Povijest i baština Državnog arhiva u Pazinu

Državni arhiv u Pazinu (zakonom određen skraćenicom DAPA), kao ustanova u kulturi zadužena za skrb nad arhivskom baštinom Istre, tj. Istarske županije, nema tako dugu povijest kakvu imaju neki drugi duž istočne jadranske obale smješteni arhivi. Iduće godine proslavit će 60 godina od svog utemeljenja. No, prošlost ili korijeni zaštite tog dijela kulturnog blaga Istre mogu se pratiti još iz srednjeg vijeka.

Razvojem kancelarije, osobito u priobalnoj Hrvatskoj, već od 13. stoljeća spisi se čuvaju u pismohranama, sređuju se i popisuju, a u 15. stoljeću poznato je da se na njih stavljaju i signature. Proces odvajanja tekućeg ili registraturnoga gradiva od onog koje ima povijesni značaj vodi, preko stvaranja posebnih spremišta za stare spise, do osnivanja posebnih ustanova u kojima se preuzima arhivsko gradivo raznih stvaratelja, čime se u Hrvatskoj započelo u 19. stoljeću. Ipak, o organiziranoj arhivskoj službi možemo govoriti tek od 20. stoljeća, kada se ustanovljavaju arhivi, najprije u nadležnosti uprave, a potom i kao samostalne ustanove koje trajno čuvaju, stručno obrađuju i daju na korištenje arhivsko gradivo. Nakon Drugoga svjetskog rata arhivsko je gradivo proglašeno dobrom od općeg interesa i pod posebnom je zaštitom države neovisno o tome je li u državnom ili privatnom vlasništvu, kod građanskih i pravnih osoba.

Prvi je poznati propis o čuvanju spisa u Hrvatskoj iz 1312. godine nastao na području Splita. Riječ je o odredbi Splitskog statuta kojom se propisuje strogi režim čuvanja i zaštite pisanoga gradiva u posebnoj prostoriji, čak i u posebnom objektu (in turri communis). Bitni su elementi te odredbe sačuvani i u drugim statutima priobalne Hrvatske (Brač, Hvar, Trogir, Poreč, Pula). Sve su te odredbe imale za svrhu obraniti prava kako općine tako i pojedinaca. Središnja mletačka vlast u okviru nadzora uprave u Dalmaciji i Istri posebnu je pozornost pridavala čuvanju spisa. Tako labinski podestat 1517. godine određuje da svi koji imaju bilo kakvu ispravu što se odnosi na komunu, moraju je u roku od osam dana donijeti pred njega. S druge strane, Raimondo Fini, deputato ai confini, u svom izvještaju iz 1695. godine naglašava da je u Istri gradivo gotovo posvuda u neredu, te da spisi nisu popisani ni sređeni.

Kako je već napisano i u statutima istarskih gradova nailazimo na odredbe koje se tiču arhivskoga gradiva. Pulskim statutom iz 1500. godine propisane su sankcije za osobe bilježnika: »Nadalje, ako bi koji bilježnik htio napustiti pulski kotar i otići drugamo stanovati, neka je obvezan sve spise što pripadaju na Puljane i njih se tiču, predati i predočiti Vladi, pod prijetnjom kazne od stotinu solda malih po svakom. Kao i kazne trajnog lišenja bilježničke službe u Puli i na području Puljštine«. U grožnjanskom statutu iz 1558. godine nalazimo propis da se svi dokumenti koji sadrže bilo kakva prava općine moraju deponirati i zaključati u jednu kasu ili ormar s najmanje tri ključa (jedan ključ drže providuri općine, drugi župan, a treći sakristan). Kasa, u kojoj treba biti čuvan i sam statut, treba biti trajno u sakristiji župne crkve. Otvara se samo u slučaju potrebe, a dokumenti se odmah nakon provjere vraćaju u kasu.

