Hrvatski državni arhiv

Arhivi su ustanove koje su specijalizirane za čuvanje, zaštitu, obradu i korištenje arhivskoga gradiva. U Republici Hrvatskoj se zaštita arhivskoga gradiva, koje ima posebnu zaštitu Republike Hrvatske (članak 2. Zakona o arhivskom gradivu i arhivima), provodi kroz sustav arhivske službe. Arhivska se služba sastoji od mreže državnih arhiva te ostalih baštinskih ustanova u kojima se čuva arhivsko gradivo. Mrežu državnih arhiva u Republici Hrvatskoj čine Hrvatski državni arhiv (dalje: HDA) i 18 područnih državnih arhiva (u Bjelovaru, Dubrovniku, Gospiću, Karlovcu, Križevcima, Osijeku, Pazinu, Rijeci, Sisku, Slavonskom Brodu, Splitu, Šibeniku, Štrigovi, Varaždinu, Virovitici, Vukovaru, Zadru i Zagrebu), u čijem sastavu djeluje osam sabirnih arhivskih centara (Petrinja, Krapina, Koprivnica, Požega, Nova Gradiška, Metković, Senj i Žrnovo). HDA je središnja i matična arhivska ustanova u Republici Hrvatskoj. Kao središnja ustanova HDA je nadležan za gradivo središnjih državnih tijela, državnih i javnih ustanova i poduzeća, te pravnih osoba, obitelji i pojedinaca od značenja za Republiku Hrvatsku u cjelini, dok se područni državni arhivi skrbe za gradivo lokalne samouprave, državnih tijela na lokalnoj razini te inih stvaratelja na području njihove nadležnosti. Kao matična ustanova HDA vodi registar fondova i zbirki Republike Hrvatske, upisnik vlasnika i imatelja privatnoga arhivskoga gradiva u Republici Hrvatskoj, evidenciju o arhivskome gradivu od značenja za Republiku Hrvatsku u inozemstvu i o gradivu iseljene Hrvatske, registar arhivskoga gradiva Republike Hrvatske koje je proglašeno kulturnim dobrom, upisnik arhiva Republike Hrvatske te evidenciju osoba zaposlenih u državnim arhivima.

Pregled povijesti Hrvatskoga
državnog arhiva

Početak današnjeg HDA-a seže u prva desetljeća 17. stoljeća. Sabor Kraljevinâ je 1629. donio odluku da se isprave koje su značajne za Kraljevine Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju popišu. Nakon što su bile popisane, povlastice su bile smještene u novu škrinju. Škrinju je izradio, prema saborskom zaključku iz 1641., Ivan Zakmardi od Diankovca. Istim je zaključkom bilo propisano kako škrinja treba imati tri ključa: prvi ključ je trebao biti u posjedu bana, kao poglavara Kraljevine (caput Regni), drugi kod prabilježnika, a treći u posjedu Zagrebačkoga kaptola. Škrinja je bila dovršena 23. prosinca 1643. i to je jedan od najvažnijih datuma u povijesti HDA-a. S obzirom na to da su u nju bile pohranjene povlastice, škrinja je nazvana »Škrinjom povlastica Kraljevine Slavonije» (Cista privilegiorum Regni Sclavoniae). Ivan Zakmardi je na donjoj strani poklopca škrinje napisao dva teksta: s lijeve strane je datacija nastanka škrinje, na kojoj su navedeni dužnosnici Kraljevine tog vremena, dok se s desne strane nalazi pjesma u čast Kraljevini Slavoniji, koju je svojoj predragoj domovini Slavoniji i Hrvatskoj spjevao Ivan Zakmardi. Iduće je godine bio izrađen i novi popis spisa Arhiva Kraljevine.

Škrinja povlastica

Ključevi Škrinje povlastica

Budim, 8. prosinca 1496. Kralj Vladislav II. Jagelović zajednici plemića Kraljevine Slavonije potvrđuje plemstvo i stari znamen plemstva – kunu, podjeljujući im novi grb (HR-HDA-2. Sabor Kraljevina DHS. Povlastice Kraljevina, br. 70.)

