Slovo za prijatelja*

Slovo za prijatelja*

Dragi Marko,

dragi prijatelju i neustrašivi hrvatski viteže, i kume, ovdje smo pred ovim finalnim činom da se oprostim od Tebe ovom posljednjom porukom s udaljenog azijskoga kontinenta, kojom te želim ispratiti na tvom putu u kozmičke i nadam se Gospodnje blizine, koje si kao hrvatski mučenik i stvarni vitez, kako tvoje dične Sinjske krajine tako i Države Hrvatske u cijelosti, bio i bit ćeš ponos zaslužen tvojim uzoritim viteškim životom za svoga ovozemaljskog života!

Draga Božena, Ines i Snježana i ostala draga tugujuća obitelji Veselica, gospođe i gospodo, tužni zbore, danas ispred svih vas s kojima suosjećam i nosim ovu bremenitu posljednju poruku prijatelju, koji je bio i ostao od naših prvih susreta 1966. godine do današnjih dana ili dok srca budu kucala u našim tijelima pravi istinski i prijatelj i suborac za hrvatsku pravicu. Istodobno se opraštam i od svog profesora, potom svog prijatelja suuznika za domovinsku nezavisnost, borca za hrvatsku državnost i istinski autentičnog mučenika i slobodara hrvatske državnosti te na kraju nepokolebljivog vjernika, koji je u svojem unutarnjem sazrijevanju gradio tu svjetleću piramidu i poruke o životu u spiritualnoj dimenziji svoje osobnosti i vrline. Naš dragi Marko je time postao svjetlonoša najsvjetlijeg primjera koji se može postaviti na oltaru svoje Domovine Hrvatske.

Marko Veselica

Danas nas prema nebeskim uzvisinama napušta jedna zaista velika rijetkost ljudskog roda, čiji život ne možemo banalizirati otrcanim formulama i parafrazama, jer je ispred nas zaista jedna od rijetkih i autentičnih temeljnih veličina i osobnosti kojom se zbog njezine izvorne autentičnosti može podičiti hrvatski narod i hrvatska država, pa i još šire. Marko Veselica je svojim primjerom, svojom hrabrošću zadivio i univerzum humanoga, kao mučenik i Pravednik, kao svjedok trpnje bjesomučnog terora, bezumlja nad hrvatskim narodom i njegovom domovinom Hrvatskom u trajanju od sedamdesetak godina dvadesetog stoljeća.