Na području Dalmacije i Istre za tzv. Druge austrijske uprave (1814–1918) započinje proces sustavnog odvajanja tekućeg od arhivskoga gradiva, osamostaljivanje ustanova koje čuvaju stare spise i koncentracija arhivskoga gradiva raznih stvaratelja na jednom mjestu. Austrijske su vlasti na području Istre i Dalmacije sakupljale i za neznatna sredstva otkupljivale mnogobrojne rukopise, koji su potom dospjeli u Dvorsku knjižnicu u Beču. Tako neki stručnjaci tvrde da su u Beč 1816. dospjeli i glasoviti glagoljski kodeksi iz 14. stoljeća – misali iz Roča. O sudbini spomenutih misala piše i Bernard Stulli riječima: »Bečke vlasti njegova apostolskog veličanstva vrlo nonšalantno manipuliraju s ovim objektima neotuđive crkvene imovine. Jedan od spomenutih ročkih misala oni daruju 1839. g. Kraljevskoj biblioteci u Kopenhagenu, da bi za uzvrat dobili jedan vrijedan islandski rukopis!« I prije su postojale povremene akvizicije, primjerice ona iz 1798. godine kada je barun Žiga Zois dobio od grofa Jakoba Hohenwarta dva glagoljska rukopisna misala, a nešto kasnije i još dva glagoljska brevijara. Sve te rukopisne knjige bile su vlasništvo župne crkve u Bermu, poznatom glagoljaškom središtu u Istri.

Godine 1873. pri Centralnoj komisiji za zaštitu spomenika osnovana je arhivska sekcija na čiju je inicijativu 1894. počeo djelovati i Arhivski savjet kao savjetodavno tijelo za arhivsku problematiku. Upravo je spomenuti Arhivski savjet u Beču dao prijedlog o osnivanju Pokrajinskog arhiva u Poreču za krunovinu Primorje, ali do ostvarenja te ideje nije nikada došlo.

Istra ni u razdoblju talijanske vladavine od studenog 1918. do rujna 1943. nije dobila svoju posebnu arhivsku ustanovu. Godine 1926. osniva se Državni arhiv sa sjedištem u Trstu, a s teritorijalnom nadležnošću za provincije Trst, Goricu, Udine i Istru. Ta je ustanova kao dio mreže talijanskih državnih arhiva resorno pripadala pod Ministarstvo unutarnjih poslova.

Stvaranje mreže arhiva i dinamika razvoja arhivske službe u razdoblju nakon 1945. stalno su se suočavali s dva problema: s nedostatkom prostora za preuzimanje arhivskoga gradiva s terena od stvaratelja i nedostatkom arhivskih djelatnika. Nakon rata samo je Karlovac dobio zgradu namjenski građenu za arhiv i to 1980. godine.

Ponovna inicijativa za osnivanjem arhiva sa sjedištem u Istri pokrenuta je u prvim godinama poslijeratnog razdoblja u sklopu aktivnosti vezanih za popisivanje i dokumentiranje ratnih šteta nad kulturnim dobrima, a koje su provođene pri Oblasnom narodnom odboru za Istru (1945–1947). Nakon 1945. godine, sve do osnutka pazinskog Arhiva, za prikupljanje gradiva s područja Istre nadležan je Državni arhiv u Rijeci, koji već 1948. godine započinje intenzivno prikupljanje arhivskoga gradiva istarskih upravnih i pravosudnih tijela te tijekom razdoblja do osnutka istarskog arhiva sa sjedištem u Pazinu provodi osnovne aktivnosti vezane uz obradu i zaštitu gradiva. Većina toga gradiva vraćena je Državnom arhivu u Pazinu do 1991. godine.

Arhivski je savjet 1957. predložio stvaranje mreže arhiva na tlu NR Hrvatske. Uz središnji republički arhiv predviđeno je osnivanje arhiva za pojedina šira područja. Radi što bolje organizacije predviđeno je osnivanje sabirnih centara koji su zamišljeni kao međuarhivi u kojima se sabire, prvotno izlučuje i osnovno sređuje registraturno gradivo. Taj je prijedlog zaživio, osim što nisu osnovani arhivi u Šibeniku i Gospiću, a umjesto predloženog arhiva u Puli, osnovan je nešto kasnije arhiv u Pazinu.

Dana 20. listopada 1958. godine, Rješenjem Narodnog odbora kotara Pula, osnovan je arhiv nadležan za područje istarskog poluotoka. Naziv mu je bio Istarski arhiv-Pazin, koji se tijekom godina mijenjao u Historijski arhiv-Pazin (1960–1993), Povijesni arhiv Pazin (1993–1997) te nakon 1997. sve do današnjih dana u Državni arhiv u Pazinu. Ono što se tijekom svih ovih godina nije mijenjalo jest područje njegove nadležnosti. Prostori u kojima je djelovao i djeluje Arhiv nalaze se u središtu povijesne jezgre Pazina. S porastom količine gradiva rasla je i potreba za radnim i spremišnim prostorima. Tako osim prostora u pazinskom Kaštelu, gdje su bile prve radne prostorije, danas se uredi Državnog arhiva nalaze na još dvije adrese: Trg istarskog razvoda 2 i ulicaVladimira Nazora 3, što je zgrada nekadašnje prve hrvatske Kraljevsko-carske gimnazije u Istri, u kojoj je predavao i Vladimir Nazor.

