Fernand Braudel i Dubrovački arhiv

Mjesec dana prije smrti u Parizu u studenom 1985., Fernand Braudel je na velikoj konferenciji, koja je u Château­vallonu na jugu Francuske održana upravo njemu u čast, još živahno raspravljao i sudjelovao. Skup je izazvao veliku medijsku pozornost, okupivši brojne ugledne međunarodne povjesničare, predstavnike francuskih novina te društvenog i javnog života. Tri velike cjeline skupa – Mediteran, kapitalizam i Francuska odgovarale su kapitalnim temama kojima se Braudel dugoročno bavio. Okružen prijateljima, među kojima je bio i Mirko Dražen Grmek, i ponekim mlađim kritičarima, Braudel je u razgovoru posvećenom Sredozemlju spomenuo Dubrovnik, zaključujući – »Tamo sam počeo shvaćati Mediteran« (Naše teme, 33–5/1989., 1061).

Životni i istraživački put jednog od najvažnijih povjesničara 20. stoljeća i danas je predmet interesa. Mnogo je anegdota, priča, ali i ozbiljnijih biografskih podataka vezanih uz Braudela koji su u zadnje vrijeme postali predmetom opsežnijeg istraživanja. U njemačkoj historiografiji već se neko vrijeme razmatraju Braudelovi ratni zapisi iz zarobljeništva u kampovima, a piše se i o Braudelovu »kolonijalnom« iskustvu u Alžiru. Američka historiografija proučava njegove veze sa Sjedinjenim Državama, južnoamerički povjesničari Braudelove rane godine u Brazilu i utjecaje na južnoameričku historiografiju. Iako je hrvatska historiografija, kao i šira zainteresirana publika, bila dobro upoznata s radom francuskog povjesničara još od 1950-ih i 1960-ih godina, ipak njegovo kapitalno djelo o povijesti Sredozemlja u trenutku njegove smrti 1985. još nije bilo prevedeno. Braudel je u Hrvatskoj, osim po nekoliko objavljenih prijevoda knjiga i članaka, bio poznat posredstvom raznih povjesničara, povjesničara umjetnosti, sociologa, geografa, književnika i drugih frankofonih stručnjaka ili intelektualaca koji su još pratili njegov rad, referirali se na njega ili ga u stručnim tekstovima analizirali i komentirali. Tek će 1997. godine u prijevodu izići Sredozemlje i sredozemni svijet u vrijeme Filipa II., uz promocije u Zagrebu, Splitu i Kotoru. Potom se pišu prikazi knjige, ističe se njezina važnost, kao i zakašnjela recepcija. Neki su povjesničari, među njima Stjepan Ćosić kao autor jednog prikaza prijevoda i Mirjana Gross, koja se već prije prometnula u jednog od najvažnijih stručnih komentatora »braudelijanske« historiografije u Hrvatskoj, iskoristili priliku kako bi podsjetili zainteresiranu javnost na povezanost Braudelove knjige o Mediteranu i Dubrovnika. Podsjetili su kako se i sam Braudel u prvoj verziji svog djela (kao i u svim daljnjim promijenjenim izdanjima) referira na Dubrovnik. Bez pretjerivanja, Istočni Jadran, Dubrovnik i Dubrovački arhiv su za Braudelov doktorat, a potom i knjigu, bili od iznimne važnosti.

Braudelov život, njegova osobna iskustva i pogled na svijet koji je stjecao nisu samo utjecali na njegovu historiografiju nego i na pristup, koncepciju i teze koje je postavljao. Rođen 1902. u Luméville-en-Ornois na sjeveroistoku Francuske u blizini granice s Njemačkom, Braudel je rano djetinjstvo proveo na selu i u okolini koja je bila uvelike nepromijenjena još od početka 19. stoljeća. Zatim se 1908. godine preselio u predgrađe Pariza, koja su tada bila još uvijek prožeta seoskim načinom života. Sam će Braudel poslije isticati važnost svog podrijetla, interesa prema životu sela i činjenicu da je »povjesničar seoskih zaliha«. Drugo važno iskustvo u djetinjstvu bilo je upoznavanje svijeta matematike; njegov je otac naime predavao matematiku u školama, a svoj je talent prenio na djecu. Iako će se Braudel odlučiti za povijest, »matematički« pristup izvorima ostat će do kraja njegove karijere prisutan u analizama gospodarskih struktura, trgovačkim bilancama, grafovima cijena, itd.

