Andrićev povratak u hrvatsku kulturu

Malo je pisaca o kojima je pisano toliko mnogo kao o Ivi Andriću. Bibliografija napisanoga već je umnogome premašila stranice izvornog djela i dostatno govori u prilog relevantnosti njegove književne pojave. Uz nekoliko zapaženih monografija (Džadžić, Perišić, Đurić, Vučković, Palavestra, Mirković, Popović, Milošević…), zbornika radova (Isaković, Musa, Tošović…), znanstvenih i stručnih skupova, interpretacija i tumačenja, osvijetljeni su aspekti njegove književnosti, ali i njegova života, politička opredjeljenja i žanrovski konstrukti, lica i simbolika, utjecaji i recepcija i dr. Ipak, ne dovodeći u pitanje visok status što ga Andrić i njegovo djelo s pravom uživaju u svijesti čitatelja i književne znanosti – a posrijedi je osebujno književno poglavlje – jedno od često postavljanih pitanja svakako je i pitanje njegove književne pripadnosti, odnosno: čiji je Andrić? Bez obzira na to što navedeno pitanje ne nudi odgovor o biti same književnosti, dio tereta prenosio se na njegovu recepciju namećući »izvanknjiževne kriterije« kao književne orijentire, pri čemu se zaboravljalo da je sam Andrić višekratno od sebe odbijao usko nacionalno svrstavanje. Štoviše, ističući da pripada jugoslavenskom kulturnom prostoru, što se ogleda u njegovu društvenom djelovanju i u samoj književnosti, od najranijih dana do smrti ustrajno je gradio sliku svojega kompleksnog identiteta, svoje interkulturalnosti i pripadnosti različitim književnim i nacionalnim tradicijama. Kritika je stoga naglašavala da je takvim ‘izborom’ Andrić živio vlastitu podijeljenost i ‘raspetost’ sličnu životima i sudbinama svojih likova na neuralgičnim prostorima opterećenima različitim vjerskim, kulturološkim i civilizacijskim opredjeljenjima i gdje se, njegovim riječima, »zlo plitko kopa«.

Svjestan bremenita tereta koji prati književno djelo i djelovanje Ive Andrića, Krešimir se Nemec u svojoj monografiji uputio u razotkrivanje i interpretiranje dubokih i gustih slojeva njegove književnosti. Ne odvajajući život pisca od njegova djela, štoviše – tematizirajući njegove slojevite odnose i pričom posredovana značenja – pisanju monografije pristupio je akribijom koja žanrovsku narav djelâ stavlja ispred kronologije. Sa znanjima koja su atribuirana piscu i njegovoj književnosti, priču o ‘gospodaru priče’ gradio je zrelim interpretiranjem slojeva njegove književnosti u koju su snagom nesvakidašnje pripovjedačke kulture ugrađeni kompleksni svjetovi piščeve intime, legenda i predaja, franjevačkih ljetopisa i povijesnih pamćenja upisanih u živote ljudi, prostora, kultura i sudbina. Navedenu dubinsku, ontološku strukturu knjige sugerira i raspored njezinih ključnih poglavlja i naglasaka koji slijede duh Andrićeve književnosti, a ne činjenice iz njegove izdašno bogate historije. Riječju, zanimala ga je njegova književna poetika, a ne njegova biografija, bez obzira na sadržaje fermentirane u njezinim slojevima i stvaralačkim kompleksima.

Na početku monografija donosi Andrićev ljetopis apostrofiranjem ključnih događaja od rođenja 9. listopada 1892. do smrti 13. ožujka 1975. Svaku godinu Nemec je osnažio poznatim ili manjepoznatim biografskim detaljima, učinivši sliku života pisca ne samo faktografski pouzdanom nego i reljefnom u primjerenom društvenom okviru. Pri tome se o/koristio govorom obiteljskih podataka, intimnih pisama i svjedočenja, lika i doživljaja s putovanja, boravaka i društvenih događaja, potvrđujući da Andrić nije bio samo pisac nego i ‘politički čovjek’ koji je osobnim primjerom svjedočio da je pisac na ovim stranama uvijek mnogo više od majstora riječi, ali i da je priča uvjerljivija što je bliža životu. Štoviše, da se život i priča nerijetko is/prepleću takvim nitima da je počesto teško odgonetnuti što čemu prethodi, sugerirajući tako složenost njihovih odnosa verificiranih u teksturi i slici same književnosti.