Osamnaesto je stoljeće prekretnica u organiziranom i brižljivom čuvanju javnog arhivskoga gradiva. Naime, Marija Terezija, koja je uvidjela važnost arhiva i povezanost sređenosti arhiva i uređenosti države, osnovala je Kućni, Dvorski i Državni arhiv 1749. Sabor Kraljevinâ je pak donio odluku o imenovanju prvog arhivara te izradio naputak za njegov rad. Prvi se arhivar zvao Ladislav Kiraly, koji je na istoj saborskoj sjednici 16. ožujka 1744. prisegnuo za arhivara Kraljevine. Godine 1764., temeljem saborskog zaključka od 19. prosinca 1763., Škrinja povlastica je bila prebačena sa Zagrebačkoga kaptola u tadašnju Zemaljsku kuću (Domus regnicolaris) te je tom prigodom bio izrađen novi popis povlastica. Tada je treći ključ, koji se dotad nalazio u posjedu Zagrebačkoga kaptola, bio predan podbanu. U vrijeme postojanja Hrvatskoga kraljevskog vijeća i brige oko uređenja županijskih i kaptolskih arhiva, prabilježnik Petar Spišić je 1775. izradio cjeloviti popis gradiva Arhiva Kraljevine. Međutim, sve do kraja 18. stoljeća Sabor nije imenovao osobu koja bi obnašala dužnost arhivara, nego su bili angažirani pojedinci, čija je jedina dužnost bila popisivati gradivo arhiva prema saborskoj uputi. Među njima se ističe Matija Mihanović, inače otac Antuna Mihanovića, koji je na tom poslu najduže boravio, od 1791. do 1797. Naposljetku je Sabor zatražio od kralja dozvolu za namještenjem zemaljskog arhivara. Temeljem kraljeve suglasnosti Sabor je 15. rujna 1800. imenovao Ivana Zrnčića, koji je prije također jedno vrijeme radio na popisivanju arhiva, zemaljskim arhivarom s godišnjom plaćom od 400 forinti.

Tijekom napoleonskih ratova (1809) Zemaljski arhiv je bio preseljen iz Zagreba u Osijek. To je bio zaključak Kraljevinske konferencije održane 28. svibnja 1809. godine. Zemaljski je arhiv, zajedno sa spisima Banskog i Sudbenog stola, kao i Biskupski arhiv bio preseljen u oružarnicu u Osijek. Cijeli posao oko preseljenja arhiva nadzirao je zagrebački biskup i banski namjesnik Maksimilijan Vrhovac. On je odredio da se u slučaju neprijateljskog približavanja Osijeku arhiv izmjesti dalje, u temišvarsku tvrđavu. No, do toga nije došlo, nego je nakon završetka rata arhiv bio vraćen u Zagreb.

Tijekom revolucionarne 1848. godine ban Josip Jelačić je imenovao Ivana Kukuljevića Sakcinskog zemaljskim arhivarom. Ivan Kukuljević će na toj dužnosti ostati sve do povratka ustavnosti 1860. godine. Kako će kasniji događaji pokazati, to je razdoblje bilo prijelomno za razvoj Zemaljskog arhiva. Naime, Kukuljević se svesrdno trudio urediti prostorije Zemaljskog arhiva u Banskim dvorima, kako bi što je bilo moguće bolje zaštitili arhivsko gradivo, kako ne bi tako važna dokumenta u kratko vrieme izperhnuti (mogla). Treba istaknuti kako je zbog toga često znao »dobiti po prstima« od Banske vlade i poslije Namjesništva. No, osim uređenja prostora, Kukuljević je zaslužan za preuzimanje spisa iz Budima i Pešte, u sklopu kojeg je preuzeto vrijedno gradivo hrvatske provenijencije, a koje se nalazilo u Arhivu Ugarske dvorske komore (spisi izumrlih plemićkih obitelji i njihovih posjeda te arhivi ukinutih samostana), kao i spisi Ugarskoga namjesničkog vijeća. Također je radio i na vraćanju spisa koji su bili u posjedu fizičkih osoba te naglašavao potrebu da Zemaljski arhiv bude središnja ustanova u kojoj će se čuvati najvažniji spisi domovine.

Brinje, 5. lipnja 1495. Knez Anž Frankopan daruje samostanu sv. Spasitelja kod Senja selo Mali Prokičci (HR-HDA-655. Pavlinski samostan sv. Spasitelja kod Senja, br. 20.)