Nakon završene gimnazije u Parizu, Braudel odustaje od prvotne namjere da studira medicinu te se odlučuje za Sorbonnu, gdje je učio latinski i grčki, čitao poeziju te se na kraju zainteresirao za povijest i geografiju, iz čega je položio i najviši stručni ispit (agrégation). Kao mladi ambiciozni stručnjak, prema tadašnjim zakonima o obrazovanju, Braudel se odlučio prihvatiti posao predavača povijesti u Alžiru, u Konstantini i poslije Alžiru, gdje se zadržao više godina u licejima i na sveučilištu (1923–1932). Nakon tih alžirskih godina, koje su sredinom 1920-ih godina prekinute služenjem vojnog roka u Njemačkoj, Braudel se seli natrag u Pariz, gdje predaje u licejima Pasteur, Condorcet i Henri IV, a novi sveučilišni posao dobit će u Brazilu, São Paulu. Istovremeno upisuje doktorat iz povijesti i provodi tijekom slobodnih razdoblja zimi istraživanja u arhivima Sredozemlja. Na jednom prekooceanskom putovanju doživio je važan susret sa svojim budućim mentorom Lucienom Febvreom, inovatorom i predvodnikom mlađe generacije francuskih povjesničara koja se okupljala oko časopisa Annales. Tijekom tjedana intenzivnog druženja u trajanju tog putovanja dva su se povjesničara iznimno zbližila. Preko Febvrea će Braudelu biti otključana vrata vrhunskih istraživačkih i nastavnih institucija i francuskog akademskog miljea, pa će još prije Febvreove smrti 1956. godine biti jasno da je Braudel njegov jedini pravi nasljednik u časopisu Annales, na Ecole pratique des hautes études (gdje su Febvre, Braudel i Charles Morazé 1947. osnovali VI. sekciju posvećenu ekonomskim i društvenim znanostima) i Collège de France (od 1949). No nakon susreta s Febvreom uslijedili su i brojni razgovori, među ostalim i o temi koja je Braudela interesirala još od Alžira – o Filipu II. i Španjolskoj te sredozemnoj politici velesile. Postupno je Braudel svoju temu širio, sve manje misleći na Filipa II., a sve više na Mediteran 16. stoljeća. Nakon istraživanja u Španjolskoj, Francuskoj i Italiji, slučaj ga je sredinom 1930-ih godina odveo i u tadašnju Jugoslaviju, u Dubrovnik. Za razliku od mnogobrojnih zapadnoeuropskih pisaca koji su, na krilima »nove« Europe nakon Velikog rata (1914–1918) ponovno otkrivali Srednju Europu i Balkan, Braudela nije toliko zanimala trenutačna politička situacija ili budućnost tog dijela Europe. Bio je tihi promatrač, uspoređivao je sliku prošlosti koju je stvarao iz vrela sa svakodnevnim stanjem koje je mogao pratiti. Pritom je sve više na Sredozemlje gledao kao na »morski sustav«, na jednu strukturu unutar vremena i prostora koja objedinjuje. Iskustva u Alžiru i drugim sredozemnim gradovima koje je posjetio ili u kojima je živio, zatim istraživanja u arhivima Simancasa, Madrida, Venecije, Genove, Modene, itd., učinili su Braudela mnogo osjetljivijim na sličnosti, povezanosti prostora negoli na razlike. Na istočni Jadran nije gledao kao na nešto drugačije, egzotično i za Europu strano.

