Hodočasnik u kiparstvu – hrvatski kipar Kuzma Kovačić

Radoslav Tomić

Hodočašće Kuzme Kovačića u Rim

Izložba Kuzme Kovačića Hodočasnik u kiparstvu (Pellegrino nella scultura) priređena od 11. travnja do 20. svibnja 2017. godine u Musei di San Salvatore in Lauro – Museo Donazione Umberto Mastroianni u povijesnom središtu grada Rima, nadomak Piazze Navona, u znamenitoj Via dei Coronari, došla je za kipara u pravom trenutku životnoga i stvaralačkog puta. Iza njega je četrdeset godina intenzivnoga rada i prisutnosti u hrvatskoj umjetnosti. Taj je rad urodio mnogobrojnim djelima koja je Kuzma Kovačić ostvario u dva, naoko, odvojena polja. U prvome su avangardni radovi kojim je započeo i trajno nastavio svoje kiparstvo i koja su prepoznata po suptilnim ostvarenjima različitih motivskih i tematskih ishodišta, dok su u drugome polju djela nastala iz umjetnikove zauzetosti oko brojnih javnih i sakralnih spomenika nakon stvaranje hrvatske države.

Kardinal Dominique Mamberti, veleposlanik pri Svetoj Stolici Neven Pelicarić i Kuzma Kovačić u obilasku izložbe, foto Marco Baroncini

U Hrvatskoj je Kuzma Kovačić prvi put izlagao 1976. godine u Galeriji na bankete u rodnome Hvaru skupa s Igorom Rončevićem i Peruškom Bogdanićem. Nakon toga slijedile su izložbe diljem Hrvatske, od Splita i Dubrovnika do Zadra i Zagreba. Iskoračio je i izvan Hrvatske, u Sarajevo, Ljubljanu, Melbourne i Trst, dok se u pomno priređenom projektu Četiri hvarska kipara (Kuzma Kovačić, Kažimir Hraste, Peruško Bogdanić, Slavomir Drinković) predstavio u Sentedreu u Mađarskoj 2002. i potom u Beču 2003. godine. Obasuli su ga brojnim nagradama i priznanjima, otvorili su mu vrata crkava, naručivali su se kod njega projekti državnoga i državničkog značenja te spomenici glasovitim ličnostima iz hrvatske vjerske, kulturne i političke prošlosti i suvremenosti. Izdvojimo još jednom neka poznata djela kojima se Kovačić nametnuo kao središnja figura suvremenoga hrvatskoga kiparstva. To su u prvom redu Vratnice hvarske katedrale (1990) u Hvaru, Oltar hrvatske domovine (1993/1994) u Zagrebu, Spomenik Papi Ivanu Pavlu II. (1996) u Selcima na otoku Braču, Spomenik Franji Tuđmanu (2001) u Škabrnji, Spomenik hrvatskoj slobodi (2002/2003) u Čapljini, Spomenik fra Pavlu Vuškoviću (2005) u Sinju, Spomenik Draženu Petroviću (2006) u Zagrebu. Oltarima, skulpturama i skulptorski oblikovanim liturgijskim predmetima (ukrsni svijećnjaci, reljefi, svetohraništa, amboni...) opremio je brojne crkve u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, od katedrale sv. Stjepana i crkve samostana časnih sestara benediktinki u Hvaru, do crkava u Splitu, Zagrebu, Požegi, Sinju i Udbini. Prihvatili su ga i »posvojili« redovnici u Hercegovini, gdje je autor, uz ostalo, Spomenika Divi Grabovčevoj (1997) i Posljednje večere (2000) u Rami.

Može se reći da je svojim djelima »osvojio« hrvatski prostor, od juga do sjevera, od Kotora i Hvara, preko Hercegovine do Zagreba i Slavonije.

