Kako je Miroslav K. ponovno ušao na velika vrata stomilijunskoga njemačkoga govornog područja

Wer ist Miroslav K.? – Tko je Miroslav K.? naslov je knjige njemačkoga kroatista i slavista profesora dr. Reinharda Lauera u kojoj je upozorio njemačku kulturnu javnost da je velikan hrvatske književnosti Miroslav Krleža ostao gotovo nepoznat izvan svoje domovine i njezina susjedstva. Prof. Lauer vidi čak i u Krležinu prezimenu neku smetnju pri izgovaranju na njemačkom jeziku što pak barem usporava afirmaciju njegova velikog i mnogostranog djela na njemačkom govornom području s oko sto milijuna pripadnika jezika jedne svjetske literature prema Goetheovoj definiciji. Krleža je osim toga imao smolu sa svojim nakladnicima u Austriji i Njemačkoj. Njegov nakladnik Stiasny u Grazu šezdesetih je godina objavio niz njegovih romana, pripovjedaka i drama te dvije knjige aforizama, tragično završivši samoubojstvom. Novi početak na koji se osmjelila nakladna kuća Athenäum u Wiesbadenu, nakon što je objavila osam knjiga Krležinih djela, završila je financijskom propašću. Sad se na novi start u izdavanju Krležina opusa uputio mali nakladnik Wieser Verlag u austrijskom Klagenfurtu/Celovcu, ali i taj pothvat nije bez stanovitih opasnosti, o čemu poslije nešto više.

U prosincu prošle godine naklada Wieser predstavila je njemačkoj književnoj publici monumentalni roman Miroslava Krleže Zastave u pet svezaka i s jednim sveskom objašnjenja u prijevodu Gera Fi­schera i Silvije Hinzman. Krležin opus magnum na njemačkom iznosi oko tri tisuće stranica i prodaje se za 75 eura, što i nije tako velika cijena s obzirom na obujam od šest knjiga. U promotivnom izvješću o svom velikom nakladničkom pothvatu Lojze Wieser, austrijski Slovenac s izvrsnim poznavanjem hrvatske književnosti i jezika, opisuje kako ga je na izdavanje Zastava davne godine 1978. nagovarala austrijsko-hrvatska književnica i prevoditeljica Ina Jun-Broda (čiji je djelomični prijevod Krležinih Balada Petrice Kerempuha najbliži originalu) riječima »Zastave svakako morate objaviti«. Tada je Krleža čak bio spreman da svoje Zastave skrati na 800 stranica, što hvala Bogu nije učinio, tako da njemačko čitateljstvo danas ima pred sobom kompletan roman u kojem je hrvatski književnik opisao na njemu svojstven način, baroknim jezikom kako kažu neki kritičari, životne prilike pojedinaca i društvenih skupina tzv. Kakanije ( K.u.k. Österreich-Ungarn, carevine i kraljevine Austro-
-Ugarske) na početku dvadesetoga stoljeća. Klagenfurtski nakladnik citira The Saturday Review: »Ono što Pariz ima u svojima Balzacu i Zoli, Dublin u svome Jamesu Joyceu, to Hrvatska ima u svome Krleži«. U njemačkom tjedniku Die Zeit austrijski pisac Karl-Markus Gauss citira Sartreove riječi izgovorene 1960. u kojima »žali što Krležu nije prije upoznao jer bi time, čitajući njegova djela, sebi uštedio mnoge stranputice«. Jednom drugom prilikom Sartre je s time u vezi spomenuo svoj roman Mučninu, usporedivši ga s Krležinim Povratkom Filipa Latinovicza, kojemu je dao veću ocjenu.

