Znanost i arhivistika

Dva gotovo istovremena prijedloga novog Zakona o arhivskom gradivu i arhivima s početka ove godine (2017) izvjesno su vrijeme zaokupljala širu javnost i služila za (ne)iskreno prikupljanje političkih poena. Uz to su skrenuli pozornost na to koliko su ozbiljni problemi koje imaju znanstvenici i drugi korisnici u pristupu i korištenju arhivskoga gradiva druge Jugoslavije, čiji je dio bila i Hrvatska, odnosno gradivu razdoblja od 1945. do 1990. godine.^[1] Nesporno je državno vlasništvo iz tog razdoblja gradivo institucija koje je bivši sustav zvao društveno-političkim zajednicama: federacije, republika, autonomnih pokrajina, regionalnih zajednica općina, gradskih zajednica i općina. Navedenim ustavnim institucijama treba dodati i mnogobrojne komitete za općenarodnu obranu i društvenu samozaštitu (KONO i DSZ) koji su pokazatelj koliko je bila povezana partija i država čak i u 1980-im godinama. Komitet za ONO i DSZ SRH je tijelo koje najbolje pokazuje kako je funkcionirala partijska država i kako je ta praksa u suprotnosti s demokratskim društvima. Naime, Komitet za ONO i DSZ SRH bio je glavno tijelo rukovođenja sustavom koje s obzirom na ovlasti koje je prigrabilo nema uporište u ustavu, nego u saveznom zakonu o općenarodnoj obrani iz 1982. Putem komiteta za ONO i DSZ partija je našla način da se ubaci u sustav zapovijedanja dijelom oružanih snaga, odnosno republičkim Teritorijalnim obranama. S obzirom na njegovu ulogu nevjerojatnim zvuči podatak da danas uopće ne znamo gdje je gradivo Komiteta za ONO i DSZ SRH, a nema pokazatelja da to uopće zanima nadležne državne institucije. Je li to slučajnost ili prilog za posredno razumijevanje svjetonazora i bliže prošlosti dijela političke elite koja vodi Hrvatsku?

Od 1945. do 1990. stvarna vlast u Jugoslaviji, odnosno Hrvatskoj bila je u rukama Saveza komunista Jugoslavije/Hrvatske, prethodno Komunističke partije Jugoslavije/Hrvatske, koja je sukladno jugoslavenskom političkom pojmovniku bila društveno-politička organizacija.^[2] Početkom 1990-ih njihovo je gradivo proglašeno državnim vlasništvom Republike Hrvatske. U točki 68. Zakona o arhivskom gradivu i arhivima iz 1997. piše da »arhivsko gradivo bivših društveno-političkih organizacija, državno je vlasništvo i smatra se javnim arhivskim gradivom prema odredbama ovog Zakona«.^[3] Premda se čini da je zakonska odredba jasna, njena praktična primjena u zadnjih desetak i više godina pokazuje nešto sasvim drugo.

Pristup arhivima i korištenje arhivskoga gradiva rješava se zakonima u društvima koja se smatraju demokratskim. U već navedenom zakonu postoji nekoliko vremenskih granica dostupnosti arhivskoga gradiva u Hrvatskoj. Javno arhivsko gradivo u pravilu je »dostupno za korištenje 30 godina nakon nastanka«. Arhivsko i »registraturno gradivo koje sadrži podatke što se odnose na obranu, međunarodne odnose i na poslove nacionalne sigurnosti, uključujući one za održavanje reda i mira, te na gospodarske interese države, a čijim bi objavljivanjem nastupile štetne posljedice za nacionalnu sigurnost ili nacionalni interes Republike Hrvatske, dostupno je za korištenje po isteku od 50 godina od njegovog nastanka, ako posebnim propisom nije drukčije određeno«.^[4] Javno arhivsko gradivo »koje se odnosi na osobne podatke (matice, liječnička dokumentacija, osobni dosjei, sudski, porezni, financijski i sl.) dostupno je za korištenje 70 godina nakon svoga nastanka, odnosno 100 godina od rođenja osobe na koju se odnosi«.^[5] U vezi s navedenim rokovima najviše prijepora izaziva odredba o nedostupnosti arhivskoga gradiva do isteka 50 godina od njegova nastanka. Naime, više od četvrt stoljeća postoji samostalna Hrvatska i zaštitni rok od 50 godina može se odnositi samo na arhivsko gradivo bivše socijalističke Jugoslavije. S obzirom na to da je riječ o državi koja ne postoji, kao i da su se međunarodne okolnosti potpuno promijenile, očito je da je odredba od 50 godina nedostupnosti potpuno apsurdna jer nema ugroze nacionalne sigurnosti i nacionalnih interesa Republike Hrvatske.

