Pogledi na Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika u Sjevernoj i Južnoj Americi

 

Deklaracija kao lingvistika i(li) politika
i iseljena Hrvatska

Na hrvatske nacionalne, političke, gospodarske i kulturne događaje Hrvati izvan Hrvatske gledali su donekle na svoj posebni način. Redovito bi ulazili u tijek događanja s manjim zakašnjenjem, a u rasuđivanju su, posve naravno zbog slobodna okružja, bili radikalniji, ne uzimljući u obzir sve potrebne okolnosti u kojima su se pojedini događaji pojavljivali. No u jednom se sigurno većina iseljenih Hrvata slagala s većinom svojih sunarodnjaka u Domovini, a to je da Hrvati kao i drugi slobodni narodi imaju pravo sami odlučivati o svojoj sudbini te da će to temeljno ljudsko pravo, prije ili poslije, doći na red. U zemljama Zapadne Europe, kao i u prekooceanskim zemljama, iseljeni Hrvati, kao i oni na privremenom radu, postavljali su pitanja kao što su: kako je moguće da oni koji su veoma nekompetentni govoriti o hrvatskom jeziku graknuše da je Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika (ubuduće: Deklaracija) »politika, a ne lingvistika«^[1], odnosno kako to da se stari diktator Tito obraća albanskim radnicima napadom na Deklaraciju? (Zar zaista on? Baš njima u Kosovskoj Mitrovici? I to kao »lingvist«, što nas odmah podsjeća na Staljina »kao jeziko(s)lovca« !!!). Kako bi bilo da je netko Tita tom prigodom upitao koji je to njegov zapravo materinski, koji prvi, a koji radni jezik…? Ili drugo pitanje: Prema članu 7. stavak 3. Međudržavnog ugovora iz god. 1955. Hrvatima i Slovencima u Austriji u administraciji i sudstvu, uz njemački, priznaje se i njihov hrvatski odnosno slovenski jezik, dok u samoj Hrvatskoj Hrvatima se nerijetko uskraćuje pravo nazivati svoj vlastiti jezik svojim nacionalnim imenom…^[2] Znači ono što u Austriji imaju kao manjina to Hrvati nisu imali u vlastitoj Hrvatskoj Republici! Dok je Novosadski dogovor – prema riječima jednog od njegovih sugovornika Ljudevita Jonkea (1907–1979) – bio sprečavanje »većeg zla«, tj. da se Srbi odreknu ćirilice, a da Hrvati prihvate ekavicu^[3] – Deklaracija je bila smjelo i otvoreno upozoravanje na nezakonit odnos prema hrvatskom jeziku, ipso facto i prema hrvatskom narodu. I to je razlog oduševljenja kojim je Deklaracija dočekana podjednako u Hrvatskoj i izvan Hrvatske. Ukratko: Hrvati izvan Hrvatske vidjeli su u Deklaraciji možda i nešto više nego što je ona stvarno bila: odlučan korak prema hrvatskom oslobođenju i odvajanju od države koja im je nametnuta i koju nikada nisu ni mogli prihvatiti kao svoju. I zato su se zapravo dosta hitno dogodili prijevodi Deklaracije na veće europske jezike i isticanje značenja Deklaracije u svim zemljama gdje je bio značajniji broj Hrvata.

Deklaracija kao »izazov«

Kao što je naglasio Ante Batović u veoma preglednu radu o reakciji na Deklaraciju^[4], većina novinara u zapadnim zemljama koji su pisali izvješća o Deklaraciji… kao događaju koji je uzburkao tadašnju jugoslavensku stvarnost, nisu se zaokupljali Deklaracijom s lingvističkoga, pa ne toliko ni s kulturnoga gledišta, nego prije svega su je smatrali političkim hrvatskim »ispadom«, a neki dobronamjerniji vidjeli su u Deklaraciji… više-manje naravan korak nakon pada Aleksandra Rankovića (1909–1983), ljeti 1966. Tako su nerijetko, bez obzira htijući ili ne htijući, skrećući vodu na politički mlin, izvjestitelji u demokratskim zemljama bili donekle slični kritičarima Deklaracije … na jugoslavenskim prostorima. Slični su bili i po tome što su smatrali da je Deklaracija… izrazito stvar hrvatskih – prema nekima osviještenih, a prema drugima neopreznih – komunista (to je ovisilo o kutu promatranja), a nerijetki se Deklaraciju uzimali i kao svojevrstan izazov hrvatskih komunista krovnoj jugoslavenskoj komunističkoj partiji. U tom pogledu Ivo Bogdan dobro primjećuje: »Deklaracija nije djelo hrvatskih nacionalista, a još manje nacionalističkih ekstremista. Nasuprot tomu, ona je bila zasnovana kao striktni znak zakonitosti i stvarnosti jugoslavenske komunističke države«.^[5]

Budući da se naglašavalo kako je Deklaracija na neki način »pobuna«, »izazov« hrvatskih komunista, jer su njeni potpisnici bili većinom članovi SK, kao da se htjelo Deklaraciju svesti na »unutrašnje pitanje stranke na vlasti« s naglaskom kako to nikako ne može biti u skladu s marksizmom-lenjinizmom, kojemu je nacija u zamišljenom povijesnom hodu bila tek privremen kamen spoticaja. Budući da su Srbi bili najbrojniji narod u Jugoslaviji, kao da se potiho žalilo nad tim što se srpski ne prihvaća kao »državni jezik«, kao što je to bio, recimo, ruski u SSSR-u. Iako je Vladimir I. Lenjin u više navrata naglašavao ravnopravnost nacija te svih jezika i bio protiv nametanja jednoga državnog jezika brojnijeg naroda manjim narodima, istodobno je smatrao da ekonomska suradnja među sovjetskim narodima zahtijeva zajednički jezik sporazumijevanja, praktički gledano smatrao je – i to naglašavao – da ruskom jeziku nije potrebna nikakva prisila da postane »lingua communis«, jezik zajedničke komunikacije državljana velikog SSSR-a. Staljinovom vladavinom nestaje mnogo jezika koje su govorile malobrojne grupe ljudi.^[6] No slučaj bivšega Sovjetskog Saveza i u lingvističkom je pogledu jedinstven i teško da bi mogao biti uzorom bilo komu.

 

 

Naslovnica časopisa Hrvatska revija (1–2) iz 1967.