Naklada Wieser objavila je djela nemalog broja hrvatskih književnika kao Bobu bob... Živka Skračića, Buffet Titanic Ive Andrića, Druga Venecija Predraga Matvejevića, Berenikina kosa Nedjeljka Fabrija, Dunav Pavla Pavličića, Povratak Filipa Latinovicza M. Krleže, Izgubljeni zavičaj Slobodana Novaka, Vježbanje života N. Fabrija, Epitaf carskog gurmana Veljka Barbierija, Pripovijetke Vladana Desnice, Ruke Ranka Marinkovića, Izabrani stihovi Slavka Mihalića, Illyricum sacrum M. Krleže, Mama Leone Miljenka Jergovića, Mesari Drage Glamuzine, Svila, škare Irene Vrkljan, Tihe lomače S. Mihalića, Zlato i srebro Zadra M. Krleže i Wie viele Blumen (Koliko cvjetova) R. Lauera. Zanimljivo je da nakladnik toga njemačkoga kroatista smješta u hrvatsku književnost.

Reagiranje austrijskih, njemačkih
i švicarskih medija na Zastave

Krležine Zastave i autora afirmativno je približio njemačkoj publici Karl-Markus Gauss u utjecajnom lijevo-liberalnom dnevniku iz Münchena Süddeutsche Zeitungu (4. siječnja) u članku na gotovo cijelom listu velikoga formata s fotkama mladoga Krleže kao ugarskoga kadeta, u društvu Josipa Broza Tita i kao ostarjelog čovjeka koji je umro dvije godine nakon Titove smrti. Gauss posebno ističe Krležinu bliskost s Austrijom i Bečom, gdje je imao brojne prijatelje i poznanike, ali to nisu bili tamošnji prosovjetski komunisti, baš obratno, bili su to oni sa suprotne strane, pa je Krležu hvalio i takav »hladnoratni« kritičar kao Friedrich Torberg riječima da je »bivši k.u.k. kadet iz Hrvatske bolje shvaćao staru Austriju nego monarhistički nostalgičari iz carskoga grada«. I Gauss kao Lauer spominje anegdotu da je Krležu bilo teško »prodavati« zbog neizgovorivosti njegova imena na njemačkom jeziku, no to je samo dosjetka a ne pravi razlog, naime piše dalje: »Bojim se da je to više u svezi realne neravnoteže Europe koju je Krleža u jednom eseju opisao kao dvostruku tvorevinu u kojoj pored zapadnoeuropske, muzealno grandiozne i historijsko povijesne Europe živi još druga, skromna, u kut stjerana, stoljećima podjarmljivana periferna Europa istočnih i jugoistočnih naroda«. Koliko su aktualne te riječi s obzirom na to da se u Bruxellesu govori o »novoj« Europskoj uniji s nekoliko brzina u kojoj bi njezini istočni članovi bili posljednji vagoni te kompozicije.

Gauss predlaže kao uzorak za shvaćanje Krleže među Hrvatima čak primjer Goethea u Njemačkoj pa navodi sve literarne vrste u kojima se odlikovao veliki pisac. Na Krležu se pozivaju, piše Gauss, brojni književnici od kritičara dogmatskoga komunizma do onih današnjih kapitalističkih odnosa, politički angažirani autori i nepolitički esteti, internacionalisti i hrvatski regionalisti, prije svega oni koji obožavaju njegove Balade Petrice Kerempuha, koje je preveo »dovitljivi zagrebački autor Boris Perić« (po našem mišljenju upustio se u pustolovinu prevođenja nemogućega). Prema slavistu Richardu Götzu, jezični artist Krleža nije poznavao kompromise pa je samo u prvom poglavlju Zastava našao brojne germanizme, latinizme, frankizme, anglizme uz uporabu mađarskih, čeških, turskih i talijanskih riječi. Rekli bismo: u ljubavi i umjetnosti sve je dopušteno ako služi svojoj opravdanoj svrsi.