Unatoč vremenskim ograničenjima u Zakonu o arhivskom gradivu i arhivima postoji dobra osnova za ne­ometan rad povjesničara. U točki 22. Zakona postoji mogućnost da prije isteka navedenih rokova ravnatelj arhiva odobri korištenje arhivskoga gradiva za znanstvena istraživanja »na način i pod uvjetima koji jamče zaštitu javnih probitaka, odnosno privatnosti, prava i probitaka treće osobe, a uz prethodno pribavljeno mišljenje Hrvatskog arhivskog vijeća«.^[6] Navedena mogućnost davala je osnovu za sukladan odnos arhivistike i historiografije, no ipak je došlo do velikih problema. Utjecajni pojedinci u arhivskom sustavu očito su »zaboravili« što je svrha i smisao postojanja arhiva. Da pojednostavimo, arhiv je prostor u kojem se čuva gradivo koje, vojničkim rječnikom, nema više operativnu vrijednost, no ima memorijsku i tu je vrijednost teško izraziti. Kada gradivo završi u arhivu njegov je primarni korisnik povjesničar. Svrha je arhiva da vodi brigu o arhivskom gradivu i omogućuje korisnicima njegovu uporabu ili, da nema dvojbe, da bude servis znanosti s gradivom koje se ne koristi u svakodnevnom funkcioniranju sustava. Smatram da bi trebalo biti jasno, pa i onima koji (one)mogućavaju pristup gradivu.

Opstruiranje pristupa arhivskom gradivu iz razdoblja 1945–1990. znanstvenicima ili dijelu znanstvenika dugogodišnja je praksa u Hrvatskoj i radi se na dva načina. Cenzurom pojedinih dokumenata otežava se istraživački rad i to je lakša varijanta opstruiranja s kojom se stvara privid dostupnosti gradiva. Primjenjuje se uglavnom na gradivo prvih godina poraća koje je uglavnom nastalo radom jugoslavenskih službi sigurnosti i koje je pročišćeno do razine da se radi o ostatcima ostataka. Cenzurira se s obrazloženjem da je riječ o zaštiti osobnih podataka, čime se zapravo štite potpisnici dokumenata iz struktura sigurnosnih službi i drugih represivnih tijela. Kao neslana šala doima se zacrnjivanje imena osoba koje se spominju u dokumentima starijim od 50 godina. Podatak da je revni dežurni arhivist Hrvatskoga državnog arhiva zacrnjivao imena po dokumentima Uprave državne bezbjednosti, uključujući poglavnika Nezavisne Države Hrvatske, doima se kao neslana šala. Na žalost to nije šala, nego pokazatelj koji se dvojako može tumačiti, ili je cenzura odraz samovolje pojedinih arhivista ili provedba službene politike u središnjoj nacionalnoj arhivskoj instituciji. Osobno smatram da je u pitanju ovo drugo. Što god da je u pitanju rezultat je isti, povjesničar se tretira kao zlonamjerno i sumnjivo lice i onemogućuje mu se rad koji plaćaju porezni obveznici. Pri tome se zanemaruje da uopće nema slučajeva da su povjesničari zlorabili dostupnost dokumentima za političke ili osobne obračune. Valja napomenuti da se u Zakonu o arhivskom gradivu i arhivima napadno inzistiralo da ravnatelji arhiva imaju znanstvene radove, što isključuje mogućnost da se radi o nerazumijevanju problematike, nego svjesnim odabirom iza kojeg stoji konkretna interesna opcija.

Teža i učinkovitija je zabrana pristupa određenom gradivu. Pristup gradivu onemogućuje s tri opravdanja, uz aktualni zakon za odbijenice se koriste još Zakon o zaštiti tajnosti podataka i Zakon o zaštiti osobnih podataka. S aktualnim arhivskim zakonom blokira se pristup gradivu na 30 i 50 godina, a s osobnim podatcima i do 70 godina. U takvim se slučajevima svjesno ignorira zakonska odredba posložena da omogući znanstvena istraživanja prije isteka vremenskih rokova.

Kada su u pitanju vremenski rokovi dostupnosti treba skrenuti pozornost da je uobičajeno da historiografija kaska za aktualnim stanjem i da se rijetko bavi dokumentima razdoblja mlađim od pedeset godina. Priče o vremenskom odmaku su alibi tvrdnje i imaju smisao samo da zaštite istraživača od suvremenika, jer prečesto znanstveni rezultat i percepcija suvremenika ne idu zajedno. Metodologija je ista za gradivo staro 100, 50 i 30 godina, kao i za ono koje je jučer bilo na, primjerice, potpisu kod predsjednika neke vlade. Razlika je samo u tome koliko ono podliježe onomu što se čini se preširoko tumači kao zaštita nacionalnih interesa. U tu formulaciju se može nagurati svašta, što nema veze s nacionalnim interesima, ali ima s nečijim osobnim interesima i što se u našem aktualnom trenutku dobro vidi.

