Apsolutni romantizam Milka Valenta

Praktičar teorije i beletristike, pjesnik, prozaik, esejist i dramatičar, autor visoke radne etike i potpune posvećenosti tvorbi teksta, snažno obilježen žeđi za znanjem i žudnjom za spoznajom, stoga nužno enciklopedijskih interesnih sfera, Milko Valent je, ne slučajno, u ovdašnjoj sredini ponajprije prepoznat kao osoba radikalnih seksualnih sklonosti koja te sklonosti prenosi u literarni medij kako bi provocirajući i šokirajući rušila tabue. Kažem Valent je tako prepoznat ne slučajno, jer to doista i jest bio dio njegova umjetničkog i životnog projekta.

Međutim, istraživanje seksualnosti odnosno erotskog uopće nije sav Valentov interes; ono je dio cjeline, iznimno važan dio, ali u njemu se cjelina njegova opusa nipošto ne iscrpljuje. Tvorci javnog mnijenja u hrvatskoj kulturi to su svjesno ili nesvjesno ispuštali iz vida. Jer seksualni hedonizam ne trpe ni desni ni lijevi ideologijski sustavi, jer seksualni hedonizam nikad ne gubi svoj subverzivni potencijal. Danas se mnogo priča o detabuizaciji seksa, čak pornografije, no najelementarniji pokazatelji jasno govore da takva krajnje paušalna, posve neozbiljna tumačenja stoje u suprotnosti sa zbiljom, osobito u Hrvatskoj. Kako je tek bilo u kasnom razdoblju socijalističke Jugoslavije, u kojem je Milko Valent počeo sa svojim književnim djelovanjem, samo je retoričko pitanje.

Seksualnost i erotika bitan su dio Valentova projekta, ali nikako se ne smije smetnuti s uma da je riječ o projektu koji se odvija u prostoru umjetničkog, što znači da presudno nije što nego kako, oblik, ne sadržaj. Valent je autor koji u svojoj intenzivnoj posvećenosti značenjsko-tematskom sloju djela nikad nije gubio iz vida načine umjetničkog oblikovanja, štoviše, vrlo je jasno da njega tvorba književnog teksta zanima u najmanju ruku jednako kao i njegova tematika. Oni koji su Valentovu pojavu unutar povijesti hrvatske književnosti odlučili ignorirati ili marginalizirati rijetko se osvrću ili se uopće ne osvrću na formalne aspekte njegovih radova. Oni pak rijetki kritičari koje je Valentov rad donekle ozbiljnije zainteresirao formalne odlike njegovih ostvarenja redovno određuju preusko, uglavnom ističući tek utjecaj Joycea i tzv. povijesne avangarde. Posebnost je, međutim, Milka Valenta u tome što je kao malo tko prije njega u hrvatskoj književnosti uspio objediniti poetičko nasljeđe široko shvaćenog modernizma, onog koji se dakle podudara s novovjekovljem, a odlikuje ga sklonost pomnom pristupu oblikovnom sloju djela i emancipacijska potraga za prekoračenjima književnih konvencija odnosno inovativnost, pri čemu ponajprije mislim, kronološki govoreći, na barok, engleski i francuski roman sredine i druge polovice osamnaestog stoljeća, romantizam, modernizam u užem smislu (posebno takozvanu povijesnu avangardu), ali i na postmodernizam shvaćen kao kasna faza modernizma.

Sam Valent svoj umjetnički/životni projekt naziva apsolutnim romantizmom, a kako je romantizam samo srce modernizma i kako je barem od Poggiolijeve Teorije avangardne umjetnosti jasna duhovna spona romantizma i avangarde, to je još jedan prilog čvrstom utemeljenju njegove koncepcije u modernističkim načelima. Naravno, pod apsolutnim romantizmom, čiju je »skicu« donio u debitantskoj proznoj knjizi Gorki deserti iz 1984., u okviru priče Delirium u galeriji, Valent ne misli na izravno povezivanje na romantizam kao književnopovijesno razdoblje. Bilo bi to odveć skučeno za njegove namjere, no odrednica romantizma zasigurno nije slučajno odabrana. Opći duh romantizma – individualizam, subjektivnost, senzualnost, silan i dirljiv umjetnički entuzijazam, sklonost (radikalnom) prekoračenju konvencija rutinske (erotske) egzistencije i petrificirane umjetničke prakse, naposljetku i ideja maksimalnog prožimanja umjetnosti i života, a sve zajedno prožeto poimanjem slobode kao vrhunske vrijednosti – jest srce modernizma, a to načelno posve odgovara Valentovu senzibilitetu i svjetonazoru.