Slijedom dionica Andrićeva ljetopisa, ali i žanrovske slike samoga djela, Nemec na početku tematizira lirizam prvih radova i djelovanje u krugu hrvatskih modernista, ali i veze s Matošem i Hrvatskom mladom lirikom, u kojoj je zastupljen s nekoliko pjesničkih sastavaka (Lanjska pjesma, Strofe u noći: Prolaznost, Tragedija; Tama, Potonulo, Jadni nemir, Noć crvenih zvijezda). Premda, kako je istaknuto i u književnoj znanosti, nije riječ o pjesmama koje bi se vrijednošću izdvajale iz atmosfere pjevanja koje antologija reprezentira, Nemec u njihovu ‘meditativnom lirizmu’ vidi ‘dubinsku strukturu’ svekolikog Andrićeva književnog djela. Atribuirajući ga »skrivenim pjesnikom«, književna je kritika ne samo apostrofirala duboku unutarnju povezanost njegova književnog djela nego i organsku, počesto zaboravljanu i prešućivanu sraslost s tadašnjom hrvatskom književnom praksom i Matošem kao uzorom i ponajznačajnijim imenom. Koliko god danas nema dvojbi da su Andrićeve tadanje pjesme duboko korespondentne raspoloženjima Galovićevih, Nikolićevih i Vrbanićevih pjesama, utjecaj Matoša, po svemu, prešućen je i ostao u sjeni njihovih ideoloških neslaganja. Kao i većini tadašnje (mlado)omladinske generacije, ni Andriću naime nije odgovaralo Matoševo ‘hrvatstvo’ kao otpor njihovu unitarnom ‘jugoslavenstvu’, što Andrića ipak nije priječilo da u Čerininu Vihoru, u nekrologu velikom imenu, istakne »duhovnu snagu« i »istinoljubivu kontradikciju« te ulogu »fanatika života i vjernika ljepote«. U navedenim riječima Nemec otkriva ne samo priznanje Matošu kao »spisateljskom uzoru i mogućem kritičkom orijentiru« nego i duboko uporište Andrićevoj kritičkoj i esejističkoj gesti iz koje će izrasti Ex Ponto i samomu piscu »trasirati sigurnu književnu budućnost«.

Pojava spomenute knjige predstavlja Nemecu znakovit dobitak tadašnje hrvatske književnosti. Osim Krležine »afirmativne bilješke«, vrijedi istaknuti da recepciju knjige karakteriziraju također slični naglasci u kojima Nemec vidi »logičnu etapu u Andrićevu traženju sebe, svojega egzistencijalnog i umjetničkog prostora«, ali i uvod u »uzbudljive umjetničke i misaone prostore«, posebno izdvajajući motiv tamnice koji će se javljati i u kasnijim djelima. Posebnu pozornost stoga posvećuje »melankoličnom imaginariju« lirskog subjekta u kojem istovremeno odčitava i raspoloženja cijelog naraštaja s evidentnim referencama u domaćoj i svjetskoj književnosti i duhovnosti. Iz bogate recepcije knjige (Ibler, Kovačić, Janković, Bogdanović, Milčinović, Tomašić, Livadić…) Nemec posebno izdvaja negativnu ocjenu A. B. Šimića izraženu u atribuciji »lirskog feljtonizma« i »diletantskoj knjizi«. Ističući da nisu u pravu ni oni koji su ju (nekritički) hvalili ni Šimić koji ju je osporavao, Nemec u razmatranje uvodi i Ladanovu ocjenu da knjiga, kao i kasniji Nemiri, »živi uglavnom na slavi uspjelijih Andrićevih djela« te da su joj pridodane »odlike koje nema«. Oslanjajući se i na kritičku recepciju knjige, ali uvijek više na snagu svojeg doživljaja i dubinu uvida u morfologiju andrićologije, Nemec s pravom zaključuje da nije riječ o velikoj lektiri, iako bi i bez ostalog djela bila i ostala zapamćena. Tu ocjenu Nemec gradi na potentnosti Andrićeva »lirsko-meditativnog fragmenta« koji će svoju puninu (za)dobiti u Znakovima pored puta (1976).

