RIMSKE RAZGLEDNICE (I)

Riječi američke spisateljice Maud Howe zabilježene tijekom njezina boravka u Vječnom Gradu 1895. ponavljaju nešto što su, na različite načine, prije i nakon nje izricale generacije zaljubljenika u Rim. Taj jedinstveni grad, caput mundi, kako su ga nazivali, od svojeg je postanka, ako je vjerovati njegovim prvim kroničarima, privlačio strance. Najstarija latinska književnost sačuvana u djelima pjesnika Augustova Rima obilno svjedoči o došljacima i njihovu mjestu u Vječnome Gradu. Može se, stoga, učiniti tek prividno neobičnim nacionalne tradicije i nacionalne institucije promatrati iz rimskog očišta. Iz suvremene perspektive, to na osobit način vrijedi za kršćanski Rim, grad koji se, izrastao na ruševinama Staroga Rima, uzdignuo do svjetskog značaja upravo zahvaljujući apostolskoj tradiciji. Na izmaku srednjovjekovlja, u renesansnom Rimu, nacije su bile skupine stranaca koje se doduše ne mogu potpuno poistovjetiti s modernim nacijama. Ipak, kako smatraju neki povjesničari, upravo je podrijetlo moderne ideje nacije moguće tražiti u crkvenim i humanističkim krugovima ranog 15. st. Oblikovanje europskih nationes u mnogočemu potječe iz osvita srednjovjekovnih stoljeća. Pobožni putopisci iz današnje Europe još od ranoga srednjeg vijeka počeli su bilježiti korisne podatke o rimskim znamenitostima, a mnogobrojni su hodočasnici nastavili pronositi slavu Vječnoga Grada sve do udaljenih krajeva poput sjenovite Nortumbrije ili u oceansku maglu zavijene Hibernije. Nortumbrijski opat Benedikt Biscop već se potkraj 7. st. raspitivao o franačkim kamenorescima koji znadu graditi crkve kakve je vidio tijekom svojih putovanja, crkve građene more romano. Ta rimska referencija nije tek dala ime obliku crkava debelih zidova, kružnih lukova i masivnih zvonika koje su između 9. i 12. st. oblikovale europski kulturni i duhovni krajobraz, nego je tijekom tog razdoblja postala temeljni čimbenik okupljanja Europe, tada još pod imenom latinske Christianitas.

Rimske ruševine na zemljovidu Antonia Tempeste objavljenom 1645.

Nacionalne škole u Rimu kroz povijest

Moglo bi se reći da su, doslovno govoreći, »nacionalne škole« u Rimu bile poznate već potkraj 8. st. Riječ je o članovima scholae Franaka, Frižana, Sasa i Langobarda koje ipak imaju malo veze s modernim nacijama, a još manje s modernim školama. No, stoljeća visokoga srednjovjekovlja, porastom značenja i moći rimskih biskupa, svjedočila su obnovi slave Rima i porasta zanimanja europskih naroda za Rim. Iz vremena kad su se zametnula prva sveučilišta, često upravo zahvaljujući potpori papa, datira i nastanak sveučilišnih zajednica nastavnika i studenata okupljenih po jezičnom, odnosno »narodnom« ključu. Nationes se organiziraju u sveučilišne scholae, a nešto kasnije i collegia nastavljajući tradiciju povezivanja sunarodnjaka u rimskoj kozmopolitskoj vrevi. Učvršćivanje Rima kao središta hodočašća – uvelike kroz uspostavu tradicije proslave jubileja nakon 14. st. – potvrdilo je značenje poslovice prema kojoj »svi putovi vode u Rim« (u srednjovjekovnom izvorniku: mille viae ducunt homines per saecula Romam). U krilu rimske Crkve oblikovale su se raznovrsne i brojne institucije posvećene školstvu, a katolička obnova potaknuta odlukama Tridentskog sabora (1545–1563) na osobit je način dala svoj pečat formalnom ustanovljenju niza sveučilišnih nacionalnih kolegija. Ti crkveni kolegiji do danas služe, kako je to lijepo sažeo rektor krakovskog sjemeništa ispraćajući na put u Rim Karola Woytiɫu, »da bi svećenici naučili, ne teologiju – koja se može učiti bilo gdje – već sâm Rim«. Srastanje zapadnoga kršćanstva s nasljeđem drevne civilizacije dalo je Rimu neusporediv položaj u svijetu. Raskošni ostatci rimske antičke baštine i jedinstveno bogatstvo kršćanskog nasljeđa, zaokruženi višestoljetnim pamćenjem Zapada institucionaliziranim u vatikanskim arhivima, učinili su u ranom novom vijeku Rim mekom za istraživače sredozemne i europske prošlosti.

Novovjekovne svjetovne istraživačke institucije ustanovljene i smještene u Rimu nastale su uglavnom izvan tradicije srednjovjekovnih škola i crkvenih učilišta. Humanistička tradicija intenzivnog proučavanja rimske povijesti, opčinjenost skupljanjem antkviteta i, općenito, popularnost tzv. Grand Tour na prijelazu iz 16. u 17. st. stvorili su novu vrstu posjetitelja (i stanovnika) Rima. Pomiješani osjećaji s kojima su europski putnici 17. i 18. st. promatrali rimske znamenitosti obilježili su ubrzo razvoj specijalizacija niza institucija koje će hostes iz cijeloga svijeta uspostaviti u Rimu nakon talijanskog risorgimenta. Zaljubljenici u antičku baštinu miješat će se, od kasnog 19. st., s istraživačima archaeologia sacra, ranokršćanske arheologije. Baština rimskog srednjovjekovlja koje je iznjedrilo nacionalne škole i kolegije ostala je u sjeni neumrle slave drevnog Rima i neponovljivog procvata rimskog baroka.

