Kozmička peć kao metafora života

Nakon što je 2016. godine osječka književnica i znanstvenica Jasna Horvat objavila prvi hrvatski QR roman (A. Kos-Lajtman), roman hipertekstualnih mogućnosti koji u svoju strukturu ugrađuje QR kodove, ove je godine na trećoj Kreativnoj riznici, popularizacijskom simpoziju kulturne i kreativne industrije, predstavljen autoričin novi, sedmi roman pisan poetikom ograničenja. Autoričin novi roman Atanor iza svog naslova skriva kompleksnu kompozicijsku mrežu fragmenata imenovanih kemijskim elementima periodnoga sustava u čiji su tekst upisane tajne alkemije i kemije, ali i drugih srodnih prirodoslovnih znanosti. Stoga nije preuranjeno zaključiti kako je ovim romanom autorica uspjela zaokružiti specifičnu konceptualnu po­etiku koju je akademkinja D. Oraić Tolić prozvala Ars Horvatiana.

Roman Atanor još je jedan u nizu romana naslovljenih slovom A, slovom i znakom kojemu autorica u svom opusu posvećuje posebnu pozornost, a na što upozoruje i pogovarateljica novoga romana M. Lukić. Naime, kako navodi pogovarateljica, Atanorom se autorica vraća temi svoga prvoga romana Az te se time »A(z) – kao Prvi – Bog Otac i Božica Majka [...] u liku Svete Alkemije, roditeljski [se] natkriljuje nad plodom svoga stvaranja u koji je pohranio sva znanja o sebi« – periodni sustav kemijskih elemenata. Zaokruženost opusne cjeline autorica ostvaruje i tautogramskom porukom četiriju romana naslovljenih početnim slovom A, a čitatelji bi se u tumačenju mogli podsjetiti poruke azbučnoga niza glagoljice. Osim toga, dodaje pogovarateljica, atanorski povratak prvome romanu iščitava se i u ponovnomu posvećivanju semiološkim i gramatološkim postavkama te inzistiranju na kemijskom simbolu kao naličju glagoljskog pismena. To se vidi i na semantičkome planu romana kada glagoljska pismena, kroz svoju tripartitnost, u Azu funkcioniraju i oblikuju tekstualne fragmente jednako kao i u Atanoru, u kojem simbolički, brojevni i pismovni potencijal azbučnog znaka preuzimaju kemijska i fizikalna svojstva pojedina elementa sustava. U oba romana glavni muški lik pokretač je radnje i onaj iz kojega ostalo proizlazi. I dok je u Azu polazište lik Ćirila Konstantina, onaj koji je tvorac glagoljice i Pisma, kao ishodište romana Atanor postavljen je Vatroslav Pero Horvat, onaj koji je prvi stvoren, Element iz kojega su ostali mutirali. Element nedjeljiv na jednostavnije tvari, ali koji je dijelom i centrom složenije cjeline. Također, sličnosti romana Az i Atanor razvidne su u oblikovanju posljednjega dijela romana, u Azu »Slovarija«, a Atanoru »Elementologije«, kao znanstveno-popularnog leksikona kojim se u novome romanu po skupinama popisuju kemijski elementi te donose njihova svojstva, uporaba, etimologija itd.