Stoga je priređivanje samostalne izložbe izvan Hrvatske bila nužnost. Kiparov izbor bio je, nipošto slučajno, Rim. Kovačić je – u tome se svi slažu – kipar kršćanskog nadahnuća. Naglašava to on sam te likovni kritičari koji su o njemu pisali. To je nedvojbena činjenica koju treba dodatno istaknuti: kipar izborom tema i kiparskim pristupom to svjedoči. Upravo je zbog toga Rim istinsko središte njegove duhovne i stvaralačke vokacije. Za njega zaista svi putovi vode u Rim. Rim Katoličke crkve, Rim neprekinute povijesti, Rim umjetnosti. Osim vjerskoga nadahnuća za kipara je tradicija drugo ishodište njegova stvaranja, ona je uvijek i stalno prisutna u njegovu djelu. S tradicijom je kipar u stalnom dijalogu i razgovoru. On ne polemizira i ne ruši, ne suprotstavlja se, nego temeljito proučava, gleda, osvrće se i misli o tradiciji kao ishodištu. To potvrđuje ne samo likovnim formama nego i naslovima svojih djela od samih početaka svoje kiparske prakse. Kako drugačije razumjeti skulpture naslovljene: Sedam smrtnih grihov (1976), Poslanica Mavru Vetranoviću (1980), Čitajući Eugenija Montalea (1981), Čakavica u kiparstvu (1988) nego kao osvrtanja i reminiscencije u kojima je Biblija polazište, izvor za sve ono što kipara zanima i što svojim rukama danas oblikuje. Sintetizirajući prođeno kršćansko vrijeme, Kuzma je Rim gledao i doživljavao upravo kao hodočasnik koji se poput Hrvata iz Danteovih stihova u tom gradu napaja na izvorima kršćanstva, u sjeni svetačkih relikvija i umjetničkih djela kršćanske tematike. Njegova se djela u kontinuitetu stvaralaštva oslanjaju na kršćanski nauk. Spomenimo samo neke antologijske naslove: Muka sv. Lucije (1981/1982), Protiv Kule babilonske (1985), Postelja sv. Pelegrina (1985), Iz katakombi (2000), Veliki relikvijar Pobjede (2009). Prema tome kršćanstvo i tradicija kod Kuzme se izjednačavaju, za njega je tradicija u potpunosti obilježena kršćanstvom, dok se kršćanstvo ostvarivalo kroz umjetnička djela. Time se jasno otkriva da su i ona Kovačićeva djela koja su nastala po slobodnom nadahnuću proizišla iz istih kršćanskih temelja. Otud dojmljivi nazivi kojima imenuje kipove upućujući da su ti jednostavni, organski oblici, ili izvijene forme u glini, drvetu, staklu i papiru nastali iz istih izvora.

Iz svih tih razloga Kuzmina želja da se izložbom predstavi u Rimu nije pomodna borba za priznanjem na međunarodnoj likovnoj pozornici. To je hodočašće prema vlastitom ishodištu na kojem se formirao njegov svjetonazor i njegov odnos prema umjetnosti.

Još i sada mi je pred očima radost koju je Kuzma Kovačić pokazivao kada je 2014. u Papinskom hrvatskom zavodu sv. Jerolima bilo svečano predstavljanje monografije o kiparu koju je napisao njegov prijatelj, likovni kritičar Milan Bešlić. Taj je događaj imao za umjetnika sudbinsko značenje. U toj se ustanovi prema njegovu mišljenju spajaju i prožimaju domoljublje i bogoljublje, prošlost i budućnost, jer Zavod i cijeli Rim obasjava božanski duh katoličke vjere kojoj je on do kraja odan i iz koje crpi sva nadahnuća svoga stvaranja.

Ta se radost umnožila izložbom priređenom u srcu povijesnoga Rima, u Galeriji pod zaštitom crkve San Salvatore in Lauro. Upravo ovdje, u središtu kršćanskoga svijeta i latinske kulture, njegova djela govore univerzalnim jezikom koji mogu razumjeti i vidjeti svi oni koji s profinjenom osjećajnošću prate i gledaju kako se u kiparovim rukama rađaju djela u kojima se prožima tradicija i suvremenost, jednostavni oblici i složene poruke, izrasle iz duhovnosti u potpunosti oblikovane kršćanskim doživljajem svijeta.

Kovačić se predstavio presjekom svoga stvaralaštva, izborom važnih ostvarenja – četrdeset i šest skulptura i petnaest fotografija javnih spomeničkih i sakralnih kiparskih djela. Izložbeni prostor smješten je u povijesnom prostoru uz crkvu San Salvatore in Lauro, uz koju su vezani stanovnici iz talijanske pokrajine Marche, a uključuje unutarnje, intimno dvorište te pet dvorana na prvom katu. U njima su uz film o kiparu inteligentnim postavom u kronološkom i tematskom nizu pred oči mnogobrojne rimske publike, koja je na otvorenju ispunila sve prostore, izložena djela koja su u svojoj autentičnoj jednostavnosti razumljiva svima. Njegova rana djela u gipsu, staklu, drvu, kamenu i bronci poticala su i evocirala sjećanjâ na arhaiku našega Mediterana. Upravo je vremenska i duhovna slojevitost bila humus iz kojega je nastajalo njegovo djelo. Taj će uvijek isti humus kipar neprestano dograđivati, varirati i dopunjavati oblikujući nove sadržaje i nove forme.