Višeslojnost i bogatstvo rimskoga kulturnog palimpsesta do danas nisu prestali privlačiti, očaravati, ali i frustrirati istraživače iz cijeloga svijeta. Jednostavno, kako sami Rimljani s ponosom vole reći: Non basta una vita per conoscere Roma! Razapeti između fascinacije i frustracije, miješajući se, neprepoznatljivi na ulici, s turistima, hodočasnicima, trgovcima, preprodavačima i imigrantima, znanstvenici i umjetnici iz cijeloga svijeta i dalje obilaze Rim prateći skrivene putanje svojih tajnovitih interesa. No, tek rijetki među posjetiteljima Vječnoga Grada imaju sreću da se, nakon napornog dana hoda ili istraživanja po knjižnicama i arhivima, mogu, kao svojem rimskom domu, vratiti u neku od nacionalnih akademija i škola. Te su elitne ustanove, uglavnom smještene po obrubu povijesnoga središta grada, mahom po mirnim zakutcima brežuljaka i mirnih uličica, prave oaze mira za nadahnjujući otium, plodonosnu istraživačku i stvarateljsku dokolicu.

U Rimu danas službeno djeluje na desetke stranih škola, sveučilišta i drugih sličnih institucija. No, nacionalne akademije i škole čine zasebnu vrstu. Značaj nacionalnih akademijâ u Rimu vidljivo odražava kulturnu i gospodarsku snagu njihovih nationes. Iako smještaj i ugled (barem nekih među njima) počiva na drevnoj tradiciji, mnoge su, pojavivši se relativno kasno, upravo zahvaljujući snazi svojih pokrovitelja, s vremenom postale dijelom intelektualne i umjetničke topografije Vječnoga Grada. S tek nešto pojednostavljivanja proces nastanka nacionalnih akademija može se podijeliti u nekoliko etapa: prva je obilježena osnutkom Francuske akademije u drugoj polovici 17. st. Druga je faza nastupila u kasnom 19. st., kad su u duhu Grand Toura velike europske nacije i Sjedinjene Američke Države počele u Rimu osnivati svoje »istraživačke institute«. Među prvima su 1873. osnovane Francuska škola (L’École française de Rome) i Španjolska kraljevska akademija (Real Academia de España en Roma), a potom i 1894. Američka akademija (tada još pod imenom American School of Architecture). Nekoliko desetljeća kasnije slijedit će ih niz drugih akademijâ i školâ osnovanih u drugom desetljeću 20. st. uglavnom zahvaljujući nacionalnim i državnim institucijama. Konačno, niz sličnih institucija osnovan je i nakon Drugoga svjetskog rata.

Prva i neponovljiva: Académie de France, Villa Medici i Prix de Rome

Francusku akademiju u Rimu (Académie de France à Rome) osnovao je 1666. kralj Luj XIV. Iako ju asocijacije danas vežu uz Villu Medici, tijekom prvih stoljeće i pol svojeg postojanja Akademija je promijenila više rimskih adresa – od prvotne skromne zgrade na Janikulu, preko nekoliko palača u središtu grada sve do legendarne renesansne vile koju su gospodari Firence dali sagraditi još 1587. u blizini Piazza Trinità dei Monti. Francuska je vlada Villu Medici otkupila 1803. učinivši ju sjedištem Francuske akademije u Rimu.

Villa Medici na bakropisu Giuseppea Vasija iz 1761.

Villa Medici, sjedište Francuske akademije u Rimu

Osnovana s prvotnom nakanom da perspektivnim umjetnicima pruži priliku da žive i studiraju u gradu koji je bio smatran središtem europske kulture, Francuska je akademija iznjedrila nastanak prestižne »Rimske nagrade« (Prix de Rome) koju je vladar izvorno dodjeljivao zaslužnim umjetnicima kako bi, kao kraljevski pensionnaires, mogli boraviti u Rimu. Naime, svrha nagrade bila je da dobitnicima omogući da u Rimu uče – uglavnom proučavajući i kopirajući remek-djela klasične umjetnosti. Uz izvorne arhitekte i slikare, nagrada je tijekom vremena (1807) proširena i na glazbenike i rezbare. Nastavljajući tijekom svojega višestoljetnog postojanja tradiciju da ravnateljima akademije postaju bivši stipendisti, na čelu Académie stajali su ljudi poput slikara J.-A.-D. Ingresa, graditelja pariške opere Charlesa Garniera sve do glazbenika poput Hectora Berlioza ili Claudea Debussyja.