Osim toga Braudel je bio terenski istraživač. Volio je antičku povijest, pamtio predavanja Andréa Aymarda iz povijesti klasične Grčke, znao je da vrela može pronaći posvuda, ne samo zatvoren u arhivu. Putujući sa svojom suprugom Paule (rođena Pradel, 1914–2017), koja mu je pomagala u radu, Fernand Braudel provodio je sustavna istraživanja; razmišljao je u povjesničarskim, antropološkim, ekonomskim, geografskim, etnografskim i sociološkim kategorijama, povezujući razne pristupe Nisu ga zanimali samo politički podatci kojih je bilo dovoljno i u Španjolskoj, čak ni samo dokumenti. On ne piše samo povijesnu analizu njemu dostupnih dokumenata, nego se svjesno posvećuje i umjetničko-stilskim aspektima, shvaćajući da se oblikovanjem teksta ne nadilazi samo suhoparni »gusti opis«, nego se gradi i napetost, stvara osjećaj cjeline, omogućuje zamišljanje prošlosti. Štoviše, on je odlazio i korak dalje, proučavao i provjeravao životne prakse, neprestano imajući na umu Sredozemlje 16. stoljeća i Sredozemlje 20. stoljeća, kakvo je gotovo paralelno upoznavao – prošli svijet kroz dokumente i arhivalije, sadašnji kroz putovanja i boravke. Bezbroj puta je govorio i pisao o živim slikama povijesti, o oživljenom Mediteranu na moru i kopnu, o prizorima koji potiču maštu i povjesničara vode mislima u prošlost. Dubrovnik je za Braudela najprije u tom smislu bio važan. Dok je jedne zime Braudel sa suprugom bio u Gradskoj kavani kod bivšega velikog arsenala, golema starinska barka uplovila je u praznu dubrovačku luku. Promatrajući lagani plov barke i istovar ogrjevnog drva, Braudel je shvatio da mu je uz pomoć povijesnog ambijenta prošlost nadohvat ruke; osjetio se povezan s njome. Kao da u tom trenutku doživljava prošlost, ne više samo kroz spise nego i uživo, rekao je svojoj supruzi: »Vidi – u 16. smo stoljeću!« (Paule Braudel, »Les origines intellectuelles (...)«, 243).

Međutim, najvažnije iskustvo je Braudelovo otkrivanje Dubrovačkog arhiva. Nakon jednoga istraživačkog posjeta Veneciji 1934/1935. godine, odlučio je sa suprugom zakoračiti dalje, prijeći na istočnu stranu obale Jadrana. Koliko god bogati, španjolski i talijanski arhivi mu dotada nisu pružali poveznicu koja bi omogućila okretanje svakodnevnim, dugoročnim povijesnim praksama funkcioniranja Sredozemlja. S Febvreom je naime o takvom pristupu temi sve više razgovarao. Dubrovački je arhiv nudio, kako će Braudel otkriti, upravo to – uvid u »obične papire« svako­dnevice, u logiku razvoja grada-države i šireg areala koji je svojim lađama zahvaćao, dakle u mijene koje su u međuodnosu velike cjeline i malog središta kroz dulje povijesno trajanje nastajale. Zahvaljujući brizi koju je Dubrovačka Republika već vrlo rano, od druge polovice 13. stoljeća (prvi spomen »arhiva« zabilježen je 1599), pokazala prema čuvanju i arhiviranju isprava, spisa i knjiga, građa je ostala zaštićena i dostupna za istraživanje. Tek od 1920. godine Dubrovački arhiv djeluje samostalno, smješten je u prostorijama Kneževa dvora (do 1952. godine, kada se seli u palaču Sponza). U Dubrovniku je Braudel pronašao arhivski fundirane temelje modela koji je bio šire primjenjiv: mediteranskoga grada-države koji zbog svoga povoljnog položaja koristi morske i kopnene resurse, povezuje geografski udaljena središta i privlači ih u ono što suvremeni povjesničar David Abulafia naziva mediteranskim »trgovinskim neksusom«. No Braudel ne staje tek na ekonomskim odnosima, zanimaju ga i socijalni i kulturni, do kojih dolazi promatrajući cjelinu, uočavajući razlike koje stvaraju povijest i geografija unutar svojih različitih vremenitosti. »Dvije Dalmacije«, o kojima je pisao, vidi upravo u Dubrovniku, na fešti sv. Vlaha gdje je grad »pun pjesme i plesa i sve vrvi ženama i muškarcima s brda« (Fernand Braudel, »Gledati more«, 289).

