Dnevnik nasukanog argonauta

Miroslav Pelikan rođen je u Dežanovcu 17. 5. 1950. Osnovnu i srednju školu te Filozofski fakultet pohađao je u Zagrebu. Od sredine sedamdesetih djeluje kao slobodni novinar baveći se uglavnom kulturnim pitanjima. U istom razdoblju objavljuje prozu i poeziju u časopisima Mogućnosti, Dubrovnik, Odjek, Republika, Forum itd. te na 3. programu Hrvatskoga radija (niz autorskih emisija u ciklusima Poezija naglas i Hrvatska proza). U digitalnom izdanju objavljeno je desetak Pelikanovih knjiga: Plovidba (2011), Kentauri na brodovima (2012), Fragmenti (2013), Krhotine (2013), Tri (2014), Brončani David (2015), Osmine (2016) i dr.

Na hrvatsku književnu scenu Miroslav Pelikan stupa sredinom sedamdesetih godina dvadesetoga stoljeća, nekako između prve serije časopisa Pitanja (1969–1974) i početka izlaženja časopisa Off (1979). To je razdoblje kada se u hrvatskoj pjesničkoj praksi težište pomiče s poetskog posredovanja svijeta na neupitno sredstvo tog posredovanja u dotadašnjem pjesništvu, to jest jezik sam. Pelikan ostaje po strani od glavnih struja i gradi svoj samosvojni pjesnički put i izraz. Iako u svom pjesništvu akceptira suvremena pjesnička iskustva i prakse, on, uvjetno rečeno, ostaje u okviru onog tipa pjesništva koji Cvjetko Milanja u knjizi eseja o hrvatskom pjesništvu druge polovice dvadesetog stoljeća Doba razlika naziva »gnoseološkim«.

Miroslav Pelikan

U kratkoj zbirci ili ciklusu pjesama Rezovi Pelikan nastavlja svoj u prethodnim knjigama uspostavljeni poetski imaginarij. U podlozi su toga svijeta more i plovidba, kao moćni i višeznačni simboli, a sam tekst se nadaje kao svojevrsni brodski dnevnik jedne duge potrage za smislom i razapetosti između dviju žena, crnokose lidijske kraljice Omfale i tajanstvene zelenooke. Mitski kontekst pojedinačnim egzistencijalnim situacijama i dvojbama daje pečat svevremenog i univerzalnog. Vječita potraga za smislom i ljubavlju u srazu s vremenom središnja je tema ove poezije. Vrijeme, kao i uvijek, sve troši, iscrpljuje, nivelira. Klepsidra je moj odraz//sitni pijesak znamen – konstatira pjesnik u pjesmi Titraj.

Ovaj svojevrsni dnevnik nasukanog argonauta satkan je od bolnih drhtaja, rezignirane žudnje i gorkih spoznaja. Lirski subjekt razapet je između spoznaje o tjelesnoj trošnosti i žudnje: Dok si s mukom palio vatru, razmišljao si o vremešnosti svoga tijela, osjećajući njegov raskorak s rasplamsalim željama, jer dok je kost postajala sve krhkija, jedino se um oslobađao rušeći nametnute ograde (Vatra); između dviju žena: Svaki puta kada se suočim sa njezinim očima, svijetlim poput raslinja, pomislim na crnilo Omfalinih zjenica i zgrozim se nad vlastitom nevjerom, mogu li gledati nekažnjen, neopomenut? (Oči); između onoga što jest i onoga što se očekivalo od njega da bude: Moji me preci promatraju dok maštam o tvome mladom tijelu i čude mi se, mi nismo bili takvi pjesniče labirinta (Preci); između realnosti i snova: Umor me tišti i tlači, prigiba me tlu, dok se snovi suprotstavljaju i odupiru, govoreći na uho umoru, pusti ga, ostavi ga na miru, prepusti ga nama (Umor) itd.

Iako je Pelikanovo pjesništvo dosta hermetično, na tragu nekih razlogovaca i Danijela Dragojevića, epski okvir plovidbe i potrage osigurava mu dostatnu komunikativnost. Pelikan je usmjereniji na sadržaj nego na izraz. Jezik mu nije – kao što je to slučaj s većinom pjesničke produkcije potkraj dvadesetog stoljeća – sam po sebi tema. On ne propitkuje jezik kao sredstvo posredovanja svijeta, nego mu je pjesništvo prije svega svojevrsna evidencija egzistencijalnih stanja. Postupak mitizacije tim stanjima daje univerzalno značenje. Stanoviti fatalizam i osjećaj uzaludnosti prožimaju Pelikanovu poeziju, ali i prozu u cjelini.

Rukovet pjesama Rezovi potvrđuje Pelikana kao izdvojen i samosvojan glas u suvremenoj hrvatskoj književnosti. Pelikan je pjesnik i prozaik koji svoj književni svijet gradi polako, promišljeno i koherentno. Njegove pjesme često djeluju kao fragmenti »dekomponirane stvarnosti« (Gojko Sušac), ali kao fragmenti od kojih je sastavljen impresivan mozaik. Rezovi su tom mozaiku vrijedan i poetski snažan doprinos.