Nekad prestižna Prix de Rome u svom je dotadašnjem obliku ukinuta 1968. (zaslugom tadašnjeg ministra kulture A. Malrauxa), a dotadašnji pokrovitelji rimske akademije, pariška »Akademija lijepih umjetnosti« i »Francuski institut«, izgubili su upravu nad vilom koja je pripala francuskom ministarstvu kulture. S tom se reformom uvelike promijenio i sastav stipendista: tradicionalnim umjetnostima (poput slikarstva, skulpture i arhitekture) pridružile su se i nove discipline poput filma i fotografije. Zaslugom ravnatelja akademije slikara Balthusa narav se Akademije umnogome dodatno promijenila tijekom 70-ih godina dvadesetog stoljeća. Dodjela je stipendija promijenjena, proširio se krug disciplina (uključujući otad i pisce, filmaše, fotografe, restauratore i povjesničare umjetnosti), povećao se i broj stipendista, ali – skratilo se vrijeme njihova boravka u Rimu. Rimska nagrada koju je izvorno dodjeljivala francuska kruna potaknula je i mnoge druge institucije da uspostave slične nagrade za svoje stipendiste. Svim promjenama usprkos, Les Prix de Rome ostale su na području više humanističkih disciplina i umjetnosti vrlo poželjan sastojak životopisa kako stipendista u usponu tako i uglednih umjetnika na vrhuncu karijere.

Valle Giulia: od Britanaca do Rumunja

Među svim nacionalnim školama u Rimu Francuska je akademija vjerojatno najbolje uklopljena u rimsko urbano tkivo. No, nedaleko od Ville Medici, u sjenovitom skloništu perivoja Valle Giulia, smjestio se velik broj drugih škola i akademija. Tu se – na desetak minuta hoda od glasovite Piazza del Popolo – nalaze akademije poput Britanske, Rumunjske, Austrijske, Belgijske, Švedske, Danske, Japanske i Nizozemske. Naime, ubrzo nakon osnutka »Američke škole za arhitekturu« 1894., u Rimu je 1901. ustanovljena i »Britanska škola« (British school at Rome) te dobila kraljevsku povelju u ljeto 1912. Svoj današnji reprezentativni prostor na adresi Via Gramsci škola je stekla u obliku Britanskog paviljona sagrađenog povodom velike Međunarodne izložbe u Rimu (1911). Zemljište na kojem je paviljon sagrađen gradsko je poglavarstvo Rima, povodom proslave pedesete obljetnice ujedinjenja Italije, predalo na trajnu uporabu Britancima. Nakon završetka izložbe graditelj paviljona Edwin Lutyens posvetio se njegovoj prenamjeni tako da se nakon četiri godine (1916) Accademia britannica uselila na svoju današnju adresu.

Skupina stipendista na stubištu Francuske akademije 1885.

Valle Giulia, mjesto na kojem je smještana Britanska škola, bila je nekad šumoviti brežuljak između Ville Borghese i brežuljka Parioli. Valle Giulia je postala važnim središtem kulturnih zbivanja za vrijeme Velike svjetske izložbe 1911. Među prvim danas tamo stojećim građevinama, uz Britanski paviljon, sagrađena je i današnja zagrada Nacionalne galerije moderne i suvremene umjetnosti (Galleria nazionale d’arte moderna e contemporanea). Iako osnovana još 1883., postav je te zbirke premješten na današnju adresu također prigodom Svjetske izložbe 1911. U njezinu se susjedstvu od 1920. nalazi i Arhitektonski fakultet. Taj je pak sveučilišni prostor, postavši poprištem sukoba između studenata i policije u ožujku 1968., priskrbio pitomom šumarku mjesto u kolektivnom gradskom sjećanju na rimsku Sessantotto kao mjesto kultnog »sukoba kod Valle Giulia«.

Prvotna svrha britanskog istraživačkog centra osnovanog 1901. bilo je bavljenje arheologijom, poviješću i poviješću umjetnosti. Od tada je cijeli niz značajnih arheologa pronio slavu Britanske škole, a nazočnost je britanskih znanstvenika u Vječnome Gradu umnogome unaprijedila niz talijanskih humanističkih disciplina. To osobito vrijedi za arheologiju. Mnogi su naime predsjednici škole, poput Johna Bryna Ward Perkinsa, ostavili uistinu značajan trag u arheološkim istraživanjima širom Italije. U novije vrijeme preustroj škole doveo je do pokretanja drugih programa tako da škola danas, uz temeljno područje arheologije, nudi i stipendije na području humanističkih disciplina, arhitekture i vizualnih umjetnosti (tek od 2006). Uz časnu tradiciju akademskog istraživanja, Britanska je škola posljednjih godina vrlo aktivna i u promociji suvremenih umjetnika stipendiranjem i organizacijom izložbi. O sretnom spoju tradicije i modernosti zorno svjedoči i prije desetak godina dograđeno novo krilo koje podrijetlo duguje dobroj volji arheologa Richarda Hodgesa da po narudžbi podupiratelja (inter alia obitelji Sainsbury) započne s arheološkim iskopavanjima u Butrintu u Albaniji. Prema priznanju ravnatelja to će mu istraživanje odnijeti nekoliko desetljeća života, no škola će doživjeti dugo očekivanu obnovu. Kao i kod mnogih drugih nacionalnih akademija spoj se privatnog ulaganja (ne bez zasluga visoke obrazovanosti donatora) i fleksibilnosti akademske institucije pokazao sretnim rješenjem u očuvanju integriteta škole.