Beč, 8. studenoga 1918. 66. članak Hrvatsko-ugarske nagodbe (HR-HDA-65. Sabor Kraljevina HSD, br. 252/1868.)

Zadar, 15. srpnja 999. Oporuka Agapite, kćeri zadarskog tribuna Dabra (HR-HDA-876. Zbirka najstarijih hrvatskih povelja)

Na tu Kukuljeviću inicijativu nadovezao se Sabor, koji je od 1864. raspravljao o Zemaljskom arhivu. Ta je rasprava iznjedrila prvi arhivski zakon, tj. Zakon o uređenju Zemaljskog arhiva 1870. godine. Njime je Zemaljski arhiv bio definiran kao shranište svih na javno pravo Kraljevine ove, ter na povjestnicu i sve grane javne uprave odnosećih se isprava, kano i napose i svih saborskih spisa. Također su bila donesena i pravila o korištenju arhivskoga gradiva (Uputstva o porabi pisamah Zemaljskog arhiva) koja su predviđala korištenje gradiva u službene svrhe, znanstvene svrhe te za potrebe pojedinih građana. Kasnija inicijativa Ivana Kukuljevića u Saboru tijekom Mažuranićeva banovanja, koju je podupirao i Franjo Rački, da se Zemaljski arhiv ustroji kao središnji arhiv Kraljevine, u kojem će biti pohranjeni kaptolski i županijski arhivi, nije se ostvarila. No, temeljem postojećeg zakona i pravilnika, Arhiv je otvorio vrata istraživačima te Tadija Smičiklas sa studentima radi na prepisivanju izvora i prikupljanju gradiva za objavu u Diplomatičkom zborniku. No, u to vrijeme, 1885. godine, ban Dragutin Khuen Héderváry naređuje da se spisi koje je Kukuljević donio iz Budima i Pešte vrate u Mađarsku. Taj je događaj doveo i do znamenitog »vritnjaka« – naime, pravaški zastupnik iz Senja, Josip Gržanić, zbog tog je čina tijekom saborske sjednice udario bana nogom u stražnjicu.

No te iste 1885. godine Héderváry je učinio i jednu dobru stvar za Zemaljski arhiv imenovanjem Ivana Bojničića članom povjerenstva za uređenje Zemaljskog arhiva. To je povjerenstvo sebi stavilo u zadaću prikupiti privatne arhive i pohraniti ih u Zemaljski arhiv. Stoga i ne čudi činjenica kako je Ivan Bojničić, nakon što je imenovan ravnateljem Zemaljskog arhiva 1892., nastavio s praksom prikupljanja arhivskoga gradiva od fizičkih osoba. Osim toga, Bojničić je pokrenuo i stručni časopis Vjestnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva (poslije: Vjesnik Kraljevskog državnog arkiva u Zagrebu, a danas Arhivski vjesnik). Od velike je pomoći u radu Bojničiću bio njegov pomoćnik Emilije Laszowski, koji će Bojničića naslijediti na mjestu ravnatelja Arhiva 1925. godine. Upravo je Laszowski zaslužan što je Arhiv napokon dobio svoj prostor u istočnom krilu novoizgrađene zgrade Sveučilišne knjižnice (poslije: Nacionalne i sveučilišne biblioteke/knjižnice) 1913. godine. Godine 1914. Zagrebačka nadbiskupija je sklopila ugovor sa Zemaljskom vladom o pohrani (depozitu) arhiva Prvostolnoga kaptola zagrebačkog u Arhiv. Otada se taj ugovor nekoliko puta obnavljao, a njime je u pohrani gradivo Zagrebačke nadbiskupije, Zagrebačkog i Čazmanskoga kaptola te Zagrebačkoga prebendarskog zbora nastalog do 1945. godine, kao i Metropolitanska knjižnica.

Nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije i ulaska Hrvatske u novu državnu zajednicu, fundus Arhiva je bio obogaćen značajnijom količinom arhivskoga gradiva. Tako su u Arhiv bili preuzeti arhivi ukinutih novovjekovnih županija, graničarskih pukovnija i general-komandi. Također su iz Mađarske bili predani spisi Hrvatskog ministra te spisi Hrvatske dvorske kancelarije i hrvatsko-
-slavonski spisi bečkih ministarstava iz vremena neoapsolutizma. U to je vrijeme Laszowski nastavio raditi na prikupljanju arhivskoga gradiva plemenitih općina (Turopolje, Cvetkovići, Domagovići). Godine 1923. Zemaljski arhiv se odijelio od uprave i započeo je djelovati kao samostalna ustanova. Za razdoblje do Drugoga svjetskog rata treba spomenuti i da od 1939. u sastavu Arhiva djeluje Središnji fotolaboratorij.

Nakon završetka Drugoga svjetskog rata Arhiv je preuzeo gradivo bivših plemićkih obitelji i vlastelinstava. Također su bili započeti pregovori o povratu kulturnih dobara. Iz Mađarske je bilo potraživano arhivsko gradivo koje je oduzeto za bana Héderváryja. Konačno je to gradivo, temeljem Mirovnog ugovora iz 1947., zajedno sa spisima Zrinskih i Frankopana, koje je Mađarskoj bila predala Austrija, bilo predano Hrvatskoj u dva navrata: 1958. i 1960.

Venecija, oko 1570. Mletački brodski atlas izrađen u radionici Diega Homena (HR-HDA-902. Kartografska zbirka, sign. D.XIV.6)

Beč, 10. travnja 1778. Marija Terezija podjeljuje pečat i grb Severinskoj županiji (HR-HDA-30. Severinska županija)

Značajan napredak u razvoju arhivske struke zbio se tijekom razdoblja od dvadeset godina (1958–1978) kada je direktor tadašnjeg Arhiva Hrvatske bio Bernard Stulli. On je potaknuo zamrlu izdavačku djelatnost Arhiva obnovom izlaženja časopisa Arhivski vjesnik te nastavkom sustavne objave zaključaka Sabora (Zaključci Hrvatskog sabora). Osim toga, za Stullijeva mandata je Arhiv izradio prvo suvremeno obavijesno pomagalo: Vodič kroz arhivsku građu. Rad na njemu je trajao u razdoblju 1960–1964., kada je bila dovršena prva redakcija, a koja je bila dana na uporabu korisnicima. Upravo tijekom izrade Vodiča, iz gradiva koje su prijašnjih desetljeća prikupljali ravnatelji te ustanove bili su formirani brojni fondovi i zbirke. Stulli je također zaslužan za nastavak postupka restitucije arhivskoga gradiva, posao koji će voditi kasniji ravnatelj Josip Kolanović. Tako se preuzimanje gradiva iz Austrije, na temelju Sporazuma iz 1923., dogodilo tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća, a riječ je o gradivu bečkih ministarstava koje se odnosi na prostor Hrvatskog primorja i Dalmacije, zatim gradivo Pulskog admiralata te nekoliko ostavština (npr. ostavština Franje Jelačića).

U razdoblju od završetka Drugoga svjetskog rata pa do osamostaljenja Republike Hrvatske u Arhivu su bile ustrojene dvije važne jedinice: Središnji laboratorij za konzervaciju i restauraciju te Hrvatska kinoteka (Hrvatski filmski arhiv). Središnji laboratorij za konzervaciju i restauraciju utemeljen je 11. studenoga 1954. s namjerom da bude središnji laboratorij za područje cijele tadašnje republike. Godine 1970. u sklopu Laboratorija djeluje i knjigovežnica, koja je specijalizirana za restauriranje starih uveza te uvez starih knjiga, dok je 2001. utemeljen kemijsko-mikrobiološki laboratorij, a 2005. Centar za spašavanje gradiva u slučaju katastrofa. On ne radi samo za potrebe Hrvatskoga državnog arhiva nego i za potrebe imatelja pisane baštine u Hrvatskoj, ali i na zaštiti gradiva Hrvata u Bosni i Hercegovini te gradišćanskih Hrvata.

Zagreb, 25. srpnja 1945. Zakon o promjeni naziva Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske u Narodni sabor Hrvatske (HR-HDA-1081.2.1., Sabor Socijalističke Republike Hrvatske. Sabor Narodne Republike Hrvatske. Akti Sabora Narodne Republike Hrvatske)

Zagreb, 7. travnja 1949. Zakon o proglašenju Plitvičkih jezera nacionalnim parkom (HR-HDA-278. Prezidijum Sabora Narodne Republike Hrvatske, br. 779/49, kut. 1.)

