Ustrajnost promicanja zlatne formule hrvatskoga jezika ča-kaj-što: 26. svehrvatska jezično-pjesnička smotra Croatia rediviva

U Selcima na otoku Braču održana je 26. svehrvatska jezično-pjesnička smotra Croatia rediviva ča-kaj-što. Obilježavajući 73. obljetnicu paljenja Selaca od talijanske okupacijske vojske (9. kolovoza 1943), Croatia rediviva dogodila se uoči kataklizmičnog spomendana, u petak 5. kolovoza 2016. u 21 sat. Izim Selaca, koja su najviše stradala i pretvorena u ruševine, spaljeno je i pet inih bračkih mjesta (Novo Selo, Gornji Humac, Pražnica, Pučišća, Bol). Prelijepo kameno mjesto s osobinama grada, unatoč herojskim naporima domoljubnog načelnika Općine Selca Ivana Štambuka da spriječi fašističko paljenje, uništeno je u potpunosti. Gorjela su tri dana i tri noći i tako postala obilježena zauvijek. Od spomenutoga barbarskog čina nisu se nikada potpuno oporavila i još uvijek su gradić s pedesetak ruševina.

Manifestaciju Croatia rediviva utemeljio je dr. Drago Štambuk 1991. godine gradeći ju na ideji trojstvenosti i koineizacije hrvatskoga jezika. Iz potonjeg proizlazi i već se 30-ak godina vriježi, prema utemeljiteljevu nazivu: zlatna formula hrvatskoga jezika ča-kaj-što, iznimno važna za hrvatski jezik i identitet. Smotru podupiru Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Matica hrvatska i Društvo hrvatskih književnika, a njezini organizatori su Udruga Croatia rediviva, Općina Selca i KUD Hrvatski sastanak. Jednog od nastupajućih pjesnika (iz svih triju hrvatskih književnih idioma: ča-kaj-što) ovjenčava se Maslinovim vijencem pa dotični/a postaje poeta oliveatus (olivatus). Dvadeset i petero dosadašnjih ovjenčanika predstavljeno je mramornim pločama na Zidu od poezije, na središnjem selačkom trgu Stjepana Radića, s uklesanim stihovima po utemeljiteljevu ili vlastitom izboru. Njih 25 predstavljeni su svojim stihovima i u pet knjiga Maslinovih vijenaca (posljednja je upravo izišla iz tiska), u svakoj po pet ovjenčanika, pod uredništvom i u izboru utemeljitelja smotre.

Oliveati su, redom, od 1991: Zlatan Jakšić, Drago Štambuk, Jakša Fiamengo, Božica Jelušić, Vesna Parun, Luko Paljetak, Tonko Maroević, Ivan Golub, Vlasta Vrandečić Lebarić, Slavko Mihalić, Dragutin Tadijanović, Zvonimir Mrkonjić, Petar Gudelj, Sonja Manojlović, Tatjana Radovanović, Mate Ganza, Joško Božanić, Mladen Machiedo, Milko Valent, Zoran Kršul, Igor Zidić, Ante Stamać, Branimir Bošnjak, Ernest Fišer i Veselko Koroman.

Prošle se godine uz 25. obljetnicu Croatia rediviva (pod jedinstvenim pokroviteljstvom HAZU) obilježila i 101. obljetnica podizanja u Selcima, prvoga na svijetu, spomenika Lavu Nikolaeviču Tolstoju, 104. obljetnica otvaranja Tolstojeva perivoja, te u njemu postavljeno brončano poprsje Fëdora Mihajloviča Dostoevskoga, rad hrvatskoga kipara Vanje Radauša (poklon dr. Vladimira Tućana). Na početku je utemeljitelj dr. Drago Štambuk održao govor, koji navodimo u cijelosti: »Poštovani domaćini, dragi Selčani i Bračani, načelniče Općine Ivane Marijančeviću, kolege pjesnici, uvaženi gosti: uzvanici i izaslanici hrvatskih kulturnih institucija: akademiče Radoslave Tomiću iz HAZU, veleposlaniče Đuro Vidmaroviću iz Društva hrvatskih književnika....