Početkom 1937. godine, u posljednjoj godini njegovih transkontinentalnih istraživačkih putovanja, u čitaonici dubrovačkoga Državnog arhiva se uz jednu srednjoškolsku profesoricu iz Zagreba, jednoga umirovljenoga dubrovačkog profesora, konavoskog župnika, gimnazijskog profesora iz Sarajeva, novinara iz Varšave i ruskog istraživača s boravištem u Parizu, nalaze upisana imena Fernanda Achillea i Paule Braudel. Bio je to iz niza zadnji prijeratni posjet Dubrovniku i arhivu koji je ondje kao samostalna ustanova etabliran 1920. godine. Radeći u arhivima sa svojim je nesvakidašnjim zastarjelim filmskim aparatom koji je kupio od američkoga kamermana, već prije, 1935/1936., zatražio dozvolu za snimanje gradiva: mnogo prije nego što se tehnika mikrofilmiranja građe razvila, Braudel se inovativno dosjetio koristiti prilično veliku kameru kako bi nekoliko tisuća dokumenata snimao tijekom istraživanja te ih poslije, u Brazilu, obrađivao. U Dubrovačkom je arhivu takva vrsta »preuzimanja«, zapravo umnožavanja gradiva bila dakako neuobičajena, pa je izazivala čuđenje i neodobravanje dugogodišnjeg direktora arhiva Branimira (Aleksandera) Truhelke (1888–1945), sina poznatog arheologa i povjesničara Ćire Truhelke. Kao povjesničar Branimir Truhelka (po zvanju inače fizičar, matematičar i astrolog), proučava biografiju Ruđera Boškovića, što ga je 1925. godine odvelo i u Pariz na istraživanja u arhivima i bibliotekama. Proučavajući Boškovića i njegovu genealogiju, Truhelka se zainteresirao i za kolonatske odnose, dubrovačke trgovce i robu kojom su trgovali, vrativši se sve do 15. stoljeća.

U razdoblju nakon uvođenja diktature u Kraljevini Jugoslaviji preuzeo je potkraj 1930. godine upražnjeno mjesto upravitelja Državnog arhiva u Dubrovniku, položaj na kojem ostaje do 1944/1945. Tadašnji arhiv u prostorima Kneževa dvora nalazio se u teškim uvjetima skučenosti, nedostajalo je gradivo iz Beča koje nakon Prvoga svjetskog rata nije vraćeno u Dubrovnik nego u Beograd, a uvjeti rada nužno su nalagali modernizaciju i sustavnije uređenje. Upravo je nakon Truhelkina stupanja na dužnost krenulo sustavno uređivanje i poboljšavanje uvjeta čuvanja gradiva i samog rada. Truhelka, koji je dakle mnogo vremena uložio u organizaciju Dubrovačkog arhiva, poboljšavajući uvjete u kojima se arhiv zbog vrlo oskudnoga državnog budžeta nalazio, predstavljao je za Braudela bitnoga lokalnog stručnjaka upućenog i u literaturu i u arhivski materijal, vrsnog poznavatelja 15. stoljeća i francuskog sugovornika. Osim rada na dokumentima, Braudel je u Dubrovačkom arhivu tražio savjete, razgovarao s tamošnjim istraživačima, povjesničarima te prikupljao dodatne informacije, koje će tijekom 1940-ih godina, kada će u vrijeme Drugoga svjetskog rata dospjeti i u njemačko ratno zarobljeništvo, u njegovu umu imati iznimno važnu ulogu.