Premda je još 1964. filmska vrpca bila zakonom priznata kao arhivsko gradivo, tek je Zakon o kinematografiji 1976. stvorio uvjete za osnutak Kinoteke Hrvatske pri Arhivu Hrvatske. Kinoteka je konačno otpočela s radom 1. lipnja 1979., kada je bio izabran njezin voditelj – Mato Kukuljica. Hrvatska kinoteka je bila utemeljena na temelju Zakona o kinematografiji 1976., a službeno je otpočela s radom 1979. godine. Otada prikuplja domaću filmsku proizvodnju, strane filmove prikazivane u Hrvatskoj, kao i popratne filmske materijale (scenarije, knjige snimanja, filmske fotografije i plakate, filmsku tehniku) te radi na zaštiti i restauriranju hrvatske filmske baštine.

U vrijeme osamostaljenja Republike Hrvatske 1991. godine na čelo Arhiva dolazi Josip Kolanović, koji će na toj dužnosti ostati do odlaska u mirovinu 2003. Upravo zahvaljujući njemu Arhiv je za potrebe objave arhivskoga gradiva pokrenuo specijalizirani časopis Fontes. Izvori za hrvatsku povijest 1993. godine. Također je bila pokrenuta i serija Monumenta Croatica Vaticana radi objave gradiva iz Tajnoga vatikanskog arhiva. Osim objave arhivskoga gradiva, u tom je razdoblju Arhiv radio na sustavnoj objavi stručne literature, prevodeći međunarodne norme za opis arhivskoga gradiva i njegovih stvaratelja implementirajući ih u domaću arhivističku praksu, kao i razne priručnike uglednih stručnjaka iz polja arhivistike. Od 1992. godine Arhiv je član Međunarodnog arhivskog vijeća, čime je omogućena lakša međunarodna suradnja i sudjelovanje na različitim međunarodnim projektima. Zauzimanjem Josipa Kolanovića HDA je za svoje potrebe dobio na raspolaganje cijelu zgradu na Marulićevu trgu 21 nakon što se Nacionalna i sveučilišna knjižnica preselila u novu zgradu 1995. godine.

Slijedeći suvremene tokove, HDA je započeo s informatizacijom i izradom obavijesnih pomagala korištenjem informatičkih tehnologija. Nakon prvog programa za obavijesna pomagala Armida, potkraj 90-ih godina prošlog stoljeća započet je rad na izradi novoga računalnog programa: Arhivski informatički sustav – ArhIs. Premda program nije operativno zaživio, njegovi su dijelovi bili preuzeti kao osnova za izradu arhivskoga nacionalnoga informacijskog sustava (NAIS), koji je u uporabi od 2007. godine.

O gradivu Hrvatskoga državnog arhiva

HDA danas čuva gotovo trideset dužnih kilometara arhivskoga gradiva raspoređenog u 2150 arhivskih fondova i zbirki. K tome treba istaknuti da HDA čuva više od 1.750.000 fotografija različitih oblika i tehnika te više od deset milijuna snimaka dokumenata iz različitih ustanova Hrvatske i inozemstva. Gradivo je organizirano prema klasifikacijskom sustavu koji gradivo dijeli na gradivo nastalo djelatnošću uprave, pravosuđa, vojske, zatim prema vrstama ustanova: obrazovnih, znanstvenih i kulturnih, zdravstvenih, gospodarskih. Nakon tih ustanova slijedi gradivo nastalo radom političkih stranaka, društveno-političkih organizacija, društava, udruga i udruženja te vjerskih ustanova. Zatim slijedi gradivo nastalo radom obitelji i pojedinaca. Iza slijede zbirke izvornog arhivskoga gradiva te zbirke preslika. Na kraju ove sheme se navode filmski i zvučni zapisi. Gradivo cjelina nastalih radom ustanova složeno je zatim prema periodizaciji povijesti institucija u hrvatskim zemljama.

