Čvrsto zagrljena poezija

Mlada hrvatska pjesnikinja i filozofkinja Marina Katinić objelodanila je drugu pjesničku zbirku, Ptica na ušću smoga. Sam naslov signalizira kako je riječ o motivu ptice kao prirodnom entitetu i motivu smoga kao vrsti tehnološkog zagađenja. Metaforički izraz ušće smoga predstavlja točku u kojoj smog prelazi u čistoću i plavetnilo, čime se prirodna komponenta približava samom čitatelju kao moguće uporište literature i života. Predominacija navedenog faktora donosi nam jedan od predmetnih okvira zbirke, a to je upravo tematizacija odnosa prirodnog svijeta i njegove tehnološke preradbe. Unutarnja koncepcija zbirke počiva na lirskom dnevniku, provodnom motivu i tematski vrlo jasnim i koherentnim ciklusima. Predmetno određenje lirskog dnevnika omogućeno je bilježenjem mjesta i datuma nastanka pjesme, čime nas autorica uvodi u prožetost empirije i literarnosti te daje plastičan uvid u to kako su te dvije sfere neodvojive kolika god bila teorijska snatrenja o isključivoj jezičnosti književne umjetnine. Provodni je motiv motiv ptice koji se, kako smo kazali, podastire u transparentnosti prikazivanja prirodnog svijeta, ali u cjelini zbirke dobiva simboličko i simbološko značenje. Simboličko se značenje vezuje za prepoznatljiv aspekt leta i zaposjedanja slobode u svijetu i diskursu. Ako se pridržimo za simbološke rukohvate, nazrijet ćemo kako je riječ o ptici kao psihopompu koja u prvobitnim religijskim vjerovanjima predstavlja prenosioca duše na onaj svijet, tj. točku prijelaza materijalnog u duhovno. Iako zvuči kao standardna predmetna odrednica književnosti i književnog (ujedno i poetskog), smatram kako je nepretenciozno reći da na tom prijelazu počiva i unutarnji smisao zbirke. Koherentni ciklusi naslovljeni Ptica u kavezu, Ptica uzlijeće, Ptica u letu, Ptica u zvoniku, Ptica u doba gniježđenja, Ptica na ušću smoga predstavljaju razvoj tematizacije koji je logičan i konzistentan i pokazuju jak autoričin smisao za poetski koncept. U pogovoru zbirke Dobrila Zvonarek ističe poetički kontinuitet s Marininom prvom zbirkom Kriptopis bijelog u procijepu zemlje. On se u bitnom sastoji od potrage za Drugim i posvemašnjom usmjerenošću na rub i Boga. Lirsko ja na trenutke proizvodi religiozan ton poezije te detektira važnu odrednicu simbioze lirskog subjekta i svijeta. U obrazloženju nagrađivanja zbirke (ona je dobila književnu nagradu Anđelko Novaković za 2016. godinu) Božidar Petrač ističe perspektivu subjekta, predmetnicu svijeta (služi se slikovitim i frazeologiziranim izrazom od mrava do Apsoluta), različite Druge (partner, Bog), tehnologiju i prirodu, a poetički bitno obilježava rukopis kao neraskidiv odnos poezije i vjere i kretanje iz polja egzistencije. U smislu nadovezivanje za hrvatsko pjesničko iskustvo, govori o povezanosti tradicionalne poezije i modernog poetskog sloga i ističe ozbiljan pristup jeziku kao glavnom tvorbenom poetskom elementu. Poezija Marine Katinić temeljno se određuje kao ispovjedna i refleksivna.