Nakon useljenja Britanske škole u nekadašnji izložbeni paviljon, Valle Giulia nije trebala dugo čekati svoje ostale europske stanare. Belgijska se akademija 1939. preselila na sadašnju adresu Via Omero. Ta akademija začetak duguje »Belgijskom povijesnom institutu« koji je osnovan još 1902. kao odgovor na rastuće zanimanje belgijskih znanstvenika za otvaranje vatikanskih arhiva tijekom 80-ih godina 19. st. Istraživače pokretane spojem naprednih tendencija u historiografiji, gorljivoga katoličanstva i belgijskog domoljublja (motto djelatnika Instituta bio je »Bog, domovina, znanje«) predvodili su u prvoj fazi klerici poput benediktinca Ursmera Berlièrea. Kombinirajući tradicionalni njemački model kritičkog izdavanja izvora s francuskim modelom interdisciplinarne istraživačke škole, ti su Belgijanci u Rimu uspjeli uvjeriti svoju državu da im priskoči u pomoć. Zemljište je otkupljeno 1926., a zgrada akademije podignuta je već 1938.

Na donekle sličan način, državnom intervencijom, osnovana je i tadašnja »Rumunjska škola u Rimu« (Scoala Româna la Roma). Današnja je akademija utemeljena odlukom rumunjskog parlamenta 1920., koji je, prepoznavši značenje otvaranja nacionalne škole, već iduće godine od grada Rima kupio zemljište. Izgradnja je ipak potrajala sve do siječnja 1933., kad je akademija konačno otvorena. Ni puno desetljeće sretnog razvoja akademije prekinuo je Drugi svjetski rat, nakon kojeg je, dolaskom komunista na vlast u Rumunjskoj, akademija 1947. zatvorena. Zgrada akademije bila je izložena fizičkom propadanju sve do 1990., kad je država, nakon pada Ceauşescuova režima, ponovno nad njom preuzela pokroviteljstvo simbolički vrativši Rumunjsku među slobodne europske nationes. 

S onu stranu Tibera: akademije
i instituti na Janikulu 

Drugo sjedište niza značajnih nacionalnih istraživačkih institucija nalazi se »s onu stranu Tibera« na brežuljku Janikulu smještenom južno od Vatikana i stisnutom između šarmantne četvrti Trastevere i vrtova Villa Doria Pamphili. Tu su, na relativnoj maloj udaljenosti, u jednoj od možda najljepših rimskih četvrti, smještene Američka i Španjolska akademija te, uz više stranih visokoškolskih ustanova, Finski i Norveški institut. Ljepota Janusova brežuljka u čijem pitomom okružju su se te institucije smjestile zaslužuje, dakako, znatno više riječi (i autor se ovih redaka s veseljem obvezuje uobličiti ih dopusti li mu uredništvo Revije). 

Zgrada McKima, Meada i Whitea, sjedište Američke akademije u Rimu o.1920.

Prva među nacionalnim akademijama smještenima na Janikulu bila je Real Academia de España en Roma. Kad je, pod imenom »Španjolske škole lijepih umjetnosti« (Escuela Española de Bellas Artes en Roma) osnovana 1873., imala je poput mnogih sličnih institucija više prethodnika. Na tragu snažne španjolske nazočnosti u Rimu tijekom 16. i 17. st. španjolski su vladari još od kasnog 17. st., potaknuti osnutkom Francuske akademije, namjeravali ustanoviti Španjolsku akademiju u Rimu. Razne potpore (pensiones, odakle i naziv pensionados za korisnike tih potpora) koje je kruna izdavala u okviru aktivnosti madridske Reale Accademia di Belle Arti di San Fernando (od 1744) u drugoj su polovici 18. st. omogućile nizu španjolskih umjetnika duži boravak u Rimu. Prvih nekoliko godina nakon osnutka akademije španjolski su pensionados boravili na nekoliko adresa, uglavnom u »Španjolskoj palači« na istoimenom trgu (popularna Piazza di Spagna). No, 1876. kupljen je kompleks nekadašnjeg samostana S. Pietro in Montorio na Janikulu. Nakon što je liberalnim zakonima što ih je tih godina donijela Kraljevina Italija omogućeno pre­uzimanje samostana, akademija je svečano inaugurirana 1881. Zlatne godine akademije obilježene su boravkom znamenitih španjolskih umjetnika u Vječnom Gradu. No istodobno, na tragu tektonskih promjena na području lijepih umjetnosti općenito, prijelaz stoljeća doveo je i do krize identiteta akademije. »Zašto proučavati umjetnost baš u Rimu?« počeli su se pitati kritičari. Otvoreno kritizirajući rad akademije, književnica Emilia Pardo Bazán opisuje tih godina Rim kao nezdravo močvarno mjesto, izvor melankolije, »mjesto na kojem se uči imitirati … imitacije«. Čemu, dakle, Rim? »Ta umjetnost se danas studira u Londonu, Parizu …«, uzvikuje lik contesse Bazán, dodajući: »Da gospodine, i u Chicagu, među kobasičarima!«. Chicago nije spomenut slučajno jer upravo je Svjetska izložba 1893., kao što ćemo vidjeti, potaknula stvaranje još jedne rimske akademije.