U svojem pisanju Andrić se, kao što je poznato i znanstveno dokumentirano, višekratno vraćao svojim opsesivnim temama, pa ne iznenađuje da je djeliće sličnih raspoloženja tematizirao i u knjizi Nemiri, nastaloj dvije godine poslije Ex Ponta. Književna kritika stoga s pravom ističe da dvije knjige čine organsku cjelinu i »jedinstveni (su) lirski dnevnik osjetljiva samotnika«. Za razliku od Ex Ponta, nastala u Zagrebu, Nemiri su nastali u Beogradu, a njihova recepcija nije bila tako dojmljiva. I dok je Tomašić govorio o »šutnji kritičara«, a Krklec pak isticao da u »nemirima duše nema dubokih brazda«, jedino je Bogdanović u knjizi vidio izraz »smirena duha uzdrhtaloga pred bespućima sadašnjice«. Premda je riječ o knjigama koje izviru iz sličnih raspoloženja, Nemec upozorava i na njihove razlike; prvom tako dominiraju »stilsko-eufonijski konstrukti«, a drugom narativnost i »prozni govor«. Heterogeni karakter trodijelne knjige Nemecu je izraz i triju etapa lirskog subjekta, u rasponu od »nebeskih visina i ontoloških pitanja« do »životne svakodnevice« i »socijalne drame suvremenog čovjeka« i »završetka u svijetu prirode, grada i neposrednog pjesničkog okoliša«. S obzirom na to da je riječ o dubinskoj pjesničkoj strukturi, Nemec svaku etapu primjereno tematizira. U prvoj tako apostrofira »religioznu semantiku« osnaženu mišlju o pjesniku kao »božjem odabraniku« u kojega je »projiciran vječni nemir (i) usađena stalna borba sa samim sobom«. Razapet uvijek novim iskušenjima i stradanjima, Andrićev pjesnik sumnja i ne prihvaća »bespogovorno diktat božje volje i moći« te ga optužuje i za »ravnodušnost prema ljudskoj patnji«. Navodeći da metafizika svoje mjesto prepušta agnosticizmu, Nemec zaključuje da se »granice kršćanske teologije na nekim mjestima približavaju bogumilskom dualizmu«, a »sudbina pjesnika postaje prostor u kojem se odvija borba svjetla i tame, dobra i zla, života i smrti«. 

Drugu etapu prema Nemecu karakterizira odmak od »mističnih atmosfera« i »radikalnog intimizma« te približavanje »prizorima konkretne povijesne zbilje«. Pjesnik sve više postaje »etički subjekt« i angažirani sudionik društvene scene, a njegov subjektivizam ustupa »svoje mjesto empatiji« i »samilosti prema ljudima«. U argumentaciji navedenog Nemec poseže za fragmentima Andrićevih proza, poglavito za Pričom iz Japana, koju atribuira »semantički nosivim mjestom« i »duhovnim testamentom mladobosanaca«. Eksplicirajući navedenu atribuciju upozorava i na činjenicu da Andrić nije pristajao na »politizaciju duha«, nego je izabrao »mudru pasivnost« i »držanje po strani«. Pozivajući se na misli izrečene u jednom od njegovih pisama, Nemec apostrofira da duh kroz stalna preispitavanja»osobnog i društvenog položaja, moralnih načela, vlasti i ideologije« mora ostati neovisan i postrance kako bi osvojio slobodu i za sebe i za druge. 

Treći i opsegom najveći ciklus također otkriva »istu muku duše«, premda je kršćanski Bog u njemu ustupio svoje mjesto panteističkoj viziji svijeta. Bog je naime poistovjećen s prirodom i očituje se u skladu zemaljskog univerzuma. Sažimajući ključne naglaske ovog ciklusa, Nemec podastire da se »egzistencijalni nespokoj čovjeka pred Bogom i beskrajnim svemirskim prostranstvima i estetski nemir pjesnika, stapaju u završnoj viziji nemirnog i nestalnog svijeta u kojem je čovjek osuđen na prokletstvo borbe«. Riječju, pjesnik je »nesretnik, izdvojen samosvjesan pojedinac koji melankolični nemir neprekidno nosi sobom i projicira ga u sve oko sebe – u svaki oblik života i na svako mjesto«. U takvom ozračju po Andriću sklad svijeta nije doli iluzija izražena mišlju da nema »druge istine do li boli, ni druge stvarnosti do li patnje, boli i patnje u svakoj kapi vode«. Andrićev put od vjere u Boga, preko sumnje i nemira te priznavanje »svemoći zla u svijetu« na kraju se ove pjesničke dionice razrješuje u pjesnikovoj spoznaji da je »umjetničko stvaranje jedina čista ljudska onostranost«.