 

 

Mnogi su strani novinari smatrali da je Jugoslavija morala imati »državni jezik«, a u nekim oblicima javnog života, posebno u vojsci i diplomaciji, Jugoslavija se tako i vladala. U svojem napadu na Deklaraciju Tito se pokazao kao arogantni napadač, izokrenuvši onu cara Sigismunda na Koncilu u Konstanzu (početak 15. st.) »ego sum Rex Romanus et supra grammaticam« u ono što se i pokazalo da »cezar može biti iznad gramatičara, ali ipak ne i iznad gramatike« (»supra grammaticos sed non supra grammaticam«). Titove prijetnje ništa nisu mogle promijeniti u jezičnoj stvarnosti koja se trebala mijenjati. Mogao je isključiti »gramatičare« iz svoje partije, mogao ih je i bez posla ostaviti, pa i utamničiti, ali samoj gramatici nije mogao ništa. »Mi, drugovi ne živimo od gramatike, od ovog ili onog dijalekta, već od onog što stvore stvaralačke ruke naših radnih ljudi«, a opet dan poslije: »Oni su potajno radili pripremajući Deklaraciju i iznenada udarili u leđa.« Mnogi su strani novinari te riječi prevodili kao nekakvu vrhunsku mudrost, iako one pokazuju tek bravarsku razinu (čast pravim bravarima) starog diktatora. No naravno, dovoljna je bila takva Titova prijetnja da se njegovi aparatčiki dadnu na posao proganjanja i razrade njegove »lingvističke mudrosti«.^[7]

Neki su strani novinari govoreći o sličnosti između hrvatskog i srpskog naglašavali da su razlike među tim dvama jezicima tako male (poneki su i postotak navodili, 5%) da nema nikakvih problema u razumijevanju. Njih kao da nije mučilo pitanje zar se jezik može svesti na razumijevanje, ne razmišljajući o tome da se ljudi mogu posve dobro sporazumijevati s dvjestotinjak riječi. No i taj je postotak navođen onako »od kamiša«. Tomu se protive rezultati radova onih ljudi koji su se temeljitije bavili tim razlikama (Božidar Vančik, Dalibor Brozović, Tomislav Ladan, Antun Nizeteo, da navedemo samo neke)^[8]. Danas kad imamo rječnik Marka Samardžije Srpsko-
-hrvatski objasnidbeni rječnik (Zagreb: Matica hrvatska, 2015) na 600 stranica jasno nam je koliko su smiješne takve tvrdnje o »5% razlika«.

Bilo je i onih koji su uspoređivali hrvatski i srpski s britanskim engleskim i američkim engleskim, što ne pokazuje baš nikakvih podudarnosti, a neki bi tomu dodali da bi se makedonski i slovenski odnosili prema »srpsko-hrvatskom« kao švicarski njemački i holandski prema književnom njemačkom. No o stranim dopisnicima, kojima jezična strana Deklaracije ili nije nikako bila jasna ili im je bila slabije poznata, valjalo bi pripremiti poseban rad.

Glasovi o Deklaraciji iz SAD-a

Za razliku od novinara kojima je Deklaracija bila svojevrsni politički događaj, dva ozbiljna glasila hrvatske emigracije, Journal of Croatian Studies (ubuduće JCS) u New Yorku i Studia Croatica (ubuduće SC) u Buenos Airesu, razjasnila su mnoga pitanja, i to ne samo o Deklaraciji nego i o njenim razlozima, o standardnom jeziku, o razvoju hrvatskog jezika čitavo stoljeće koje je prethodilo tom zaista značajnom događaju, o lingvističkom, ali i povijesnom, kulturnom te političkom, u jednu riječ nacionalnom značenju Deklaracije… Ni u SAD-u ni u hispanofonim zemljama jezik ne utječe bitno na nacionalni identitet, što znači da je sve te zavrzlame oko jezika i te raskorake između odluka kompetentnih tijela i provođenja odluka u praksu u tim zemljama bilo teže razumjeti. O jeziku i nacionalnom identitetu u zemljama španjolskog jezika I. Bogdan, u već spomenutom radu, kaže: »Imajući na umu činjenicu da u svijetu španjolskog jezika postoji dvadesetak nacija koje se služe istim književnim jezikom, borba Hrvata za svoj nacionalni jezik kao temeljni čimbenik nacionalne kulture lakše će se razumjeti ako označimo posebne okolnosti na širem europskom području koje je uspostavljalo i određivalo taj proces.«^[9] I. Bogdan zaista to i čini pa koncizno iznosi najbitnije razvojne činjenice glede hrvatskog jezika 19. i 20. stoljeća.

No najprije je potrebno sagledati izbližega te tekstove u tim dvama spomenutim časopisima iz više razloga, a navlastito stoga što su ta dva časopisa u Hrvatskoj veoma slabo poznata, a dopirala su do mnogih kulturnih, lingvističkih i slavističkih udruženja i katedrâ na dvama golemim područjima engleskog i španjolskog jezika.

Ne znam, ali vjerujem da se ne može isključiti mogućnost da je Nikolićeva Hrvatska Revija (ubuduće: HR) dogovorno s uredništvom dvaju spomenutih hrvatskih časopisa njima prepustila prijevode Deklaracije na engleski i španjolski. HR je objavila prijevod na njemački (Deklaration über die Bezeichnung und Stellung der kroatischen Schriftsprache), kao i Appell kroatischer Schriftsteller im Exil te na francuski Déclaration sur l’appellation de la langue littéraire croate et sur sa situation dans les circonstances actuelles^[10] i Appel des écrivains croates en exil. Iza svakog teksta nalaze se imena potpisnika. Vinko Nikolić je bio u stalnoj suradnji i u prijateljskim odnosima i s uredništvom JCS i s uredništvom SC^[11].

Uz prijevod Deklaracije na engleski u JCS (VII–VIII/1967: 3–13) nalazi se komentar jednoga od tada najistaknutijih hrvatskih jezikoslovaca izvan Hrvatske, Krste (Christophera) Spalatina^[12]. On u članku Serbo-Croatian or Serbian and Croatian? – Considerations on the Croatian Declaration and Serbian Proposal of March 1967 smatra da bi se prema obuhvatnosti jezika de Saussureovom podjelom moglo reći da Srbi i Hrvati imaju zajednički »jezik sustav« (»langue«), ali koji se kao govor (»parole«) ostvaruju u Srbiji kao srpski i u Hrvatskoj kao hrvatski, odnosno kao standardni hrvatski jezik. Definiciju »standardnog jezika« Spalatin uzimlje prema djelu Mario Pei i Frank Gaynor, Dictionary of Linguistics (New York: Philosophical Library, 1954).^[13] Spalatin se opširnije osvrće na Novosadski dogovor upućujući na promašaj tog dogovora koji, među ostalim, izjednačuje »narodni« s »književnim« jezikom.