Kako god bilo, razdoblje između dvaju svjetskih ratova donijelo je Španjolskoj akademiji znatne promjene. María de Pablos Cerezo primljena je 1928. kao prva stipendistica za studij glazbe. Otvaranje spram novih tendencija osobito je postalo očitim tijekom 30-ih godina kad su stipendije proširene i na područje povijesti umjetnosti i arheologije. Španjolski građanski rat, a potom i Drugi svjetski rat spriječili su dodjelu stipendija tako da je redovan rad akademije obnovljen tek nakon 1947. Ubrzo nakon rata područja su istraživanja španjolskih pensionados proširena i na muzeologiju i restauraciju. Nekoliko desetljeća kasnije kategorija Gran Premio de Roma uskoro je mogla biti podijeljena i istraživačima s područja kinematografije i kazališta, koji su u novije vrijeme slijedili nove discipline poput videoumjetnosti, gastronomije i modnog dizajna. (Post)modernistički pristup djelovanju akademije kao poticajnog središta umjetničkog stvaranja tijekom posljednjih je godina u mnogočemu zasjenio naglasak na tradicionalnim vezama, no akademija nije izgubila svoje značenje u kulturnoj diplomaciji. Plodonosno prožimanje, kako to vide odgovorni, tradicije i novih tendencija vidljivo je danas u djelovanju akademije na mnogo načina. Namjernika ne treba prestrašiti ako, dok se u proljetno predvečerje uspinje stubištem Via Crucis prema S. Pietro in Montorio, iz klaustra nekadašnjeg samostana začuje glasnu mješavinu zvukova režanja pasa, ljudskog dahtanja i škripanja željeza. Nije riječ o staromodnom baroknom opsjednuću – u tijeku je tek koncert uglednoga suvremenog umjetnika.

Tek nekoliko minuta hoda od Španjolske akademije (kraj mauzoleja boraca za neovisnost i Velike fontane) nalazi se danas »Američka akademija u Rimu« (American Academy in Rome). Osnovana potkraj 1894. kao »Američka škola za arhitekturu« (American School of Architecture), buduća je američka akademija započela skromno: brojeći samo tri člana, jednog studenta i knjižnicu od jednog sveska. Ideja, začeta izvorno u krugu arhitekata i umjetnika koji su pripremali veliku izložbu u Chicagu, tijekom jednog je desetljeća prerasla od skromne institucije podupirane stipendijama nekoliko američkih sveučilišta do elitne prekomorske istraživačke institucije. Tijekom prvih kriznih godina jedan od utemeljitelja, arhitekt Charles McKim, morao je neuspjehe i gubitke u poslovanju pokrivati vlastitim sredstvima. No, konačno, nakon što je škola promijenila ime u Američku akademiju te dobivši odobrenje od kongresa i osiguravši potporu Harvardskog sveučilišta te podupiratelja poput obitelji Carnegie, Morgan, Rockefeller i Vanderbilt, akademija se 1912. spojila s nekadašnjom »Školom za klasične studije«. Već dvije godine kasnije (1914) započela je gradnja monumentalnog sjedišta akademije u Via Angelo Masina, adresi dobro poznatoj rimskim taksistima koji na potezu između rimske zračne luke i četvrti Monteverde vrebaju dolazak smušenih znanstvenika i zanesenih umjetnika s jednogodišnjom rimskom adresom.

Iz zgrade koja danas nosi ime svojih utemeljitelja, akademija se tijekom stoljeća provedenog na Gianicolu proširila i na više okolnih zgrada. Prostorno najbliži »zgradi McKima, Meada i Whitea« (kako se danas službeno zove) tu je nekadašnji samostan libanonskih maronita (čije je sjetne glasove u ljetnoj noći ovjekovječio Antal Szerb u svojem romanu Putnik i mjesečina), ali i glasovita Villa Aurelia. Villa Aurelia je, među svim zgradama rimskih nacionalnih akademijâ, zacijelo jedan od rijetkih kandidata za konkurenciju Villi Medici. U vlasništvu Američke akademije od 1909., kad je – na iznenađenje dijela uprave – Clara Jessup Heyland ostavila svoju dragocjeno nasljeđe akademiji u nastanku. Inače, vilu je sredinom 17. st. dao sagraditi kardinal Girolamo Farnese, a svoje je možda najslavnije trenutke proživjela u proljeće 1849., kad je Garibaldi u nju smjestio svoj ratni stožer. Teško oštećena prilikom francuskog bombardiranja, vila je ubrzo obnovljena da bi ponovno procvala u vlasništvu spomenute bogate Amerikanke iz Philadelphije. Danas, tijekom svojih posjeta Rimu, u njoj borave bogati pokrovitelji i ugledni gosti akademije. Dvorane, terase i dvorište postali su pak dio scenografija rimske jet-set scene na kojoj se izmjenjuju vjenčanja, elitni domjenci, koncerti klasične glazbe i techno-partyji ruskih tajkuna.