Svijest o važnosti čuvanja pisane baštine seže, kako pokazasmo, daleko u povijest pa je zadaća i cilj današnjih zaposlenika svih arhiva, pa tako i našega, osim skrbi i zaštite arhivskoga gradiva, podizanje svijesti i osjetljivosti za staru pisanu baštinu. U tom smislu pazinski Arhiv ima zamjetnu izdavačku djelatnost u okviru koje, osim redovitog izdanja periodičke publikacije Vjesnika istarskog arhiva, objavljuje i posebna izdanja i zasebne bibliotečne nizove (Glagoljski rukopisi, Istarski bilježnici, Zbornici javnih predavanja), postavlja i ugošćava izložbe, organizira znanstvene i stručne skupove, javna predavanja i predavanja za djecu pred­školske dobi, učenike i studente, zaposlenike raznih struka, umirovljenike. Tako razgranatu djelatnost omogućuje i zaposlenje ukupno dvadeset osam djelatnika, od čega dvadeset jedno stručno osoblje te šest u rangu pomoćnoga, koje se brine za 966 fondova i zbirki s približno 4,5 km gradiva.

Najstariji spis o kojem se naš Arhiv brine ugovor je između neidentificiranog samostana i Kaptola u Puli o desetini vjerojatno iz 1200. godine. Kako broji više od 800 godina, zub minulog vremena dotaknuo je njegovu srž. Pergamena je gotovo neoštećena, međutim tinta je izblijedjela. Posebnom tehnikom i ovaj se zapis može pročitati.

Ovaj arhiv ima jednu od najvećih zbirki matičnih knjiga u Republici Hrvatskoj, koja broji 630 svezaka. U spomenutoj je zbirci najstarija Matična knjiga krštenih Labina (1536–1583), dok je najstarija matična knjiga Hrvatske ona iz Umaga te je pohranjena u tamošnjoj župi. Riječ je o prijepisu podataka što sežu u 1483. godinu, čime prednjačimo u ovom dijelu Europe. Valja napomenuti da je obveza vođenja matičnih knjiga za sav katolički svijet donesena tek na Tridentskom koncilu, dakle osamdeset godina poslije. Ove godine priređujemo za tisak upravo tu najstariju matičnu knjigu, čime započinjemo s novom bibliotekom u kojoj planiramo objaviti najstarije matične knjige Istre kao kontinuiranog svjedoka etničke i uopće kulturne stvarnosti ovoga najvećega hrvatskog poluotoka.

Pazinski arhiv pohranjuje zbirku statuta istarskih gradova iz razdoblja Mletačke Republike koji se postupno objavljuju zahvaljujući osobitom zauzimanju dugogodišnjeg arhivista i ravnatelja ove kuće Jakova Jelinčića.

Gradivo istarskih javnih bilježnika seže u 15. stoljeće te je nešto mlađe s obzirom na južnije jadranske komune. Pojavljuje se sukladno osnaživanju komunalne svijesti istarskih gradova. I njegova je sačuvanost uvjetovana spletom povijesnih okolnosti nenaklonjenih arhivskome gradivu. Prije nekoliko godina započeli smo objavljivati najstarije notare Istre s knjigom labinskog bilježnika Bartolomeja Gervazija iz 16. st., a nastavljamo ove godine s najstarijom porečkom i uopće istarskom notarskom knjigom.

Najnovije gradivo, pak, datira u 80-e godine prošlog stoljeća.Naš arhiv čuva i brine se o gradivu uprava i javnih službi od mletačkih, preko onih Prve austrijske i Francuske uprave, koje slijedi Druga austrijska uprava, a zatim Talijanska uprava sve do godine 1945., kada nastupa vrijeme poslijeratne uprave do1991., tj. do osamostaljenja Hrvatske (klasifikacijska oznaka A). Sljedeće tematske skupine gradiva (ili kako ju stručnjaci u arhivistici zovu klase) jesu Pravosuđe (B), Vojne postrojbe, ustanove i organizacije (C), Odgoj i obrazovanje (D), Kultura, znanost i informiranje (E), Zdravstvo i socijalne ustanove (F), Gospodarstvo i bankarstvo (G), Političke stranke, društveno-političke organizacije i sindikati (H), Društva, udruge, udruženja (I), Vlastelinski, obiteljski i osobni arhivski fondovi (K), Zbirke izvornog arhivskoga gradiva (L), Zbirke dopunskih preslika arhivskoga gradiva (M). Te klase i njihove oznake jedinstvene su za sve područne arhive u Republici Hrvatskoj i za Hrvatski državni arhiv. Postoje još i Filmski zapisi (N) te Zvučni zapisi (O), ali takvoga gradiva u pazinskom Arhivu nema. Što se tiče glazbe valja nam izdvojiti posjedovanje triju osobnih fondova istarskih skladatelja (Brnobić, Zlatić i Milotti) koji tek čekaju biti predstavljeni široj javnosti, dok smo prije nekoliko godina objavili opsežniji notni rukopis Arie nove iz sredine 18. st. u tiskanom obliku kao i na CD-u.