Uzmemo li u obzir pomak hrvatskoga jezičnog standarda u 18. stoljeće, kako je to naznačio i razradio D. Brozović, učinit će nam se veoma labavom tvrdnja da se srpski jezik razvijao i učvršćivao u Beogradu kao kulturnom centru, a hrvatski u Zagrebu kao hrvatskom kulturnom žarištu. Ta bi se tvrdnja mogla prihvatiti jedino iz razloga površne preglednosti. Ubrzo nakon Novosadskog dogovora postavljala su se pitanja a kamo su to iščeznule Bosna i Hercegovina te Crna Gora? Zašto bi, na primjer, Crnogorci upotrebljavali jedan od naziva koji nikako njih ne uključuje?

Dva pravopisa dviju Matica, onaj »hrvatskosrpskog« jezika u Zagrebu i »srpskohrvatskog« jezika u Novom Sadu – prema Spalatinu – unatoč svim nastojanjima približavanja dvaju jezika, više su pokazali neželjene pukotine, a da i ne govorimo o neuspjelom zajedničkom rječniku, koji je izazvao mnoštvo negativnih kritika i – ukratko – kao što reče jedan njegov kritičar, da nije već ukoričen u crno, trebalo bi ga svakako u crno uvezati.

Tekst Deklaracije koji je na engleski preveo Karlo Mirth i objavio u Croatia Press (1–2/1967., sv. 21) preuzet je u JCS. S obzirom na potpisnike Deklaracije Spalatin naglašava da se sve institucije koje su je potpisale i koje se bave jezikom, a da je na jednom mjestu pogreška pa umjesto »sociologije« (»sociology«) trebalo je biti »filologije«.

 

 

 

Preslike prijevoda Deklaracije i Apela na njemački i francuski (Hrvatska revija, 1–2, 1967)

 

 

Spalatin primjećuje kako je Deklaracija pokrenula lavinu političkih napada i protesta – i to nakon što je komunistička partija izrekla svoju osudu – ali da nije bilo ni jedne znanstvene jezikoslovne diskusije o njezinu sadržaju. No svijet je u Hrvatskoj vjerovao da je komunistička stranka bila iza Deklaracije, posebno znajući da ju je potpisao i Miroslav Krleža, za koga se smatralo da je veoma blizak Titu. I u emigraciji se češće ponavljala Krležina rečenica kako je on komunist 50 godina, a Hrvat 75, što navodi i Spalatin, ali bez izvora. Ukratko, svakomu se, osim komunističkim zelotima, Deklaracija činila veoma razumnim činom, potrebnim ukazom na nepravdu prema hrvatskom jeziku koju treba čim prije ukloniti, no unatoč tomu hajka na potpisnike nije prestajala, slijedila su isključivanja iz SKH, prijetnje, otpuštanja s posla i sl.

Uspoređujući Deklaraciju i Predlog Spalatin kaže: »U svom prvom dijelu srpski Predlog izjavljuje odlučnije negoli hrvatska Deklaracija ono što Hrvati žele i što njihova potražnja uključuje. U svojem drugom dijelu Predlog je ozbiljno upozorenje Hrvatima, tako ozbiljno da bi, po mojem mišljenju, ako bi taj Predlog bio prihvaćen, to značilo nacionalistički pandemonij, kraj Jugoslavije. Hrvatska je Deklaracija sama po sebi legitiman zahtjev, što federalna vlast garantira, zahtjev veoma konstruktivan za budućnost Jugoslavije jer teži bar djelomičnu zadovoljavanju  Hrvata, koji su najnezadovoljniji narod u toj zemlji.«^[14]

Spalatin sagledava malko izbliže drugi dio Predloga: potpisnicima Deklaracije Predlog imputira kao da traže da svaki Hrvat, bez obzira na to gdje on živio u Jugoslaviji, ima pravo u svim vidovima koristiti se svojim hrvatskim jezikom. Prije svega, u Deklaraciji, naravno, nema riječi o tome, ali to Predlog naglašava kako bi se istaknulo da svaki Srbin, ma gdje on živio, ima pravo na srpski jezik, u školstvu, administraciji, sudstvu, zdravstvu… Spalatin nastavlja: »Stoljećima se Srbi kreću zapadno, a jedva da Hrvati odlaze istočno. Praktično nema Hrvatâ koji bi htjeli živjeti u srpskim gradovima kao u Nišu, Šabcu, Požarevcu pa čak ni u Beogradu, a mnogi su Srbi doselili u hrvatske gradove Dalmacije i Istre. Zar to ne znači da će administracija Republike Hrvatske biti fizički nemoguća?«^[15] Potpisnici Deklaracije nedvojbeno su od početka shvatili da su bili svrha i smisao Predloga… unijeti što više pomutnje u tadašnju jezičnu situaciju, u isto vrijeme kad je stari diktator Tito uperio onako oštre prijetnje protiv Deklaracije, a Vladimir Bakarić ni više ni manje nego naglasio da je u svemu tome emigracija imala svoje prste.

Veoma pregledan svojevrstan nastavak razmišljanja o Deklaraciji Spalatin iznosi tri godine poslije u članku »Jezik i politika u Jugoslaviji u svjetlu događaja od 17. ožujka 1967. do 14. ožujka 1969.« (»Language and Politics in Yugoslavia in the Light of the Events Happened from March 17, 1967 to March 14, 1969«, JCS, XI–XII / 1970–71: 83–104). Izloživši veoma jasno glavnija događanja oko hrvatskog jezika od Bečkoga književnog dogovora do Deklaracije, Spalatin se posebno zadržava na onom značenju Deklaracije koje bi ona mogla imati za budućnost hrvatskog jezika, a to zaslužuje odulji navod: »Deklaracija iz 1967. označila je kraj razdoblja koje je trajalo dulje od stotinu godina, razdoblja koje je počelo 1850. Bečkim dogovorom i išlo sve do Novosadskog dogovora, 1954. Prema Deklaraciji govornici hrvatskog i srpskog ne moraju se više naprezati, kao Srbin Mihajlo Stevanović i Hrvat Ljudevit Jonke, u sastavljanju pravopisa 1960., kako bi te jezike što više približili, ili kako bi ta dva jezika postala jedan jezik; svaki od tih jezika će nastaviti svoju tradiciju: Srbi trebaju slijediti Vukov modificirani ekavski poddijalekt Šumadije i Vojvodine dok će Hrvati nastaviti svojom 450 godina starom književnom tradicijom te na svojim vlastitim dijalektima kajkavskom i čakavskom.«^[16] Da je Deklaracija i te kako imala učinak dokaz je odbacivanje Novosadskog dogovora, a to i Spalatin naglašava.

