29. Muzički biennale Zagreb

Zagrebačke svečanosti suvremene glazbe – za svakoga ponešto

U Zagrebu u travnju održani 29. Muzički biennale ponovno je pokazao opravdanost utemeljenja festivala suvremene glazbe u Hrvatskoj a koji je, sada već davne 1961. godine, pokrenuo hrvatski skladatelj Milko Kelemen (1924), ugledni svjetski majstor nove glazbe. Kelemen je 30. ožujka u Stuttgartu, gdje živi, proslavio 93. rođendan, visok životni jubilej, koji su mu čestitali mnogi pa i hrvatska ministrica kulture dr. sc. Nina Obuljen Koržinek. Dakle, uz srdačne čestitke koje su upućene Milku Kelemenu trajno mu se izražava zahvalnost za zbilja vizionarsku ideju zahvaljujući kojoj je Zagreb postao važnim središtem i susretištem skladatelja koji su promišljali glazbu 20. stoljeća i koji to i dalje čine u ovom našem 21. stoljeću, kao i tisuća glazbenika posvećenih izvođenju novovjekih ostvarenja. Za postojanje MBZ-a od njegovih početaka bili su važni njegovi prvi zagovornici Ivo Vuljević, prvi šef propagande, zaslužan za dovršenje i dugogodišnji direktor Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog, kao i Josip Stojanović, prvi direktor festivala, da ne spominjem i sve daljnje generacije angažiranih uglednika čiji je trud ugrađen u njegovu povijest. Posebne su pak uspomene zagrebačke koncertne publike na vrhunska imena svjetske suvremene glazbe koja je Zagreb tijekom svih proteklih desetljeća ugošćivao.

Fotografije: MBZ – https://www.mbz.hr

Dakle, pratiti 29. izdanje tog sadržajima nadasve bogatog festivala, koji se održavao pod pokroviteljstvom predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović, a mjesta održavanja bile su gotovo sve bitne koncertne i kazališne kuće, bilo je svakako osobito zanimljivo. Dakako, sadašnji umjetnički ravnatelj MBZ-a, skladatelj i pedagog Krešimir Seletković, sa svojim timom nije imao lagan posao jer trebalo je odabrati, programirati, osigurati financiranje, isplanirati dolaske, osposobiti i pripremiti prostore, ukratko, omogućiti izvođačima i slušateljima praćenje svih događanja. A njih je bilo jako mnogo. Koliko se god prema tome bilo koji izvjestitelj trudio biti iscrpan, nitko nije u mogućnosti obuhvatiti sve što se Zagrepčanima i njihovim gostima nudilo u biennalskom tjednu. Zato, valja biti na prvom mjestu spreman na propuste, priznati nepoznavanje niza iskaza koji su obogaćivali iznimno šareni kaleidoskop glazbene ponude i u mnogim dvoranama hrvatske metropole prizivali publiku. A publike je doista bilo u zadovoljavajućem broju, pri čemu posebno raduje dolazak mladih koji s mladosti svojstvenom znatiželjom ulaze u svijet modernih glazbenih pravaca. Stoga su bile dobrodošle i izvedbe djela već priznatih europskih majstora koji pripadaju generacijama nekadašnjih avangardista, danas etabliranih autoriteta nove glazbe, kao što je bilo korisno susretati najnovije tendencije različitih estetskih uvjerenja. Posebno je pak ovogodišnji MBZ pokazao interes skladatelja za pisanje glazbe za najmlađe slušatelje, kao što je među izvođačima bio zastupljen i velik broj učenika i studenata glazbenih učilišta. Od srednjih se škola istaknula Grupa za Novu glazbu GU Elly Bašić, dok su Muzičku akademiju Sveučilišta u Zagrebu zastupali Komorni zbor vođen dirigenticom Jasenkom Ostojić s (pra)izvedbama niza skladbi hrvatskih autora te ASMANGU – Ansambl za suvremenu glazbu kojim ravna Ivan Josip Skender, u čijoj su izvedbi ozvučena antologijska ostvarenja nekadašnjih profesora akademika Rubena Radice, Anđelka Klobučara, Stanka Horvata i Marka Ruždjaka.