Razmatranje pjesničke dionice Andrićeva književnog univerzuma Nemec uokviruje tematiziranjem pjesama nastalih nakon 1920. Polazeći od pjesnikova priznanja da je iskustvom lirike otvarao prostore kratkih proza, tu Andrićevu dionicu Nemec osnažuje prizivom nekoliko pjesama među kojima Ni bogova ni molitava atribuira snagu pjesnikova epitafa.

Iako Andrićeva pjesnička dionica nema vrijednost koja bi se mogla usporediti s njegovim prozama, što je mišljenje i književne kritike i književne znanosti, Nemecova ocjena da ona posjeduje potencijal za razumijevanje kasnijega djela ima snagu putokaza njegova promišljanja i razumijevanja, poglavito ako se u razmatranje uzmu Znakovi pored puta (dovršeni 1968). Oni uspostavljaju produktivnu organsku vezu ne samo između mladog i zrelog Andrića nego i unutarnji sklad slojevitih dionica izdašne andrićologije!

U svojim temeljnim osobinama Andrićeva lirika aktualizira dodirnice s modernim hrvatskim pjesništvom i Matošem kao uzorom. Premda se Andrić, kako je poznato, nije slagao s Matošem poglavito kada je riječ o ideološkim razmišljanjima, njihovo poznanstvo datira od Andrićeva dolaska u Zagreb, pa je razumljivo da je teško primio vijest o njegovoj smrti. Također je poznato da je Andrić još u Beču održao zapaženo predavanje o Matošu i objavio ga u Vihoru. Književna znanost ističe da taj rad pripada ponajboljima napisanima o velikom imenu, a jedino je usporediv s Ujevićevim esejom Em smo Horvati iz 1914. objavljenom u Savremeniku. U navedenom radu Andrić je posebno istaknuo Matoševa »proturječja i paradokse«, njegovu mnogostruku ličnost, stvaralačko nadahnuće i ljubav za tradiciju, a posebno izdvaja Matoševu osjetljivu dušu iz koje izbija »gnjev prema hrvatskoj duhovnoj provincijalnosti u kojoj se utapa svaki individualni napor«.

U analizi Andrićeva kritičkog rada Nemec podsjeća na autorove kritike knjiga K. Kovačića, Cara Emina, Preradovića i Pandurovića te drugih imena, legitimirajući u njima znatan »kritički potencijal, solidnu književnu kulturu i očigledan Matošev utjecaj« kao i »samosvojnost u estetskim prosudbama«. Iz izvorišta bliskima Nemirima su i Andrićev interes za pitanja umjetnosti i umjetničke sudbine s uporištem da je pjesnik »božji izabranik« spreman na žrtvu vlastitog života za svoju umjetnost. Nemecu je to dokaz da je Andrić za svoje oglede svjesno birao imena i teme s kojima je bio srodan i duhovno blizak (Heine, Gorki, Whitman, Njegoš…), posebno interpretirajući Njegoša, koji mu je bio poticajan upravo zbog »složenog odnosa između nacionalne sudbine, pojedinačne egzistencije i umjetničkog stvaralaštva«.