Delimir Rešicki

S ponosom upućujem iskrenu zahvalu Predsjednici Republike Hrvatske, gospođi Kolindi Grabar Kitarović, rođenoj čakavki koja, ove godine, za 25. jubilarnu godišnjicu i 26. Croatiu redivivu, preuze visoko pokroviteljstvo nad našom svehrvatskom jezično-pjesničkom smotrom, a sve ovdje nazočne na sudbinskom Trgu hrvatskoga jezika i poetske riječi, pred Zidom od poezije kojega zovu i Oltarom hrvatskoga pjesništva, srdačno pozdravljam i zahvaljujem na cijenjenom prisuću, sudjelovanju i podršci našoj dičnoj smotri…

Ovdje smo zbog jezika hrvatskoga: čudesnoga tropletnoga jezika, zbog hrvatske poetske riječi – esencije našeg identiteta. Tri temeljne metaforičke grede: čakavska, kajkavska i štokavska, drže nam jezik materinski i podižu ga, pronose kroz vrijeme i u vremenu; jezik je dom bitku, stvarna mu domovina. Svoj razlomljeni i kaverne otkrivajući jezik vežemo uz ruševine koje krase kamena i skladna Selca. Talijanska fašistička potpala 9. kolovoza 1943. načini ruševine od našega bogatog i živoga gradića s gotovo tri tisuće žitelja, smanjivši ih, ponajvećma ovim zločinačkim činom, nakon 73 godine od paljenja, na svega šest stotina.

Trojstvo darova: smirne, tamjana i zlata, darovahu mudraci s Istoka Božjem Djetiću: prvi dar smirne zbog cijeljenja rana i pomazanja da potvrde Kristovu ljudsku ranjivost, drugi tamjana – eda istaknu duhovnu mu supstanciju i posvećenost, treći zlata – da posvjedoče njegov kraljevski status.

Dopustite mi smionu asocijaciju i poredbu simbola triju mudraca na pjesnike kao kraljeve s puta prema betlehemskom Djetiću, Bogu Riječi, svojoj vrhunskoj inspiraciji i zadnjem utočištu. Ča-kaj-što zvoni u našim hrvatskim srcima poput Otac-Sin-Duh Sveti. Trojstvo i trojstvenost ima dimenziju dušina uspona i okomite jedre napetosti. Ploviti vasionom, modrim nebosklonom, i zbrajati zvijezde repatice u poetskoj žetvi – zadaća je istinskog pjesnika.

U početku bijaše riječ, i Riječ bijaše u Boga, i Bog bijaše Riječ – tako naime stoji u proslovu Ivanova evanđelja!

Alkemijska je i transformacijska pjesnička izgovorna rabota na ovom svehrvatskom pjesničkom trgu. Oudi – sjećamo se i zazivamo Marulovu Juditu, Krležina Petricu Kerempuha, Nazorova prikovanoga galiota, Jakšićeva Perinca, ali i Novakovu Madonu Markantunovu – likove iz kaleidoskopa književne nam kristalne kugle kroz koju gledamo svoju prošlost ali i gonetamo svoju budućnost.

Ona bit će onakvom za kakvu se izborimo. Uz viziju, a ona je ča-kaj-što, potrebna je integracijska energija i duboka privrženost Domovini, ljubav za svoje sveto tlo, našu povijest i životnu joj protežnost – za povorke pređa i predšasnika čija krvca bije u našim žilama.

Višestruka je ranjenost našega hrvatskoga bića, materijalnog i nematerijalnog – s ozbiljnim psihološkim posljedicama, razvidna i u Selcima i u njihovim ruševinama, u razaranju i ljudskim gubitcima Prvoga i Drugoga svjetskoga rata, u nedavnom Domovinskom ratu; očituje se i u krivim, iznuđenim povijesnim odlukama, pa i u jezičnim – poput one bečke iz 1850. kada je voljom Srbina Vuka Karadžića i Slovenca Jerneja Kopitara, a pod kapom austrijskih ekspanzionističkih balkanskih interesa izabrana štokavica na uštrb čakavice i kajkavice. Kao pravi tipični Hrvat Ljudevit Gaj, glavar ilirizma, preradikalno je primijenio i nametnuo tuđinske bečke zaključke, strane hrvatskoj potrebi za integracijom nacionalnoga bića kroz jezičnu integraciju. Ni dandanas, na trgu u Selcima gdje nastupaju, uz štokavce – čakavci i kajkavci, jezična rana nije se sasvim zatvorila, ali se ovdje može uočiti i oćutjeti iscjeliteljski odnos prema sveukupnom hrvatskom materinskom jeziku i pomirbeni ravnovjesni odnos prema svim trima hrvatskim jezičnim dionicama. Kotač povijesti ne možemo vratiti natrag, ali s pogledom u prošlost i sadašnjost našega naroda, iznalaziti nam je budućnosne puteve koji smiruju bol i ucjelovljuju što bje rastrgnuto i odijeljeno. Hrvatska koinė, ili mješavina svih triju hrvatskih jezičnih idioma, mogla je biti našom jezičnom sadašnjošću da su slijeđene postavke i sjedinjujuće namjere Zrinsko-Frankopanskog Ozaljskoga književnoga kruga.