Uz Spalatina još su neki američki slavisti komentirali na različite načine Deklaraciju i Predlog za razmišljanje^[17] srpskih intelektualaca. Sličan optimizam onom K. Spalatina izražava i Rasio Dunatov u svojem radu »A Sociolinguistic Analysis of the Recent Controversy Concerning the Croatian/Serbian Standard Language(s)« (»Sociolingvistička raščlamba nedavne kontroverzije u pogledu hrvatskog/srpskog jezik(â)«, unatoč tomu što je bilo teško nešto predviđati u pogledu Jugoslavije (ta, u sedamdesetim smo godinama prošlog stoljeća!): »Postigavši svoj dugo željeni cilj da zovu svoj jezik svojim vlastitim imenom, Hrvati će nastaviti razvijati svoj standardni jezik neovisno o drugim republikama. U pripremi je nova normativna gramatika, pravopisni priručnik te višesveščani rječnik. Veoma je malo vjerojatno da će se Hrvati ikada vratiti na ‘jedan jezik s dvjema varijantama’«.^[18]

Za razliku od njih, Branko Franolić, u dvobroju JCS (XXV–XXVI/1984–85: 126–152) u radu »Jezična politika u Jugoslaviji, s osobitim osvrtom na hrvatski« (»Language Policy in Yugoslavia with Special Reference to Croatian«), nakon govora o Deklaraciji, pesimistički navodi: »Kao rezultat politički motivirana vrludanja i represija državnih vlasti prijeratne i poratne Jugoslavije, Hrvati i Srbi su dva jedina europska naroda bez opsežne deskriptivne gramatike, bez povijesne gramatike, bez standardnog rječnika suvremene uporabe, bez rječnika rima, itd.«.^[19]

Koliko je Deklaracija važna za Hrvate izvan Hrvatske pokazuje i činjenica da je nakon prijevoda na engleski – gotovo u isto vrijeme kad se pojavila i u Hrvatskoj – poslije objavljena još dva puta u JCS. Drugi put odmah nakon uvodnog članka u dvobroju JCS XXV–XXVI (1984–85: 9–12)^[20] i treći put u JCS XLI (2000), koji je posvećen hrvatskom jeziku, u sklopu teksta koji je priredio Stan Granic pod naslovom »Izjave o hrvatskom jeziku od 1850. do 1995.« (»Pronuncements Concerning the Language of the Croats«, na str. 161–200).

O Deklaraciji je Izvršni odbor Hrvatske akademije Amerike objavio izjavu (JCS, VII–VIII, str. 195–196), koje prijevod donosimo na kraju ovog članka.

Neki američki slavisti komentirali su dosta različito od Spalatina Deklaraciju i Predlog za razmišljanje srpskih intelektualaca. Prema njima jezična situacija u Jugoslaviji prije pojave Deklaracije bila je više-manje idilična, ali – eto – uzburkali su je Hrvati koji se uvijek na nešto tuže. Prema slavistici Ronnelle Alexander, Hrvati su se, kao i u godinama između dvaju ratova, opet uzbuđivali zbog »nejednakosti«, naime da im je glavninom nametan srpski jezik. Zbog mogućih posljedica nisu se baš otvoreno bunili, ali nakon pada »drugog najmoćnijeg čovjeka u Jugoslaviji iza Tita«, tj. Aleksandra Rankovića, uskoro dolazi slobodnije izražavanje. »Iako sada vrata prema slobodi govora nisu još bila potpuno otvorena, bar su bila odškrinuta« (»Now, although the doors to freedom of speech were not yet fully open, they were at least ajar«)^[21]. Prema toj profesorici »Glas Ljudevita Jonkea (1907–1979) bio je nadaleko poznat u pogledu jezične norme, a on je odbacivao svakoga osim samih Hrvata da bi mogli imati riječ kako će se koji lingvistički izraz odrediti. Ipak – kako se bar izvana čini – da je bio prihvaćen prijedlog Milke Ivić da se prizna da taj jezik imadne dvije jasno različite i odredive varijante, bio bi to velik korak naprijed i problem bi bio riješen.«^[22] To je moglo biti »magično rješenje«, a, eto, stiglo prekasno. Promašeno! To znači da i ne bi bilo došlo do Deklaracije, posljedice koje se – prema R. Alexander – i danas (tj. 2013. godine) osjećaju. No ta vrijedna američka slavistica još prije nego što je objavila taj rad ipak je odbacila (valjda iz sasvim praktičnih razloga?!) kruti »serbokroatizam« pa preokrenula taj jezik u »Bosnian/Croatian/Serbian«. Sve ako to i nije korak naprijed, bar je korak, pa makar i u stranu, poput koraka i nekih drugih američkih slavista.

Naime od početka prošlog stoljeća pa sve do Deklaracije… u razvoju hrvatskoga jezika osjećala su se velika vrludanja, a posebno nakon II. svjetskog rata bio je to zaista »sad-ga-vidiš-
-sad-ga-ne-vidiš jezik«. Uvijek je postojala želja, koja nikako nije mogla prijeći u otvorenu naredbu (iako Novosadski dogovor nije bio daleko od toga!) za jezičnim jedinstvom Srba i Hrvata, a Crna Gora i BiH bi se trebale jednostavno uključiti u to jedinstvo, naravno daleko lakše negoli sami Hrvati. I nije baš rijetkost (to čini i sama R. Alexander) da pristaše jugounitarizma u SAD-u, slični današnjim nekim »jugonostalgičarima«, olako posegnu za demografskim podatcima, naglašavajući da bi Hrvati kao manje brojni trebali slijediti brojnije Srbe.