Marko Veselica je živio kako je i govorio, a govorio je kako je živio, pa je time i postao rijetkost i primjer ovih prostora. Nikada se nije žalio na svoje trude, napore i patnju, koju je kroz sav taj teror, uznice, proganjanja, šikaniranja proživio u Jugoslaviji, pa se ne treba danas libiti i reći istinu da i ova država, hoću reći hrvatska država, u koju je utkao svaki milimetar svog bića, svoje životne energije, svoje žive i neiscrpive inteligencije, ogromnog znanja, nije u doslovnoj mjeri znala ili nije htjela afirmirati kao model za budućnost etičke supstance, koju je Marko Veselica u sebi dično nosio, predstavljao i stavljao na oltar hrvatske Domovine! Nažalost, u našoj sredini nisu se znali prepoznati duh, stremljenja, ideje, vizija koju je on svojim primjerom utisnuo u njeno stvaranje, u buđenje svijesti i savjesti mladih generacija, kako bi hrvatski narod probudio iz stoljetnih snova, kako bi se samostalna hrvatska država stvorila i harmonično živjela. Dakle, i država za koju je više od dvanaest godina uzničkog života propatio nije na respektabilan način našla načina da odgovori suptilnostima i osjećajem za njegove svekolike patnje, koje su, dakako, u njegovu primjeru bila ogromne. Marko i tom činu nije pridavao pažnje, što još više ističe i govori samo za sebe o njegovoj iskonskoj moralnoj i etičkoj vertikali. Nikada sugovornike time nije opterećivao i gotovo bi znao reći da su sve te patnje, tuge i napori, da je to normalno, kada se vidi i zna, iz blizine, što je bio stvarni ulog tih patnji. On nije nikada naplatio, a niti je to bilo u njegovu duhu da naplati, jer se za Domovinu borio kao Pravednik i autentični hrvatski borac za hrvatsku državnost, za hrvatsku pravicu i zbog toga se i danas s najvećim poštovanjem opraštamo od njega, koji nam je ostavio dosta nezavršenog posla u uređenju hrvatske države kao pravne države, za što se on cijelog života tako silno borio. Jer, Marko Veselica je Hrvatsku zamišljao u svojim vizionarskim razmišljanjima, kako bi ona bila Domovinom sreće i boljitaka, Domovinom osjetljivosti spram humanih nepravdi, konačno Domovinom koju treba ne­izbježno lustrirati od svih zala prošlosti. Ne lustrirati poradi samog čina lustracije, nego kao signal i znak potrebe građanske istine, kao zalog budućnosti, što je i sam zagovarao kao Pravednik i štovatelj istine bez obzira na boli koje se tom čistilišnom katarzom prouzročuju. Taj čin do kojeg je silno držao posljedica je Markova misaonoga, humanoga, filozofskog i etičkog principa, koji je proizlazio iz njegova fundamentalnoga religioznog motiva neokaljane kršćanske iskrenosti. Upravo su me ta iskrenost i autentičnost, Markova vedrina i entuzijazam zaista tijekom našega pedesetogodišnjeg prijateljstva uvijek impresionirali, još od vremena dok sam bio njegov student, što je mene i mnoge druge približavalo tom iznimnom pedagogu i domoljubu. On je poput Krista okupljao različitosti, ponekad i svijet antagonističkih smjernica želeći ljude povesti i uzdignuti prema stvarnim i temeljnim humanim vrijednostima, što čovjeka čini ponosnim i sretnim u njegovu intimitetu kao i onoga u njegovu širem okruženju. Od 1966. godine ja sam bio jedan od njegovih čestih pa i svakodnevnih posjetitelja u kabinetu na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, gdje ste mogli sresti i najobičnije radnike, vrhunske profesore, lingviste, književnike i poete, pjevače, sportaše, gospodarstvenike, studente i generale svih vjeroispovijesti i tendencija... Bio je to istinski rasadnik ideja o hrvatskoj sutrašnjici koji je Marko tako suptilno i pragmatično njegovao. Marko Veselica nikomu vrata nije zatvarao, nasuprot, on ih je otvarao još i više, šireći poznanstveni krug ljudi koji su dolazili s različitih horizonata iz domovine i dijaspore, stimulirajući razmišljanja među tim posjetiteljima, šireći i pojašnjavajući ideje o hrvatskim potencijalima za budućnost, o potrebi zaustavljanja eksploatacije hrvatskog čovjeka i hrvatskoga gospodarstva, inicirajući uzimanje njegove sudbine u vlastite ruke. On je bio ne samo profesor političke ekonomije nego i budionik nada i vjere u hrvatsko sutra. Svjedočim vam kao osoba iz blizine, da je bilo u tom njegovu načinu i stila i vedrine i duha ali i preciznosti u nadanjima.

On je tražio sveze između znanosti i gospodarstva, okupljajući hrvatski gospodarski, intelektualni i kulturni gremij da ruku pod ruku osvješćuje kreativnim projektima hrvatski narod, kao nužnoj potrebi respektabilne obstojnosti njegovanjem i brigom za njegov nacionalni identitet. Marko Veselica bio je inicijator i voditelj takvih puteva u kojima su ekonomisti, znanstvenici i matematičari pravili projekte dugoročnih projekcija i stimulativnih metoda zasnivane na modernim metodama upravljanja u tom vremenu, u kojem su Ekonomski fakultet i Ekonomski institut iz Zagreba ulazili u vrlo kompleksne razrade vrlo preciznih studija, koje su vodile evaluacijama čitavoga kompleksa hrvatskoga gospodarstva prema napretku. Sjećam se tih njegovih velikih incijativa, primjerice u Kombinatu Borovo, u Sljemenu, Agrokombinatu Zagreb, gdje je Marko znao direktno utjecati na promjene prema boljitcima... u koje su bili uključeni i vrsni profesori ekonomisti, kibernetičari i financijeri, sve do njegovih studenata, kako bi se stvarala baza izvrsnosti, sveza studija i prakse kao zaloga za nekakve buduće uloge u harmoničnijoj hrvatskoj sutrašnjici. Pa eto, u ovom posljednjem činu, čiji sam bio svjedok i prije gotovo 50 godina, svjedočim o njegovim znanstvenim vizijama potrebe povezivanja i baze znanstvenosti, koje je iziskivalo moderno gospodarstvo, kako bi odgovorilo izazovima vremena i neophodnom modernitetu uravnoteženog razvoja hrvatskoga gospodarstva, a ne na principima zatupljujućega komunističkog birokratizma, koji je stavljao sve resurse hrvatskog naroda u upitnost. On nije bio suhoparni profesor, držeći se slijepo svoje katedre, nego je kročio hrabro, inicirao svojim znanjem, svojom intelektualnom bagažom, ali je isto tako i živim kontaktom upotpunjavao svoja saznanja, koja su nalagala nužne promjene u takvoj konstelaciji snaga koje su stavljale u podjarmljujući položaj hrvatski narod.

