Ponos i prkos slavonskoga čovjeka

Prepoznatljivim autorskim rukopisom Adam Rajzl razvija fabulu svojega trećeg romana namijenjenog odraslim čitateljima. Ovaj je roman, kao i prethodni, ponajprije koncipiran kao roman lika, iako katkad prevladavajuću ulogu dobivaju i pozornost plijene neki od kontekstualnih elemenata – prostor i vrijeme.

S pomoću glavnog lika Ivana Lipovca povezuju se slavonska i istarska sredina, pri čemu je autor razrađivao i nadograđivao svoju konstantnu zamisao o iskorijenjenosti iz slavonske sredine, koja u većini slučajeva likovima donosi traume. Saga o teškom, ali pitomom životu u diljskim brdima nastavlja se i u ovome romanu s istim posljedicama, tj. napuštanjem zavičajnog prostora i (ne)prilagodljivošću novoj sredini. Životno oprimjeren ekonomski egzodus realistično upućuje upravo na istarska brodogradilišta. Takav je put prema boljitku odabrao uistinu veći broj Slavonaca, sve do suvremenosti. Međutim, Rajzlova je specijalnost neraskidiva prepletenost intimnoga i javnoga. Njihov je odnos kauzalan i najvažnija odrednica s pomoću koje se lik može centrirati i deskribirati jest ljubav, koja dolazi iz intimne sfere. Ljubav se, pak, može pojavljivati u mnogo varijacija u širokom rasponu od ispunjavajuće, nevine, čiste i obostrane do prijetvorne, proračunane i nemoralne. Glavni lik ovoga romana izložen je emotivnom ekvilibriranju između tih krajnjih točaka ljubavi. Životna sudbina Ivana Lipovca ovisi o ženama. Njegova osobnost gradi se s obzirom na majku i životne partnerice.

Stvarajući ženske likove ovoga romana, Rajzl ne generalizira, nego pokušava uhvatiti sve karakterne i psihološke niti da bi ženski lik bio što plastičniji. Takvom metodom poslužio se u ovome romanu, u kojem je portretirao nekoliko osebujnih ženskih likova, kojima je uloga polivalentna. S jedne strane, pomažu što vjernije oslikati lik Ivana Lipovca, tj. služe kao okružje njegovoj karakterizaciji. Tako se uz burne promjene na Lipovčevu životnom putu javljaju određene ženske osobnosti, koje se među sobom drastično razlikuju, čak i tjelesnom karakterizacijom. S druge strane, ženski likovi upravo tom svojom posebnošću privlače recipijentovu pozornost i pomažu mu u percepciji različitih dimenzija ovoga romana. Iako je tema ljubavi nenametljivo uključena u romaneskno tkivo, to ne znači da je manje bitna. Upravo ljubav je ono što autor diskretno, ali dosljedno podastire recipijentu kao ključ za dekodiranje glavnih romanesknih i svjetonazorskih poruka. Motiv ljubavi, odnosno zagonetnosti muških i ženskih relacija vješto se provlači čitavim romanom, izbijajući sad manje sad više u prvi plan.

Kao i u prijašnjim romanima, fabuliranje je gusto i složeno, a broj je sporednih likova uz koje se, kao rukavci, razlijevaju priče o njihovim sudbinama opsežan. Autorova sklonost digresivnosti pa i epizodičnosti nije slučajna, nego se inaugurira kao obilježje autorskog rukopisa. On postaje voluminozan i, što je u Rajzlovu slučaju karakteristično, dinamičan. Sporedni likovi nisu nazočni samo kao kontekstualni okvir glavnom liku, nego i kao širi, npr. društveni i vremenski kontekst. Rajzl se još jednom okušao u oblikovanju vremenskih i društvenih silnica, koje su itekako utječuće na sudbinu pojedinca.

U romanu Mornareva žena uz ekonomsku emigraciju dodiruju se i mnogi drugi problemi. Na planu javne sfere artikuliraju se, uz ekonomske, i politički problemi. Roman otvara pitanje ekonomske sigurnosti pojedinca, koji zbog nje mora napustiti zavičaj i manje ili više tegobno raditi bilo u brodogradilištu, bilo kao pomorac. Materijalno stjecanje pobuđuje pojedine likove i na nemoralne postupke. U romanu se neprestano prepleću glad za ljubavlju i glad za materijalnom sigurnošću, čak bogatstvom. Autor otvara još uvijek aktualne teme sudjelovanja u Domovinskom ratu i privatizacije. Motiv Domovinskoga rata uobličen je kao moralno pitanje o potrebi pojedinčeva (ne)sudjelovanja. Ironično se govori o tzv. Münchenskoj bojni, tj. ratnim pobjegarima. Njima je suprotstavljeno srčano, dragovoljno ratničko uključivanje u  zbivanja. U njega je inkorporiran stoljetno nasljedovani ponos i prkos slavonskoga čovjeka. Aktualizirana su i druga pitanja u svezi s ratom i poraćem, kao što je npr. vraćanje oružja ili njegovo skrivanje.

Tema privatizacije predočena je vrlo realistički. Pohlepa za nekretninama udružena je s političkim ambicijama. Autor bespoštedno raskrinkava naličje političkoga života. Politički istaknute figure su vješti manipulatori, koji podjednako dobro manipuliraju ljudima i medijima, miješajući privatno i javno ovisno o svojim ambicijama U obzorju političkih vođa nikada nije opće dobro, nego isključivo privatna ambicija, koja često nije ništa drugo doli pohlepa. U sukobu s politički moćnim pojedincima glavni lik pokušava se izboriti za pravdu i zadobiti osobnu zadovoljštinu za neke stare rane. Paradoks koji nastaje time što osoba koja je u društvu percipirana kao nemoralna postaje borac za pravdu iznjedrit će neočekivane rezultate. Na pomalo dostojevskijevski način autor postavlja pitanja granice moralnog i nemoralnog, normalnog i nenormalnog, razumnog i ludog, osobito u epizodi o pacijentima umobolnice.

Lik Ivana Lipovca doveden je u mnoge neobične, a ipak životne situacije da bi se pokazali emotivni i duhovni rasponi od uspona do pada, od sreće do nesreće, od životno sigurnog do nesigurnosti, od stabilnog do nestabilnog. Prateći to vješto nijansiranje, recipijent može zaključiti da je pred njim tekst koji nastaje pod perom dobrog poznavatelja ljudske psihe, ali i rodne Slavonije te hrvatske zbilje. Autor, također, donosi širok raspon likova s obzirom na njihovu ulogu u zbilji. Glavni je lik strmoglavljen na samu marginu života, među životne brodolomnike, a zatim svrstan među životne pobjednike i kao da je autor time želio poručiti koliko su moćne nepredvidljivosti u pojedinčevu životu. Možda je upravo nesagledivost životnoga puta jedna od glavnih smjernica romana. Ivan Lipovac poput modernog Odiseja upušta se u pustolovine brodeći morem života koje ga baca amo-tamo. Negdje se ipak nalazi cilj. U Rajzlovu romanu cilj je jednostavan. To je osobna sreća s voljenom osobom. Cilj je pomalo voltaireovsko obrađivanje vlastitoga vrta.

Svojim trećim romanom Adam Rajzl potvrdio se i kao dobar poznavatelj različitih mentaliteta hrvatskih krajeva, kao poznavatelj ljudske psihe i karakternih osobina. Životnost i živopisnost pripovijedanja donijet će i ovoga puta užitak čitanja.