Atanor ne nalikuje samo Azu nego i drugim autoričinim tekstovima. Tako, primjerice, Atanor, kao i roman Vilijun, svoje potpuno odčitavanje doživljava tek učitavanjem ugrađenih QR kodova. Izgradnju takva autoteksta – teksta romana čije se dočitavanje ostvaruje i u drugom mediju, autorica je započela već videozapisima posredovanim QR kodovima u Vilijunu (primjerice zapis predstavljanja romana iz travnja 2016., izvedba poeme Milijun u interpretaciji M. Dedića i M. Jurasa, glumačka izvedba S. Gugića itd.). Autotekstualnošću, specifičnim modelom autoreferencijalnosti koji tumači tekst drugim umjetničkim tekstovima/izrazima (videozapisima, glazbenim interpretacijama i sl.), autorica otisnutu knjigu proširuje na druge medije upravo QR kodovima, a dodatno se pojam autoteksta usložnjava uključivanjem njegova izvornoga značenja u tehnološkim okvirima i programima poput Microsoftova Worda. No ono ne staje na grafičkom nalikovanju rubnica Microsoftovu Wordu ili sadržaju e-knjiga nego mu je svojstveno i da strategijom autotekstualnosti derivira tekst blizak onomu otisnutom u romanu koji čitatelj upravo čita. Uporabom QR kodova autorica uvodi mogućnost digitalnog (auto)arhiviranja te tekstualnog pamćenja po vlastitu izboru digitalnih informacija probranih za čitatelje. Svaki autoričin roman donosi bar jednu inovaciju koju bismo mogli tumačiti s aspekta paratekstualnog instrumentarija, a ovoga je puta to spomenuto navigacijsko okno, signalizacija čitatelju o fragmentu/ elementu koji čita te smještenosti u veću cjelinu. Tim se navigacijskim oknom, koje pronalazimo u Microsoftovu Wordu i e-knjigama, postavljenom na desnu rubnicu romana grafički dizajn knjige približuje romanu Auron, kojemu je blizak i citatnim rubnicama na lijevim stranicama knjige.

Preuzimajući periodni sustav elemenata za koncept i programsku temu romana, autorica potvrđuje dosadašnje kritičarske i znanstvene natpise o sustavnom promišljanju književnosti na tragu poetičke i teorijske misli skupine Oulipo te njezinih srodnika. Premda Jasna Horvat formalno ne pripada skupini Oulipo, iz rakursa oulipovske prakse te književnosti ograničenja o njoj se može govoriti kao jedinoj hrvatskoj oulipovki. Autorica je to koja ne samo da konceptualizira romane ograničenjima nego ih, kao i oulipovci, autoanalizira objavljivanjem tumačenja svoje poetike, prvotno »Manifestom aksiomatske književnosti«, a zatim i kroz svoja znanstvena i znanstveno-popularna izlaganja. Prenamjenjivanjem strukture periodnoga sustava iz znanstvenoga diskursa u tekstualno ograničenje koje će generirati književnu priču, autorica je savršeni poredak kemijskih elemenata u novome romanu Atanoru usustavila kao pripovjednu nit u kojoj kemijska svojstva psihogramski i sociogramski određuju likove teksta te izgrađuju ontogramski plan njihovih umrežavanja.

Kako svaki kemijski element ne bi predstavljao jednoga lika, autorica se domislila i sustavu zadala još jedno ograničenje. Temperatura od 100 °C označuje tako točku u kojoj će biti oživljeni likovi jer pri toj se temperaturi određeni elementi gibaju (tekućine i plinovi), a određeni miruju (krutine). Pokretljivi elementi, poput vodika, helija, dušika, kisika itd., preuzimaju uloge književnih junaka, dok preostali elementi u pripovjednom tekstu predstavljaju ponajprije osobine, predmete, dojmove, mjesta i uspomene koje određuju likove teksta. Fragmenti/poglavlja dakle bit će oni dijelovi u kojima prepoznajemo pripovjednu radnju, dok će ostali fragmenti/poglavlja predstavljeni elementima krutinama biti u funkcijama njihova opisivanja, produbljavanja i međusobnog vezivanja s ostalim likovima. Osim što se tim fragmentima/poglavljima destruira pripovjedna linearnost, u romanu pripovijedanje prepoznajemo u onim poglavljima i kod onih likova koji su uvjetovani odlaskom glavnoga ženskog lika. Riječ je naime o repetitivnom pripovijedanju, a u fokusu je te repeticije iz različitih perspektiva likova i njihovih očišta prikazati ono što je bio pokretač priče, nestanak Davorke Sunčice Završnik, kemičarke i voditeljice istraživačkog projekta 2H koji zbog iznimne važnosti nadgleda Sigurnosno-obavještajna agencija. Priča se zapliće i prije pripovijedanoga vremena, u trenutku kada Vatroslav Pero Horvat dobiva zadatak nadgledati, špijunirati i provjeravati Davorku Sunčicu Završnik. Prozna nit narušena je i pjesničkim dionicama među elementima aktinida i lantanoida, pjesmama pripisanima Vatroslavu Peri Horvatu i Ozani Nadi Horvat.