Studia Croatica i Deklaracija

U SAD-u već godinama djeluje slavistička organizacija »American Association for the Advancement of Slavic Studies«, u okvirima koje su u vrijeme komunističke Jugoslavije sudjelovali mnogobrojni predavači iz Hrvatske, a među njima i poznati jezikoslovci kao Radoslav Katičić, Rudolf Filipović, Dalibor Brozović, Mislav Ježić, Dunja Jutronić, Marica Čunčić, da spomenem samo neke, koji su nerijetko u svojim izlaganjima o jezičnoj hrvatskoj situaciji spominjali i Deklaraciju. U Južnoj Americi kulturni odnosi s Jugoslavijom, pa tako i s Hrvatskom, bili su veoma rijetki, a još rjeđe na korist Hrvatskoj. Dok se u Južnoj Americi – kao što vidjesmo iz navedenih riječi Ive Bogdana – nekoliko nacija služilo istim književnim jezikom, što nije zadiralo u pitanje nacionalnih identiteta, ni mnogobrojna američka nacija nije imala nikakvih problema s odnosima jezika i nacionalnog identiteta. Znači, ako i jest u mnogim pitanjima jezična situacija na dvama američkim kontinentima bila različita, opet je na nekako međusobno sličan način radikalno različita na primjer od situacije u Hrvatskoj i od mnogih europskih zemalja. Iz tih razloga bili su neobično važni za promicanje istine o hrvatskom jeziku radovi u Studia Croatica^[23], ovdje nam se valja malko zadržati na tekstovima Ive Bogdana i Zdravka Sančevića. U broju 24–27/1967. SC obavljen je prijevod Deklaracije na španjolski »La declaraciόn sobre la denominaciόn y la situaciόn del idioma literario croata«^[24]. Nije potpisan prevodilac. Zdravko Sančević autor je veoma koncizna i pregledna članka o hrvatskom jeziku, njegovim dijalektima i njegovu književnom razvoju, pod općim nazivom »Hrvatski jezik« (»La lengua croata«)^[25]. U prvoj Sančevićevoj rečenici sadržan je sav smisao toga njegova rada: »Hrvati imaju svoj vlastiti jezik koji nazivaju hrvatski jezik. On se sastoji od oblika pučkog jezika koji narod govori i književnog jezika.«^[26] Pregledno i koncizno Sančević donosi uvid u hrvatska narječja i podnarječja u »pučki« ili narodni jezik, a za razumijevanje same Deklaracije od posebna će zanimanja biti pregled razvoja hrvatskoga književnog jezika od Bečkog dogovora, na kojem su sudjelovali većinom Hrvati, do Deklaracije. Autor navodi da je u 2. polovici 19. stoljeća Vatroslav Jagić dobro bio uočio Karadžićeve ideje štetne za hrvatski jezik, no kad je riječ o odnosima hrvatskog i srpskoga jezika Jagić se redovito zaustavljao na pola puta. Značajna djela koja su u Hrvatskoj utrla put vukovštini jesu Maretićeva Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga jezika i Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika JAZU, koja su – kako primjećuje Sančević – potpuno ostavila po strani hrvatsko kajkavsko i čakavsko jezično blago. »Brozov ‘Hrvatski pravopis’ nastavio je objavljivanjem D. Boranića (1870–1955), pojavivši se u 10 izdanja. Boranićev Pravopis stabilizirao je hrvatski književni jezik u uporabi umjerene fonetike nasuprot čisto fonetskom srpskom pravopisu A. Belića.«^[27]

Ukratko se govori i o Novosadskom dogovoru, koji je rezultirao odlukom o nazivima »srpskohrvatski« te »hrvatskosrpski« te da se priredi zajednički pravopis i zajednički rječnik, da se u zajednički rječnik unesu riječi od vremena narodnog preporoda u 19. st., da rječnik na ćirilici bude objavljen u Novom Sadu i na latinici u Zagrebu.

»Bez sumnje se osjećao pritisak srpskog rječnika i foneticizma u Hrvatskoj i posebno u Bosni i Hercegovini. Najugroženiji su novinarstvo, radio, televizija, školska nastava, dokumentacija i službene publikacije, formulari, poštanske marke, jezik u vojsci, gospodarstvu i diplomaciji. Iz tih razloga je 18 hrvatskih institucija, koje su okupile hrvatske pisce i jezikoslovce, objavilo u ožujku 1967. već glasovitu ‘Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika’, zahtijevajući da se jezik nazivlje nacionalnim imenom i tražeći da mu se priznaju ista prava kao i favoriziranom srpskom jeziku na štetu hrvatskog jezika.«^[28] Relativno malo o Deklaraciji koja je, po autorovim riječima, već postala slavna, no vjerojatno je to u Venezueli Sančević pisao prije pljuska kritika na Deklaraciju upućenih sa sviju strana.

Sasvim je druge naravi, manje lingvistički, ali mnogo iscrp­niji i svakako bliži povijesti i politici već spomenuti članak Ive Bogdana.^[29] On noviji razvoj hrvatskog jezika sagledava u kontekstu hrvatske povijesti i političkih događaja u dvjema Jugoslavijama. Navodi riječi znamenitog engleskog povjesničara A. J. Toynbeea (»Study in History«), koji je prvu zajedničku državu Hrvata i Srba nazvao »odvažnim eksperimentom političke kemije« (»audaz experimento de la quimica politica«) da se u istim granicama nađu, pod istom upravom, »narodi koje su sve do sada hranile dvije različite uljudbe« (»poblaciones que han sido nutridas, hasta ahora, por dos civilisationes diversas«). Već je prije naveo riječi iz razgovora F. D. Roosevelta s A. Edenom, 1943. godine, da Hrvati i Srbi nemaju ništa zajedničko i kako je besmisleno prisiljavati ih da žive pod istom vladom. Što se tiče odnosa komunista prema kraljevskoj Jugoslaviji Bogdan kaže: »Među paradoksima jugoslavenske komunističke vlade jest činjenica da su komunisti 20. godine našeg stoljeća, točno u vrijeme kad se formirala Jugoslavija i kad je dobila svoje današnje ime, zauzeli protujugoslavenski stav, negirajući pluralističkoj južnoslavenskoj državi kojom upravljaju Srbi pravo postojanja, naglašavajući dužnost i pravo Hrvata, Slovenaca, Makedonaca i Crnogoraca da se odijele od Srbije i stvore neovisne nacionalne države.«^[30] Kruta komunistička diktatura, prema I. Bogdanu, donekle je popustila svrgnućem Aleksandra Rankovića, kad se činilo da bi se »državno jedinstvo Jugoslavije u funkciji proširene Srbije usmjerilo prema transformaciji Jugoslavije u zajednicu naroda s istim pravima« (»…la unidad estatal de Yugoeslavia en su funciόn de Serbia engrandecida, o se inclina al a transformaciόn de Yugoeslavia en una comunidad de los pueblos con los derechos iguales«, Bogdan, 7).

Naglašeno je da »između atributa nacionalnog života od najveće je važnosti pravo Hrvata da nazivaju svoj jezik svojim vlastitim nacionalnim imenom« (»Entre los atributos de la vida nacional es importantissimo el derecho de los croatos a denominar su idioma con el nombre propio«, Bogdan, 18).