Uz Španjolsku i Američku akademiju na Gianicolu se danas nalaze i institucije dvaju naroda sa samog ruba polarnoga kruga: Finski i Norveški institut. Iako osnovan tek 1954. Finski institut (Suomen Rooman-instituutin) može se pohvaliti smještajem u jednoj od najstarijih zgrada među nacionalnim školama u Rimu. Villa Lante na istočnim obroncima Gianicola sagrađena je o. 1520. po uzoru na toskanske vile obitelji Medici, za Baldassarrea Turinija, kancelara pape Lava X. Djelatnici instituta danas s ponosom pokazuju zidni grafit datiran svibnjem 1527. koji je ostavio nepoznati sudionik sacco di Roma potvrđujući da je vila tad već bila dovršena a njeni zidovi oslikani. Nezaboravan pogled iz loggie na Trastevere i Rim smještaju Finski institut među škole s najboljim pogledom u Vječnome Gradu. Loggia savršeno služi za održavanje koncerata i organizaciju predavanja, no iako je u njoj smješten prostor čitaonice, malo tko će uspjeti sabrano raditi u prostoriji s takvim pogledom. Stoga će i gosti instituta s nešto dužim stažem na Gianicolu radije izabrati »pravu knjižnicu«, prostoriju bez prozora smještenu u unutrašnjosti zgrade. Goste Ville Lante iz mediteranskog svijeta vjerojatno će iznenaditi navada uljuđenih potomaka Väinämöinena, Ilmarinena i Lemminkäinena da po institutu uvijek hodaju u papučama. Stoga većina stranaca vjerojatno nije ni svjesna koliku im čast iskazuju domaćini kad na početku radnog sastanka ili znanstvene konferencije najavljuju da gosti papuče – ne moraju nositi.

Osnovan pet godina nakon Finskog (1959) i smješten na petnaestak minuta hoda prema jugu, Norveški institut (Det norske institutt i Roma) može poslužiti kao ohrabrenje i potpora mišljenju da nikad nije kasno za osnivanje takvih institucija. Iako, za razliku od »velikih« škola i akademija, ovisi o državnoj potpori – odnosno funkcionira kao istraživački institut Sveučilišta u Oslu – ni taj institut ne bi postojao bez velikodušne potpore nekolicine vrlo bogatih norveških brodograditelja. Daleka poveznica Norveškog instituta i Hrvatske jest u tome što je Institut osnovan na tragu istraživanja ranosrednjovjekovne crkve (Tempietto Longobardo) u Čedadu (Cividale del Friuli) u kojem je sudjelovao i danski arheolog Ejnar Dyggve – toliko zaslužan za istraživanje Salone.

Širom Grada

Uz dvije glavne skupine nacionalnih »akademija i škola« (Valle Giulia i Gianicolo) sjedišta velikog broja istraživačkih i umjetničkih institucija razmještena su posvuda po središtu Rima. Među povjesničarima, povjesničarima umjetnosti i arheolozima predobro poznata »Francuska škola u Rimu« (l’École française de Rome) osnovana je 1875. Umnogome posvećena, pod upravom ljudi poput Louisa Duchesnea, proučavanju rimske kršćanske starine, škola se s vremenom profilirala i kao jedno od najznačajnih središta srednjovjekovnih studija u Italiji. Poznata danas po svojoj sjajno opremljenoj knjižnici i uglednim akademskim publikacijama, škola se može smatrati znanstvenim parom »umjetničkoj« akademiji u Villi Medici. Smještena u samoj gradskoj jezgri u glasovitoj palači Farnese, École française pripada među najznamenitije rimske nacionalne škole.

Nedaleko od »Francuske škole« smještena je i »Mađarska akademija«. Povijest »Rimske mađarske akademije« (Római Magyar Akadémia) počinje, poput niza drugih, potkraj 19. st., kad su se mnogobrojni mađarski povjesničari uputili u Rim kako bi istraživali u tada novootvorenim papinskim arhivima (Papa Lav XIII. otvorio je 1881. vatikanski tajni arhiv istraživačima). Svjesno se brinući o položaju svojih intelektualaca u Vječnom Gradu, mađarska je vlada 1927. kupila palaču Falconieri na obali Tibera te smjestila u nju nacionalnu akademiju. Sama zgrada građena je od ranog 16. st., no u postojećem je obliku dragocjen primjer rimske barokne arhitekture u čijem je oblikovanju sudjelovao i glasoviti Francesco Borromini. U životu akademije, poput sličnih institucija drugih malih europskih naroda, važnu je ulogu imala potpora države – osobito nakon 1948., kad je postala dio mađarskog veleposlanstva. Premda je nakon propasti komunizma akademiji vraćen dio autonomije, brigu oko njezina funcioniranja i danas vodi državni Institut Balassi, koji među ostalim ima za svrhu »poticati talijansko-mađarsku suradnju te promicati mađarsku baštinu i kulturu«.

Dvorište palače Falconieri, sjedište Mađarske akademije u Rimu

‘Prizor iz sobe stipendistice Američke akademije u Rimu

Na tragu interesa za istraživanje vatikanskih arhiva osnovan je 1888. i »Njemački povijesni institut u Rimu« (Deutsche Historische Institut in Rom), koji je sa svojom golemom knjižnicom i arhivom postao nezaobilaznim mjestom za istraživanje njemačko-rimskih (talijanskih) odnosa, ali i mjesto novih povijesnih istraživanja od antike do danas. Titula najstarije njemačke istraživačke institucije te vrste pripada »Njemačkom arheološkom institutu«, koji je kao rimski odjel nacionalnog arheološkog instituta osnovan još 1829. Pod zaštitom pruske države od 1871., taj je institut danas dio velike međunarodne mreže koja povezuje središnji ured u Berlinu s odjelima širom svijeta (poput onih u Pekingu ili Ulan Batoru). Govoreći o njemačkim institucijama u Rimu, vrijedi na kraju spomenuti i akademiju. »Njemačka akademija Villa Massimo« (Deutsche Akademie Rom Villa Massimo) je među svim akademijama najudaljenija od gradskog središta. Osnovana privatnom inicijativom 1910., »Villa Mas­simo« pripada među akademije pod upravom državnih institucija koje su do danas zadržale prevladavajuće »umjetnički karakter«. Akademija je to s dugim diskontinuitetom u 20. st. – nakon što je prestala s radom sredinom 30-ih godina, svoja je vrata stipendistima ponovno otvorila tek 1957.