Marko Veselica je, gospođe i gospodo, tužni zbore, u tim vremenima znao dati naputke i smjernice kako radničkim slojevima, gospodarstvenicima i hrvatskim sveučilištarcima i srednjoškolcima, svim slojevima društva sve do hrvatskih sportaša zahvaljujući i svojim oratorskim vještinama i kompleksnosti svojega talenta, jer je i narod uz sve te atribute duboko osjećao njegovu temeljnu iskrenost. Saznanjima je znao pridobiti za te novatorske ideje i gospodarstvenike i radnike i studente, mlađariju. On je već tada govorio vizionarski o potrebama naoružanoga hrvatskog naroda, anticipirajući dvadeset godina prije Domovinski rat!!

Razumljivo je da je time postao i prioritetna meta, dobivši time i vrlo opasne protivnike u tadašnjem unitarističkom ili pak u autonomaškom antihrvatskom političkom establišmentu. On je bio ne samo ekonomist nego je i djelovanjem preko Matice hrvatske i njenih tribina diljem Hrvatske širio istinu o stvarnoj prirodi tadašnjeg sustava, koji je bio osuđen na propast, što će i uslijediti dvadeset godina poslije. A nitko nije tako elokventno kao Marko dao dijagnozu njegovih problematičnosti u tim vremenima, pa i s proročkom vizijom govorio o konačnoj slobodi za hrvatski narod. Okupljao je sav taj svijet oko Matice hrvatske, vodio brigu da se i Matica što više okrupni, u zajednici s Franjom Tuđmanom, Vladom Gotovcem, Vlatkom Pavletićem, Šimom Đodanom, Hrvojem Šošićem, Brunom Bušićem... s grupnim učlanjivanjem studenata i radnika, najširih narodnih masa, koji su prouzročili i vibrirajuće efekte nacionalnog buđenja i njene jedinstvene uloge u hrvatskom samoodržanju i prosvijećenosti. Stvorili smo tada i naše medije pa smo u zajednici s Markovim bratom, nedavno preminulim prof. Vladimirom Veselicom, osnovali Hrvatski gospodarski glasnik (HGG), kao glasilo Društva ekonomista Hrvatske, čiji je Marko bio jedan od glavnih stupova, gdje su podastrte sve osnovne i problematične teze koje su tištile hrvatske građane i vizije njene daljnje opstojnosti u takvim uvjetima, konačno traženje samostalne Hrvatske Države.

Naslovnica knjige i unutarnja stranica s Veseličinom posvetom generalu zbora Janku Bobetku

Uhićeni članovi upravnog odbora Matice hrvatske i članovi uređivačkog vijeća Hrvatskog tjednika i Hrvatskoga gospodarskoga glasnika 20 godina kasnije u predsjedničkim dvorima. Slijeva nadesno: Š. Đodan, Z. Komarica, F. Tuđman, M. Veselica, V. Pavletić, A. Glibota, J. Ivičević-Bakulić,
V. Gotovac i H. Šošić. Deseti uhićeni Ante Bačić je preminuo.