Prema Bogdanu, u slavenskom svijetu hrvatski slučaj nije jedini, ali je jedinstven po tome što se stoljećima valjalo boriti za priznanje nacionalnog imena jezika. U nekim zemljama upravo pod komunističkom vladom pronađena su pravedna rješenja (npr. slučaj slovačkog jezika ili makedonskoga). Taj povijesni pregled, veoma jasno izložen, dobro će doći svim čitateljima španjolskog jezika zainteresiranima za sudbinu i noviji razvoj hrvatskoga. Srpski se počeo nametati kao »državni jezik« već samim stvaranjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i to – kao što i Bogdan i Sančević naglašavaju – u administraciji, odgoju, sredstvima priopćavanja te u vojsci. Naravno, to nije samo izazivalo nezadovoljstvo među Hrvatima nego i među drugim nesrpskim narodima uključenima u Jugoslaviju.

Bogdan se dosta opširno zadržava na reakcijama na Deklaraciju, napominje kako u početku kao da ni sami komunisti nisu znali kako postupiti tom značajnom događaju, ali nakon Titova, zapravo oštra, iako – kako vidjesmo – potpuno besmislena napada, paljba je uslijedila sa svih strana.

Kratko se govori i o »Predlogu za razmišljanje« (»La Preposiciόn«), koji, prema autoru ovog teksta, i nije naišao na neku diskusiju. »Na potražnju komunističkih vlasti taj ‘predlog’ nije bio tema za diskusiju, zatim su se potpisnici povukli, ispričali se na različite načine, jedni da su to učinili iz srdžbe prema Deklaraciji, drugi jer su bili pijani, itd.«^[31]

Deklaracija, kako Bogdan kaže, kao manifestacija i dobro smišljen dokument utemeljen na činjenicama, na koji su svoj potpis stavili toliki pisci i jezikoslovci, zasluge ima u tome što je pokrenula diskusiju na širem području kulture pa i gospodarstva. 

I u JCS i u SC Deklaraciju smatraju razumnim pozivom na poštivanje temeljnih ljudskih prava. Kritičari, počevši od sama Tita, ostali su ipak neuspješni jer se pokazalo da su i neki komunisti imali svoju nacionalnu pripadnost i da su i te kako bili osjetljivi kad su se kršila prava nacije kojoj su pripadali. Napadači koji su inzistirali na tome da Deklaracija »nije lingvistika nego politika« bili su donekle u pravu, jer nepravde koje se nanose jeziku nanose se narodu. U tome pogledu Deklaracija je zaista bila mnogo više nego jezična izjava. Ta zar nije još pri kraju 15. stoljeća pop Martinac to jasno naglasio kad reče da Turci »nalegoše na jazik hrvatski«. Udar na jezik znači udar na čovjeka, na narod, na zemlju.

Izjava Hrvatske akademije Amerike
o zagrebačkoj jezičnoj deklaraciji^[32]

Izvršni odbor Hrvatske akademije Amerike jednoglasno prihvaća sljedeću izjavu na redovitom sastanku Odbora, 19. travnja 1967.

O Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika (u Jugoslaviji), koju su donijele hrvatske kulturne i znanstvene institucije u Zagrebu 16. ožujka 1967., Hrvatska akademija Amerike smatra potrebnim izjaviti sljedeće:

Osamnaest hrvatskih institucija koje su priredile Deklaraciju predstavljaju najugledniji i najreprezentativniji skup za donošenje odluka o hrvatskom jeziku.

Hrvatska akademija Amerike priključuje se načelima Deklaracije koja se praktički primjenjuju u Sjedinjenim Državama Amerike gdje u više od devedeset posto slučajeva postoje novine i publikacije na hrvatskom i odvojeno na srpskom jeziku.

Zabrinuti izvještajima političkih pritisaka na kulturne institucije, napadima na pisce, jezikoslovce i kulturne djelatnike kao i najavama novih progona potpisnika Deklaracije, želimo vas podsjetiti da će nasilni pokušaji povlačenja Deklaracije još dramatičnije i snažnije naglasiti njeno značenje.

Posebno smo zaprepašteni pozivima na ubojstva, kao što je bio u Beogradu slučaj novinara koji je to rekao gosp. Richardu Ederu, dopisniku New York Timesa, 25. ožujka 1967. Podsjećamo da je ista filozofija dovela do ubojstva Stjepana Radića i njegovih sudrugova u Beogradskom parlamentu 1928. i da je to bio početak i uzrok krvavog konflikta između Srba i Hrvata koji je slijedio.

Hrvatska akademija Amerike naglašava da je velika većina Hrvata uvijek nazivala svoj jezik hrvatski te da je većina Srba svoj jezik nazivala srpskim imenom, bez obzira na službene nazive. Dakle, ne vidimo kako bi se zahtjev hrvatskih institucija da se službeni jezik Hrvata zove hrvatski te da imadne ista prava kao i drugi jezici mogao tumačiti kao ugrožavanje zakonskih interesa drugih naroda i etničkih grupa, kako to tvrde oni koji se suprotstavljaju Deklaraciji.

Hrvatska akademija Amerike dostavlja ovu izjavu istovremeno Matici hrvatskoj u Zagrebu i američkim novinama na hrvatskom jeziku.

New York, 19. travnja 1967.

^[1]   Optužba zapravo iz prvoga negativnoga komentara o Deklaraciji u Vjesniku već 19. ožujka 1967. Komentator je nepotpisan pa se članak pripisuje redakciji. Usp. temeljit i za razumijevanje okolnosti u kojima je Deklaracija nastala veoma potreban tekst Josipa Pavičića o pripremi Deklaracije, njezinu objavljivanju i prvim napadima na nju, točnije od 13. ožujka do 20. travnja 1967. »Pred četvrtstoljetnim jubilejem znamenite Deklaracije o jeziku«, Hrvatska Revija 1-2/1991: 216–224.

 

^[2]   O hrvatskom jeziku u Austriji vid. Josip Hamm, »Jezična politika u Austriji s posebnim obzirom na gradišćanskohrvatsku i slovensku manjinu«, Sarajevo: Institut za proučavanje nacionalnih odnosa Marksističkog studijskog centra CK SKBiH »Veljko Vlahović«, Sveske, 5–6/1984: 67–72. O Titovu govoru u Kosovskoj Mitrovici i u Prištini vid. Vjesnik 26. ožujka 1967. i Vjesnik 27. ožujka 1967. Usp. također J. Pavičić, 221–222.

 

^[3]   Na kraju što se Hrvata tiče srpsko pismo i čega bi se Srbi trebali odreći ili ne odreći. U prihvaćanju manjega od dvaju zala uvijek se na kraju pokaže kako je i manje zlo preveliko.