Najstarije arhivsko gradivo za koje skrbi DAPA čuva se u okviru Zbirke isprava (cca. 1200–1842), u sklopu koje je i prije spomenuti fragment isprave nastale u Puli oko 1200. godine. S obzirom na prije navedeno možemo uistinu tvrditi da arhivsko gradivo pohranjeno u Pazinu pruža pregled istarske povijesti od 13. stoljeća do osamdesetih godina 20. stoljeća. Gradivo nastalo nakon tog razdoblja nalazi se u pismohranama stvaratelja ili imatelja arhivskoga gradiva. Naš arhiv potpunije čuva pisana svjedočanstva počevši od razdoblja u kojem je Istra bila podijeljena između utjecaja Mletačke Republike i njene uprave u jednom dijelu i austrijske uprave na području Pazinske knežije. Za razdoblje mletačke uprave Istre gotovo u potpunosti sačuvane su jedino općinske kancelarije Labina i Novigrada. Kako je arhivsko gradivo svjedok različitih uprava koje su se smjenjivale na našem području, u fondovima i zbirkama DAPA nalazi se pravi mozaik različitih jezika: latinski, hrvatski, talijanski, njemački, francuski i slovenski jezik. Sačuvano je gradivo pisano najvećim dijelom latiničnim pismom, uz zanimljive, i za hrvatsku povijest veoma bitne, glagoljske zapise. Njih smo objavili u cijelosti zahvaljujući ponajprije trudu Dražena Vlahova, dugogodišnjeg arhivista i direktora ove ustanove. Gradivo pazinskog Arhiva od iznimne je važnosti za proučavanje istarske povijesti i odnosa na širem području jer ono, među ostalim, odražava mijenu upravnih i kulturnih utjecaja. Čitatelj može samo zamisliti što ta količina pisane riječi otkriva istraživaču – znanstveniku, ili amateru, »običnom čovjeku« u potrazi za svojim korijenima ili za ostvarenjem svojih prava.

Pojedini fondovi kojima je sjedište stvaratelja u prošlosti bilo na području današnje Istarske županije, obuhvaćaju i područja današnje Primorsko-goranske županije i Republike Slovenije. Zbog povijesnih okolnosti dio arhivskoga gradiva značajnog za povijest Istre, a koje nadopunjuje arhivsko gradivo što se čuva u pazinskom Arhivu, nalazi se u drugim arhivskim i srodnim ustanovama u zemlji i inozemstvu. Tako iz razdoblja mletačke uprave na području Istre vrijedno gradivo nalazi se ponajprije u Državnom arhivu u Veneciji, te u ostalim arhivima na talijanskoj i hrvatskoj obali Jadrana. Za područje Pazinske knežije dio vrijednoga gradiva čuva se u Arhivu Republike Slovenije i osobito u Štajerskome zemaljskom arhivu u Grazu. U smislu upotpunjavanja arhivske slike tzv. austrijske Istre prije nekoliko godina pokrenuli smo program prikupljanja preslika gradiva iz slovenskog i više austrijskih arhiva. Za razdoblje francuske uprave na području Istre važno je gradivo Kraljevstva Italije koje se čuva u Državnom arhivu u Milanu, u Arhivu Republike Slovenije te manjim dijelom u Parizu. Gradivo iz razdoblja Druge austrijske uprave na području Istre nalazi se u Državnom arhivu u Trstu i Austrijskome državnom arhivu u Beču. Za razdoblje talijanske uprave na području Istre dio gradiva čuva se u Središnjem državnom arhivu u Rimu. Dio gradiva nastalog nakon 1943. godine, kao i dio gradiva prijašnjih razdoblja, nalazi se u Hrvatskome državnom arhivu u Zagrebu i u Arhivu Srbije (Arhiv Jugoslavije). U Arhivu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) čuvaju se mnogobrojni glagoljski rukopisi iz Istre koji su tamo odneseni u vrijeme talijanske uprave, kada im je prijetilo uništenje. I na kraju, dio gradiva još se čuva u Državom arhivu u Rijeci. Veoma važna mjesta pohrane arhivske baštine Istre jesu župni arhivi Porečke i Pulske biskupije, na čije je bogatstvo upozoreno kroz postupak sređivanja sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća.