Otvorenje izložbe Hodočasnik u kiparstvu – hrvatski kipar Kuzma Kovačić – dvorište, foto Marco Baroncini

Postav izložbe Hodočasnik u kiparstvu – hrvatski kipar Kuzma Kovačić, foto Marco Baroncini

Odjeci u talijanskim novinama i medijima općenito bili su mnogobrojni. Još je rano reći hoće li netko od uglednih kritičara napisati analitički osvrt i analizirati kiparova djela predstavljena u Rimu, no iz dosadašnjih najava, natpisa, prikaza, komentara i osvrta može se uočiti da su Kuzmin likovni govor, njegova poetika, tematska raznovrsnost i slojevitost sadržajnih »poruka« posve bliski i razumljivi tamošnjim posjetiteljima i stručnjacima. Naglašavajući kiparove mediteranske korijene i hvarsko podrijetlo, prepoznali su bliski koine dviju jadranskih obala i njihovih kultura, tim više što je izložba priređena u galerijskim prostorima koji su povijesno pripadali i danas pripadaju populaciji iz pokrajine Marche i Ancone, s kojom smo oduvijek imali intenzivne i svakodnevne veze i suradnju. U tom smislu izložbu je protumačio i kardinal Dominique Mamberti, bivši vatikanski ministar vanjskih poslova i aktualni prefekt Vrhovnog sudišta, koji je, otvarajući izložbu priređenu pod pokroviteljstvom Papinskog vijeća za kulturu, naglasio da u Kuzminim kipovima prepoznaje mediteransko i kršćansko ishodište, otkriva radost vjere koja se vidi u njegovim djelima. U razgovoru s rimskom kustosicom Svevom Manfredi Zavaglia to je jednostavnim riječima izrekao i sam kipar:

Otkad je svijeta i vijeka i u njima čovjeka, umjetnost iskazuje čovjekov odnos prema transcendentnome, području religioznoga odnosno vjerskoga razumijevanja svijeta, koji je nevidljiv, a umjetnost ga čini vidljivim (...) Sva umjetnost zapadnog kruga od antike na ovamo je kršćanska. I ona koju zovemo »suvremena umjetnost« također je u bitnome, po svom jeziku i kulturnom »podrijetlu« neizbježno kršćanska, čak i onda kad to ne želi biti. Možemo, dakle zaključiti da baš jezikom, u ovom slučaju likovnim jezikom, umjetnik može istinito iskazati naglašenu bliskost i povezanost tih stvarnosti u svojim djelima.