Dok se za razdoblje o nedostupnosti do 30 godina može pokazati razumijevanje pa čak ga i prihvatiti, jer budimo iskreni za par godina bi sve gradivo nastalo u razdoblju socijalističke Jugoslavije/Hrvatske bilo dostupno, problem je nastao s produženjem »zaštitnog« razdoblja na 50 godina. Pojedini visoko rangirani arhivisti ili djelatnici u Ministarstvu kulture prihvatili su tumačenja da ne mogu dati na uvid i korištenje klasificirane dokumente prije no što ih se formalno deklasificira.^[7] S obzirom na to da postoji mnogo nedoumica, nerazumijevanja i lutanja oko postupaka deklasifikacije, nije neshvatljivo da većina povjesničara i ne traži od stvaratelja da se isto napravi nego radije bira teme gdje se ne provodi opstruiranje pristupu gradivu. S pravom se može očekivati da je obveza arhiva da omoguće korištenje gradiva koje čuvaju kod sebe jer na kraju krajeva postoji zdravorazumsko opravdanje i uporište u primarnom arhivskom zakonu koji je donesen nakon nastanka gradiva bivše države i prije uvođenja u optjecaj zakona koji su prihvaćeni tijekom pristupnih pregovora za Europsku uniju i koji služe kao izlika da se onemogući pristup gradivu. To je očito jer su istovremeno dali Socijaldemokratskoj partiji pravo da na temelju međusobnog Zapisnika o predaji i preuzimanju registraturne i arhivske građe nastale radom KPH/SKH i njegovih organa i tijela od 1945. do 1989. godine sklopljenim 4. travnja 1995. odlučuje komu će dopustiti korištenje gradiva. Dok je pokriće za »državno« gradivo Zakon o tajnosti podataka iz 2007. godine, za partijsko gradivo je očito bio dostatan samo međusobni zapisnik. Time je arhivski vrh Hrvatske prihvatio opciju i da u gradivu Centralnoga komiteta SKH postoji mogućnost ugrožavanja nacionalne sigurnosti ili gospodarskih interesa Republike Hrvatske.^[8] To je ruganje ne samo Zakonu o arhivskom gradivu i arhivima nego i zdravom razumu te pokazatelj mentaliteta koji se pojednostavljeno i s punim pravom naziva partijskim jer daje prednost privatnom ugovoru, a ne Zakonu na temelju kojeg arhivska institucija funkcionira. Pri tome je zanemareno da je SKH od 1963. ustavna kategorija.^[9] A kada je nešto ustavna kategorija, tada teško da o njemu može odlučivati politička stranka, posebice jer je gradivo proglašeno državnim vlasništvom. Takav je postupak pokazatelj umreženosti pojedinih političkih i interesnih skupina koje svoje veze čuvaju od svjetla javnosti i koje su djelotvornije od zakona objavljenih u Narodnim novinama. Onemogućivanje dijelom ima i ideološko zaleđe no smatram da ono u ovom slučaju ima sporedni utjecaj. Politička snaga i utjecaj dijela tih skupina mogao se vidjeti tijekom pokušaja da se opstruira izručenje Saveznoj Republici Njemačkoj dvojice bivših dužnosnika komunističkih službi sigurnosti.

To je problem na koji je osim potpisnika ovog teksta skretao pozornost odvjetnik obitelji Đureković Siniša Pavlović.^[10] On je potkraj ožujka 2017. izjavio da je potpora otvaranju arhiva deklarativna, a da se u stvarnosti s time odugovlači.^[11] Na problem je skrenuto, a HDA je u lipnju 2015. čak održao okrugli stol čija je očita svrha bila smirivanje prigovora. Na tom je okruglom stolu danski povjesničar Christian Nielsen dao zlata vrijedan savjet: »Idite u Sloveniju« pokazujući da je bar trenutačno profesionalni odnos u susjednoj državi osjetno viši, a da centralizirana država daje dostatno prostora zainteresiranima da u Ljubljani nađu materijala i za Hrvatsku.^[12]

Nedavno je jedan od formalno vodećih arhivista u sustavu opisao da je položaj arhivista između zahtjeva korisnika i propisa kao između čekića i nakovnja.^[13] To »štićenje« propisima odvjetnik S. Pavlović s pravom tumači kao nastojanje da se praksa u koju su se sami doveli »s ‘nezgodnima’ gradivom« legalizira i »svjesno ili ne, arhiviste svodi na skladištare starog papira koji taj papir izdaju korisnicima na temelju naloga više razine vlasti«.^[14]

Sudeći po komentarima na internetskim portalima u dijelu javnosti se stvara dojam da će poštivanjem zakona i uvođenjem procedure sve biti riješeno, odnosno da će »istina« brzo izići na vidjelo. Očito da je ta da vrsta očekivanja potječe od osoba koje nemaju nikakva iskustva s arhivima i radu u njima i ne razumiju da je povijesno istraživanje uglavnom dug i mukotrpan posao, a da se zakoni prečesto ignoriraju.

