Svetac riječi u metamodernizmu – dobu autentičnosti

Pjesništvo kao svetost riječi

Govoriti danas o pjesništvu teška je zadaća, rekli bismo, nemoguća misija. Naime, govoriti o Pjesništvu, pojmu koji bilježimo velikim početnim slovom. U sveopćem postmodernom rastakanju svih (modernističkih) vrijednosti te prevlasti meke ontologije i Pjesništvu je oduzeto sveto poslanje u kojem je Pjesnik svetac riječi. No, valja to pomnije razložiti. U Pjesnika kao sveca riječi, baš kao što to pojašnjava Walter Nigg na primjeru svetaca u religiji, nalazimo značajno mišljenje srca. Oni primjenjuju simboličko razmišljanje, koje se odvija po zakonima sasvim drukčijim od zakona racionalnog mišljenja, sputana kauzalnim posljedicama. Jedna od najvećih usluga koju sveci mogu učiniti novovjekovnomu čovjeku jest da on u duljem ophođenju s njima može ponovno otkriti i naučiti mišljenje srcem, koje je također mišljenje, ali mišljenje usmjereno na sliku, a ne na pojam, i koje je iznad uobičajene logike koja u sebi ne može pomiriti formalna proturječja. Simbolično se mišljenje nipošto ne događa samo pukim govorima slika i nije ništa manje zasićeno realnošću od racionalnog dokazivanja.

Pascal je upozorio na činjenicu temeljite različitosti ovih metoda mišljenja: »Odatle dolazi to da se, kad se radi o ljudskim stvarima, govori da ih se mora spoznati, prije nego ih se ljubi – što je postalo poslovično ‒ da sveci, naprotiv, kad govore o božanskim stvarima, kažu da ih se mora ljubiti, da bi ih se spoznalo i da se samo po ljubavi ulazi u istinu.«

Drago Štambuk svojim likom i djelom svjedoči o tome što to znači biti svetac riječi. U jednom novinskom razgovoru na pitanje što mu znači prostor riječi, poezija uopće, on je odgovorio:

Poezija je prostor istinske slobode. U vremenu koje, iako ustiju punih slobode, potonju na sve moguće načine ograničava i zloupotrebljavajući ništi, preostaje nam vezivati se za ono što autentično pronosi ugroženo biće slobode. Libertas, taj dar što Višnji nam ga Bog je d’o, stoluje upravo u srcu pjesništva. Krajnji je čas sveiznova se okrenuti slobodi i boriti se za nju, ali ne na današnji, vjerolomni način. Posegnuti nam je za njom putem duha i duhovnim pregnućem. Današnji svijet živi privid slobode, zapravo teror izvitoperene, lažne slobode i potpunu zamjenu teza. Živimo na planetu na kojemu vječne vrednote i potamnjeli idoli zamjenjuju svoja mjesta. Jednako – laž i istina, dobro i zlo. Potrošačko preobilje i potaknuti kaos, diktati moćnika i profitokrata, poput lijana u džungli, guše individualnost stabala, rast šume i slobodu udisaja. U teškim i, usprkos predmetnoga bogatstva, iznimno oskudnim vremenima, poezija je jedno od rijetkih utočišta, poput ozona – oslobođenog i slobodarskoga duha. Nestane li poezije jezik će nam usahnuti. Komunicirat ćemo neljudskim, tehnološkim tutnjem. Mnogi već znakovi upućuju na ovu zastrašujuću opciju. Prava poezija, jer ima i lažne, jedan je od posljednjih bastiona ljudskoga dostojanstva. U urušavajućem svijetu proširit nam je svoja srca, odlučimo li se za život vrijedan trajanja. Dati nam je i primiti ljubav, pa i kroz pjesmu, ako ne ide drukčije. Moć je naša u pravu i u istinitoj riječi, ne u mišicama, nit u oružju. Pjesme su, moje, oruđe svijetlih oštrica. Duboko zarivene u ledinu.

Te je riječi izrekao Drago Štambuk 2008. godine, a početkom ove 2017. godine pred nama je njegova nova pjesnička knjiga – Hram u stijeni. Pa, iako je vremenski raspon od Pjesnikove citirane novinske izjave do njegove najnovije knjige gotovo velik kao cijelo desetljeće, riječ je o cjelini, o poetičkom ovjerovljenju iskazanih stajališta.