No ova ‘opća načela’ Valentu su tek preduvjet za bogato tkanje postupaka i motiva, za njihovo upravo enciklopedijsko sabiranje i odabiranje, jer on postmodernistički poima povijest umjetnosti, odnosno kulturu kao riznicu iz koje može crpiti kreativne sokove, ali je istovremeno posve modernistički zaneseno posvećen pokušajima iznalaženja novih postupaka, smatrajući, avangardistički, da se »umjetnost može razvijati poput mostogradnje«. Taj modernistički eros u Valenta najjasnije je izražen u tvrdnji da odgovorni umjetnici, filozofi ili znanstvenici proizvodeći vlastiti diskurs nužno razgrađuju vladajući diskurs područja u kojem su se zatekli; u suprotnom i nije riječ o pravim duhovnicima, odnosno intelektualcima. Znači (emancipacijsko) stvaranje novoga po Valentu je sine qua non umjetničke (filozofske, znanstvene) prakse, a stvaranje novoga pripada eliti, aristokraciji duha koja je u trajnom sukobu s mediokritetskom dominantom, iz čega nije teško zaključiti da Valent stoji na anarhoindividualističkim pozicijama, prirodnom staništu svakoga aristokrata duha.

U svojem odnosu prema umjetničkoj/kulturnoj baštini kao riznici Valent se, na primjer, često služi poetizacijom proze. Vrlo često, osobito u ranijoj fazi, teži takozvanim smjelim metaforama baziranima na načelu neočekivanih asocijativnih srazova, pri čemu će nerijetko posegnuti za spajanjem ‘visokoga’ i ‘niskoga’. Takozvano udaljeno asociranje pri sklapanju metafora zaštitni je znak modernističkog pjesništva, ali je karakteristično i za barok, a takozvana barokna zakučastost bila je česta u Valentovoj ranoj fazi. No kad se govori o takozvanom hermetičnom stilu koji značenje često čini neproničnim, ne može se mimoići poetika simbolizma i srodnih praksi iz kojih Valent također crpi. U kasnijim fazama on će sve više olakšavati stil, činiti ga pitkijim, no od pomnog iznalaženja dojmljivih sklopova riječi nikad neće odustati. U mnogim Valentovim rečenicama pulsira senzualnost tvorbe, metaforička bujnost prirodno se vezuje uz erotsku motiviku, a sve obogaćuje česta intenzivna napućenost bojama i rimbaudovska sklonost sinesteziji.

Senzualnost Valent ne gaji samo na užestilskoj razini nego i u tvorbi cjelovitog tijela teksta. Doista za njega, barthesovski rečeno, tekst i jest tijelo u čijoj gradnji uživa, s nadom da će postići i užitak čitatelja. U prve tri prozne zbirke, Gorkim desertima (1984), Ordinaciji za kretene (1986) i Al-Gubbahu (1992), inzistira na arhitektonskoj transparentnosti tekstova, na vidljivosti njihove konstrukcije – oni su redovito segmentirani na najrazličitije načine (nerijetko po principu diptiha, triptiha, poliptiha), često puni podnaslova, međunaslova, posveta, motâ, koriste se različiti načini oblikovanja slova, a nerijetko i specifična vrsta prologa usporediva s filmskim trailerima (taj postupak će radikalizirati mnogo kasnije u zasad zadnjem romanu Umjetne suze iz 2014), dijalozi su katkad predočeni u dramskoj formi, a sve to povezano je s raznovrsnom građom koja tekstove čini (pisma, dnevnici, liječnički izvještaji, dijelovi pjesama, esejistički ulomci, fusnote, ready-made artefakti i dr.). Također, tekstovi su prepuni (humornih) metatekstualnih i intertekstualnih postupaka, s čestim korištenjem autoreferencijalnog pripovjedača, a još jedno omiljeno Valentovo područje jest poigravanje odnosom svijeta fikcije i svijeta zbilje.