Nakon što je javnost upoznata s prijedlozima novog zakona u svibnju 2017. postojeći Zakon o arhivskom gradivu i arhivima izmijenjen je i dopunjen. Izmjene zakona se na prvom čitanju čine korektnim napose jer su bolje od prijedloga novog zakona koji je napravljen u Ministarstvu kulture.^[15] Gradivo komunističkog razdoblja trebalo bi biti dostupno, a na ulazu u arhiv više se od korisnika neće tražiti objašnjenje zašto je uopće ušao u zgradu. Nema naznaka da se zakonodavac zamarao s rješavanjem zaleđa opstruiranja i očitim nedostatkom dijela arhivskoga gradiva, pa i cijelih fondova. Što se tiče izmjena Zakona, tek s njegovom praktičnom primjenom moći ćemo govoriti o njegovoj učinkovitosti, jer se i bez izmjena moglo dopuštati povjesničarima istraživanje na gradivu nastalom prije 30. svibnja 1990. Tek ćemo vidjeti kako će se ponašati pojedinci u sustavu koji su stvorili probleme i mogu li ponovno naći način da korisnike uvjere da traže ono što ne bi trebali, jer se nekim neimenovanim, ali utjecajnim krugovima ne sviđa da kopate po njihovoj bliskoj prošlosti. n

^[1]   Radilo se o prijedlogu MOST-a nezavisnih lista i Ministarstva kulture Vlade RH koji se može smatrati prijedlogom Hrvatske demokratske zajednice. Valja napomenuti da je i MOST tada bio dio vladajuće političke garniture.

^[2]   Ostale društveno-političke organizacije bile su: Savez sindikata Jugoslavije (SSJ), Savez socijalističkog radnog naroda Jugoslavije (SSRNJ), Savez socijalističke omladine Jugoslavije (SSOJ), Savez udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata (SUBNOR) i Savez rezervnih vojnih starješina Jugoslavije (SRVSJ).

^[3]   Zakon o arhivskom gradivu i arhivima, članak 68., Narodne novine, br. 105 od 9. 10. 1997.

^[4]   Isto, članak 20.

^[5]   Isto, članak 21.

^[6]   Isto, članak 22.

^[7]   Hrvatsko arhivsko vijeće, Dostupnost deklasificirane dokumentacije, kl. 612-06/12-30/02, ur. br. 565-01/2-12-2 od 7. 2. 2012. Dokument u posjedu autora.

^[8]   Hrvatski državni arhiv, Korištenje arhivskog gradiva – fond HR HDA 1220 CK SKH, kl. 612-06/09-10/109, ur.br. 565-15-09-2 od 30. 4. 2009. Istovjetno tumačenje u dopisu Uprave za normativne i upravno-pravne poslove Ministarstva kulture RH kl. 612-06/09-01/0022, ur. br. 532-10-01/2-09-4 od 10. 6. 2009. Oba dokumenta u posjedu autora.

^[9]   Primjerice u točki IX. osnovnih načela Ustava SRH iz 1974. godine i članku 387. s odredbom po kojoj je predsjednik CK SKH bio član Predsjedništva SRH po položaju. Ustav Socijalističke Republike Hrvatske, Narodne novine, br. 8 od 22. 2. 1974.

^[10]  http://www.naslovi.net/2014-11-05/seebiz/odvjetnik-obitelji-djurekovic-arhiv-ck-skh-je-cenzuriran/2128746 (pristup 13. 6. 2107).

^[11]  http://vijesti.hrt.hr/381324/iza-zavjese-sinisa-pavlovic-kako-su-presudili-urekovicu (pristup 13. 6. 2017).

^[12]  Davor Marijan, »Koga ugrožava otvaranje komunističkih arhiva«, Vijenac, br. 556 od 24. 6. 2015.

^[13]  https://www.vecernji.hr/vijesti/drazen-kusen-tko-manipulira-arhivom-udbe-pitajte-one-kadrove-koji-su-upravljali-bivsim-a-prikrili-se-u-ovom-sustavu-1158201 (pristup 14. 6. 2017).

^[14]  https://www.vecernji.hr/vijesti/odvjetnik-sinisa-pavlovic-dirljiva-je-iskrena-briga-dijela-hrvatske-javnosti-za-zastitu-profesionalnih-progonitelja-1158670 (pristup 14. 6. 2017).

^[15]  Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o arhivskom gradivu i arhivima, Narodne novine, br. 46 od 12. 5. 2017.