Sve što je ovdje, i nigdje jest

U svojoj naoko nevelikoj knjižici, na čijem se početku nalazi rečenica citirana u naslovu ovoga odjeljka, Drago Štambuk niže točno osamdeset lirskih meditacija koje su strukturirane na specifičan način. To su pjesme u prozi, a kao što je poznato riječ je o kratkom hibridnom književnom obliku koji u sebi objedinjuje osobine poezije i proze, no pjesma u prozi ipak je pjesma, a njezina se poetičnost ili liričnost prepoznaje kao neuobičajena prisutnost lirske tematike i ritma, slikovlja i figura govora u proznom obliku.

U tom formalnom okviru Pjesnik se već u prvoj pjesmi obraća Darodavatelju, i to izričitim imperativima: Otvori vrata vrtova vječnosti … unesi i mene, svog nevrijednog slugu, da mrvice skuplja sa tvojega stola. Jer, ističe Pjesnik: Zbogom Titani, vremena su teška kano slomljene ljubavi i podnijet nam je teret velebni, nama koje manje hrabri zovu Božjom djecom.

Jer svaki put vodi k Bogu, ističe Pjesnik. Pa opisujući svoj put, kaže: Istinu hlupeći razarao sam poeziju što me progonila poput pseta. Put je to srca – a u srcu je mojemu tvoj hram: nebeska domovina – uđi u nj, Voljeni, sjedni na svoj prijesto. Uđi u sebe, u se, u svoje jedino kraljevstvo, Tvorče samoga sebe, uzore svojim nazorima. Deblo jasenovo, podari mi plod za kojim čezne duša moja – plodinu namijenjenu mojoj gladi i ustraju. Tragati je Pjesniku jer: Što nije ovdje, negdje jest. Pa ipak, očito je da ne vodi svaki put k Bogu. Upravo o tome svjedoče sveci. Ali, ako se Njega traži, Put se (pro)nalazi.

Hram u stijeni

I dok trublje jerihonske razaraju svijet u komadiće, na krhotine i škaje, u leptire istrgnutih krila, tajac nedovršenog svijeta žuri svrsi svoga kraja. Jer, pohlepa za hrpom razorit će svijet. No, još ima onih koji prijeđoše široku rijeku, svladali su sebe. I upravo Pobjeda nad sobom jedina je bitka truda vrijedna. A Pobjednik se odijeva nebom, rubova opšivenih zvijezdama. On je svet, a Ispravnost mu je ime u svetačkoj namjeri i blagoslovljenoj vrtnji.

Pa ipak, i Bog je umoran od takva svijeta: Što te to izmori, Bože, na strminama i u špiljama, u morima i rijekama, na brdima i vršinama, u šumama i jezerima? Kakav udes i koja prirodna nesreća, kakva ljudska sablazan i koji krik prijekorni probode i oslabi tvoje srce? Štoviše, Bog je napustio svijet, ostavio ga osamnog; zaboravi čovjeka kojega stvori na svoju sliku i priliku, razočaran neuspjehom, jer čovjek ne bi čovječan. Njegov izbor je bio pasji, životinjski, željezo je odlučivalo o zlatu, nečovjek o čovjeku. I bi Bog iznenađen izborom svojega stvorenja, toliko da je i suza Njegova kanula, probivši poput taneta grud posljednjega bića i u klijetkama srčanim našla utočište. U tom apokaliptičnom svijetu kojem potonuće Atlantide današnja je, a ne drevna sudba, još o(p)staje pojedino srce. Pjesnikovo. Ono je hram. U stijeni. A u hramu stjenovnom koji naliči grobu, obećava nagradu i čestiti spokoj, ako ne višu rječitost, svećenik tvoj ponizni… Jer, najgore je prepuštanje unutarnjoj slabosti i uvjerenju da ništa se ne da učiniti.