Osim onih poglavlja koja predstavljaju bitne karakterološke značajke za tumačenje likova, u romanu se pojavljuje i 15 alkemičarskih recepta, odreda predstavljenih kroz radioaktivne i/ili nepotvrđene kemijske elemente. Te recepture prati potpis nalik alkemijskome simbolu vodika. Pojavljivanje ovog potpisa u kontekstu romana može se tumačiti dvojako. S obzirom na to da su oba glavna lika kemičari i zaljubljenici u prirodne znanosti, taj potpis možemo pripisati Vatroslavu Peri Horvatu, iako je izglednije da će alkemičarskim recepturama biti sklona kemičarka Davorka Sunčica Završnik. Na to nas implicitno upućuje i poglavlje o rubidiju i njegovo književno utjelovljenje Rubidija Branka Sokele, koja dekriptira zapise glavne junakinje te u njima pronalazi SOA-i nepoznate podatke. Primjeri intrigantnih likova jesu i Živa Jasminka Ćosić, vidovnjakinja vezana za gotovo sve likove romana, ona koja sve vidi i zna, no svoje spoznaje nikomu ne otkriva, ili pak Ozana Nada Horvat, bivša supruga Vatroslava Pere Horvata, iz čije se perspektive doznaje ponajviše o unutarnjim nemirima i tajnama glavnoga junaka, kojega ona čita kao otvorenu knjigu. Pripovijedanje u fragmentima dopušta skrivanje detalja i podvaljivanje signala, prebacivanje fokusa pripovjednoga teksta s jednoga lika na drugi, a čitatelj u tom procesu postaje tragač i skupljač znakova razasutih u tekstu te onaj koji konstruira mrežu likova i odnosa.

I ovaj je put u tematsko-motivskom smislu žarišna i ishodišna točka više puta spominjana mreža. Dok je u Vilikonu i Vilijunu to bila mreža teksta isprepletena nitima pripovjedačice pauka, u Atanoru se mreža odražava u kompoziciji romana svojom fragmentarnošću i raspršenošću priče te mogućnostima nelinearnoga čitanja i uklapanja programa PAJEK kao autopoetičkog signala za tumačenje teksta, tekstualnih struktura, zadanoga koncepta sustava, ali i uvjetovanosti spajanja likova. Naime, kada čitatelj dođe do posljednjega poglavlja/lika, razotkrit će mu se upravo mrežna struktura cijeloga romana koju generira program PAJEK, osmišljen da tumači i otkriva umu nedovoljno vidljive veze između likova, situacija i predmeta.

Ako bismo razmatrali periodni sustav kemijskih elemenata kao kompleksnu metaforu, ona bi se očitovala u romanu na dvjema razinama – formalnoj razini u kompozicijskom simuliranju mreže, tj. sustava, i sadržajnoj razini, kroz ugrađena svojstva kao ograničenja ljudskoga karaktera i života. Takvim se razgranatim prenesenim značenjem pokriva cjelokupnost teksta koji složenošću i raznolikošću postaje jednak samome životu. Čitajući roman, čitatelj se stoga ne može ne zapitati o svojoj malenosti ispod zvijezda, o podrijetlu, ljudskoj egzistenciji te ponajviše našim podređenostima svemirskim zakonima, uvjetovanostima pohranjenima u svemirskoj prašini od koje smo izgrađeni i po kojoj živimo u tjelesnim atanorima – pećima kojima kola život. U svjetlu svega rečenoga možemo bez ustezanja utvrditi da je roman Atanor Jasne Horvat, najsloženiji među romanima autoričina opusa, kruna njezine poetike ograničenja.