Početak u znaku operne praizvedbe

Sada već davne 1973. godine u povodu priprema za MBZ bila je najavljena izvedba opere Vojnici Bernda Aloisa Zimmermanna a glasni tadašnji polemičar Igor Mandić tu je najavu popratio izjavom kako je »opera mrtva«. Međutim, još i danas nakon toliko godina festival njeguje suvremenu operu i ovogodišnji je MBZ započeo praizvedbom novoga glazbeno-scenskog naslova čija je autorica pobijedila na prošlom 28. MBZ-u u okviru natjecanja 5-minutne opere dobivši narudžbu za skladanje opernog djela. Pa iako Zagrebačko gradsko kazalište Komedija 22. travnja nije bilo popunjeno do posljednjeg mjesta, svečano otvorenje 29. MBZ-a proteklo je na vrlo uspješan način i nitko nije zacijelo ni pomislio da bi glazbeno-scenska vrsta koja je bila na programu mogla biti neko »ponovno uskrslo truplo«!

Publiku je u ime organizatora pozdravio glavni tajnik Hrvatskog društva skladatelja Tomislav Šaban, na besprijekornom hrvatskom jeziku nazočnima se obratio poljski veleposlanik Nj. E. Maciej Szymański, budući da je Republika Poljska bila država-partner festivala, a počast samog čina otvorenja pripala je dakako hrvatskoj ministrici kulture, dr. sc. Nini Obuljen Koržinek, predstavnici predsjednika Vlade RH i resornog ministarstva čija je financijska potpora svakako, uz druge partnere i sponzore, za realizaciju festivala nedvojbeno odlučujuća. Praizvedba opere, čiju je partituru poljska skladateljica Martyna Kosecka (Gdańsk, 1989), navedena pobjednica na prošlom 28. MBZ-u 2015. godine uvedenom natjecanju nazvanom 5-Minute Opera Competition, dostavila HDS-u a Društvo proslijedilo izvođačima u Rijeku, mogla je početi.

Mlada skladateljica naslovila je svoje djelo Klothó, Thread of the tales (Splet priča), a praizvedba je osigurana u koprodukciji MBZ-a i Hrvatskoga narodnoga kazališta Ivana pl. Zajca iz Rijeke. Martyna Kosecka potpisuje istovremeno i tekst i glazbu, a svoje je prvo glazbeno-scensko djelo zamislila kao »fantastičnu operu u jednom činu« odlučivši se za, kako sama izjavljuje, »bajku, basnu, mit, legendu... te priču za svakoga«. Doista, spojivši bajke iz kineske i hrvatske pripovjedačke baštine, skladateljica je djelo koncipirala u sedam prizora sa završnim epilogom, a uvođenjem likova s vrlo egzotičnim imenima, sveprisutnog Pripovjedača (Dario Bercich), pomalo karikiranog i samovoljnoga kralja Shâ (Nicolas Rigas), dvaju bračnih parova s imenima Reó (sopranistica Ingrid Haller) i Çlles (kontratenor Karol Bartosinski) te Athuô (mezzosopranistica Ivana Srbljan) i Vâri (tenor Marko Fortunato), uz plesačicu Klothô (Dina Dehni Sow) i osmeroglasni zbor te obvezatni orkestar, koncipirala izvođački sastav koji u jednome činu trajanja nešto više od sat vremena iznosi odabrane priče. Opera je pjevana na engleskom jeziku, što je djelovalo pomalo »nemušto« jer je dikcija interpreta bila doista problematična, dok je glazbeni dio izvedbeno mogao donekle zadovoljiti i solisti su dokazali uloženi trud, pri čemu je snagom izraza dominirala mezzosopranistica Ivana Srbljan. Osmeroglasni Zbor i Orkestar riječke Opere pod ravnanjem Berislava Šipuša glazbeno su događanje disciplirano priveli kraju iako ukupni vizualni dojam pa i sam sadržaj nisu oduševili niti slušatelje potaknuli na burniji pljesak. 