Milan Bešlić

Kiparovo oblikovanje vjere

U dugom i impresivnom nizu samostalnih izložbi Kuzme Kovačića slijedili smo kroz minula desetljeća njegov stvaralački put i svakim novim postavom djela u prostoru otkrivali njihovu značenjsku slojevitost. I ova zadnja Kovačićeva izložba u Rimu učvršćuje našu spoznaju da je stvarao svoje forme na autorski prepoznatljivim kiparskim premisama sada akceptiranim takvima i u ozračju talijanske kulturne javnosti i kontekstu suvremene europske umjetničke produkcije. Ovdje se ne pozivamo na činjenicu da je kipar priredio mnogobrojne samostalne izložbe zato kako bismo naglasili njihovu brojnost i njegovu izložbenu agilnost, nego ponajprije zato da s drugog aspekta percipiramo izložbu kao medij komunikacije i otvoreni prostor suradnji s kulturnom sredinom i egzistencijalnim okruženjem gdje ostvaruje svoje ljudsko postojanje i stvaralačko nastojanje. A, napose, i stoga što se pokazuje potrebnim razložiti percepciju pojma izložba, naime, upozoriti i na onaj aspekt koji implicira osim muzejskoga, galerijskog ili drugog izložbenog prostora i njezinu specifičnu dijalošku formu. To motrište otvara izložbeni prostor drugima i drugačijima, publici (publice), (za razliku od atelijera, gdje je obrnut smjer i drugo značenje: zatvoren od očiju javnosti… intiman, meditativan…!), točnije rečeno, umjetnik svojom izložbom oblikuje dijalog s javnošću. Isto tako valja napomenuti da je od osobita značenja dijalog s kritikom jer izgrađuje izravan odnos u nastojanju da usustavi svoje djelo u sinkronijskom čitanju kao nezaobilaznu likovnu činjenicu u suvremenoj umjetnosti: tematski, problemski, stilski… i dr. Upravo ta značajka izložbe potiče nas da u ovoj prigodi podsjetimo na izlagačku sastavnicu u kiparovu profesionalnom radu ne zato kako bismo upozorili na njezino iznimno značenje u promicanju vlastitoga djela, nego kako bismo razgrtanjem njihove brojnosti jasnije vidjeli pojedinačno, dakle, one izložbe koje naročito obasjavaju kiparovo djelo. A među njima izložbu u Rimu prožela je posebna hodočasnička svjetlost vjere hrvatskoga kipara Kuzme Kovačića koja se više od mjesec dana vidjela u Vječnom gradu u njegovim djelima kršćanskog nadahnuća. Još ćemo napomenuti da je naša tvrdnja o posebnosti ove izložbe utemeljena na činjenicama koje ćemo nastojati i obrazložiti. Dakle, pitamo se: u čemu je posebnost ove Kovačićeve rimske izložbe i zašto se razlikuje od njegovih dosadašnjih samostalnih izložbi?! Prvi odgovor na to jednostavno pitanje najsažetije izražavamo paradoksom kažemo li da je zadnja izložba prva i time stavljamo i prvi kamen u temelj naše tvrdnje. Još ćemo ga učvrstiti kad dometnemo da je ovako koncipirana Kovačićeva izložba prva njegova samostalna izložba izvan Hrvatske, dakle, zadnja u nizu i prva u ovom kojem se nadamo da započinjemo s prezentacijom Kovačićeva kiparstva u muzejima i galerijama europskih i prekomorskih država. Posebnost ove izložbe jest i u tome što je i organizacijski iznimno složena i zahtjevna pa možemo govoriti o Kovačićevoj izložbi kao o zaista velikom kulturnom projektu među dvjema državama, Hrvatske i Italije, te, najposlije, i konstatirati da je uspješno realiziran. Ovome u prilog najrječitije govore mnogobrojni sudionici i suradnici različitih profesija i funkcija pa ih sada i navodimo kako bismo mogli sagledati i tu njezinu dimenziju. Pođemo li određenim redom tada je najpreglednije izlistati niz koji počinje s pokroviteljem izložbe, Papinskim vijećem za kulturu i njegovim predsjednikom kardinalom Gianfrancom Ravasiem i supokroviteljem izložbe Ministarstvom kulture Republike Hrvatske i Gradom Zagrebom, te, dakako, i domaćinom izložbe: »Pio Sodalizio dei Piceni« i »II Cigno GG Edizioni«. Taj golemi i gotovo jednogodišnji organizacijski posao vodilo je Veleposlanstvo Republike Hrvatske pri Svetoj Stolici, to jest veleposlanik Neven Pelicarić u suradnji s Muzejima Ivana Meštrovića i ravnateljicom Sandrom Grčić Budimir. Dragocjen prilog mnogobrojnim organizacijskim poslovima dalo je i Ministarstvo vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske, Veleposlanstvo Republike Hrvatske u Italiji, Papinski hrvatski zavod svetog Jeronima u Rimu i Plav – umjetnička organizacija, odnosno, marna i samozatajna kiparova supruga Barbara Kovačić-Domančić. Dobar vjetar ovome složenom organizacijskom zahvatu dolazio je i s mnogobrojnih drugih strana iz Domovine: Ministarstva kulture Republike Hrvatske, kako već rekosmo, kao iz gradova, Zagreba i Splita te, i onaj prijateljski maestral iz kiparova rodnoga grada Hvara. Jakosti toga dobroga vjetra pridonijela je i potpora iz Bosne i Hercegovine, iz općina Prozor-Rama i Čapljina i drugih. Čini se da iz svega možemo zaključiti da je ovom izložbom prezentirano kiparovo djelo a time i hrvatska umjetnost u susjednoj i po tradicijskoj kulturi bliskoj nam Italiji. Posebnost ovoj izložbi dao je i kardinal Dominique Mamberti, prefekt Vrhovnog sudišta Apostolske signature dostojanstvom kardinalskog reda Sv. stolice u čije je ime i otvorio izložbu te tim činom uzvisio sam događaj. Predavši Kovačićeva djela mnogobrojnim rimskim uzvanicima koji su svojom nazočnošću uveličali otvorenje izložbe te ga pretvorili u značajan kulturni događaj u gradu Rimu gdje će biti upisan u njegovu povijesnu kroniku, kardinal Mamberti je u pratnji kipara pomnjivo razgledao izložena djela. Moglo se također primijetiti da su kiparska djela pomno postavljena u prostoru razgledavali s velikim zanimanjem i mnogobrojni uzvanici koji su elegancijom rimskoga gospodstva te tople travanjske večeri intonirali otvorenje izložbe kultiviranim ozračjem. U skladnom i prostranom atriju ugledne institucije – Muzeo Donazione Umberto Mastroianni u neposrednom središtu Rima na Piazza di San Salavatore in Lauro 15 čiji je prostor okrunjen u baroknom slogu istoimenom crkvom i muzejom ugledno se mnoštvo dugo zadržalo na izložbi u srdačnoj atmosferi i otmjenoj ležernosti.