Ostanemo li na teorijskoj liniji romantičarskog naslijeđa, riječ je o distribuciji misaone i osjećajne lirike s obzirom na faktorsku predominaciju lirskog signala prisutna u jezičnoj fakturi ili inspiracijskog impulsa za stvaranje. Kako su navedene teze teorijski pomalo arhaične, u posljednjim sam radovima predložio razlikovanje ispovjednog i refleksivnog poetskog modela u kojem prvi primarno počiva na poetskom utemeljenju empirijskog gradiva koje prezentira lirski subjekt u snažnom dosluhu s autorom, a drugi na preuzimanju poetske građe iz polja Univerzalija što se ističe na tematsko-semantičkoj osi. Ta dva modela ravnopravno egzistiraju u Marininoj poeziji i grade se iz jake subjektne pozicije. Prva pjesma Dajte ptici riječ otvara zbirku i subjekt koji se objektivira u pticu traži svoju R(r)iječ u svijetu/diskursu. Time je početna autopoetička pozicija snažno postavljena kao temeljno mjesto odčitavanja daljnjeg razvoja poetskih signala. Stilski gledano, u pjesmi su prisutni neologizmi (otjesniti, omaleniti, preuziti) čime se ne zamućuje smisao same poetske funkcije (motreno iz jakobsonovske perspektive), već subjekt nastoji uroniti u polje Neizrecivog kao točke konstituiranja vlastitog svijeta/diskurza. U ispovjednom poetskom modelu nalazimo tri bitne realizacije, a to su autolegitimacijska, intimistička i duhovna lirika. Osim spomenute refleksivne lirike, u zbirci postoji i autopoetička i metapoetička lirska refleksija koje su također u neraskidivoj povezanosti s ispovjednim i refleksivnim poetskim impulsom. S obzirom na konzistentnost lirskih signala, na poetičko-stilskom obzorju postoje neke vrsne, a neke manjkave pjesme. Autolegitimacijska je lirika vrsno obrađena u pjesmi Uzlet na biciklu u kojoj je sjajno postignuta ravnoteža emocionalnosti lirskog subjekta i njegove značenjske postave što je i poetički temelj takve vrste stihovanja. Intimistička je lirika najzapaženiji i najsnažniji dio zbirke. U njoj se subjekt relacionira prema lirskom Ti (partneru) ili opisuje stanovite životne situacije (npr. odlazak u drugu zemlju). Kvaliteta navedene poezije odlikuje se u dinamičkom postavljanju aktera lirske komunikacije pri čemu je Ti katkad objekt kojem se upućuje poruka, katkad nevidljivi sudionik komunikacije, a katkad točka subjektova puta prema sebstvu, duboko proživljena i pounutrena. Subjektova emocionalna stratifikacija očituje se u izmjenama vrlo složenih emocija (varijacije od ushita i zagledanosti do melankolije i tupe boli) što u kombinacijama sa značenjskim osima jezika i tematizirane situacije stvara demanovska napuknuća u tekstu, nezacijeljena stabla u intimističkim perivojima. Izdvajam estetski i poetički najuspješnije pjesme tog ciklusa (Onamo i natrag, Tako sam ozbiljno shvatila jutro, Žanješ lavandu, Ja ću istrajati sve do jutra, Dođi). Na drugoj osi u intimističkoj lirici posebno pohvaljujem pjesmu Ne s oceanom, nego s deterdžentom za suđe u kojoj se izmještanje subjekta u drugu prirodnu/kulturnu okolinu prati nizom ulomične bizarne doživljajnosti koja ponajviše reflektira već spomenutu emotivno-značenjsku poetsku rešetku. Duhovna lirika također je vrhunski ispjevana i u njoj se ističu minijature (nije izlišno kazati kako su minijature u ovoj zbirci često poetički i stilski efektnije od poduljih pjesama) u kojem subjekt svjedoči vlastiti odnos s Bogom i doživljaj božanskog. Mišljenja sam kako ispovjedna duhovna lirika počiva na predteološkom iskustvu svijeta i dinamičkoj postavi emotivnog i naivističkog doživljaja. U navedenim je pjesmama to sasvim jasno postignuto (posebno se ističe pjesma Ptica u zvoniku). U području refleksivne lirike zbivaju se snatrenja vezana za jastvo i odnos prirode i kulture. Postoje sjajni ostvaraji (Poklad mraka), ali i pomalo naivne i prejednostavne tematizacije (Krizomorne lamentacije). Jednostavnost nastaje kad se autorica zaplete u opća mjesta i preizravno predočenje vlastite ideje potaknute katkad samoironijom i humorom. U autopoetičkom i metapoetičkom modusu dogodili su se najveći podbačaji zbirke jer navedena tematika iziskuje mnogo više literarnih utakmica u nogama. Kad bi bila obrađena u kodu infantilizacijskog naivizma ili neposrednog i manje ozbiljnog doživljaja onog što se piše i kako se piše, možda se isto ne bi dogodilo. No, to su samo moje patetične kritičarske pretpostavke. Izvan tematskih horizonata koji su većim dijelom kvalitetno proslijeđeni, autorica se zna katkad povesti i za općim mjestima (samoća, brod), predvidljivim i potrošenim metaforama deriviranim iz romantičarsko-simbolističkog predmetnog sloja (slijepi brod, užareni dragulji samoće, busola vjetra), nabujalom retoričnošću (pjesma Pripitomljavanje trajanja) i disfunkcionalnom intertekstualnošću (moj križ svejedno gori, ja domovinu imam). Iako su navedene naznake prisutne samo u tragovima, ova zbirka kao cjelina stoji vrlo smjelo u najmlađem horizontu suvremenog hrvatskog pjesništva. Otevši se sverazornom valu stvarnosne poetike i zaposjevši ponešto tradicionalniju poetsku tematiku s vrlo svježim i rascvalim sadržajem, smjestila se među suptilne, nesputane i autentične poetske ostvaraje koji će dočekati svoje vrijeme i svoju recepciju jer mreža raznolikosti iskustva ionako je definicija današnjice.