Svijet je krletka

Taj vrlo temeljit idejni sloj koji smo naznačili Drago Štambuk iskazuje bogatim tematsko-motivskim inventarom, a na planu izraza slojevitim – palimpsestnim rječnikom. Radi se o »klasičnom« postmodernom diskursu, prepunom intertekstualnih sekvencija, kolažiranja, citatnosti. Ovdje se nižu vrlo žive i plastične slike, prepune zvukova i boja, sve je u pokretu, u obilju flore i faune, u dinamičnoj geografiji te isprepletanju povijesnih razdoblja, pri čemu Pjesnik pita: Hoće li ikada zbiti se ono što ne zbiva se niti se može zbiti na rubu svjetova koji se dodiruju, kadšto prekrivaju, spajaju i plode međusobno? Pjesnik tako spaja nespojivo, prostore Brazila, ekvatorijalnih prašuma, rodnog otoka Brača, Dubrovačke Republike, Dalmatinske zagore, Slavonije, Gunje, Pirinopolisa, Lampeduse… A u tom kaleidoskopu razudba velikih majstora obavlja poslove na otvorenom kraju – na koncu svijeta podučava anatomskim znanjima i opskurnoj školi smrti.

Sve to ponuđeno (post)postmodernom recipijentu, bez ustezanja: Poeziju pišem eda bih trajao, ne živim da bih okretao notne stranice bezdušnim pjevačima. Naime, govoreći diskursom teorije kulture, živimo u ozračju metapostmodernizma koji je uslijedio nakon postmodernizma. Sada se već nazire obrnuti efekt od postmodern(ističk)e težnje za umreženošću, i to u obliku univerzalne čežnje za nekom vrstom autentičnosti. Suvremeni recipijent želi biti otkupljen od neželjenih učinaka (postmoderne) metastazirane potrošnje, od laži tržišne i natjecateljske svakodnevice, prepune nesigurnosti. Zato je svud oko nas moguće uočiti rastuću želju za istinitošću. Bilježimo novu proslavu izvornosti. U cjelini, prevladavaju tri ideje: specifičnost, vrijednost i autentičnost. One obilježavaju novo doba autentičnosti. No, to nije tek puki povratak staromu, ili tek jednostrano odbacivanje postmodernih premisa. Radi se o procesima repozicioniranja između zamisli i stanovišta moderne (koja određuju što da, što ne) i postmoderne (sve je dopušteno). Ovdje se pregovara između čežnje za univerzalnom istinom, s jedne strane i (političkog) relativizma s druge, između nade i sumnje, iskrenosti i ironije, mudrosti i naivnosti, izgradnje i razgradnje. Riječ je o kulturnoj metamorfozi i razvoju kulturne osjetljivosti u vremenu koje se naziva i metapostmodernizam, kako to pojašnjavaju kulturni teoretičari Timotheus Vermeulen i Robin van den Akker, a u kojem se čovjek na stanovit način, oscilirajući i njišući se između budućnosti, sadašnjosti i prošlosti, s idealima i između njih, vraća metafizici.

Riječ je o perspektivi svijeta u kojoj se odrazuje, riječima Drage Štambuka, ponavljani napor rijetkog čovjeka – da dosegne Izvor i protivu struje stigne na mjesto koje obični ljudi zovu Početkom, dok ga Bog posvem suprotno drži Krajem. Između dvaju imena iste pojave Svemoćni poziva ljude, izabrane i ljubljene, da vraćanjem ostave sebe i pronesu iskru čovječanstva.

To je metamodernistička definicija sveca.

Pa iako je svijet krletka za crnog pjevača smrti, a grančica na kojoj pjeva premazana je otrovnom fosfornom čađom, Pjesnik u svome svet(ačk)om poslanju, obraća se recipijentu: Prijatelju mili, okreni glavu od sudjelovanja na koje sirenski vabe slabe, istupi iz lanca kojeg spajaju ništice potrebite samilosti i prijezira. Budi snažan u svojoj slabosti i nježnosti, isključi se, sadi kupus i hodaj kozjim stazama. Raptor svih lanaca! To je očinski naputak sadašnjemu čovjeku, zaslijepljenom i zaglušenom činjenicama koje nisu istine, da se osvijesti te progleda i osluhne svoje srce. Stoga, svetost kao naslov i kao podtekst ovome prikazu, izabrali smo, uočivši moguću reinterpretaciju toga pojma kao metaforu pjesničkoga poziva i (po)etičkog obraćanja te posredovanja primatelju, a koje nikada nije bilo lako, pa ni u ovim metapostmodernim vremenima.