 

^[4]   Zapadne reakcije na objavu Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika 1967. godine, Časopis za suvremenu povijest, 3/2010 : 579–594. 

 

^[5]   »… la Declaraciόn non es obra de los nacionalistas croatas y menos de los extremistas nacionalistas. Por el contrario, fue concebida en el rigoroso marco de la legalidad y de la realidad del Estado comunista yugoeslavo.« Ivo Bogdan, »Los croatas en defensa de su idioma nacional«, Studia Croatica, br. 24–27/1967: 3–26. Nav. mj., str. 17.

 

^[6]   U pogledu jezikâ u bivšem SSSR-u zanimljiv je rad objavio Branko Tošović u već navedenom broju časopisa Sveske, str. 73–107.

 

^[7]   O hrvatskim političarima kasnih šezdesetih godina prošlog stoljeća i pitanjima hrvatskog jezika vid. opširnije u spomenutom radu A. Batovića, str. 580. i dalje.

 

^[8]   Usp. Antun Nizeteo, »Differences Between the Croatian and Serbian Literary Languages«, JCS, XXV–XXVI (1984–85): 104–120.

 

^[9]   »En vista del hecho de que en el mundo hispánico hay una veintena de naciones que emplean el mismo idioma literario, la lucha de los croatas por su lengua nacional como elemento fundamental de la cultura nacional se comprenderá mejor si señalemos las circunstancias especificos de un amplio sector europeo que la imponen y determinan su proceso.« Bogdan, str. 7.

 

^[10]  Uz taj naziv nalazimo i prijevode naslova na francuski kao Déclaration sur le nom et la situation de la langue littéraire croate, odnosno La déclaration concernant le nom et le statut de la langue littéraire croate.

 

^[11]  Naslove »Hrvatska Revija« i »Studia Croatica« pišem velikim početnim slovima iz jednostavna razloga što su ih tako pisali i urednici tih dvaju časopisa.

 

^[12]  Krsto (Christopher) Spalatin (Ston 1909 – Sarasota, Florida, 1994), romanist i slavist, bio je dugogodišnji profesor romanskih jezika na Iowa Wesleyan College te na Marquette sveučilištu u SAD-u. Uz Francisa H. Eterovicha glavni je pokretač značajne enciklopedije Croatia Land, People, Culture, a životno mu je djelo Peterojezični rječnik europeizama A–Ž (Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske, 1990). Opširnije sam o njegovim radovima objavljenim u Journal of Croatian Studies pisao u Hrvatskoj reviji 2/2014: 84–91. Uz prevedeni tekst u JCS nalazi se i Spalatinov komentar o Deklaraciji, o srpskom Predlogu za razmišljanje te o hrvatskom jeziku općenito.

 

^[13]  Ta definicija standardnog jezika glasi: »Onaj dijalekt jezika koji je postigao književnu i kulturnu nadmoć nad drugim dijalektima i koji prihvaćaju govornici drugih dijalekata kao najprikladniji oblik toga jezika.«  /»The dialect of a language which has gained literary and cultural supremacy over the other dialects and is accepted by the speakers of the other dialects as the most proper form of that language.« Nav. pr. Christopher Spalatin, »Serbo-Croatian or Serbian and Croatian? Considerations on the Croatian Declaration and Serbian Proposal«, JCS, VII–VIII (1966–1967), 3–13, nav. mj., str. 4.

 

^[14]  »The Serbian Proposal, in its first part, states more decisively than the Croatian Declaration what the Croatians want and what their demands imply. In its second part the Proposal is a serious warning to the Croatians, so serious that, in my opinion, if the Serbian Proposal were accepted, it would mean a nationalistic pandemonium, the end of Yugoslavia. The Croatian Declaration in itself is a legitimate request that, granted by the federal authority, would be very constructive for the future of Yugoslavia because it would tend to satisfy at least partly Croatians, one of the most dissatisfied peoples of the country«. Spalatin, 1967: 12.

 

^[15]  »For centuries Serbs have been moving west, and the Croatians have hardly been going east! There are practically no Croatians who would like to live in Serbian cities like Niš, Šabac, Požarevac, not even Belgrade, and many Serbians have moved to the Croatian cities in Dalmatia and Istria. Does not that mean that administration of the Republic of Croatia will become physically impossible.« Spalatin, 1967: 12.

 

^[16]  »The Declaration of 1967 marked the end of a period that lasted more than 100 years, the period that began in 1850 with the Vienna Agreement and went up to the Novi Sad Agreement, 1954. According to the Declaration, Croatian and Serbian speakers do not have to exert themselves, as Serb Mihailo Stevanović and Croatian Ljudevit Jonke did in compiling the Orthography od 1960, to get closer and closer or to become one; they should continue each its own tradition: Serbs are to follow Vuk modified by the Ekavian subdialect of Šumadija and Vojvodina, where as Croatians are to continue to draw on their 450 year old literary tradition and on their two dialects, Kajkavian and Chakavian.« Spalatin, 1970–71: 86.

 

^[17]  Ch. Spalatin se služi ćiriličkim tekstom objavljenim u Glasu Kanadskih Srba od 11. svibnja 1967., str. 2. Nije poznato zašto je Predlog… »na potražnju mnogih čitatelja« objavljen (u listu Borba) tek 2. travnja, iako je prihvaćen 19. ožujka 1967.

 

^[18]  »The Croats, having achieved their long-cherished goal of calling their standard by their own name, will continue to develop their standard independently of the other republics. A new normative grammar, orthographic handbook, and multi-volume dictionary of the Croatian standard are in preparation. It is most unlikely that the Croats will ever return to ‘one-language, with the two variants.« U knj. American Contributions to the Eight International Congress of Slavists, Zagreb and Ljubljana, Sept. 1978, Vol. 1, (Linguistics and Poetics, Ed. Henrik Birnbaum), Columbus: Slavica, 1978., 256–268, nav. mj., str. 264.

 

^[19]  »As a result of politically motivated tergiversations and repressions by State authorities in pre-war and post-war Yugoslavia, Croats and Serbs are the only two European nations without a comprehensive descriptive grammar, an historic grammar, a standard dictionary of contemporary usage, a dictionary of rhymes, etc.« Franolić, nav. dj. 133. U međuvremenu su ipak objavljena neka djela koja su nedostajala osamdesetih godina, kao npr. Vladimir Anić, Veliki rječnik hrvatskoga jezika (Novi liber, 2009) ili Mate Maras, Srokovni rječnik hrvatskoga jezika (Matica hrvatska, 1994), da spomenemo samo ta dva djela.