Ali i ovakav razlomljen i ozlijeđen, složeni identitet naša je poputbina s povijesnih vjetrometina, i priviti nam ga je, takvog kakav jest, k svojim prsima, sviti uza srce, kano što majka privija svoje bolesno dijete i smiruje ga toplinom i otkucajima.

Ranjenost hrvatskoga bića njegova je sudbina; prihvatimo je zaštitnički i s ponosom, jer i ona nas izgrađuje i čini osobitima: ranjenim ali i plemenitim narodom koji razumije svoju bol, svoje utege, i nalazi načine da ih nosi kroz vrijeme bez dodatnih, umnažajućih opterećenja, samosvojno i uzdignuta čela. Velika je naša izdržljivost: pod pritiskom vjekova slomili su se i veći narodi, a naš pokaza snagu dostojnu svoje egzemplarne sudbine. Tješi nas i veliki Krleža jer ‘Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu’.

Valja na Krležin stoicizam hrvatskoga naroda nadodati i duhovnu snagu njegovih velikana poput svetog Alojzija Stepinca i mnogih inih sinova i kćeri, a večeras se prisjetimo, uoči visoke 73. obljetnice paljenja Selaca, posljednjega pred­ratnog i ratnog načelnika Općine Selca Ivana Štambuka, čije sebedarje u spašavanju ljudi, bez obzira na ideološke i druge pripadnosti, njegov herojsko-udarnički pristup poratnoj obnovi izgorenog mjesta, vrhunska zauzetost za opće dobro, sjaje kroz vrijeme i traju u načinu koji nam je slijediti.

Ivanov obnoviteljski primjer (redivivni – zato i Croatia rediviva) nastaviti je i završiti obnovom preostalih naših mjesnih ruševina, ali i u Domovinskom ratu uništenih zdanja, čišćenjem okupatorskih minskih polja, sve do današnje najavljene izgradnje vukovarskog vodotornja.

Rediviva znači i vraćanje životu; također i demografsku obnovu koja ohrabruje novi život i stavlja ga na prvo mjesto državnih prioriteta – ali i duhovni, identitetski, kulturološki i svekoliki narodni preporod.

Danas je i Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, pa nam se spomenuti palih domoljuba i branitelja, svih civilnih žrtava ničim opravdane velikosrpske agresije na Hrvatsku, zemlju staru koliko i naša smotra jer Croatia rediviva rasla je i listala, sve iznova s našom uskrslom Domajom.

No ne okrenemo li se k sebi, u miru i samosvjesno, svojim poljima i svojem moru, planinama i gorama, ravnicama i šumama, puku i osobito njegovim vulnerabilnim skupinama: djeci i starcima, obradi zemlje i njenim žetvama, ne postanemo li samodostatni, na sebe same oslonjeni, poučeni brojnim povijesnim nedaćama – nećemo biti dostojni zvati se baštinicima svoje jedine i prelijepe zemaljske Domovine.

Sursum corda, gore srca!«

Pjesnički nastupi, prema tradiciji – otvoreni su pjesmom Maslina našega bračkog i hrvatskoga velikog predšasnika Vladimira Nazora.

Na početku smotre usmjerena je pozornost na 25. mramornu ploču sa Zida od poezije koju resi ime prošlogodišnjeg ovjenčanika Veselka Koromana i njegovi stihovi, po izboru utemeljitelja:

Doći će vrijeme blagog naroda.

Onog što ima obilje rana, obilje časti, obilje tuge.

Naroda što ima višu a plemenitu moć, ravnicu i more, knjige i anđele.