Marko Veselica i Dražen Budiša u krugu obitelji i prijatelja kod majke Hrvoja Šošića

U zajednici s Markom mi smo u tim vremenim doslovce prošli sve krajeve Hrvatske, a na brojnim velebnim skupovima, predavanjima, okupljali hrvatski znanstveni, intelektualni, kulturni i gospodarski gremij, povezujući hrvatske krajeve, tražeći načina homogenizacije hrvatskoga nacionalnog bića, osvješćivanja srednjoškolaca, studenata, radnika kao primordijalni i ozbiljni zalog za hrvatsku budućnost. I upravo će ta komponenta probuđenoga hrvatskoga nacionalnog identiteta odigrati po meni odlučujuću ulogu da se Hrvatska mogla othrvati srpsko-jugoslavenskoj soldateski u borbi u kojoj su naši odvažni hrvatski branitelji i generali izvojevali znakovitu domovinsku pobjedu.

Marko je bio definitivno prvi i neprikosnoveni lider tih osvješćujućih kretanja. Nije bilo, dakle, nikakvo čudo da se po nalogu J. Broza Tita i Bakarića zatvara 11. siječnja 1972. pod optužnicom za kontrarevolucionarnu aktivnost protiv naroda i države u zajednici s Franjom Tuđmanom, Vladom Gotovcem, Vlatkom Pavletićem, Šimom Đodanom, Hrvojem Šošićem, Antom Glibotom, Zvonimirom Komaricom, Jozom Ivičevićem, Antom Bačićem.

Vidljivo, Marko Veselica, prvooptuženik, predvodi listu od deset hrvatskih intelektualaca, među kojima sam i sam bio uhićen, kao najmlađi u grupi. Marko Veselica je bio najoštrije tretiran, jer su i protivnici znali za njegovu bes­kompromisnost, autentičnost i poštenje, da on nikada nije pristajao ni na kakvu vrstu kompromisa kada je bio u pitanju hrvatski temeljni interes, pa i po cijenu života, da sve izgubi, i obitelj i život! Dvanaest godina teških tamnica su to potvrdile, ali se časni vitez isto tako časne Sinjske krajine nikad nije poklonio pred đavoljim slugama! Nisu se tadašnji vlastodršci prevarili, jer upravo je iz te grupe poniknula i ideja konstitucije i obnove konačno i stvaranja nove Hrvatske Države, koja se vidno zagovarala, kao raison d’être, kao razlog postojanja, svakog od tih patnika posebno.

Marko Veselica djelovao je kao profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, u predsjedništvu sindikata Hrvatske, gdje je branio interese hrvatskih djelatnika, nasuprot unitarističkoj bulumenti na čelu s Milutinom Baltićem, u upravi Matice hrvatske, Društvu ekonomista Hrvatske, HGG-u i brojnim drugim časopisima i revijama. Konačno, bio je zastupnik u Saveznoj skupštini izabran nasuprot oficijelnom kandidatu tadašnje nomenklature, gdje su ga zagrebačka radnička Trešnjevka i studenti Zagrebačkog sveučilišta izabrali u zastupništvo tadašnje Savezne skupštine, što je bio prvi signal demokratske volje u čitavoj tadašnjoj Jugoslaviji. Marko je s nama skupa bio u Upravi NK Zagreb, jer smo tada željeli i drugoga zagrebačkog prvoligaša i u tome uspjeli, kao i u bezbroj drugih asocijacija. Svuda je ostavljao trag i ozbiljnosti i srčanosti i želje za boljitkom nesebično držeći visoke etičke standarde, koji su ga činili neupitnim i kao znanstvenika i kao čovjeka ljudske blagosti i rijetke inteligencije.

Što se to dogodilo s hrvatskim pukom i vladajućim strukturama da su zaboravili te sve silne žrtve, uloge i napore, da ovaj autentični hrvatski junak nije mogao proći ne samo u periodu bivše države nego i u samoj hrvatskoj državi, koju je na svoj zaseban način desetljećima koncipirao i služio i kao zastupnik u Saboru i predsjednik stranke HDS, koju je s bratom Vladimirom osnovao. To pitanje sam i sam sebi postavljao ne jednom, nego na tisuće puta, jer sam iz neposredne blizine vidio što je Marko sve ulagao za dobrobit i interes hrvatske države, dok je dio struktura koji je naveliko šurovao s propalim režimom našao utjecište i u najvišim strukturama hrvatske države.