Otium: svakodnevica nacionalnih akademija u Rimu

Svakodnevni život u mnogim školama približava se za znanstvenike i umjetnike gotovo nestvarno lijepom snu. Uglavnom se od stipendista ne traži ništa osim da istražuju ili stvaraju. Već prema financijskoj snazi škole, borsiste, boursiers, pensionados, pensionnaires, fellows i druge skupine sretnih korisnika boravak mogu iskoristiti na najbolji mogući način. Uz vlastite najčešće specijalizirane knjižnice, akademije svojim korisnicima pomažu otvoriti vrata drugih institucija omogućujući im rad u rimskih arhivima, depoima i muzejima. Uz vlastite sobe (ili apartmane) i zajedničke knjižnice, sretniji umjetnici mogu se nadati i korištenju osobnih ili zajedničkih atelijera od kojih neki (poput onih na posljednjem katu Američke akademije) nude uistinu nezaboravne rimske vidike.

Zamisao o poticajnom suživotu predviđa da stanovnici akademija i škola provode svakodnevno nešto vremena zajedno, u nekoj mjeri upućeni na druženje. Takvo često plodonosno miješanje ljudi raznih struka i zanimanja često uistinu omogućuje nezaboravan i poticajan doživljaj. No, može – kako na temelju vlastitog iskustva svjedoči dobitnik Pulitzerove nagrade za književnost, Anthony Doerr – s početkom proljeća izazivati nervozu i nesnošljivost. Čak ni gotovo rajski ambijent vrta Mercedes i Sida Bass ili perivoja Ville Medici ne mogu u potpunosti ukloniti neugodnosti poznate svim podstanarima i korisnicima studentskih domova.

Neke od nacionalnih škola brinu se i za prehranu svojih gostiju. Jela i prostori u kojima će ih svojim gostima servirati umnogome odražavaju ne samo gospodarsku snagu nego i duh, kako god to u kasnoj postmoderni zvučalo, matičnih nationes. Britanska škola u Rimu svojim će gostima servirati ukusan doručak i pristojnu, no ponešto asketsku večeru. Fellows i njihovi gosti sastaju se na zajedničkom obroku u dvorani u kojoj škripanje drvenog poda može asocirati na starinu, ali i sugerirati akutni manjak financijskih sredstava. Razgovor za doručkom: između zalogaja prženog dvopeka tanko premazanog marmeladom od sicilijanskih naranči i gutljaja nezaslađenoga Earl Greya, voditeljica britanske škole u Rimu neobvezno čavrlja s voditeljicom škole u Ateni o kvaliteti posluge i uličnim nemirima u Pireju, podsjećajući na efikasnost britanske kolonijalne uprave i njenih institucionalnih nasljednika.

Pogled na zgradu Američke akademije iz stražnjeg dvorišta

Proljetni objed u Američkoj akademiji

Crkva i zavod sv. Jeronima početkom 18. st.

Iako više akademija održava kvalitetne kuhinje, Američka ih akademija sve bez premca nadmašuje. Sretan spoj oduševljenja tradicijom, dašak kalifornijske inovativnosti (i zacijelo nemala sredstva) omogućio je projekt Rome Sustainable Food koji je 2007. pokrenula Alice Waters, »majka američke spore hrane« i vlasnica kultnog restorana Chez Panisse u Berkeleyu. Pribavljajući namirnice isključivo iz vlastitog vrta i od mreže malih poljoprivrednika iz rimske okolice, osoblje akademijine kuhinje ponosi se time da sprema obroke za svoje goste isključivo od lokalnih i sezonskih namirnica. Takva će gastronomska ponuda, oblikovana prema načelima tzv. »jednostavne hrane«, nepripremljena gosta možda katkad i šokirati (cikla kuhana i servirana s lišćem, nježno posipana nasjeckanim lješnjacima), no dugotrajnije uživanje u jelima koja svako­dnevno spravljaju mladi perspektivni američki kuhari pod budnom palicom talijanskog chefa, ostaje nezaboravan gastronomski i estetski doživljaj. Razumljivo je da si takav kulinarsko-estetski luksuz ostale »škole« ne mogu priuštiti. Gosti Ville Lante sami kuhaju i peru svoje šalice za čaj u zajedničkoj kuhinjici. Njemačka akademija, iako povezana s veličanstvenom knjižnicom čije ime je već dovoljno da izazove strahopoštovanje svojih stipendista, za ručak ipak neće ponuditi ništa.