Nakon što je kao poručnik jedne pješadijske pukovnije zarobljen u lipnju 1940. godine, Braudel je idućih pet godina proveo u zarobljeništvu: isprva u oficirskim logorima u Neuf-Brisachu i Mainzu (1940–1942), a zatim do kraja rata u posebnom zarobljeničkom logoru u predgrađu Lübecka na Baltiku. Braudel je tražio bijeg od svakodnevnih teških ratnih događaja i vijesti. Smatrao je da događajima koji su svijet »zarobili« nedostaje stvarni kontekst, koji je mnogo kompleksniji, dalekosežniji. U zarobljeništvu se Braudel nije odrekao struke, nego je u kampu držao predavanja iz povijesti, čitao njemačke stručne knjige, razgovarao s kolegom koji je također bio zarobljen u logoru kod Lübecka, povjesničarom Henrijem Brunschwigom, razmišljao o povijesti i različitim povijesnim vremenima. Okrenuo se ponovno i Sredozemnom moru u vrijeme Filipa II., slažući u svojoj bilježnicama informacije kojih se sjećao sa snimljenog arhivskog materijala te ih je potom slao mentoru Febvreu. Iskoristio je vrijeme da sastavi nekoliko verzija knjige, čitao ih je, prepravljao, mijenjao – razmišljao o temi.

Arhivski materijal na koji je Braudel naišao u Dubrovniku sam je po sebi otvorio bogatu posredničku ulogu grada, koji je prihvaćao sa zapada i dalje nastavljao trgovačku mrežu prema istoku, Levantu i drugim mjestima. Za razliku od teško sagledivog mnoštva dokumenata u arhivima Genove, Napulja, Modene, Palerma, pa i Venecije i Marseillea, Dubrovački arhiv Braudelu nije nudio prednosti samo po svojoj sređenosti nego i kompaktnosti materijala koji je bio prvorazredan, a lakše saglediv i dostupan. U Dubrovačkom arhivu Braudel je konačno pronašao spise koji se, kako je sam poslije napisao, nisu odnosili uglavnom na prinčeve, vladare, financije, posjede i vojsku. Umjesto da ulazi u strukture vlasti Dubrovačke Republike, Braudel je pratio domet brodovlja Republike, poslovne dogovore, popise utovara i istovara robe: na jednom mjestu povezalo mu se more i kopno. Upravo tako je Braudel počeo intenzivnije razmišljati o Sredozemlju koje nije samo uski obalni pojas i more, nego se proteže dalje prema kopnu i unutrašnjosti, povezuje i obuhvaća zemlje bez izlaza na more, dolazi duboko u unutrašnjost Europe. Odnos Dubrovnika i zaleđa, domet dubrovačkih trgovaca i trgovačkih lađa, potaknuo je daljnje misli o granicama Mediterana. I sam sjevernjak, Braudel se rado uživio u Goetheova putovanja u Italiju, ispravljajući ga – Mediteran ne počinje, kako je Goethe shvaćao, nakon što se prijeđe Brennerski prijevoj ili toskanski Apenini, već mnogo prije: mogao ga je Goethe osjetiti i u Regensburgu ili još sjevernije, u Frankfurtu (Braudel, Sredozemlje..., sv. 1., 185). Tako Braudel pomiče granice prema sjeveru i sjeveroistoku, tražeći do kuda sve seže kultivacija maslina i grožđa, hrabro zahvaćajući više i više teritorija – što će sljedeće generacije istraživača Sredozemlja, često i samo iz praktičnih razloga, nastojati ponovno suziti.

Ne samo da je Dubrovnik predstavljao točku komparacije s istočnim ili zapadnim Sredozemljem i Italijom, kako se moglo očekivati, nego je otvorio vrata dugoročnim studijama ekonomskih i socijalnih odnosa, važnosti i uloge mora u komunalnom razvoju, razvoju trgovine i pomorstva, ulogu brodovlja i poduzetničkih pothvata, a nadasve samoj logici pomorskog imperija u političkom i gospodarskom smislu. Kada Braudel piše o Sredozemlju kao cjelini, on ne misli samo na političke i trgovinske odnose, nego na okoliš, na arhitekturu i kulturu, a nadasve i na tehnološki aspekt, dakle na mijene u pomorstvu koje su zahvaćale čitav mediteranski bazen, a čije je tragove mogao pronaći u velikim trgovačkim brodovima kojima su se u 16. stoljeću počeli suprotstavljati lagani jedrenjaci.