Moguće je dakle reći kako »velika opera« nije postigla sveopće prihvaćanje, ali je zato »mala opera« praizvedena istoga dana u popodnevnim satima u Zagrebačkom kazalištu lutaka, uz ponovljene izvedbe, postigla veću zapaženost. Iako je priča o žabici koja se pretvara u lijepu princezu dobro poznata iz narodne predaje, Rene Medvešek kao redatelj koji je izradio dramaturšku obradu i skladateljica Sara Glojnarić ujedinjenim su nadarenostima ostvarili doista privlačnu predstavu za najmlađe. Uz nadahnute lutke i scenografiju Danijela Srdareva i uz prikladno osvjetljenje Svena Čustovića glumci Danijela Čolić Prižmić, Marina Kostelac, Matilda Sorić, Branko Smiljanić i Adam Skendžić virtuozno su upravljali lutkama koje su glazbom pratili vrsni umjetnici sopranistica Marija Lešaja, pijanistica Sanja Vrsalović, kontrabasist Gustav Barišin i na udaraljkama Josip Konfic. Prema pažljivom praćenju predstave zaista primjerene dobi najmlađih moguće ja i dodatno zaključiti da je taj projekt postigao uspjeh.

Izvedbe zadovoljile

Zahvaljujući dolasku u Zagreb niza vrhunskih ansambala specijaliziranih za izvođenje suvremene glazbe, koji ionako kruže europskim festivalima pa je njihovo sudjelovanje na MBZ-u »dodatna vrijednost« u pogledu međunarodnog afirmiranja zagrebačke manifestacije, postignuta je nedvojbena prepoznatljivost hrvatske metropole kao važnog središta u kojem je moguće nastupiti. Činjenica pak da su neki od tih uglednih gostiju u svoje programe uključili i (pra)izvedbe djela hrvatskih skladatelja, vjerojatno je važna mogućnost za uvođenje djela naših autora i njihovo uključivanje u svjetsku utrku i širu međunarodnu ponudu.

Da je to doista jedna od važnih mogućnosti za bolji plasman suvremene hrvatske glazbe u svijetu, pokazao je program kojim se predstavio proslavljeni Ensemble intercontemporain, koji je utemeljio Pierre Boulez (1925–2016) a koji djeluje pri pariškom IRCAM-u, u Zagrebu. Francuski je ansambl svirao u ZKM-u 23. travnja, a američki dirigent i skladatelj David Fulmer (1981), čiji životopis svjedoči iznimna priznanja na međunarodnom planu i veliki stečeni ugled jednako kao autora glazbe tako i kao dirigenta, za gostovanje na MBZ-u odabrao je četiri ostvarenja izrazito različite profiliranosti. U svojem komentaru Fulmer je istaknuo kako je to pretežno francuski program, uz iznimku novog djela hrvatskog skladatelja Berislava Šipuša (1958), koje komentira kao »po prirodi hirovito, na mjestima teško i zbijeno, a drugdje vedro i tajanstveno«.

Prvo djelo na programu, poduža skladba s naslovom L’Asie d’après Tiepolo francuskog skladatelja Huguesa Dufourta (1943) razrađuje vrlo precizno zvučanja pojedinih instrumenata suprotstavljajući odnose pojedinačnog timbra u kompleksnim ritmičkim strukturama. Streets (Ulice) francuskog »uspješnika« Bruna Mantovanija (1974) primjer su glazbenog protoka potpuno u skladu sa »školom« koju je moguće osluškivati kod nasljednika velikana kakav je bio Pierre Boulez, te posebno kod skladatelja s iskustvima koja se stječu radom u centru s tako razvijenim elektroakustičkim i drugim istraživanjima kao što je to IRCAM. Djelo je autor i posvetio svojem uzoru Boulezu, a zvučno evocira šetnju ulicama New Yorka i ljudski metež i zbrku te gungule u milijunskom megapolisu. Treće djelo na programu bila je praizvedba skladbe Berislava Šipuša koju je naš autor i profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu te utemeljitelj Ansambla Cantus naslovio In der Ferne (U daljini). Iz opaske u programskoj knjizi saznajemo da je Šipuš djelo napisao ove godine, a posvećeno je upravo Ensemblu intercontemporain budući da je naručeno od MBZ-a. Novim se ostvarenjem Šipuš potvrđuje kao skladatelj glazbe koja može biti pjevna ali i vrlo kompleksna u dionicama instrumentalnog sastava, a da nikada ne odustaje od traženja lijepoga zvuka i harmonijskoga sklada. Na kraju koncerta bila je izvedena 45-minutna, dakle vrlo opsežna »simfonijska poema« Dérive 2 (Strujanje 2) Pierrea Bouleza, za zagrebačke slušatelje mlađe generacije svakako zanimljivo upoznavanje antologijskog ostavarenja skladatelja čije je ime u noviju »povijest glazbe« upisano velikim slovima a čijom je nedavnom smrću francuska glazba ostala bez najutjecajnijeg promotora.