Najstariji dokument koji se čuva u HDA-u jest oporuka Agapite, kćeri zadarskog tribuna Dabra, a nosi datum 15. srpnja 999. godine, koja se čuva u zbirci Najstarije hrvatske povelje (HR-HDA-876). Ostale isprave srednjovjekovnog razdoblja smještene su u zbirci Srednjovjekovne isprave (HR-HDA-877), zatim u fondu HR-HDA-25. Ugarska dvorska komora. Hrvatske plemićke obitelji i vlastelinstva (NRA) te u gradivu pavlinskih samostana.

Za razdoblje od polovice 16. do polovice 19. stoljeća sačuvano je gradivo uprave: Sabora, Banske kancelarije i ostalih kraljevinskih dužnosnika: prabilježnika i blagajnika, kao i gradivo Hrvatskoga kraljevskog vijeća i Kraljevinskih konferencija. U HDA-u se čuva većina sačuvanoga gradiva Vojne krajine do njezina ukidanja 1882.

Za razdoblje od 1850. do 1918. posebno je značajan fond Zemaljske vlade i njezinih tijela te gradivo bečkih ministarstava, kao i Hrvatskog ministra u Budimpešti.

Od gradiva nastalog između dvaju svjetskih ratova bitni su fondovi Narodnog vijeća SHS-a te Banovine Hrvatske. Iz tog razdoblja sačuvano je gradivo različitih društava i udruga te gradiva gospodarskih subjekata (banaka, poduzeća, tvornica i dr.).

Gradivo nastalo za Drugoga svjetskog rata čine dvije velike cjeline: gradivo nastalo radom tijela vlasti Nezavisne Države Hrvatske te gradivo antifašističkog pokreta. Od potonjeg svakako se ističe gradivo ZAVNOH-a i gradivo narodnooslobodilačkih odbora.

Gradivo nastalo nakon Drugoga svjetskog rata sastoji se od gradiva središnjih političko-upravnih i pravosudnih tijela iz socijalističkog razdoblja: Sabora, Vlade, tj. Izvršnog vijeća Sabora, ministarstava, direkcija i dr. U HDA-u je pohranjeno i gradivo različitih društveno-političkih organizacija na republičkoj razini (Savez komunista, Savez socijalističke omladine, Savez udruženja boraca i dr.). Također je, doduše fragmentarno, sačuvano gradivo vojne provenijencije: Zapovjedništva Pete vojne oblasti JNA (HR-HDA-1211), Vojnopomorske oblasti JNA (HR-HDA-2021) i Stožera Teritorijalne obrane SRH (HR-HDA-1212).

Od gradiva nastalog nakon osamostaljenja Republike Hrvatske ističe se gradivo Ureda predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana (HR-HDA-1741) i Ureda predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića (HR-HDA-2049).

HDA čuva i nekoliko desetaka obiteljskih arhiva te osobnih ostavština. One se sastoje od osobnih spisa, korespondencije, rukopisa, zapisa nastalih njihovim profesionalnim radom ili pak različite provenijencije koje su te osobe prikupljale. Zgodan primjer takve prakse pojedinca jest ostavština Franje Ottenfelsa, dio obiteljskog fonda Ottenfels (HR-HDA-750), koji je kao dragoman austrijske internuncijature boravio u Carigradu i bavio se prikupljanjem orijentalnih rukopisa, među kojima se svojom ljepotom ističe Firdusijeva Šahnama – Knjiga kraljeva.

Posebnu cjelinu čine zbirke arhivskoga gradiva koje su ustrojene po nekom zajedničkom kriteriju, poput vrste gradiva. Tako su posebno atraktivne Kartografska i Grafička zbirka, dok kao bitan element našega kulturnog identiteta jest gradivo pisano glagoljicom i hrvatskom ćirilicom, a koje se čuva u sljedećim zbirkama: HR- HR-HDA-879. Zbirka glagoljskih isprava HR-HDA-880. Zbirka isprava i rukopisa pisanih bosančicom te HDA-882. Zbirka glagoljskih rukopisa. K tome treba dodati i vrijedne fotografske zbirke, poput HR-HDA-1442. Zbirka fotografija Ivana Standla, HR-HDA-1736. Zbirka fotografija obitelji Laforest, HR-HDA-1742. Zbirka fotografija Marije Braut i dr.