, 1995., 336.

 

^[25]  Kristijan Turkalj, n. dj., 139.

 

^[26]  Pravni leksikon (Zagreb, 2007), 1724.

 

^[27]  Henning Ottmann, »Političke granice u svijetu sa sve manje granica«, Politička misao, vol XL, br. 2, Zagreb, 2003., 33.