Transparentnost dinamične gradbene strukture (segmentiranog, fragmentiranog) teksta i (humorna) metatekstualnost kao dekonstrukcija iluzionizma, katkad iskazana i kroz esejističke ekskurse (u Valentovu slučaju u rasponu od nacrta za teoriju i praksu apsolutnog romantizma do definiranja pedofilije), često se smatraju reprezentativnim postmodernističkim postupcima, no oni ne samo da su legitimirani u uže shvaćenom modernističkom razdoblju nego je njihovo ishodište u davnom, no duhom bliskom osamnaestom stoljeću, u romanima Fieldinga, Diderotovu Jacquesu fatalistu, a ponajprije u kapitalnom Sterneovu Tristramu Shandyju, gdje je bahtinovska karnevalizacija prisutna na razini organizacije teksta i odnosa prema njemu, ali i na izravnijoj razini motivskog snižavanja u smjeru bahtinovski shvaćene, dakle vitalističke groteske, čija je motivika česta i u Valenta. No Valent je nasljedovatelj i Sadea, Bataillea i Geneta, stoga će u njega biti i elemenata kayserovski shvaćene mračne, morbidne groteske. Međutim, čak i u najšokantnijoj njegovoj prozi Nježna palisandrovina iz 1986. ono što je za uobičajenog recipijenta mrak, za likove te priče, ali i njihova autora, zapravo je svjetlo, jer Valent je osoba koja rijetko zapada u nujna i turobna raspoloženja, a njegov zračeći vitalizam i poimanje smrti kao sastavnog dijela vječnog ciklusa rađanja, umiranja i ponovnog rađanja u biti dokida mogućnost tjeskobnog i beznadnog nihilizma.

Milko Valent u svom je bavljenju lijepom književnošću – čiji je najsjajniji izdanak roman Clown iz 1988., moćan spoj Joyceova i općeg nasljeđa romana minucioznog introspektivnog uvida sa strategijom šoka shvaćenom u najboljem smislu te formulacije– prošao i dug i kratak put. Dug stoga što je započeo s radikalnim istraživanjem tekstualnih mogućnosti koji naracija u iole konvencionalnijem smislu (gotovo) ne zanima, ne samo u poeziji gdje je u to doba pretežno bio zaokupljen istraživanjem ‘unutrašnjosti’ jezika i tijelom teksta nego i u prozi, da bi postupno iz modusa kojim je dominiralo nasljeđe takozvanoga visokog modernizma prešao na prohodniji postmodernistički teritorij, dajući šansu pitkijim modelima tekstualne tvorbe. Pritom je u proznoj zbirci Al-Gubbah postmodernistički spojio dotadašnji ‘elitistički’ pristup (zadržavajući načelo dinamične gradnje teksta kroz segmentaciju, pluralnost građe, paralelne montaže i dr.) s ‘trivijalnim’ (visoka jezična prohodnost), da bi u kasnijem razdoblju otišao u smjeru standardnije naracije, o čemu svjedoči i spomenuti roman Umjetne suze, vjerojatno najznačajniji izdanak njegova aktualnoga stvaralačkog trenutka. Put je istovremeno i kratak, jer od početka do danas ima isto obilježje – prepoznatljivo ishodište u onom što sam autor zove apsolutnim romantizmom. Kratkim se može smatrati i poradi autorove ustrajne usredotočenosti na manifestacije erotsko-seksualnog (u rasponu od ženskog i muškog homoerotizma preko incesta, stvarne i takozvane pedofilije do erotskoga kanibalizma i staračkog seksa), kao i na činjenicu da velik dio njegove proze u svim razdobljima obilježava izrazit autobiografizam, odnosno usredotočenost na kreaciju likova koji snažno odražavaju autorov senzibilitet.

Ako se pođe od njegove enciklopedičnosti i rizničarstva s jedne strane, ogledanja u svim književnim rodovima s druge i temeljnog interesa za čovjekovu erotsku dimenziju s treće, erotsku dimenziju neraskidivo povezanu sa smrću, ako se ima na umu njegova posvećenost emancipacijskoj transgresiji s anarhoindividualističke svjetonazorske osmatračnice pri čemu je često, moglo bi se reći i opsesivno referentno mjesto kršćansko nasljeđe i njegova kritika, Milka Valenta nije pretjerano nazvati autorom koji je na neki način, osebujnošću njemu svojstvenom, sintetizirao Miroslava Krležu i Janka Polića Kamova. S tim da je u istraživanju erotsko-seksualnog otišao dalje nego što su to u svom vremenu i prostoru mogli Kamov i Krleža, što je u provincijskoj hrvatskoj sredini, okružen nacionalističko-katoličkom patrijarhalnošću, dogmatskim marksizmom i feminizmom, skupo platio. Katkad omalovažavan, najčešće prešućivan (što je posebno tragično u slučaju kapitalnog romana Clown), Milko Valent autor je koji je povijest hrvatske književnosti zadužio mnogo više no što su njezini tumačitelji, barem u ovom trenutku, spremni priznati.