U Nemecoj studiji dva su Andrićeva eseja zavrijedila podrobniji osvrt; onaj o Franji Asiškome i onaj o Petrarci. I dok prvi svoju punu relevantnost dobiva u kontekstu Andrićeva »franjevačkog ciklusa« s Bosnom u podlozi njezinih složenih društvenih odnosa, u kojoj su sljedbenici ‘asiškoga brata siromaha’ upisali dubok biljeg, esej o Lauri i Petrarci nastao je u vrijeme Andrićeva boravka u papinskom Avignonu, na 600. obljetnicu najpoznatijeg susreta u književnoj i kulturnoj povijesti. Kao što je poznato, u eseju Andrića ne zanima veliko pjesničko djelo, koliko sam pjesnik i čovjek razapet između »zemaljske i nebeske ljubavi«. Razapet u svojem ljudskom tijelu Andriću je pjesnik slika umjetnika/stvaraoca razapeta između umjetnosti i stvarnosti u kojoj živi, kako to izlaže u eseju o Goyi, reprezentativnom autopoetičkom tekstu. Iako prigodnoga karaktera, navedeni Andrićev tekst progovara o intimnoj drami umjetnika nikloj iz nesuglasja između svijeta i umjetnosti. Andrićev Goya je »proturječno biće«, što Andrić tumači njegovim raskidom s Bogom, bolešću i okretanjem prema ljudskom zlu, slabostima i strastima. Na esej o Goyi, koji Nemec podrobno ‘secira’, nastavlja se i Andrićev razgovor s Goyom, zapravo (imaginarni) susret pripovjedača i slikara, a vodi se oko pitanja umjetnika i njegova poslanja. Goya je u razgovoru Andićev sugovornik preko kojega izražava svoja umjetnička iskustva i iskušenja; on je dvojnik koji izražava Andrićeve misli i dvojbe. Posebnu pozornost u interpretaciji eseja i njegovih značenja Nemec posvećuje metafori tkanja kao Andrićeva estetskog ideala koji se manifestira u sažimanju i maksimalnoj zgusnutosti izraza, ponajviše ostvarenima u Znakovima pored puta. Sličnosti između slikara i pripovjedača Nemec verificira i u težnji da se prikazivanjem strahota vjerom utječe na ljude. Zbog takvih shvaćanja Goya je istinski Andrićev duhovni srodnik, a ne samo umjetnik preko kojega opravdava svoju stvaralačku poetiku i spisateljski svjetonazor i razrješuje osobna životna proturječja, estetska načela i uporišta. Takva pozicija urodila je, podastire Nemec, okretanjem prošlosti i tradiciji te legendi i mitu kada je riječ o tematskim kompleksima, te »kontroli imaginacije, jezičnoj ekonomiji, borbi protiv inflacije riječi i lakoći misli« na izražajnoj verifikaciji. Bjelodana potvrda navedenoga krije se u stvaranju nakon II. rata, poglavito u romanu Na Drini ćuprija te zapisu O priči i pričanju kojim je zahvalio prigodom Nobelove nagrade. Osim što navedene riječi imaju snagu osobne ars poeticae, one su po Nemecu i simboličan način kojim se povezuje osobna i kolektivna sudbina u priči/pričanju kao istinskoj ljudskoj potrebi.

Iako Andrićevi putopisi, impresije i zapisi nemaju vrijednost ni snagu ‘izvorne književnosti’, to ne znači da su marginalija i manje vrijedni znanstvene i kritičke pozornosti. Moglo bi se reći čak obrnuto! U njima je, kako pokazuje Nemec, mnoštvo sadržaja koji reljefnim čine Andrićevu etiku i poetiku. U njihovu ‘rasutom teretu’ odjekuju piščeve misli, ideje i zanosi, brojni ushiti i fascinacije, a brojni su elementi njegova izraza dobili primjeren umjetnički okvir. Nemec pri tome posebno apostrofira »poetiku brisanja i oduzimanja« kao zaštitni znak Andrićeve stvaralačke prepoznatljivosti, a u nekima, npr. most/mostovi čak i »simboličko i semantičko žarište oko kojih se rasprostiru bogata značenja Andrićeve životne filozofije«.

Konstatacija da je »ispovjedni lirizam« ostao trajnom i »prepoznatljivom signaturom njegova kreativnog iskustva« te svojevrsni »korektiv njegove samotničke psihologije i zatočeničke samoće« u knjizi strukturira kao produktivan uvod za razmatranje Andrićeve novelističke dionice, a opredmećena je u više od stotinu kratkih proza, ali i drugih pripovjedačkih oblika, od novela do duljih pripovijesti s elementima romana (Anikina vremena, Mara milosnica i dr.). Zajednička osobina svima je majstorsko povezivanje poezije, naracije i esejistike koje je rezultiralo visokim, nerijetko i antologijskim dosezima. Ne smije se pri tome smetnuti s uma ni da neke od njegovih kratkih tvorbi nisu dosezale razinu pripovjedačkog standarda, u čemu je kritika vidjela otplaćivanje dugova literarnoj tendenciji i piščevu ideološkom angažmanu. Uz širok raspon tema i stilskog rekvizitarija te inovativnost u narativnim tehnikama i postupcima, svakako treba istaknuti i cikličnost njegove novelistike (franjevački ciklus, ciklus o Turcima i bosanskim muslimanima…), ali i česte varijacije i prožimanja motiva, kao i ekonomiziranje izrazom koje Nemec naziva »estetikom sažimanja«. Takvi postupci i tehnike govore u prilog Andrićeve književnosti kao svojevrsnog superteksta u kojem određeni motivi »sele iz djela u djelo« i grade njegovu organsku cjelovitost.