Jedan od jednako tako proslavljenih sastava svakako je i Ansambl Modern, koji je u Zagreb došao predvođen bugarskim dirigentom Rossenom Gergovom (1981). Uopće, poučno je u iscrpno sastavljenoj programskoj knjizi MBZ-a čitati životopise ne samo skladatelja nego i interpreta koje smo susretali na koncertima tijekom festivala, jer doista riječ je o glazbenicima koji svojim školovanjem i djelovanjem pokazuju intenzivni angažman u svladavanju itekako bogate produkcije ostvarenja brojnih skladatelja koji se diljem Europe, pa i mnogo šire, domišljaju kako osmisliti glazbeni događaj koji bi pobudio pozornost ne samo za jednu, festivalsku, nego i za neke daljnje i ponovljene izvedbe a koje bi slušateljima trebale/mogle pružiti neki suvisli glazbeni doživljaj. U tim nastojanjima na ovome mjestu valja navesti kako je kod svih solista i ansambala ipak pretežno riječ o koncentriranju na stvaralaštvo »europocentričnih« skladatelja, dakle autora proizišlih iz europske tradicije nove glazbe i glazbene avangarde, pa bilo što to danas značilo. Naime, nemoguće je ne primijetiti potpuni izostanak imena i glazbenika iz nekih drugih kulturoloških krugova, nekih drugih izvaneuropskih glazbenih »radionica«. Ali, to je očito opća značajka koja prati sve bjelosvjetske festivale suvremene glazbe, pa bi bilo iluzorno od našega hrvatskog »sajma« očekivati neki drukčiji i bitniji iskorak.

Fotografije: MBZ – https://www.mbz.hr

Dakle, Ansambl Modern, koji ima sjedište u Frankfurtu na Majni, objedinjuje oko 20 vrhunskih solista iz raznih europskih država te iz Argentine, Izraela, SAD-a i Japana, a ta je multikulturalnost također jedna od značajki funkcioniranja scene koja se u svjetskim razmjerima bavi suvremenom glazbom. Naime, okupljaju se vrhunski virtuozi ali upravo oni koji rado sviraju najnoviju glazbu, očekujući dakako da im to bude i adekvatno honorirano. Ansambl Modern je nastupio 24. travnja u ZKM-u s repertoarom koji je uključivao skladbe Liebeslied (Ljubavna pjesma) za osam instrumenata njemačkog skladatelja Jörga Widmanna, Contour (Obris) za pet instrumenata slovenskog skladatelja Vita Žuraja, Rondeaus sauvage (Divlji rondo) za sedam glazbenika njemačkog skladatelja Arnulfa Herrmanna, Synchronicity hrvatskog skladatelja Tibora Szirovicza i Salz (Sol) za ansambl još jednoga njemačkog predstavnika Enna Poppea. U tom je nizu djelo hrvatskog skladatelja Szirovicza, koji je kompoziciju diplomirao na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u razredu Željka Brkanovića, a od ove je studentske godine i sam asistent na Odsjeku za kompoziciju te ustanove, jedino bilo izvedeno prvi put, a također je inicirano narudžbom MBZ-a. Uz duhovito poigravanje zvukom i ritmovima u skladbi Vita Žuraja, praizvedena je partitura Tibora Szirovicza za violinu, violu, violončelo, flautu, obou, klarinet, fagot, rog, klavir i udaraljke, dakle glazbala koja pružaju mogućnosti za raznorodne kolorističke efekte i zgusnuta harmonijska suzvučja, primjer logične nadogradnje i daljnjeg razvitka europske glazbe koju poznajemo kao ukupnost kozmopolitske izražajnosti.