Povijesni biskupijski arhiv u Trstu ključno je mjesto pohrane gradiva nekoliko povijesnih biskupija Istre. Prošle godine objavili smo u suradnji s Hrvatskim državnim arhivom kao našom matičnom ustanovom te Udrugom crkvenih arhivista iz Vatikana jedinu sačuvanu pastoralnu vizitaciju prostora Pićanske biskupije u njezinoj milenijskoj povijesti, čiji je izvornik pohranjen upravo u spomenutom tršćanskom privatnom arhivu.

Zadnji u ovom nizanju, ali ne manje vrijedan arhivski dragulj iz kolekcije Državnog arhiva u Pazinu, spomenut ćemo herbarij Gian Paula Cavallija iz početka 18. stoljeća.

Osim arhivskoga gradiva pazinski Arhiv ima i svoju knjižničnu građu, odnosno specijalnu knjižnicu s približno 21 000 svezaka. Ona je, doduše, zatvorenog tipa, što znači da se knjige ne posuđuju, ali se mogu koristiti u Čita­onici. Građa je podijeljena u pet osnovnih zbirki: Histrica, Stručna arhivska literatura, Zbirka Tugomila Ujčića (dugogodišnji gimnazijski profesor, publicist i pjesnik donator je 3500 svezaka), Opća zbirka te Zbirka starih knjiga. Najstarija knjiga u fundusu je iz 1554. godine Rječnik Ambrosija Calepinija. S obzirom na bogat fundus knjižnice povremeno se pripremaju izložbe i iz knjižničnoga gradiva.

Na ovome mjestu valja nam se dotaknuti i poteškoća s kojima se naša ustanova susreće zadnjih nekoliko desetljeća. Riječ je o nedostatku spremišnog prostora, zbog čega nismo u mogućnosti preuzimati arhivsko gradivo s terena već nekoliko desetljeća. Nedaleko od Pazina, u naselju Bertoši, nalazi se nekadašnje vojno skladište koje planiramo sljedeće godine krenuti prilagođavati za potrebe suvremenog arhivskog spremišta. Jednom riješeno pitanje arhivskog spremišta bilo bi i rasterećenje stvarateljima/imateljima javnog arhivskoga gradiva jer bi ga u tom slučaju naš Arhiv mogao od njih preuzimati te bi se spriječilo njegovo oštećivanje i uništavanje. Nastavno na tu temu Državni arhiv u Pazinu je započeo s djelatnošću u zgradi iz 10. st., tj. u pazinskom kaštelu, gdje imamo i dandanas dio spremišta. Oslonjeni na tu iznimnu činjenicu znamo se našaliti da smo najstariji arhiv u Europi. n

Literatura

Ivan Grah, Sadašnje stanje crkvenih arhiva u Istri, u: Vjesnik historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu, 17(1972), str. 411–412.

Dražen Vlahov, Historijski arhiv Pazin (osnivanje, razvoj i perspektiva), u: Vjesnik historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu, 23(1980), str. 45–53.

Jakov Jelinčić, Branka Poropat, Danijela Doblanović, Popis matičnih knjiga, u: Vjesnik istarskog arhiva, 11–13 (2004–2006), str. 29–268.

Grupa autora, 50. godina Državnog arhiva u Pazinu, monografija, Pazin, DAPA, 2008.

Davor Šišović, Državni arhiv u Pazinu svečano obilježio pedesetu obljetnicu osnutka, u: Glas Istre, 21. 10. 2008.

Biserka Budicin, Stalni postav DAPA, deplijan, Pazin 2014.

Elvis Orbanić, Državni arhiv u Pazinu u vrijeme direktora Ljubomira Petrovića (1960.–1966.), u: Vjesnik istarskog arhiva, 22 (2015), str. 55–70.

Anđelo Dagostin, Nema mjesta: Više arhivskog gradiva izvan nego u arhivu, u: Glas Istre, 5. travnja 2017.

www.dapa.hr