Nakon završetka rata Braudel je završio svoju disertaciju i uspješno je 1947. godine obranio. Kada je potom 1949. prvi put objavljena kao knjiga, La Méditerranée et le monde méditerranéen à l’époque de Philippe II nije bila uobičajena knjiga. Ni prema standardima njegova učitelja Febvrea, ni većine drugih povjesničara njegove generacije: bilo je to golemo djelo od 1160 stranica, napisano na temelju nevjerojatne količine obrađenog arhivskoga gradiva, ali uz to i s iznimno produbljenim prostorno usmjerenim razumijevanjem. Iako društvene i osobito kulturne probleme Braudel razmatra manje kroz arhivske materijale, a više kroz kombinaciju vlastitih opservacija i dostupne mu literature, on ipak upućuje i na građu iz Dubrovačkog arhiva (Acta Consiliorum) koja sadrži važne podatke o dinamici grada, razvoju, društvenom stanju i sl. Politički i ekonomski aspekti Braudelove analize gotovo su isključivo temeljeni na analizi arhivskoga gradiva i literature, kombinirajući klasično politički orijentirane arhivske spise s mnogo širim serijama gradiva koje sadrži različite privatne dokumente, oporuke, ugovore, javne regulacije pojedinih poduzeća i sl., s pomoću kojih je mogao iščitati gospodarske i socijalne karakteristike, uspoređujući ih s raznim drugim vrelima i materijalima iz talijanskih arhiva. Braudel je znao iskoristiti prednost koju mu je pružao arhiv u Dubrovniku: prvorazrednu građu koja je sređena i znatno manja u usporedbi s drugim mediteranskim arhivima te perspektivu Dubrovačke Republike.

O svojim iskustvima u Dubrovniku Braudel ne šuti. Već u jednom članku za časopis Annales iz 1946. godine usmjerava pozornost na serije gradiva iz Dubrovačkog arhiva koje pružaju mogućnost komparativne analize. Već u prvom izdanju knjige spominje naravno i pomoć koju mu je pružao Truhelka, a poslije osobito Jorjo Tadić (1899–1969), povjesničar rodom s Hvara koji je radio i djelovao prvenstveno u Beogradu. U literaturi Braudel navodi i radove hrvatskih povjesničara, Luje Vojnovića, Jorja Tadića, Mirka Dražena Grmeka, Josipa Luetića, Vicka Lisičara, Milana Šufflaya. Spomenut će Dubrovnik kao ključnu točku prekretnice u istraživanju i u jednom kratkom autobiografskom tekstu naslovljenom »Personal Testimony« iz 1972. godine poticat će svoje učenike i suradnike, Mauricea Aymarda, Uga Tuccija i druge francuske, talijanske ili američke povjesničare da se bave daljnjim sustavnim istraživanjima u Dubrovačkom arhivu. Nakon rata i objavljivanja knjige nije se više naime vratio u Dubrovnik kao istraživač; slava koju je stekao u Francuskoj i svijetu usmjerila ga je prema još sveobuhvatnijim, u konceptualnom smislu možda i još opsežnijim djelima. No važnost Dubrovnika i Dubrovačkog arhiva nikad nije zaboravio.

Izbor iz literature

Braudel, Fernand. »Monnaies et civilisations: de l’or du Soudan à l’argent d’Amérique [Un drame méditerranéen]«, Annales. Économies, Sociétés, Civilisations I/1 (1946), 9–22.

Braudel, Fernand. »Personal Testimony«, The Journal of Modern History 44/4 (1972), 151–160.

Braudel, Fernand. On History. University of Chicago Press, 1980.

Braudel, Fernand. »Jadran«, Dubrovnik – časopis za književnost i znanost 6 (1995), 157–163.