Postav izložbe Hodočasnik u kiparstvu – hrvatski kipar Kuzma Kovačić, foto Marco Baroncini

Posebnosti ove izložbe pridonio je svojim dolaskom gradonačelnik Grada Zagreba Milan Bandić obrativši se pozdravnim riječima nazočnim uglednicima i posjetiteljima. Jednake priloge dali su i don Bože Radoš, rektor Papinskoga hrvatskog zavoda svetoga Jeronima, veleposlanik Neven Pelicarić, Sandra Grčić Budimir, ravnateljica Muzeja Ivana Meštrovića, talijanska likovna kritičarka Mara Ferloni, akademik Radoslav Tomić i pisac ovih redaka, kustos izložbe. Na Kovačićevu izložbu valja nam gledati i kao na njegov prilog stoljetnoj nazočnosti Hrvata u Rimu, odnosno, i u Vatikanu, počev od slavnih našijenaca poput Jurja Dalmatinca, Nikole Firentinca, Jurja Julija Klovića, Franje Vranjanina, Ruđera Boškovića… do umjetnika 20. stoljeća Ivana Meštrovića, Joze Kljakovića, Ive Dulčića… i umjetnika kiparova naraštaja, poput Vatroslava Kuliša… Na njih podsjećamo kako bismo ponovo upozorili na činjenicu da su upravo takvi pojedinci naše postojanje u Rimu i da su oni kontinuitet i vitalnost i, povrh toga, naš europski legitimitet i kršćanski identitet. Ne možemo nikako zanemariti koncepciju same izložbe koja u recentnom izboru retrospektivno sažima plodno i raznovrsno kiparovo stvaralaštvo. Štoviše, s djelima postavljenim u prostoru izložba pokazuje preglednu cjelovitost opusa, odnosno, njegov čvrsti kiparski torzo po kojem je Kuzma Kovačić prepoznat, izdvojen i apostrofiran na suvremenoj likovnoj sceni, pa i po tome ova izložba ima obilježja posebnosti jer se vide i čitaju upravo te kiparove značajke. Naime, izložba zrcali u prostoru djelima s kraja 70-ih godina do ovih datiranih u 2013. godinu i sumira u ekstrahiranoj koncepciji preglednost cjelovitoga opusa. U koherentnoj likovnoj strukturi čitaju se i značajke kiparova izraza preglednim postavom djela: manjih formi u različitim tvorivima i većih kiparskih djela stalno postavljenih u interijeru ili u javnom prostoru izloženih na fotografijama. Međutim, ono što je od najvećega značenja za posebnost ove izložbe jest činjenica da je ova zadnja, a i prva Kovačićeva naslovljena izložba. Ili, drukčije kazano, ovo je njegova prva izložba s decidiranom odrednicom sažetom u samom nazivu »Hodočasnik u kiparstvu – hrvatski kipar Kuzma Kovačić«. Dakle, njezina entelehijska sastavnica izražena je kiparovom religioznom osjećajnošću eksplicite kršćanske duhovnosti što je kipar i htio podvući nalazeći uporište svojemu svjetonazoru u stihovima Petra Hektorovića:

»Ja mnim, ona dila ka vidih od toga
Da ti nisu bila brez Duha Svetoga,…«

Već smo napomenuli da kipar izložbom hodočasti svjedočeći svoju vjeru i svojom osobom i svojim djelima kako bi ponovo kazao da su stvarana i kiparskim umijećem i vjerničkim duhom, to jest, po kiparovoj vjeri zagovorom Duha Svetoga. Isto su kazali drugačije don Bože Radoš i Radoslav Tomić; dok svećenik ističe da je Kovačić
»…ovom izložbom objedinio hodočasnika i vjernika«, znanstvenik naglašava da su kiparovi »…jednostavni oblici i složene poruke, izrasle iz duhovnosti u potpunosti oblikovane kršćanskim doživljajem svijeta«. Tu vjerničku komponentu u Kovačićevu stvaralaštvu prepoznala je i naglasila Mara Ferloni: »Kuzma, umjetnik velike duhovnosti, odmjerenom postojanošću s izuzetnim umijećem ostvaruje i osmišljava svoje kipove te svjetlošću vjere oslikava njihovu duševnost, njihovu nutrinu i ekspresivnost«. Na tom tragu nastojali smo prepoznati tu temeljnu odrednicu kiparova stvaralaštva koju smo sažeto izrazili s naročitim naglaskom na kiparovu vjeru u njegovu likovnom izrazu, što ga je i prometnulo u jedinstvenog umjetnika izrazito kršćanskog nadahnuća. Naime, on vjeru u Boga unosi kao činjenicu u likovni jezik, usustavljuje kao gradbenu sastavnicu, ne potirući time njegove vrijednosti, nego ga produbljuje novim mogućnostima i uzvisuje duhovnim konotacijama. Mogli bismo kazati da svojim stvaralaštvom otvara i jedno od fundamentalnih pitanja kojim zasijeca u samu bit umjetničkog djela, odnosno u smisao njegova postojanja. Iza njegova cjelokupnog ljudskog postojanja i stvaralačkog nastojanja razvidno je kršćanska vjera, kojoj je kipar posve predan i kako bi u njoj nalazio duhovnu snagu svojemu ljudskom postojanju i svojem kiparskom oblikovanju u brojnim tvorivima i u različitim motivima i kiparskim zadaćama. Kad ovdje utvrđujemo tezu o kiparu kršćanskog nadahnuća koji je svojim djelom izrazio tu teološku istinu živim likovnim jezikom, tada govorimo i o kiparu koji je snagom vjere obnovio kiparski diskurs u suvremenu likovnu činjenicu i duhovnu vrijednost. Te su bitne sastavnice njegova izraza razvidne i na rimskoj izložbi koja i svojim nazivom hoće svjedočiti kršćanske duhovne vrijednosti kiparskim hodočašćenjem u Vječni grad na grob sv. Petra, utemeljitelja crkve po Kristu, u čemu također vidimo još jednu posebnost Kovačićeve izložbe. Još ćemo jednom napomenuti da je ona i prva izložba kojoj je kipar podvukao smisao i nazivom kako bi nedvosmisleno izrazio svoju vjeru kao duhovnu vrijednost svojega bića i svojega kiparstva. Podsjetimo da je svakom svojem kipu vrlo precizno određivao nazive, počev još od sada već i dalekih 70-ih godina pa do ovih nastalih u zadnjim godinama, iz čega se nameće zaključak da posebnu pozornost pridaje riječi, to jest nazivu djela. Svakako je važno kazati da kipar nije koncipirao djela po načelu varijacija ili problematiziranja pojedine teme u većim ili manjim serijama, pa shodno tome nije ni radio cikluse, nego je svako njegovo djelo gotovo posve samostalno u odnosu na prijašnje unatoč činjenici da se stilski razaznaje njegov oblikovni postupak i likovni rukopis izražavajući cijeli jedan svijet. Još nam je jednom istaknuti da je posebnost ove Kovačićeve izložbe i u tome što se na istim kiparskim premisama usustavljuje u niz samostalnih izložbi i svojom vjerom učvršćujući svoj likovni izraz i tim značenjskim vrijednostima.