U svojoj monografiji Nemec posebno interpretira svaku posebnu novelu. U Putu Alije Đerzeleza tako apostrofira Andrićev zaokret prema stilizaciji i rekreiranju narodnih legenda te tematiziranje lokalnoga bosanskoga kolorita. Potom kronološkim redom tematizira Mustafu Madžara, Za logorovanja, Kod kazana, Most na Žepi, Trup, Priču o vezirovom slonu, Poručnika Murata i dr., kontekstualizirajući njihove ključne motive poput zla (Trup), drame žene (Mara milosnica, Anikina vremena, Ćorkan i Švabica, Žeđ, Ljubav u kasabi…), zatim ulogu fratara, koji su ga svojom filozofijom i mudrošću posebno fascinirali, u održanju katoličkog puka u Bosni. U osebujnom pripovjedačkom otisku u novelama se (Napast, Proba, Šala u Samsarinom hanu, Ispovijed i dr.) ogleda riznica detalja i podataka o duhovnom životu katoličke zajednice u bosanskom mozaiku. Dostatnu pozornost Nemec posvećuje i novelama u kojima Andrić progovara o svojim tamničkim danima, a zajedničko im je iskustvo da je uspio pronaći formulu pomoću koje će »emocionalne energetske naboje i misaone registre iz ranih pjesama u prozi (…) pretočiti u odgovarajuću proznu fakturu bez velikih semantičkih gubitaka«.

Za razliku od predratne novelistike, ona poslijeratna nije dosezala njihovu umjetničku uvjerljivost. Kao miljenik nove vlasti Andrić se, kako kaže Nemec, »prilagođavao novoj stvarnosti« i »zahtjevima socrealističke umjetnosti« pa je na djelu »udarnička retorika« i Andrićev angažman kao dominantna odrednica (Elektrobih, Sjeme iz Kalifornije, Dedin dnevnik, Priča o kmetu Simanu). Navedeno se dakako ne odnosi na novele koje progovaraju o djetinjstvu, starenju, bračnim odnosima i promašenim životima i sl. Među novelama Nemec posebno mjesto pripisuje Kući na osami, za koju ističe da posjeduje snagu autorova testamenta i rječita je pohvala priči. U svojim slojevima ona posreduje misao da je pričanje antropološka kategorija koja čovjeka oslobađa od straha i mržnje i pomaže mu na njegovu životnom putu. Apostrofirajući brojne literarne poticaje u njezinoj narativnoj konstrukciji, Nemec je prispodobljuje labirintu u čijim se slojevima razrješuju složena pitanja autora, pripovjedača, likova i čitatelja kojima je bio obuzet i kojima se u svojim djelima često navraćao.

Andrićevim romanima, posve razumljivo, posvećeno je i najviše prostora. Kao epopeja jednog (bosanskog!) prostora u višestoljetnim mijenama životnih realnosti, u njima su do izražaja došli svi, otprije verificirani elementi njegova ljudskog i književnog svjetonazora, jezični i stilski kompleksi, pripovjedačke tehnike i postupci, riječju – istinski književni Andrić. Dignuti do razine izdašnih potencija književne prepoznatljivosti, osebujni pripovjedački registri Andrićeve romaneskne kulture legitimiraju ga istinskim ‘gospodarom priče’ u kojoj je, u različitim žanrovskim oblicima i otiscima, zapamćen jedan svijet kojemu je priča istinski okvir i mjera pamćenja i – trajanja! Svijet je to (Andrićeve ‘zagonetne zemlje’) Bosne i njezine povijesti, ljudi i običaja, ljubavi i mržnji, vjera i nevjera, folklora i tradicije, njezine kompleksne (povijesne) sudbine. S izvorištem u njezinoj često nedokučivoj zbilji, mitologiji, brojnim legendama i predaji, na stranicama romana, baš kao i u njezinim kasabama i hanovima žive begovi i veziri, paše i konzuli, domaći i stranci i sadržajima svojih života u Andrićevoj priči tvore palimpsest u kojem je sve međusobno povezano i duboko prožeto. U književnom ruhu velike sinteze, što je najdublja odrednica njegova djela, zrcali se, u svakome napose i u svima zajedno, slika jednog svijeta uistinu dostojnog priče. Uspijevajući, zanesen Andrićevom pripovjedačkom magijom, mjestimice i vlastiti diskurs učiniti bliskim/sličnim Andrićevoj gesti – Nemec ne argumentira samo da je Bosna Andrićeva inspiracija i najčvršće pripovjedačko sidrište nego i zašto je to tako. Sve što tvori koordinate Andrićeva književnog svijeta i svjetonazora u njima oprostoruje epopeju jednog prostora u čijim je ‘znakovima’ Andrić otkrivao univerzalne odjeke i »svepovijesnu istinu« dostojnu da ju se ispriča i pričanjem sačuva. I tako, sukladno pričanju kao antropološkoj kategoriji, prenese generacijama novih čitatelja.