Osim što opisuje sadržaj Zastava Gauss ističe i Krležinu kritiku kako feudalnih austrougarskih odnosa tako i strpljivost, spremnost na patnju i podanički mentalitet Hrvata. Gauss na kraju preporučuje čitanje Zastava unatoč monumentalnosti djela i aluzija, pa ga uspoređuje s Joyceovim Uliksom i Musilovim Čovjekom bez osobina koje je također teško čitati, ali se isplati. Bolju preporuku nije mogao dati. Gauss i Krleža pojavili su se u emisiji TV postaje 3 SAT (njemačko-austrijsko-švicarska produkcija) govoreći o kakanijskoj književnosti, što se rijetko događa jer o Hrvatima u stranim televizijskim emisijama više se psuje nego objektivno izvješćuje.

I za Lerke von Saalfeld iz liberalno-konzervativnoga Frankfurter Allgemeine Zeitunga (23. veljače) Krleža je »veliki nepoznati autor europske literature čije je glavno djelo napokon izašlo na njemačkom«. Kritičarka prepričava izvod iz dnevnika francusko-mađarskog publicista Ferenca Fejtöa, koji je sredinom 1934. sreo našega književnika, ali on nije bio ljubazan prema njemu nego odbojan, kakav je bio i susret mnogo kasnije sa Sartreom, što ona tumači ovako: »Odakle dolazi tolika oholost? Možda stoga što se Hrvatska kao mala zemlja bori na izgubljenim pozicijama kako bi dobila priznanje, ali nikad ne će doći na europski duhovni Olimp koji bi joj dodijelili Fejtö i Sartre. Krleža je bio uvjereni Europljanin, on je izvrsno poznavao europsku literaturu i filozofiju, u Hrvatskoj je bio neosporni književni i duhovni autoritet«. Ali, mi dodajemo, to mu nije pomoglo da dobije Nobelovu nagradu; nju je uzeo jedan drugi književnik, podrijetlom Hrvat, Ivo Andrić, jer je njegov opus bio izvan aktualnih političkih sukoba tijekom hladnoga rata, osim toga atraktivan kao kroničar jednoga »divljeg« Balkana, što Krleža nije bio. Lerke von Saalfeld preporučuje čitanje Zastava, koje su ušle u njemačku prevoditeljsku literaturu, kako naglašava, sa zakašnjenjem od 50 godina!

Tiroler Tageszeitung, online (21. prosinca 2016) prepričava izvedbu Krležine drame U agoniji god. 2013. tijekom Bečkih svečanih tjedana u režiji austrijskog Slovenca Martina Kušeja, koja je trajala šest sati (!), ali je prema brojnim kritikama bila izvrsna, pa se pita isplati li se čitanje Zastava, s jasnim i kratkim odgovorom: da! Djelo je i stoga važno, piše dalje, jer oslikava propast K.u.k. Monarhije izvan austrocentričke perspektive, a autora postavlja na razinu Josepha Rotha, Roberta Musila i Karla Krausa, sve korifeja austrijske književnosti. No kritičar ne ističe samo Krležino opisivanje društvenih prilika nego isto tako i konflikt između oca i sina Emeričkog, koji se po svemu razlikuju, ali na kraju »pobjeđuje« stari Emerički, kao oportunist koji se snalazi u svim političkim (ne)prilikama. 

Internetska platforma »Deutschlandradiokultur.de« objavila je osvrt na Zastave, iz pera Jörga Platha, koji Krležu također uspoređuje s Goetheom, hvaleći ne samo njegovo enciklopedijsko znanje nego i snažnu jezičnu eruptivnost koja svakom junaku romana daje posebnu prepoznatljivost i to ne samo sadržajnu nego i stilističku. Autor također hvali prevoditelje jer je roman slovio kao neprevodiv. Platforma »winterbrink.net« upozorava na monumentalnost i navodnu nesuvremenost Zastava s njezinih tri tisuće stranica, ali dodaje »...Krležino djelo vjerojatno će naći isto toliko malo čitatelja na njemačkom jeziku kao i djela Joycea, Prousta i Musila s kojima se uspoređuje. Ali kao i kod temeljnog istraživanja u fizici tako i kod takvih djela nije važno koliko će biti čitana, nego da se uopće čitaju i da drugi mogu nastaviti nakon njih. Svijet koji Krleža opisuje možda djeluje daleko, ali iz njega izlazi toliko mnogo poveznica s našom stvarnošću, pa kao što su tada buktali ratovi i krize takvih ima i danas na vanjskim i unutarnjim europskim granicama«.