Evo što o spomenutoj pjesmi na svom blogu piše Miljenko Jergović: »Bezbjednosna analiza ove pjesme bila je nedvosmislena: blagi narod su Hrvati, što potvrđuju mjesečev srp (nije li Hrvatska srpastog oblika, nije li mlađak jedan od njenih simbola?), ravnica, more, otoci i sunce, tako da se stih ‘doći će vrijeme blagog naroda’ slobodno može čitati: uskoro će se obnoviti Nezavisna Država Hrvatska. Na to bi se, dakle, svela sadržajna deskripcija Koromanove pjesme, tako bi izgledala komesarska demontaža paklenog stroja. Antologičar Stevan Tontić, međutim, sastavljajući 1990. knjigu ‘Novije pjesništvo Bosne i Hercegovine’, ne samo da je Koromanu podigao spomenik, nego je među deset uvrštenih njegovih pjesama (najviše od svih tada živih bosanskohercegovačkih autora), uvrstio i tu, ozloglašenu: ‘Doći će vrijeme’«.

Sredinom večeri predstavljen je netom tiskani Maslinov vijenac 5 (Zidić, Stamać, Bošnjak, Fišer, Koroman). Zatim je uslijedio pjesnički maraton, a čitanja pjesnika nisu se prekinula unatoč poteškoćama s električnom energijom. Tako je bilo neobično poslušati kako prevoditeljica Sonja Bennet gotovo u mraku čita pjesme velikog pjesnika Tranströmera. Pjesnici i pjesnikinje su na Trgu Stjepana Radića, popularnoj Pjaci, čitali svoje stihove. Među njima Božica Brkan, Diana Burazer, Vjekoslava Jurdana, Marko Gregur, Stanka Gjurić, Katarina Jakšić, don Stanko Jerčić, Tomislav Milohanić, Delimir Rešicki, Silvija Buvinić, Milan Stančić Kimi, Zvonimir Sutlović, Vera Grgac, Vlasta Vrandečić Lebarić, Sanja Mošić. Unatoč slabijem ozvučenju i tehničkim i vremenskim neprilikama, čitanja su se nastavila do dugo u noć. U pauzi vijećanja i izbora ovjenčanika održan je kraći glazbeni program (pjevala Darija Žilić), nakon čega utemeljitelj ovjenčava maslinovim vijencem 26. poetu oliveatus, čija će se ploča naknadno podići na Zidu od poezije. Novi poeta oliveatus postao je ugledni hrvatski pjesnik Delimir Rešicki. Njegova knjiga Lovci u snijegu, koju je 2015. objavila zaprešićka Fraktura, dobila je više književnih nagrada.O knjizi kritičar Vladimir Arsenić piše: Ne znam koliko je Rešicki imao Brueghela na umu, mislim da jest, ali je njegov poetski postupak veoma sličan onom koji na slikama koristi stari majstor. Naime, Rešicki, poput slikara, a nekad nasuprot njemu, kreće od atmosfere, odnosno od pejzaža, da bi se polako spustio u detalj, u narativnost, u uznemirenje. Krećući se u prostorima koje odlično poznaje i koji se geografski lociraju u Baranju, Podravlje, pusztu (mađarska imenica koja označava ravnicu, odnosno pridjev koji označava ogoljenost), te prostore oko Kopačkog rita, on polako ponire u intimu uspomena, djetinjstva, stasavanja i sukoba sa svijetom. Tako se na vrlo upečatljiv način opće pretvara u pojedinačno, a pojedinačno u opće, vršeći upravo onu funkciju koju je još Aristotel pripisivao tragediji, a mi slijedeći ga, književnosti uopće.

Treba istaknuti kako na žalost utemeljitelj Drago Štambuk ne dobiva zasluženu potporu, tako da je i ovogodišnja smotra organizirana uz pomoć malog broja suradnika i uz minimalna sredstva. Ipak, unatoč tomu, utemeljitelj uspijeva godinama održavati ovu manifestaciju u kojoj sudjeluju pjesnici raznih provenijencija, svjetonazora, poetičkih izražaja. Intencija je smotre djelovati kohezivno, povezati pjesnike koji pišu na kajkavskom, štokavskom i čakavskom govoru, lokalne autore, ali i autore iz čitave, pa i iz iseljene Hrvatske. Upravo je u tome vrijednost ovog druženja, jer u vremenu kada se tradicija posve zanemaruje, kada ne postoji dovoljno jasna strategija zaštite kulturne baštine, kada pjesnička riječ ostaje na potpuno društvenoj i kulturnoj margini, važno je da postoji Croatia rediviva. Stoga se nadamo da će iduće godine ova manifestacija dobiti i veću potporu, koju nesumnjivo zaslužuje.