Završne rečenice monografije Nemec je posvetio Znakovima pored puta. Na osebujan način oni – nazvani još i Andrićevim ‘duhovnim dnevnikom’ – simbolički uokviruju put što ga je Andrićeva književnost opisala od ranih radova i lirskog fragmenta do univerzalnih spoznaja i meditativnih fragmenata ove knjige. Misli, ideje, osjećaji i iskušenja kojima je bio obuzet cijeloga svoga života u knjizi su dobili cjelovitu (književnu i ljudsku) potvrdu, sadržanu u istini potvrđenom cjelinom djela, da je pričanje nasušna potreba koja čovjeku pomaže da traje i – opstaje! U sentencioznom i kontemplativnom ruhu nesvakidašnje stilske konciznosti progovara mudrost pisca koji se znakovima običnosti uspijevao dovinuti do filozofskih »uvida o čovjeku, povijesti, ljudskom životu, umjetničkom stvaralaštvu i svijetu u kojem živimo«. Istine i mudrost života tako su svoj pravi okvir dobile u istinama i mudrosti/tajnama pisanja!

Nemecova je knjiga prva monografija na hrvatskom jeziku o ovom velikom književnom imenu. Nastajala tijekom višedesetljetnoga autorova bavljenja Andrićem i njegovim djelom, ona pomiče granice dosadašnjih čitanja njegove slojevite književne morfologije i otvara prostore piščeva dubljeg situiranja i integriranja i u hrvatski kulturni i književni prostor. Ono o čemu je hrvatska historiografija šutjela, Nemecova knjiga osvjetljava i rječito argumentira, ne dovodeći u pitanje Andrićevu višedimenzionalnu književnu perspektivu. Odnosi se to prvenstveno na apostrofiranje lirske dionice Andrićevih ranih radova te kritičkih zapisa s Matošem kao stvaralačkim uzorom i književnim orijentirom. Štoviše, u lirskoj strukturi ranih radova Nemec s pravom vidi dubinsku književnu strukturu integriranu u sve slojeve njegove književnosti, od eseja i impresija do zapisa, novela i romana, s ‘dodanom vrijednošću’ u meditativnim fragmentima/znakovima završne književne dionice. Svaku od dionica – koja slijedi žanrovsku sliku Andrićeva djela – Nemec interpretira strasno, uvjerljivo i argumentirano. Autoritet književnog teoretičara i iskustvo književnog interpretatora pri tome gradi na vlastitim spoznajama i iskustvu čitanja, a ne na uzornom poznavanju Andrićeve obilne ‘historije čitanja’, ne zaboravljajući osnažiti ništa što bi umanjilo komplekse andrićologije i ljudskog i književnog svjetonazora na kojima počiva.

Iako je riječ o znanstvenoj monografiji, svakako treba upozoriti na diskurs kojim je pisana. A on nije strogo znanstven i utemeljen na recentnoj teorijskoj misli, koliko i literarno prilagodljiv, blizak eseju i lirskom zapisu. Nemec naime dopušta da ga ‘zavede’ Andrićeva gesta pa i sam ‘olabavljuje’ svoju misao, čini je prohodnijom i stilski privlačnijom, čime umnogome proširuje krug njezinih recipijenata.

Riječju, Nemecova monografija je znanstveno konzistentna i argumentacijski iscrpna i uvjerljiva, zbog čega i naš podrobniji opis. Neprijeporno ona je značajan dobitak hrvatske književne znanosti i kulture općenito, a istovremeno i putokaz kako pristupiti čitanju mnogih bjelina i prešućenih mjesta kakvih je u hrvatskoj književnoj historiografiji i kulturi pozamašan broj.