Jörgen Plath javio se i na portalu uglednog Neue Zürcher Zeitunga (19. veljače) s povećim člankom u kojem opisuje ambivalentnost lika i djela Miroslava Krleže u Hrvatskoj jer je za jedne kao marksist »nemoguć čovjek«, dok ga drugi nekritički obožavaju kao najvećega u literaturi i kulturi uopće. Taj osvrt u vodećim švicarskim novinama svakako je najpotpuniji jer osvjetljava ne samo lik i djelo Miroslava Krleže nego i njegovu obiteljsku i političku pozadinu intelektualca koji je s jedne strane bio pristaša komunističkoga režima, a s druge strane njegov potihi kritičar. Čitatelji ovih novina mnogo su iz toga članka saznali o »krivudavom« Krležinu putu između komunističke orijentacije i »izleta« u slobodu intelektualnoga djelovanja kao potpisnika Deklaracije o hrvatskom jeziku i smještaju »reakcionarnih« autora u njegovu »Jugoslavenskom leksikografskom zavodu«. Subesjednik švicarskoga novinara bio je »krležolog« Velimir Visković, koji nije kritičan spram svoga idola, ali je prof. Krešimir Nemec tu bio mnogo otvoreniji rekavši strancu o Krleži: »On se nikad nije kritički izrazio o Jugoslaviji. Ništa nije izustio o masovnim egzekucijama nakon 1945., ništa o Titu i njegovu tamničarskom Golom otoku«.

I na kraju švicarski novinar iznosi jednu veliku zamjerku: »Upravo je Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti učinila medvjeđu uslugu Miroslavu Krleži jer je sva autorska prava za njegovo djelo prodala malom klagenfurtskom nakladniku Wieseru koji može isporučiti samo jedan roman i dva manje važna spisa – tako se može pokopati jednoga klasika 20. stoljeća«. Da, i po našemu mišljenju, ta je prava HAZU morao dati jednom od većih njemačkih nakladnika s golemim mogućnostima promidžbe i prodaje, no očito nekomu se u Zagrebu žurilo ili netko nije poznavao kako djeluje nakladnička mreža njemačkog tržišta knjiga koje je i komercijalno: knjige su ne samo duhovno nego i materijalno dobro. Nažalost.

Kako to rade neki drugi

Hrvatska izdavačka zajednica ne bi trebala otkrivati toplu vodu, zna se kako se vlastita književnost i kultura promiču u inozemstvu. Za to su najbolji primjer Poljaci, koji su već za vrijeme komunizma osnovali svoj Njemačko-poljski institut u Darmstadtu i to inicijativom samo jednog idealista, Nijemca iz Poljske Karla Dedeciusa. Institut se bavi poljskom poviješću, društvom i kulturom kao i njemačko-
-poljskim odnosima u kontekstu europske integracije. Osim brojnih znanstvenih priredbi Institut je razvio bogatu izdavačku djelatnost pod naslovom »Mišljenje i znanje: poljska biblioteka« u glasovitoj nakladnoj kući Suhrkamp Verlag. Znanstvene radove Instituta objavljuje specijalizirana nakladna kuća Harrassowitz-Verlag. Sam je Suhrkamp objavio oko 50 knjiga poljske literature. Naravno, reći će mnogi, Poljaci su u mnogo čemu, pa i u navedenome znatno ispred nas, ali zašto Hrvatska ne bi mogla biti »mini Poljska« jer i mi pripadamo u srednjoeuropski i mediteranski kulturni krug. Zar smo zaboravili da su naši srednjovjekovni velikani tiskali svoje knjige u Veneciji, Urachu i Kölnu? I danas bi bilo od velike koristi kad bi neki hrvatski nakladnik sklopio poslovne veze s nekim utjecajnijim njemačkim izdavačem sa svrhom da tiskaju prijevode jednoga hrvatsko-njemačkog ili hrvatsko-europskog instituta za kulturnu razmjenu.