Nacionalne akademije i izazov promjena

Jedan od izazova za nacionalne škole i akademije u Rimu jest neprestano propitivanje njihove svrhe i načina rada. Glavnina nacionalnih istraživačkih institucija ustanovljena je radi proučavanja Rima; bilo da je riječ o vatikanskim arhivima, ranokršćanskoj arheologiji ili baroknoj umjetnosti. No, tektonski pomaci u temeljima niza humanističkih znanosti i teoriji umjetnosti dovodili su tijekom vremena, kako je već spomenuto, do propitivanja disciplinarnih kanona, kriza i reformi. U administrativnom smislu reforme koje su provođene u drugoj polovici 20. st. u gotovo svim su akademijama značile skraćivanje predviđenog vremena boravka za stipendiste i povećanje disciplina pokrivenih natječajima za Prix de Rome i druge oblike potpore. U pravilu izvornih nekoliko godina (u Francuskoj akademiji tri do pet) posvuda je umanjeno na kraće boravke od godinu dana, pola godine, pa čak i tri mjeseca. Tradicionalnim disciplinama s kraja 19. st. u drugoj polovici 20. st. pridružili su nove. Bazen za prijave također se s vremenom povećavao. Dotad muškom društvu korisnika potpora pridružile su se (tek) početkom 20. st. i žene. Francuska akademija kao prvu je stipendisticu 1913. prihvatila Lili Boulanger, dodjeljujući joj Grand Prix za glazbenu kompoziciju. Već 1925. ista je nagrada za slikanje dodijeljena Odette Pauvert. Konačno, posljednjih godina mnoge akademije napustile su svoje izvorne nacionalne okvire. Španjolska je akademija 2001. otvorila svoje natječaje stipendistima iz Južne Amerike i Europske unije, a Američka akademija od 2015. dopustila je mogućnost da se uz američke građane za stipendije natječu i stanovnici Rima, odnosno Italije.

Na stranu administrativne i praktične promjene, napetost između konzervativizma i moderniteta potresla je mnoge akademije na osobit način nakon završetka Drugoga svjetskog rata. Sigurnost koju je Rim nekad pružao mladim arhitektima i umjetnicima s obzirom na pitanja što, gdje, zašto i kako proučavati, raspala se pred udarcima modernističke kritike. Mnoge su među najznačajnijim akademijama (američka, španjolska i francuska te Britanska škola) oko 1940. proživjele snažnu krizu identiteta. U to su se doba pojavili mnogi kritičari koji su doveli u pitanje srž tradicionalnog smisla »učenja Rima«. Kako pružiti mladim arhitektima nove generacije formaciju u svijetu u kojem je i sam »eurocentričan impuls na kojem je stvorena ideja Akademije« postao problem? Pitanja su se ponegdje pretvorila u progresivističku mantru o nepodnošljivosti rimskoga klasičnoga kanona kao predstavnika »službene kulture obilježene dominacijom nad drugima«. Multikulturalizam i zahtjevi za stvaranjem »neutemeljene« i »raspršene« kulture pridonijeli su otvaranju akademija ne samo novim disciplinama nego i radikalnoj transformaciji postojećih. Današnje uprave, dakako, hvale takve tendencije kao temelj nove relevantnosti akademijâ u svijetu koji se neprestano mijenja. Je li to dobro ili loše, ostaje na prosudbu promatraču. Za nedovoljno upućenog pak, vrištanje i škripanje koje je zamijenilo gregorijanski koral u kla­ustru samostana S. Pietro di Montorio na Gianicolu moglo bi ipak zvučati kao degradacija.

* * *

Mjesto Hrvatske u društvu civiliziranih nationes odražava se danas i u činjenici da ona nema svoju školu ili akademiju u Vječnom Gradu. Ipak, netko će reći, ondje je Hrvatski papinski zavod sv. Jeronima – toliko stariji i od mnogih novovjekovnih nacija i njihovih akademija. Na tom tragu može zaista biti poučno promatrati tradiciju oblikovanja modernih nacija iz rimske perspektive. Povijesne preobrazbe današnjeg Zavoda sv. Jeronima čuvaju svjedočanstvo drugačije od onoga mnogih modernih akademija i škola. Nastao na temeljima kasnosrednjovjekovne bratovštine i podupiran od renesansnih papa, Zavod sv. Jeronima svjedočanstvo je trajnih duhovnih i kulturnih veza Hrvatske i Rima. On odražava sliku Hrvatske ukotvljene u svojoj stoljetnoj vezi s Rimom koji je – kao osovina duha i kulture – već stoljećima drži privezanom uz europski svijet. Zadugo tek bijedan okrajak razapet između dalmatinskoga krša i panonske kaljuže, Hrvatska je odolijevala povijesnim neprilikama uz trajnu potporu rimske Majke i Učiteljice. Stoga ni Zavod sv. Jeronima – odraz takve prošlosti – nije institucija poput onih koje su stvorili samosvjesni i uspješni pojedinci u stoljeću naroda, poput Američke akademije ili Britanske škole, pa čak ni skromnijih rimskih škola poput akademije nama najbližega »gospodujućeg naroda«, Mađara. Moderne nacionalne škole i akademije »velikih«, ali i »malih« naroda svjedoče ne samo o dalekovidnosti svojih utemeljitelja, gospodarskoj moći svojih podupiratelja nego i prije svega o postojanju svijesti od kolike su važnosti takve elitne institucije u promidžbi i legitimiranju mjesta svojih nationes u suvremenom svijetu.