No, u našim su srcima zasluge, mučeništvo i vizija koju je Marko Veselica unosio u stvaranje ove države od primordijalnog značenja, u dušama i mislima svih onih autentičnih Hrvata i domoljuba koji su ostali po strani, ne zbog toga što su bili manje važni, manje vrijedni, nego zbog toga što se dobro znalo upravo za njihovu autentičnost, njihovo iskonsko ljudsko poštenje, koje nikada nisu stavljali na vagu da promijene svoje stavove, zanijekavši hrvatske državne interese. Konačno, vrlo je dobro bilo vidljivo u postupcima same izvršne vlasti da su konvertiti bili na posebnoj cijeni, pa su utoliko i oni autentični Hrvati bili nepoćudni da se uklope u osrednjost, korumpiranost ili pak udjelom u bivšim udbaško-kosovskim strukturama, koja je zadržala i perpetuirala sve poluge gospodarske moći, koja se represivno odnosila prema svemu onome što je mirisalo istaknutim pojedincima, što je odisalo hrvatskom autentičnošću.

To je vjerujem i razlogom zbog čega i u ovom posljednjem pozdravu želim istaknuti mjesto i ulogu onoga što ja i danas nazivam autentičnom hrvatskom vertikalom, kojom se hrvatska država može ponositi za sva vremena, koju je tako snažno uvijek predvodio i utjelovljivao moj dragi prijatelj Marko Veselica.

Mogao bih, dragi prijatelju, nastaviti godinama, a ne u ovim tužnim prigodama, riječima opraštanja od tebe, govoriti o tvojoj dobroti, o tvojem geniju, o tvojem mučeništvu, koje nije bilo samo tvoje nego i tvoje Božene, tvojih Snježane i Ines, tvoje unučadi i cijele obitelji Veselica, koja je tu patnju s dignitetom i ljubavlju spram tebe, obitelj, također dijelila.

To su također viteška držanja tvog brata Vladimira, na kojeg se sve to također može odnositi, što je i na čast i ponos i viteške Sinjske krajine i cijele Domovine u zajednici s hrvatskom dijasporom, koja je oduvijek visoko cijenila obol tvog mučeništva u stvaranju hrvatske države.

Prilično je, dragi Marko, da u ovim zgodama kažem neka ti je lagana hrvatska gruda kojoj si toga toliko dao i nesebično žrtvovao, ali ću to reći na jedan drugi način, da je i ovakvoj Hrvatskoj, kakva je bila i kakva je, da će i ovoj državi očito biti teško nositi teret, rezonance tvojih koraka, odjeke silnica jedne takve pojavnosti, iskrenosti, besprijekornog domoljublja, koji su se iz tvog osebujnog stvaralačkog opusa i tvoje etičke snage i osobnosti iznjedravali.

Tvoja misao, etičnost, tvoje forme misli daju formu naših budućnosti, pa ćemo se utoliko morati prisjećati tvoga glasa, tvojih vrlina, note vrlo profinjenoga humora, koji si znao s toliko suptilnosti prakticirati...

Prisjetih se na kraju, dragi prijatelju, dijaloga iz Braće Karamazovih Dostojevskog, koji je i tebe ozračio svojom snagom i spiritualošću, o kojem smo također znali razglabati, koji je i tebe na izvjestan način osobno transformirao, koji evocira vrlo precizno ovaj momenat u kojem se nalazim danas ispred tvog odra:

»Karamazov, uzviknu Kolja, je li istina,

što propovijeda religija, da ćemo uskrsnuti od mrtvih,

da ćemo se vidjeti jedni s drugim, i Iljuša?

– Da, to je točno, mi ćemo uskrsnuti,

mi ćemo se ponovo vidjeti, mi ćemo se

i sa zadovoljstvom ponovo napričati što se to desilo.«

Eto, do tada, dragi moj prijatelju, dragi Marko, dragi naš viteže hrvatski i kume, čijim sam imenom, tebi u čast, i sina svoga krstio, plovi kozmičkim prostranstvima vođen anđelima i Blaženom Djevicom Marijom, kraljicom Hrvata, koji će te čuvati i voditi prema Božjoj Providnosti, Božjoj milosti.

Do skorih viđenja... dragi prijatelju!