Postoje primjeri uspješnosti ali i poraza takve suradnje. Uzmimo slučajeve jednog albanskog i jednoga srbijanskoga književnika. Malo tko u Europi poznaje albansku literaturu, ali svima je znano ime Ismaila Kadarea, često spominjana kao kandidata za Nobelovu nagradu. Njegova djela prevedena su na velike svjetske jezike, dobitnik je brojnih nagrada, od kojih je najuočljivija ona Princa od Asturije, prema kojoj je Kadare označen kao »značajni europski književnik i intelektualac 20. stoljeća kao i glas svjetske literature protiv totalitarizma«. Kadare je djelomično osporavan u svojoj Albaniji, živi između Pariza i Tirane, zagovara spajanje Kosova i Albanije (bio sam svjedok takva očitovanja u RTV postaji »Deutsche Welle«), ali nitko ne niječe njegov veliki književni dar vrijedan najvećih priznanja.

Primjer povremene uspješnosti i posvemašnjega zaborava je Miodrag Bulatović, crnogorsko-srbijanski pisac čija su djela neko vrijeme gotovo redovito prevođena na strane jezike, njih oko 40, posebice njemački. Samo na njemačkom izišli su njegovi romani Đavoli dolaze, Vuk i zvono, Crveni petao leti prema nebu, Heroj na magarcu, Godo je došao, Rat je bio bolji, Ljudi s četiri prsta itd. Od kad se Bulatović obreo u politici, podupirući Slobodana Miloševića, sve više je padao u zaborav tako da danas njegove knjige možemo pronaći samo u antikvarijatima, on je kao autor potpuno izbačen iz javnosti. Slično se dogodilo i brojnim istočnoeuropskim disidentskim piscima čija se vrijednost naglo smanjila nakon prestanka hladnoga rata jer su bili više politički i manje literarno vrijedni.

Ovim želimo reći da prave umjetničke vrijednosti ostaju, konjukturne političke iščezavaju. Hrvatska bi trebala proraditi na osnivanju svojega kulturnog instituta koji bi u suradnji sa stranim adresama takve vrste zajednički promicali našu književnost i kulturu. Mi nemamo ni nešto kao Goethe institut u inozemstvu, koji je svojedobno obećala bivša ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić. Kritike na račun časopisa za književne veze s inozemstvom Mosta – The Bridgea su česte, neke opravdane, mnoge neopravdane, ali kad treba odriješiti kesu Ministarstvo kulture i Grad Zagreb nemaju razumijevanja za taj posljednji »mostić« naše književnosti s inozemstvom. Možda neki njegovi prijevodi, primjerice dijalektalne literature ili uopće pjesništva, nisu neophodni jer narječja su zapravo neprevodiva, no ništa nije u njemu tako slabo da se ne bi moglo popraviti. Prije svega trebalo bi izdati novu Povijest hrvatske književnosti na engleskom i/ili njemačkom, ona Ive Frangeša, vrlo traljavo prevedena na njemački, nije bila dobra. Potom izdati Antologiju hrvatskih novela i nekoliko romana važnijih književnika 20. stoljeća, i to je to. Sve bi se to moglo ostvariti skupa s nekim potentnijim stranim nakladnikom u roku od pet ili šest godina tako da napokon postanemo zemlja-gost na glasovitom frankfurtskom Sajmu knjiga, ali u našoj, domaćoj režiji. Ne smije se zaboraviti da je i kultura važan izvozni artikl svake uređene zemlje, a Hrvatska je takva ili bi takva trebala postati.