 

^[20]  Kako sam surađivao s Karlom Mirthom, Krstom Spalatinom, Stjepanom Krešićem i Antom Nizeteom na tomu dvobroju, znam da smo svi smatrali potrebnim početi taj dvobroj Deklaracijom. I ovom prigodom zahvaljujem i i danas mi nepoznatom suradniku iz Domovine (potpisao se kao »V.«) za tekst »The Croatian Language in Liturgy«. Do te sam suradnje došao preko prijatelja isusovca iz sjemenišnih dana Vlč. Josipa Antolovića, koji je u Rimu osamdesetih godina radio na vatikanskom radijskom programu.

 

^[21]  R. Alexander, »Language and Identity: The Fate of Serbo-Croatian«. U knj. Entangled History of Balkans / Zamršena povijest Balkana/, izd. Roumen Daskalov i Tchavdar Marinov, Leiden: Brill, sv. 3, 2013: 341–417. Nav. mj., str. 388.

 

^[22]  »Ljudevit Jonke (1907–1979) who was widely regarded as the major voice on issues of Croatian norms, and who rejeceted that anyone but Croats themselves should have a say in how Croatian language expression should be determined. Nevertheless at least from the outside, it would appear that Ivić’s proposal to recognize that the language and two clearly different and definable variants was a major step forward and should have resolved the issue. Unfortunately it came too late.« R. Alexander, ib., str. 387–388.

 

^[23]  Srdačno zahvaljujem fra Jozi Grbešu, koji mi je iz Hrvatskog etničkog instituta u Chicagu dostavio sve potrebne tekstove iz Studia Croatica.

 

^[24]  SC, 24–27: 27–28. Prema nedosljednosti u navođenju imena »Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti« jednom kao »Academia de los Eslavos del Sur en Zagreb« (uz »Odjel za filologiju« – »Departamento de filologia«), te kao »Academia Sureslava en Zagreb« (uz »Odjel za suvremenu književnost« – »Departamento de la literatura moderna«), kao i na temelju još nekih sitnica u samu prijevodu, mogli bismo zaključiti da se prijevodom Deklaracije požurilo kako bi se taj prijevod objavio čim prije. U popisu bibliografije na kraju Sančevićeva rada pod brojem 47. navodi se ipak ponešto različit prijevod naslova: »La declaraciόn sobre la denominaciόn y la situaciόn de la lengua literaria croata. »Predlog za razmišljanje« prevodi se u toj istoj bibliografiji pod br. 48. kao »Una proposiciόn para pensarla«, dok u samoj SC (str. 29–30) kao »Proyecto de Resoluciόn de un grupo de escritores servios«. Svakako, Sančevićev je prijevod bliži originalu.

 

^[25]  SC, 24–27/1967: 31–45.

 

^[26]  »Los croatas tienen su proprio idioma que llaman la lengua croata (hrvatski jezik). Ésta se compone de las formas populares (pučki jezik) habladas por el pueblo y de la lengua literaria (»književni jezik«)«. SC, 24–27/1967., str. 31.

 

^[27]  »’la Ortografia Croata de Broz la siguiό publicando D. Boranić (1870 – 1955), habiéndos impreso 10 ediciones. La ortografia de Boranić estabilizό la lengua literaria croata en el uso de la fonética de A. Belić.«, Sančević, 39.

 

^[28]  »Se siente, sin embargo, la presiόn del vocabulario y foneticismos servios en Croacia y particularmente en Bosnia-Herzegovina. Los mas afectados son el periodismo, la radio, la televisiόn, la enseñanza escolar, la documentaciόn y pblicaciones oficiales, los formularios, estampillas, el lenguaje militar, econόmico y diplomático. Por ese motivo las 18 instituciones croatas que agrupan a los escritores y lingüistas croatas publicaron en marzo 1967 la ya célebre ‘Declaraciόn sobre la denominaciόn y la situaciόn del idioma literario croata’ exigiendo que se lo denomine como idioma nacional de Croacia y se le reconozcan los mismos derechos del idioma servio favorecido oficialmente en menoscabo del croata.« Sančević, 40.

 

^[29]  Ivo Bogdan (Šuđurađ na Šipanu, 1907 – Buenos Aires, 1971), hrvatski novinar i intelektualac veoma poznat od prije II. svjetskog rata i posebno iz vremena Nezavisne Države Hrvatske, gdje je pred kraj rata (1944) bio imenovan ravnateljem promičbe. Bio je urednik značajnih novina Hrvatska straža te jedan od utemeljitelja lista Hrvatski narod. Padom NDH odlazi u emigraciju i nastanjuje se u Argentini, gdje ga je UDBA ubila 1971. godine. Kao i mnogi drugi emigranti, zaokupljen svakodnevnim životnim brigama i problemima nije u egzilu uspio postići ono što je u Hrvatskoj obećavao i najavljivao. Javljao se uglavnom u HR prikazima knjiga, nekrolozima i kraćim prilozima. No mnogo je značajniji njegov doprinos na španjolskom, gdje se pokazao vrsnim organizatorom i prvim urednikom Studia Croatica. Od povijesnih tekstova na španjolskom posebno je značajan njegov članak o Bosni i Hercegovini i I. svjetskom ratu (»La questiόn de Bosnia y la primera guerra mundial«, SC, 16–19/1965) te o nacionalnom konfliktu u Jugoslaviji, o »crnim legendama« o Hrvatima i sl. Nažalost, ubijen je u 64. godini života, kad je sigurno mogao više vremena i energije posvetiti hrvatskoj povijesti i publicistici.

 

^[30]  »Entre las paradojas del régimen comunista yugoeslavo figura el hecho de que los comunistas por el año 20 de nuestro siglo, precisamente en el período en que se formaba Yugoeslavia y recibiό su nombre actual, asumían una actitud anti-yugoeslava, negando al estado plurinacional sureslavo, gobernado por los servios, el derecho a existir y recalcando que el deber y el derecho de los croatas, eslovenos, macedonios y montenegrinos era separarse de Serbia y crear Estados nacionales independentes.« Bogdan, 5.

 

^[31]  »A pedido de las autoridades comunistas esta proposiciόn no fue tema de discusiόn, pues sus firmantes la retiraron, excusándose de distintas menaras, unos que la firmaron por la ira contra la Declaraciόn, otros porque estaban borrachos, etc.« Bogdan, 18.

 

^[32]  Pojam »Zagrebačka jezična deklaracija« upotrebljava i Vinko Nikolić u zanimljivu tekstu pod naslovom »Od Baščanske ploče do zagrebačke Deklaracije«. Vid. Hrvatska Revija, 1–2/1967: 21–25.