Važni doprinosi nove hrvatske skladateljske tvorbe

Uključivanje nastupa Zbora HRT-a (25. travnja, Muzej Mimara, ciklus Sfumato), Simfonijskog orkestra HRT-a (27. travnja, KDVL, Majstorski ciklus) i Zagrebačke filharmonije (28. travnja, KDVL, Koncert za MBZ) u program 29. MBZ-a svakako je hvalevrijedan potez jer je time suvremenoj glazbi bio osiguran izlazak pred nazovimo to »običnu« publiku a ne samo pred slušatelje posebno zainteresirane za najnovije stvaralaštvo. Ravnali su mahom strani dirigenti, Zborom HRT-a finski maestro Nils Schweckendiek, a i program je bio naslovljen »Finske daljine« pa su uz finske skladatelje od drugih bili zastupljeni tek Amerikanac Alex Freeman i hrvatski predstavnik Frano Đurović, Simfonijskim orkestrom HRT-a francuski dirigent Pierre-André Valade, a Zagrebačkom filharmonijom u Zagrebu česti gost iz Bugarske Dian Čobanov. To su nedvojbeno dobri potezi jer strani dirigenti hrvatskoj glazbi pristupaju otvorenije i spontanije, a katkad i s više iskustva u novome zvuku. U svakom slučaju izvedbama skladatelji sigurno mogu biti zadovoljni jer je Đurovićevu eksperimentu s mljackanjem u kratkom djelcu za mješoviti zbor Beyond the Deadline dana ozbiljnost, u interpretaciji odličnoga francuskog maestra Sinfoniju Mladena Tarbuka praizveo je Simfonijski orkestar HRT-a na opće divljenje prema opsežnome ostvarenju koje je glazbeno nadasve privlačno i zadivljujuće slojevito, a bugarski je maestro, inače čest gost Baleta HNK u Zagrebu, djela Phantasmagoria Ivana Josipa Skendera, Plohe i boje za gudački orkestar Davorina Kempfa i Springs Sande Majurec praizveo na način na koji je svaka partitura pročitana i ozvučena u punini skladateljske namjere. Time je hrvatska javnost upoznata s najnovijim ostvarenjima za veliki orkestar u kojima među nama živući i djelujući skladatelji svjedoče doista visoku razinu profesionalnosti u vladanju strukom koju su odabrali nedvojbeno vođeni unutarnjom potrebom i nagonima da se svojim suvremenicima i vremenu u kojem žive obraćaju upravo glazbom.

Posljednja je biennalska večer, 29. svibnja, donijela posebnost, izvedbu naslovljenu TE, undercut opera za koju su glazbu napisali Dalibor Bukvić i Ana Horvat a koja je kao osobiti spektakl bila prezentirana u Tunelu Grič. Režiju, koreografiju i dramaturgiju potpisuje Natalija Manojlović, kostimografiju Ana Trischler, Marino Frankola bio je oblikovatelj svjetla, Jeffrey James scenograf, a izvodio je Vokalni ansambl Antiphonus sa svojim umjetničkim voditeljem Tomislavom Fačinijem. Bila je to sjajna završnica svečanosti suvremene glazbene umjetnosti, bilo one solističke, orkestralne ili pak glazbeno-scenske. Participacija hrvatskih skladatelja i interpreta daljnji je pak dokaz relevantnosti i interesa za suvremeno stvaralaštvo svih generacija naših umjetnika, čime se trajno potvrđuje raison d’être MBZ-a pa time i naviješta njegova sigurna i nadajmo se osigurana budućnost. Ili, poželimo to barem!