Braudel, Fernand. Sredozemlje i sredozemni svijet u doba Filipa II., dva sveska. Zagreb: Izdanja Antibarbarus, 1997–1998.

Braudel, Fernand. »Gledati more«, Treći program hrvatskog radija 81/82 (2012), 282–290.

Braudel, Paule. »Les origines intellectuelles de Fernand Braudel: un témoignage«, Annales. Histoire, Sciences sociales 47–1 (1992), 237–244.

***

Abulafia, David. »What is the Mediterranean?«, u: The Mediterranean in History, ur. David Abulafia. London: Thames and Hudson, 2003., 11–32.

Chaudhuri, K. N., Asia Before Europe: Economy and Civilisation of the Indian Ocean from the Rise of Islam to 1750. Cambridge: Cambridge University Press, 1990.

Ćosić, Stjepan. »Fernand Braudel, Sredozemlje i sredozemni svijet u doba Filipa II. svezak I« u: Anali Zavoda za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Dubrovniku 37 (1999), 355–359.

Foretić, Vinko. »O Dubrovačkom arhivu«, Arhivist 19/1 (1969), 52–64.

Foretić, Vinko. »Znanstvena istraživanja i izdavanje arhivske građe Dubrovačkog arhiva«, Arhivist 29/1–2 (1979), 37–55.

Franković, Eugen. »Identitet Hrvatske. Primjer Dubrovnika«, Radovi Instituta za povijest umjetnosti 18 (1994), 100–105.

Gemelli, Giuliana. Fernand Braudel. Paris: Odile Jacob, 1995.

Goldwyn, Adam J. – Renée M. Silverman. »Introduction: Fernand Braudel and the Invention of a Modernist’s Mediterranean«, u: Mediterranean Modernism: Intercultural Exchange and Aesthetic Development, ur. Adam J. Goldwyn – Renée M. Silverman. New York: Palgrave Macmillan, 2016., 1–26.

Gross, Mirjana. »Brodelijanski svijet«, Historijski zbornik 39/1 (1986), 253–261.

Heuré, Gilles. »Fernand Braudel ou la passion de la Méditerranée«, Télérama 19. X. 2016.

Kinser, Samuel. »Annaliste paradigm: the geohistorical structuralism of Fernand Braudel«, u: Historiography: Society, ur. Robert M. Burns. London-New York: Routledge, 2006., 231–282.

Lai, Cheng-Chung. Braudel’s Historiography Reconsidered. Lanham: University Press of America, 2004.

Marino, John A. »Braudel’s Mediterranean and Italy«, California Italian Studies 1/I (2010), dostupno na mreži (http://escholarship.org/uc/item/5qp086z8, str. 1–19).

Miović, Vesna i Nikša Selmani, »Turska kancelarija i Acta Turcarum od vremena Dubrovačke Republike do danas«, Anali Zavoda za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Dubrovniku 45 (2007), 235–284.

»Okrugli stol – Mediteran« u: Naše teme 33/5 (1989), 1061–1095.

Parkhurst Ferguson, Priscilla. »Braudel’s Empire in Paris«, u: The Annales School: Critical Assesments, sv. 1, ur. Stuart Clark. London-New York: Routledge, 1999., 86–95.

Roksandić, Drago. Triplex Confinium ili o granicama i regijama hrvatske povijesti 1500–1800. Zagreb: Barbat, 2003.

Schöttler, Peter. »Fernand Braudel as Prisoner in Germany: Confronting the Long Term and the Present Term«, u: Wartime Captivity in the 20th Century: Archives, Stories, Memories, ur. Anne-Marie Pathé – Fabien Théofilakis. New York-Oxford: Berghahn Books, 2016., 103–114.

Truhelka, Agata. »Život i rad Branimira Truhelke«, Almanah Bošković (1963), 219–228.

Une Leçon d’histoire de Fernand Braudel. Châteauvallon, Journées Fernand Braudel, 18, 19 et 20 octobre 1985. Paris: Arthaud-Flammarion, 1986.